Zao mi je svih koji se tako muce.
djeci je to postalo ritual, to dugotrajno uspavljivanje.
Lako je sa strane davati upute.
Ja kod sebe primjecujem da sam najvise uspavljivala prvo dijete za koje sam bila potpuno slobodna.
Ostalima se nisam mogla toliko posvetiti i dati im tri sata uspavljivanja, jedan na jedan. Zacudo, svima im je bilo najnormalnije leci u krevet nakon dojenja, u budnom stanju. Zaspati samima, uz malko prethodnog samoigranja i samobrbljanja.
Uzorak nije zanemariv, jer ih imam petero.
No, da li je prvi samo bio jako zahtjevno dijete, i da li bi tako lijepo kao ostali zaspivao da se rodio 3., ili je moj pristup njemu ponudio ovu opciju koju je izabrao - to bih voljela znati.
Dvije godine mi se cini premalo za neke dogovore, (idem samo oprati sudje il nesto, vrata su odskrinuta, on nek me ceka, dodjem kad zavrsim. Pa zbilja dodjem nekoliko puta i velim da imam samo jos malo, nek me jos malko priceka, i on u tom nacekavanju zaspi), a za mijenjanje rituala mi se cini prekasno, predugotrajno