Teze o tjelesnom kažnjavanju - ne slažem se s autorom

[Hajdi]

Po mailu sam dobila ovaj članak koji je navodno napisao dr Milivojević (prvi put čujem za njega http://www.milivojevic.info/).

Ne slažem se s njegovim argumentima ali ne znam to tako lijepo i elokventno formulirati. Što vi mislite i kako bi odgovorili na njegove teze?

"10 POGREŠNIH TEZA PROMOTERA DEČJEG PRAVA U POKUŠAJU DA ZAKONOM ZABRANE RODITELJIMA I NAJBLAŽE TELESNO KAŽNJAVANJE VLASTITO DETE"

Zoran Milivojević
http://www.milivojevic.com

Pogrešne pretpostavke koje zastupaju osobe koje
se zalažu da se roditeljima zabrani da telesno kažnjavaju
vlastitu decu

Teza 1. Svaki udarac, pa i
najblaži stvara dugotrajne negativne
posledice kod dece. Zato je svaki oblik telesnog
kažnjavanja jednak zlostavljanju dece.
Teza 2. „Nasilje rađa nasilje!“ Telesno
kažnjavana deca postaju fizički nasilna.
Teza 3. Racionalno telesno kažnjavanje lako
„preraste“ u teško fizičko zlostavljanje.
Teza 4. Telesna kazna je ugrožavanje detetovog
prava na telesni integritet. (
Teza 5. Sve civilizovane zemlje su donele zakone
kojima se zabranjuje telesno kažnjavanje dece.
Teza 6. Uvek je moguće kontrolisati decu na
nenasilan način.
Teza 7. Jednakost roditelja i dece.
Teza 8. Roditelji koji telesno kažnjavaju decu
pokazuju svoju nemoć.
Teza 9. Roditelj koji telesno kažnjava je
sadista koji se iživljava nad slabijim, nad detetom koje ne
može da mu uzvrati.
Teza 10. Neće nas primiti u Evropsku Uniju,
ukoliko u Porodični zakon ne unesemo eksplicitnu zabranu
roditeljima da telesno kažnjavaju decu.



Teza 1. Svaki udarac, pa i
najblaži stvara dugotrajne negativne
posledice kod dece. Zato je svaki oblik telesnog
kažnjavanja jednak zlostavljanju dece.

Ova teza je centralna teza onih koji se zalažu za
zabranu telesnog kažnjavanja, uprkos tome što za nju
jednostavno ne postoje nikakvi dokazi koji bi mogli da je
potkrepe. Postoji jasna i veoma velika razlika između
telesnog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja deteta.

Telesno kažnjavanje nije isto što i vaspitanje
deteta, već je samo jedan element vaspitnog reperotoara
koji je rezervisan za krajnje situacije i koji se zbog
toga može primeniti povremeno. Stalno ili veoma često
telesno kažnjavanje deteta, bez drugih vaspitnih postupaka
jeste zlostavljanje deteta.

Kada je u pitanju malo dete, onda pod telesnom kaznom
podrazumevamo jedan, dva ili tri udarca po guzi koji kod
deteta izazivaju bol, ali ne i povredu. Telesno
kažnjavanje ne sme da se vrši nekim predmetom, a po
pravilu ne oštećuje tkivo. Ne smeju se telesno ni na
drugi način kažnjavati deca mlađa od godinu dana, a
telesno kažnjavanje se može tolerisati dok dete ne napuni
dvanaest godina. To je sasvim različito od fizičkog
zlostavljanja koje uključuje premlaćivanje i nanošene
telesnih povreda.

Iako novija istraživanja dečje otpornosti
(rezilijentonsti) pokazuju da su deca otpornija na traumu
zlostavljanja nego što se ranije mislilo[1], ipak se
može smatrati tačnim zaključak da zlostavljanje dece
povećava verovatnoću da će dete razviti neka vrsta
dugoročne negativne posledice.

Nema nikakvog empirijskog dokaza da telesno
kažnjavanje (koje razlikujemo od fizičkog zlostavljanja)
negativno utiče na dugotrajni razvoj deteta. Naprotiv,
neka novija istraživanja pokazuju da deca koja su dobijala
„po guzi“ do šeste godine uspešnija u školi i
ambicioznija od dece koja nisu kažnjavana na ovaj način,
a da između njih nema razlike u mentalnom
zdravlju.[2]


Teza 2. „Nasilje rađa nasilje!“ Telesno
kažnjavana deca postaju fizički nasilna.

U suprotnosti sa predrasudom da telesno kažnjavanje
povećava agresivnost dece su i novija zapažanja u
porodicama dece koja su vaspitana na popustljiv,
permisivan, odnosno politički prihvatljiv način, da su
upravo ova deca agresivnija od ostale dece. Oma često nisu
u stanju da iskontrolišu frustraciju svojih želja i onda
se nasilno ponašaju prema drugima da bi ih naterali da im
ispune volju. Pri tome ova nikada telesno kažnjavana deca
mogu biti svirepa, sa izraženom ravnodušnošću, bez
saosećanja sa drugima, sve do stepena psihopatije. Takođe
zapažamo i pojavu da ovakva deca kada odrastu mogu
zlostavljati i biti fizički nasilna prema roditeljima
koji ih nikada ranije nisu kažnjavali.
Mala deca su po prirodi stvari nesocijalizovana jer su
u procesu socijalizacije, tako da kada im neko drugi
osujećuje neku želju (frustracija) postaju prema njemu
agresivna i nasilna, na primer prema drugoj deci ili
roditeljima. Ukoliko roditelji ne reaguju adekvatno,
pokaže malom detetu da je jači od njega, ova deca mogu
izrasti u nasilnike. Novija istraživanja u drugim
zemljama pokazuju da raste procenat „malih nasilnika“
među decom, odnosno one dece koja zbog frustracije neke
želje postaju nasilni i prema roditeljima i prema
vaspitačima ili učiteljima. Statistike britanske vlade
pokazuju da svakog dana oko 15oro dece stare između 4 i 6
godina biva privremeno udaljeno iz vrtića zbog napada na
vaspitače i učitelje koji pokušavaju da ih kontrolišu.
Britanske statistike pokazuju da skoro 11% dece mlađe od
10 godina zlostavlja svoje roditelje, uglavnom majke.
Istraživač ovog problema Aric Sigman je izjavio:
„Starost pri kojoj deca postaju prezrivi i nasilni do
svojih roditelja i učitelja se smanjuje. Primećujemo da
kod nekih to počinje još u vrtiću”. Istraživanja su
pokazala i da je stepen nasilnosti ove dece u najvećoj
korelaciji sa popustljivim vaspitanjem iste te dece
(permisivno vaspitanje). Iz takvih podataka možemo
izvući izaključak da „Nenasilje rađa nasilje”.

Prema tome postoje različiti motivi za nasilno
ponašanje dece, tako da se mora odbaciti
samoobjašnjavajuća predrasuda “Nasilje rađa
nasilje”. Istraživanja sprovedena nad kasnijom sudbinom
dece koja su bila zlostavljanja, ne dokazuju da će oni
izrasti u nasilnike, kako se to obično smatra. Naprotiv,
istraživanja koja su obuhvatila širu populaciju su
pokazala da preko sedamdeset posto zlostavljane dece kada
odraste ne zlostavlja svoju decu.[3] Dakle, velika većina
žrtava nasilja kasnije ne postaju vršioci nasilja.
Sasvim suprotno od uvreženog stereotipa.
Stereotip „Nasilje rađa nasilje“ je nastao na
osnovu kliničkih zapažanja da su roditelji koji su
zlostavljali svoju decu često prijavljivali da su i sami
u detinjstvu bili zlostavljani. Pretpostavljen je
mehanizam odbrane identifikacija sa agresorom. Ali
kliničko iskustvo ne može služiti za zaključivanje o
populaciji jer je onaj (veći)deo populacije zlostavljanih
koji kasnije nisu zlostavljali svoju decu jednostavno
nevidljiv kliničarima.

U praksi ova teza postaje opasna jer se olako tumači
da svako dete koje se agresivno ponaša rezultat toga što
je žrtva roditeljske agresivnosti. Uverenje da je dete
nasilno zato što je verovatno žrtva nasilja veoma je
socijalno opasno upravo zbog povećanja neopravdanog
sumnjičenja roditelja i njihovog žigosanja
(stigmatizacije) kao nasilnika. Posebno je socijalno
štetna etiketa „sumnje na telesno zlostavljanje“ jer
uprkos nedostatku dokaza, sumnja ostaje godinama i izaziva
podozrenje socijalnih službi.

Deca koja su agresivna su češće telesno kažnjavana
u poređenju sa drugom decom. Međutim, pedocentristi
izvrću uzročno-posledičnu vezu i zagovaraju obrnutu
tezu da su deca agresivna zato što su telesno
kažnjavana.


Teza 3. Racionalno telesno kažnjavanje lako
„preraste“ u teško fizičko zlostavljanje.

Ono što roditelj čini detetu je posledica
roditeljevog odnosa prema detetu, uključujući
pokazivanje ljubavi, nagrađivanje, kažnjavanje, pa i
telesno kažnjavanje. Ako je ovaj odnos poremećen, ako je
roditelj ambivalentan prema detetu, ako prema detetu ima
prikriven ili otvoren odnos prezira ili mržnje, tada se
pojavljuju zanemarivanje i zlostavljanje deteta u svim
svojim psihološkim i fizičkim oblicima. Ali ako roditelj
voli svoje dete – kao što to čini ogromna većina
roditelja – i tu ljubav detetu pokazuje, tada nema
opasnosti da će bilo koja kazna „prerasti“ ili
„eskalirati“ u zlostavljanje. Kazna je racionalni
postupak ili izraz roditeljevog osećanja ljutnje (koje je
potpuno različito od osećanja prezira i mržnje jer nije
usmereno ka osobi deteta, već ka njegovom ponašanju),
moćan zahtev da se dete podredi roditeljevom
zahtevu.
Ova teza o gubitku kontrole i eskalaciji nasilja nikako
nije dokazana empirijskim podatcima, a nije ni
konzistentna sa teorijom. Ona se „dokazuje“ izjavama u
kojima se tvrdi da „tamo negde postoje neki roditelji“
koji gube kontrolu.


Teza 4. Telesna kazna je ugrožavanje detetovog
prava na telesni integritet.

Za razliku od fizičkog zlostavljanja, telesno
kažnjavanje ne povređuje dete i ne ugrožava njegov
telesni integritet. Roditelji kažnjavaju dete kako ono ne
bi ponavljalo opasno ili agresivno ponašanje u
budućnosti, dakle za detetovo dobro. Pretpostavka je da su
roditelji odrasli ljudi sa odgovarajućim informacijama i
sposobnošću zaključivanja koje nisu dostupni detetu,
tako da oni znaju bolje od deteta znaju šta je za njega
dobro.

Ako primenimo istu logiku kojom dokazuje da je telesna
kazna nešto što ugrožava detetovo pravo na dostojastvno i
na telesni integritet, sa još jačim argumentima to
možemo reći za situaciju u kojoj se detetu koje se tome
protivi daje inekcije nekog leka ili se vrši neka druga
invanzivna medicinska intervencija. U oba slučaja se
sprovodi nasilje nad detetovim telom protiv volje deteta, a
za detetovo dobro.
Konvencija o pravima deteta Generalne skupštine UN iz
1989. godine, koja je ratifikovana u našoj zemlji 1990.
godine, odnosno 2001. Godine nigde ne zabranjuje
roditeljima da telesno kažnjavaju decu. Da je tako nešto
napisano u samoj Konvenciji, najverovatnije da ona ne bi ni
bila usvojena.
U Članu 19, stav 1. Konvencije se jasno navodi:
„Strane ugovornice će preduzeti odgovarajuće zakonske,
administrativne, socijalne i obrazovne mere za zaštitu
deteta od svih oblika fizičkog ili mentalnog nasilja,
povređivanja ili zlostavljanja, zapostavljanja ili nemarnog
postupanja, maltretiranja ili eksploatacije, uključujući
seksualno zlostavljanje, dok je pod brigom roditelja,
zakonskih zastupnika ili bilo koje druge osobe koja se
brine o detetu.” Dakle reč je o zlostavljanju i nasilju
(engleski: violence), a ne o kažnjavanju (engleski:
punishment).
Konvencijom je ustanovljen Komitet za prava deteta UN,
kojeg čine deset članova izabranih na pet godina.
Izuzetno je važno shvatiti da ovaj komitet jeste
nadležan samo da prati sprovođenje konvencije, ali da
Komitet za prava deteta UN uprkos veoma autoritativnog
imena nema ovlašćenje da interpretira samu konvenciju i
njene članove.
Uprkos tome Komitet je izrazio svoj stav da „telesno
kažnjavanje grubo kršenje osnovnih prava deteta,
ugrožavanje njegovog integriteta i dostojanstva” (Opšti
komentar br. 8) te je u maju 2008. godine nakon
razmatranja „Inicijalnog izveštaja o ostvarivanju
Konvencije o pravima deteta u Srbiji” preporučio da se
„hitno i izričito zakonom zabrani telesno kažnjavanje
u okviru porodice”.

U pitanju je dakle neobavezujuća preporuka Komiteta, a
ne obaveza koja sledi automatski iz Konvencije o pravima
deteta.

Još više od toga, ovakva interpretacija Člana 19
Konvencije o pravima deteta, od strane deset članova
Komiteta za prava deteta UN de fakto narušava prava
roditelja i staratelja koji su definisani Članom 5. te
iste Konvencije: „Strane ugovornice će poštovati
odgovornosti, prava i dužnosti roditelja ili, gde je
takav slučaj, članova šire porodice ili zajednice, kako
je predviđeno lokalnim običajima, zakonskih staratelja
ili drugih osoba zakonski odgovornih za dete, da bi se
omogućilo, na način koji je u skladu sa razvojnim
mogućnostima deteta, odgovarajuće usmeravanje i
savetovanje u ostvarivanju prava priznatih ovom
Konvencijom.”

Oni koji zagovaraju da se roditeljima zakonom zabrani
telesno kažnjavanje dece često zamagljuju celu stvar
krijući se iza autoriteta Ujedinjenih Nacija, stvarajući
privid da su sve zemlje prihvatile takvo zakonsko
rešenje, da je takvo zakonsko rešenje obaveza, i da se
mora prihvatiti. Istina je da je samo 29 od 198 zemalja
izričito zabranilo roditljima da telesno kažnjavaju svoju
decu – 169 zemlje nije to učinilo niti namerava. Među
zemljama koje nisu zabranile telesno kažnjavanje dece su
neke veoma razvijene demokratske zemlje (SAD, Kanada,
Australija, a u Evropi: V. Britanija, Francuska, Italija,
Belgija, Češka, Slovačka, …).

Sledeći autoritet Komiteta za prava deteta i pravnu
interpretaciju telesne kazne, Savet Evrope je 2004. godine
(preporuka 1666) preporučio da se na telesno kažnjavanje
gleda kao na kršenje dečjih osnovnih prava na ljudsko
dostojanstvo i telesni integritet, zahtevajući da i deca
imaju jednaku pravnu zaštitu kao i odrasli.

Kako su u pitanju preporuke, a ne obaveze, jasno je da
naveći deo zemalja nije u svoje zakonodavstvo uvrstio
sankcionisanje telesnog kažnjavanja dece. Zbog toga ni
Srbija nema nikakvu međunarodnu obavezu da u Porodični
zakon stavlja odredbu o zabranjivanju roditeljima da
telesno kazne dete.

Pravno gledano, sve je jasno, ali problem je u tome
što bi pravila, dakle zakoni trebalo da se donose na
osnovu racionalnih argumenata, a ne na osnovu predrasuda i
dobronamernih zabluda. Na žalost, očigledno je da
„eksperti” ne raspolažu sa najnovijim uvidima u
psihologiju vaspitanja i rezultatima istraživanja.

Teza 5. Sve civilizovane zemlje su donele zakone
kojima se zabranjuje telesno kažnjavanje dece.

Iako zagovornici zabrane telesnog kažnjavanja stvaraju
utisak da je većina zemalja u svetu zabranila roditljima
da kažnjavaju decu, istina je da je to učinilo samo 29
zemalja naspram 169 zemalja koje su to odbile da
učine.
Ni u jednoj saveznoj državi Sjedinjenih Američkih
Država nije zabranjeno roditeljima da telesno kažnjavaju
decu, a u dvadeset država je dozvoljeno da se telesna
kazna primenjuje u školama. Isto tako ni u jednoj
Afričkoj, kao ni u većini Azijskih zemalja nije
roditeljima zabranjeno da telesno kažnjavaju decu. U
Australiji je u svim saveznim državama i teritorijama
dozvoljeno razumno telesno kažnjavanje dece koje se jasno
razlikuje od zlostavljanja dece koje se strogo
kažnjava.

U Kanadi je takav zakon bio donet, ali ga je Ustavni
sud Kanade poništio i dozvolio roditeljima da telesno
kažnjavaju svoju decu između 2 i 12 godine. Roditelji
smeju da telesno kažnjavaju decu udarajući otvorenom
šakom (upotreba kaiša, pruta i drugih „pomagala“ je
zabranjena).

Iako je dvadeset evropskih zemalja sledilo primer
Švedske iz 1978. godine, to nisu učinile velike zemlje
poput Velike Britanije u kojoj je i dalje roditeljima
dozvoljeno da telesno kažnjavaju decu, pod uslovom da to
ne dovodi do povrede tkiva. U Škotskoj je to takođe
dozvoljeno, pod uslovom da roditelji pri tome ne koriste
različita „pomagala“.
Države Evropske Unije u kojima roditeljima nije
zabranjeno da telesno kažnjavaju decu su Velika
Britanija, Francuska, Irska, Italija, Belgija, Češka,
Slovačka, Estonija i Litvanija. Takođe ni u Švajcarskoj
nije zabranjeno telesno kažnjavanje dece. U Francuskoj i
Češkoj nije posebno zabranjeno ni telesno kažnjavanje
dece u školama.

Pravne borbe oko telesnog kažnjavanja kod kuće se
nastavljaju čak i u skandinavskim zemljama. U Norveškoj
koja je 1987 zabranila roditeljima telesno kažnjavanje
dece, 2005 godine je Vrhovni sud presudio da je
roditeljima dozvoljeno da neposredno nakon nekog prekšaja
pažljivo udare dete otvorenim dlanom. Ali 2010 godine je
pod pritiskom pedocentričnog lobija ova odluka povučena,
tako da je danas svaki udarac, pa i onaj najblaži
protivzakonit. Na Novom Zelandu je uprkos tome što je
više od 10% populacije Novog Zelanda zahtevalo referendum
koji je i održan i na kome je odbačena inicijativa da se
deca telesno kažnjavaju, premijer ignorisao rezultate
ovog inače neobavezujućeg referenduma. Tamo pravna bitka
još uvek traje.


Teza 6. Uvek je moguće kontrolisati decu na
nenasilan način.

Pretpostavka na koju se oslanjaju svi koji su protiv
telesnog kažnjavanja dece je da je svako dete uvek moguće
obuzdati i kontrolisati na neki nenasilan način.
Zagovornici ovog pristupa imaju stav da je svakom malom
detetu moguće sve objasniti, a da su objašnjenja
dovoljna da dovedu do promene ponašanja. Insistira se na
tome da decu treba vaspitavati pohvalom i dobrim primerom
i da sa decom treba uspostaviti partnerski odnos.

Iako su sve ovo važne stvari u vaspitanju dece, ova
teza jednostavno nije tačna. Tačno je da je neku decu
moguće vaspitati bez primene telesne kazne. Ali ono što
je jedino efikasno kod neke dece, u nekim situacijama,
jeste telesna kazna. Kada se, na primer,
četvorogodišnje dete naginje preko terase na trećem
spratu, objašnjenje verovatno neće dovoljno zagarantovati
da ono to ponašanje neće ponoviti. I zbog toga telesna
kazna ne sme biti zabranjena svim roditeljima. Ona mora
biti deo legitimnog i legalnog vaspitnog repertoara
roditelja, sredstvo koje se koristi u krajnoj nuždi i u
posebnim situacijama.

U slepom uverenju da je svaka frustracija deteta jeste
i trauma, zagovornici ideologije srećnog deteta i
popustljivog vaspitanja su došli do zaključka da je
svaki pokušaj disciplinovanja deteta isto što i
traumatizovanje deteta. Malo dete jednostavno ne razlikuje
sebe od svojih želja, tako da kada roditelj odbije da
ispunu detetovu želju ono to razume kao da ga roditelj ne
voli. Ono tada doživljava „traumu“ jer veruje da ga
roditelj odbacuje. Umesto da eksperti pomognu roditeljima
da deci poprave način razmišljanja i kako bi deca umesto
da razmišljaju „Ne dozvoljava mi = ne voli me“,
počela da razmišljaju „Ne dozvoljava mi zato što me
voli“, oni potkrepljuju dečju logiku i nameću je drugim
odraslima. Slično je i sa ostalim vaspitnim
pseudotraumama, odnosno situacijama u kojima roditelj
nameće detetu šta treba da radi . Malo dete razmišlja
da ga roditelj koji ga tera da radi nešto neprijatno u
stvari ne voli. A bez ovog teranja i prisiljavanja dete ne
može razviti higijenske i radne navike. Slično je i sa
kažnjavanjem (ne samo telesnim) jer upravo emocija koja
se zove strah od kazne energetski pomaže detetu da se
suprotstavi svojoj želji koju inače ne može da
kontroliše. Kontrolišući dete, roditelj mu pomaže da
razvije psihičke strukture potrebne za samokontrolu.
Upravo zbog stava da disciplinovanje (frustracija
neprihvatljivih i opasnih želja + prisiljavanje na
neprijatne ali korisne zadatke + kažnjavanje) je isto što
i traumatizovanje, vaspitanje koje se preporučuje se
svelo na pružanje ljubavi i beskonačno objašnjavanje.
Umesto da je vaspitanje = ljubav + disciplina, danas imamo
promociju jednačine vaspitanje = ljubav.


Teza 7. Treba uspostaviti jednakost roditelja i
dece.

Posebna priča jeste i teza o „jednakosti“
roditelja i dece. Zagovornici ideje o zabrani telesnog
kažnjavanja dece stalno provlače tezu da između
roditelja i deteta treba da postoji „horiznotalan”
odnos – oni su u istoj ravni, jednako pravni partneri –
a ne da postoji „vertikalni”, hijerarhijski odnos.
Time se negiraju sve činjenice od bioloških,
psiholoških, socijalnih i kulturnih, pa do drugih aspekata
pravne struke.

Ali ono što je još opasnije, uvode anarhiju u
porodicu. Ono što neki od članova radne grupe pravnika
koja je osmislila predlog Porodičnog zakonika otvoreno
govore jeste da žele da razvlaste roditelje oduzimanjem
određenog roditeljskog prava i davanjem prava detetu.
Oduzimajući roditeljima vlast nad vlastitim detetom,
ovakav pristup bi osnažio detetov status pravnog subjekta
i otežao socijalizaciju i vaspitanje. Kako roditelji koji
tokom procesa socijalizacije moraju nekada da primene i
silu, od toga bi morali da osustanu i da postaju još
više nemoćni.

Iz ovog proizilazi zahtev da je ispravno vaspitanje
zasnovano na „partnerskom modelu” ranopravnih strana u
kome je potrebno stalno objašnjavati, uveravati i
ponašati se prema detetu kao prema prijatelju. Imperativ
ovog pristupa je: „ono što ne radite odraslima, nemojte
raditi ni deci“. Kako je bilo kakvo nasilje između
odraslih neprihvatljivo ponašanje, isti takav stav se
mehanički prenosi i na odnos roditelja i deteta, tako da
je telesno kažnjavanje, prema ovom gledanju, nepotrebno i
opasno. Zaboravlja se da odrasli, za razliku od dece,
moraju da se povinuju mnogim društvenim pravilima, i da u
suprotnom bivaju predmet nasilja države, tako da bivaju
kažnjeni, mnogo oštrije i surovije nego što bi ijedan
roditelj kaznio dete.

Iz teze o jednakosti izvodi se teza da deca i roditelji
moraju imati istu pravnu zaštitu, da deca ne trebaju biti
diskriminisana u odnosu prema roditeljima, odnosno
odraslima. Ova teza nekima može zvučati napredno, ali ona
otpisuje sve one brojne razlike biološke, psihološke,
socijalne, ekonomske, i druge, koje brojni zakoni
uvažavaju. Kako je onda moguće ignorisati te razlike i
tražiti ostvarenje jednakosti između prava dece i
roditelja kao pravnih subjekata?


Teza 8. Roditelji koji telesno kažnjavaju decu
pokazuju svoju nemoć.

Potpuno netačno: beskonačna objašnjenja su znak
nemoći, a kazna je znak moći. Da bi dete pristalo da se
podredi roditeljskim zahtevima, da bi moglo da bude
vaspitano i socijalizovano, roditelji moraju da mu u nekim
situacijama pokažu svoju moć. A moć možemo definisati
kao roditeljev uticaj na dete da dete čini ono što od
njega zahteva roditelj. Takvo pokazivanje moći u brojnim
situacijama može uključivati pritisak, prisilu i telesnu
kaznu.

Normalno je da će dete pružati otpor svim onim
roditeljevim zahtevima koje doživljava kao neprijatne.
Dete nije u stanju da upravlja sobom, njime upravljaju
njegove želje, tako da ono pokušava da upravlja svojim
roditeljima. I zbog toga ljubav koju roditelji treba da
konstantno pokazuju detetu, nije dovolja: dete je potrebno
disciplinovati. Da bi mogli da ga disciplinuju roditelji
moraju da dovedu do toga da im se dete podredi.
Podređivanje nije isto što i ponižavanje ili poniznost.
Podređivanje je prihvatanje vertikalnog reda u ljudskoj
zajednici tako da individua zauzima određenu ulogu u
organizovanoj ljudskoj zajednici kakva je porodica. Za
razliku od objašnajvanja i kritikovanja koje dete
doživljava kao nemoćno, kažnjavanje je upravo postupak
koji zahteva određenu prisilu kojom roditelji pokazuje
svoju moć.

Zagovornici teze da je uvek moguće upravljati detetom
koristeći nenasilne metode pogrešno govore o nemoći
roditelja da pronađe alternativni način. Povremeno se
pojavljuju situacije kada nekakav drugi način ili ne
postoji ili nije dovoljno efikasan. I zato treba reći da
kažnjavanje jeste dokaz roditeljske moći i jasna poruka
detetu da mora da se podredi i da sluša roditlje koji o
mnogim stvarima bolje znaju od njega. Ukoliko je detetu
pokazana ljubav, ono neće zameriti roditelju na telesnoj
kazni.


Teza 9. Roditelj koji telesno kažnjava je
sadista koji se iživljava nad slabijim, nad detetom koje ne
može da mu uzvrati.

Kažnjavanje je racionalni postupak kojim se detetu
poručuje da će ga boleti ukoliko ne posluša roditelja.
Kada je dete telesno kažnjeno zato što radi nešto
opasno ili je agresivno prema drugima, telesno kažnjavanje
mu povlači granicu i definiše šta je neprihvatljivo
ponašanje. Upravo je svaki oblik kazne, ne samo telesna
kazna već i nenasilni oblici kažnjavanja, način da se
detetu pokaže da mora da sluša jačeg od sebe. Ako
argumenti nisu dovoljni, roditelj mora da pokaže detetu da
je jači od njega. U tom smislu kažnjavanje jeste
argument sile, ali to i treba tako da bude jer dete ne
prihvata druge argumente.


Teza 10. Neće nas primiti u Evropsku Uniju,
ukoliko u Porodični zakon ne unesemo eksplicitnu zabranu
roditeljima da telesno kažnjavaju decu.

To nije tačno. Takav zahtev ne postoji. Pogotovo što
u mnogim značajnim zemljama članicama EU takav zakon
nije donet. Postoje određene pravne preporuke koje su
neobavezujuće, a koje upravo zbog njihove
kontradiktornosti i potencijalne socijalne štetnosti velika
većina zemalja nije primenila niti namerava da ih
primeni.
Autor: Zoran Milivojević


[1] Za podatak da se prema rezultatima istraživanja
većina dece, uprkos psihodinamskim teorijama, oporavi od
traume pogledati : Ann Masten (2001) „Ordinary Magic:
Resilience Proccesses in Development“, American
Psychologist, 56, str. 227–238.


[2] Marjorie Gunnoe s Calvin Collegea u Grand Rapidsu u
Michiganu.

[3] Joan Kaufman, Edward Zigler (1987) „Do Abused
Children Become Abusive Parents?“, American Journal od
Orthopsychiatry, 57, str. 186–192. Istraživanje je
pobilo popularnu pretpostavku da trauma doživljena u
detinjstvu neminovno dovodi do psihopatologije u odraslom
dobu.

[† Volvo]

Uh, gadan lik rekla bih. Bacila sam pogled na njegov site (nisam sve iz ovog tvog posta maloprije pročiala) i kao odgovor na njegov "stil" koji pod odgojem podrazumijeva ostvarenje cilja (jedna od hit knjiga mu je jedna o odgoju djece koja za cilj ima "KAKO DA VASPITAVATE DETE DA BISTE DOBILI ONO ŠTO ŽELITE") ono što je meni npr. sjelo je knjiga "Što nas djeca mogu naučiti" od Naomi Aldort, sa sasvim drugačijim postavkama: bez pohvala i kazni (pa onda naravno i bez uopće potrebe fizičke kazne ) u svrhu kontroliranja djeteta, nego slušanjem djeteta, dozvoljavanjem mu da se izrazi, da odabere svoj put i surađuje ne iz straha nego s voljom (ili da odbije suradnju). Nisam licemjer da tvrdim kako uvijek i u svemu mogu isključiti svoje emocionalne reakcije tvrdoglavljenja i bivanja u pravu, ali učim se i korigiram. S druge strane, bez laganja a ponosno mogu reći da nisam nikad imala poriv za udarcem kao poslijedicom tih mojih reakcija ali za povikom glasnim jesam i nametanjam svoje volje, ali trudim se korigirati.

Tu je osnovna razlika mog i njegovog viđenja: odgoj prema mom viđenju podrazumijeva osposobljavanje djeteta da se izbori i samo nauči nositi sa izazovima i pri tom bude onakvo kakvo ono želi (ne da ja dobijem što želim) u društveno prihvatljivim okvirima, mislim tu na to da ne zlostavlja druge pri tom, nego se slobodno razvija, donosi svoje odluke (i snosi za njih odgovornost, prikladnu dobi naravno). Dijete koje je doma prihvaćeno i bez straha komunicira, može rasti i ići naprijed, dići se nakon pada i učiti na tome, to su dan i noć postavke u odnosu na teze s kojima prvi autor ide (odnosno opravdava potrebu fizičkog kažnjavanja).

Tu su dijelovi kritike knjige koju sam spomenula:

"Posljednjih je godina želja za pomirljivim roditeljstvom iznjedrila nježnije načine postizanja suradnje s djecom. Pa ipak, vrlo star koncept kontrole nije se promijenio, a - dobrovoljna suradnja postala je nov pojam koji nas zasljepljuje kako ne bismo uočili kontrolu koja je u pozadini. Kontrola nije učinkovita budući da joj se ljudi opiru po svojoj prirodi. Bez obzira na to radi li se o blagoj prisili ili pritajenoj manipulaciji, sama kontrola koju koristimo uzrokuje probleme koje pokušavamo riješiti.

Većina je roditelja već naučila kako nježno kontrolirati djecu; ono što ne znamo jest kako ih NE kontrolirati i živjeti u miru i veselju s njima. Upoznali smo tako blage vrste kontrole koje su poput prirodnih posljedica, dogovoreni - ne kažnjavajući predah, dobrovoljna suradnja, poticaji i pohvale. Međutim, poslušnost, popuštanje, pa čak i dobrovoljna suradnja znače da se dijete podčinjava volji odrasle osobe, čak i kada radeći to izgleda zadovoljno (jer želi vašu ljubav i osjeća olakšanje kad je dobije). Roditelji danas traže načine kako odgajati djecu, a ne kontrolirati ih, istodobno im pružajući i odgoj i vodstvo.

Stoga namjena ove knjige nije podučiti vas kako postići suradnju, već kako ojačati samoostvarenje i sebe i svojeg djeteta. Samostalno dijete, čiji život teče u vlastitom smjeru, ponaša se produktivno jer to želi. Njegova djela proizlaze iz veselja i ljubavi, a ne iz straha i potrebe za postizanjem odobravanja.

U idućim poglavljima naučit ćete kako suspregnuti svoje emocionalne reakcije i uvjetovanje, da bi vaše dijete moglo biti ono tko jest, bez ograničenja koja proizlaze iz vaše prošlosti, bez vaših strahova od budućnosti ili, pak, vaše zabrinutosti što bi drugi mogli reći o vama kao roditelju. Naučit ćete odgajati ne ukalupljujući se, poput vrtlara koji zalijeva cvijeće, ali mu ne pomaže da se rascvjeta i ne bira njegove oblike i boje."

[† Volvo]

A o tezama i argumentima koje pobija:

1. zapravo opravdava nemoć roditelja umjesto da oni sebe ne dovedu do krajnje nemoć, mialim, tko je tu odrastao i "razumniji"
a iza 12 djeca dorastu do snage da mu vrate valjda (jer to da dijete nije "razumno" ili da nema empatije ili što već do 12. godine je meni koja nisam uvaženi psiholog, apsurdno )

2. zanemarenost, gušenje i zanemarivanje potreba i nerazumijevanje kod nekih izaziva nasilnost kod nekih depresiju i povlačenje u sebe, a ne nenasilje, brka totalno kruške i jabuke

3.„empirijski“ o ljubavi, velim gadan lik, kad nekog volite i poštujete zadnja stvar je imati potrebu ga odalamiti (ima li netko potrebu odalamiti supruga, roditelj, prijatelje, suradnike, mislim, ako i ima, ne posluša tu potrebu srećom )

3. i 4. vađenje na nedonošenje zakona o tjelesnom nekažnjavanju djece ovaj lik izvrće i zaboravlja osnovnu činjenicu da smo kao čovječanstvo nadam se napredovali da znamo i možemo bolje, a fizički napad je svakako narušavanje nečijeg integriteta (probajte udariti policajca za test kad ste sigurni da ste u pravu)

5. i 6. možemo li se oteti porivu da imamo dijete pod kontrolom, stigli smo korak dalje, kad možemo djetetu dozvoliti da izrazi volju i ideju, i neposluh (s razumijevanjem i potvrđivanjem njegovih osjećaja i potreba), naravno, ne pričam o elementarnoj sigurnosti tipa prelaska ulice, vožnje u sjedalici, nego mislim na situacije kad smo sklonii radi mišljenja okoline i slično kontrolirati djetetovo ponašanje do „pristojnosti“ ili susprezati mu ljutnju, tugu i slično umjesto da dozvolimo da ju iznese

7.iskreno vjerujem u ravnopravnost, u smislu vrijednosti, a to što djeci fali iskustva, ako budemo tu s njima i za njih dok ih stiču, u ravnopravne i s nama povezane osobe neka stasaju (mislim, ko bi šef porodice trebao biti, valjda pater familias dok ne postane star pa ga pleme svrgne, i to smo prerasli srećom)

8. ako je kazna znak moći, sačuvaj me Bože te moći, valjda smo korak dalje od špiljskih zakona

9. nije roditelj uvijek u pravu (niti tako izgleda iz djetetove perspektive, i kad ponekad je), nekad je zapravo dijete u pravu a zaslijepljeni roditelj to pobija – na sreću svijet je korak dalje od toga da je sila argument ispravnosti, a kad roditelj all migty pogriješi, kako da mu se to "dojavi" šljagom

a o pristupanju/ nepristupanju i zakonima:
s ovakvim stavom o svijetu, pravdi, ispravnosti jedini moj odgovor na ovo njegovo pobijanje teze je da takav čovjek i njegovi sljedbenici ne trebaju pristup u društvo u kojem se voljno prihvaćaju pravila koja nisu temeljena na sili i prisiljavanju manjih i slabijih ili drugačijih onih za koje netko misli da ih treba potčiniti

[† Volvo]

Dodajem da nisam križar u smislu staviti u zatvor one koji ne znajući drugačije (bolje ) nekad jesu udarili dijete, ali naprosto ne razumijem kako netko može u današnje vrijeme natrkeljati tu svu silu "znanstvenih" teza (zapravo, mogu razumjeti ali ne i prihvatiti) i time dati nemoćnima i nasilnima "znanstveno opravdanje"

I još samo dodajem, biste li ikad poželjeli otići psihoterapeutu (taj čovjek se tako naziva) koji kad zna da je u pravu za vaše dobro vas ponekad odalami (jer je u pravu i treba to da pokaže, jer nema portebe posezati za drugim argumentom, sila je potvrda ispravnosti) - podjeća me na Pavlovića koji bi odvukao pod prijetnjom društvance u hladnu vodu jezera za "liječenje"

Hajdi, da si trol, baš bi me upecala , digne mi tlak takav čovjek kojem su knjige "hit" - imaš li podatak ili osjećaj koliko se u Slo stvarno prodaje?

[Hajdi]

Ne mogu reći koliko se prodaje (na Emki je na prvom mjestu "Mala knjiga za velike roditelje"), bila je izdana 2004. godine u koautorstvu s slovenskim autorima (odgajateljima u domu). Po forumima i portalima uglavnom samo nekoliko nekritičnih pohvala. Recenzenti su ugledni stručnjaci. Nekoliko stranica koje se može prolistati online su ok, ima i odlomak koji je izričito protiv fizičkog kažnjavanja. Sasvim moguće da je spomenuta knjiga ok jer su i drugi autori u pitanju.

[Hajdi]

Inače ako je spomenuti Milivojević stvarno autor članka .. brrrrrr ne bih išla takvom terapeutu koji kaže "kažnjavanje jeste
argument sile, ali to i treba tako da bude jer dete ne prihvata druge argumente."

[Krumpirić]

moje je iskustvo, a sad ga već nešto imam, da je fizičko kažnjavanje rezultat slabosti, kad se konci popuste i roditelj izgubi busolu
tako da mislim da pod većim "autoritetom" žive djeca koja nisu fizički kažnjavana-da žive u puno normalnijem suživotu s okolinom
iliti kod mene, koja ne udaram, al se ponekad zaderem-derem se kad nisam postavila svoju osobnu granicu, kad sam pogubila busolu, kad nisam imala volje reagirat na vrijeme
ne znam kako je s većom djecom

a iskreno, danas vjerujem da je 99 posto odgoja posredno-posljedica suživota, i da je odgoj ko nešto usmjereno djeci-izmišljeno

[† Volvo]

Ok, ja sam odgovarala na navodne teze ovog autora (ne znamo je li stvarno autor, dakle odgovarala sam ne slažući se s tim tezama ma čije su) a prosvijetljena sasvim drugačijom knjigom (Što nas djeca mogu naučiti) koja daje ideju: "Roditelji danas traže načine kako odgajati djecu, a ne kontrolirati ih, istodobno im pružajući i odgoj i vodstvo. Stoga namjena ove knjige nije podučiti vas kako postići suradnju, već kako ojačati samoostvarenje i sebe i svojeg djeteta. Samostalno dijete, čiji život teče u vlastitom smjeru, ponaša se produktivno jer to želi. Njegova djela proizlaze iz veselja i ljubavi, a ne iz straha i potrebe za postizanjem odobravanja."

ne bih se odlučila za stvarno djelo tog autora kojem se za prodaju nudi preporuka: "U poplavi brojnih knjiga o odgoju djece, ova knjiga jedinstvena je po tome jer doista nudi odgovor na pitanje: kako odgojiti dijete i postaviti mu granice uz pomoć odgovarajuće kritike i kazne."

naime, meni kao osobi je bliži i logičniji put prve preporuke

"mercedes odgoj" očito nije "moj par cipela"

Što se pitanja o većoj djeci tiče, neću ruku u vatru stavljati ali sjetite se sebe kao "većeg djeteta" i koliko tek većem djetetu sila, prijetnja i sve na taj kalup mogu koristi donijeti odnosno koliko se poštovanja i povjerenja na taj način postiže

[thalia]

moje je iskustvo, a sad ga već nešto imam, da je fizičko kažnjavanje rezultat slabosti, kad se konci popuste i roditelj izgubi busolu

x

jedino što ja čvrsto vjerujem u postavljanje isto tako čvrstih granica. i nisam pristaša preliberalnog odgoja. pritom nisam ni pristaša fizičkog kažnjavanja.

[latica]

moje je iskustvo, a sad ga već nešto imam, da je fizičko kažnjavanje rezultat slabosti, kad se konci popuste i roditelj izgubi busolu

x

jedino što ja čvrsto vjerujem u postavljanje isto tako čvrstih granica. i nisam pristaša preliberalnog odgoja. pritom nisam ni pristaša fizičkog kažnjavanja.

ja potpisujem obje
u načelu je meni ideja jednog tako potpuno djeci usmjerenog odgoja super, ali bojim se da u praksi to ne funkcionira jer za to treba ići na tečaj, a onda imat i puno logističke podrške sa strane da stalno možeš biti usmjeren na dijete i njegove potrebe i želje u svakom trenutku, inače to ne funkcionira pa po meni često ispadne da tu uopće nema granica, a djeci svakako trebaju granice... jedno je ideja, a drugo provedba ...

a ove teze o fizičkom kažnjavanju mislim, šta je cilj toga? reći da je uredu tuči djecu???

[Adorabla]

teze su poprilicno ekstremne odnosno njihovo pobijanje. Cijeli teks mi je prebanalan krcat predrasudama i ekstremnim "posljedicama" (tipa djeca koja nisu dobila batine tuci ce svoje roditelje )
Tako da i uz najbolju volju ne mogu ovo shvatiti ozbiljnim tekstom.

[mama courage]

moram priznati da mi je predugačak post. hoće li mi netko prepričati o čemu se radi? počela sam ga čitati, ali je zamoran i kao što adi veli, pun predrasuda.

Dodajem da nisam križar u smislu staviti u zatvor one koji ne znajući drugačije (bolje ) nekad jesu udarili dijete, ali naprosto ne razumijem kako netko može u današnje vrijeme natrkeljati tu svu silu "znanstvenih" teza (zapravo, mogu razumjeti ali ne i prihvatiti) i time dati nemoćnima i nasilnima "znanstveno opravdanje"

ovo je bit i najgore u cijeloj priči. kako netko u današnje vrijeme - a pritom kakti neki stručnjak - može natrkeljati takvo što.
i inače potpisujem volvine postove. lijepo rečeno.

[mama courage]

Pretpostavka na koju se oslanjaju svi koji su protiv
telesnog kažnjavanja dece je da je svako dete uvek moguće
obuzdati i kontrolisati na neki nenasilan način.
Zagovornici ovog pristupa imaju stav da je svakom malom
detetu moguće sve objasniti, a da su objašnjenja
dovoljna da dovedu do promene ponašanja. Insistira se na
tome da decu treba vaspitavati pohvalom i dobrim primerom
i da sa decom treba uspostaviti partnerski odnos.

protiv sam tjelesnog kažnjavanja, ali ne zbog navedenih razloga. svako dijete može doći u neku situaciju gdje ga nije moguće obuzdati i kontrolirati. i ne, nisam zagovornik da se djetetu sve može objasniti i ne mora se. zagovornica sam teze da se dijete treba naučiti da roditeljima mora vjerovati i slušati ih i bez da sve uvijek razumije i bez dugih rasprava i lamentacija (mama knows best ) i nikako nisam - posebice otkako sam i sama roditelj - zagovornica teze da treba s djetetom uspostaviti partnerski odnos. dapače, takvi "partnerski odnosi" dovode do malih... demiana (pod uticajem sam sinoćnjeg filma ). ne, to je roditeljski odnos. i u njemu se zna tko je roditelj i koja je zadaća roditelja - i obaveza i prava. to je odgovornost koja se ne smije "dijeliti" na roditelja i dijete, nego roditelj treba misliti i za sebe i za dijete. i to od početka se tako postaviti i učiti.

[Hope77]

predug mi je tekst za čitanje
protiv sam ikakvog fizičkog kažnjavanja, udaranje djeteta mi je xy puta gore nego kad muž udre ženu (a već to mi je neoprostivo), ne mogu uopće zamislit što bi to moj sin trebao napraviti da bi dobio udarac, tako nešto ne postoji u mom odgoju (tako sam i ja odgajana )
MM zna da ako bi ikad digao ruku na njega da bi letio vani, o tome nema nikakve rasprave kod mene.

[Mak]

Ne slažem se s njegovim argumentima ali ne znam to tako lijepo i elokventno formulirati. Što vi mislite i kako bi odgovorili na njegove teze?

Postovani glupane,
ja sam jaca od tebe. I posto je u tvom svijetu telesno kaznjavanje ok, zelja mi je veeelika da se obracunamo. Sa ili bez pomagala, neka bude volja tvoja.

Bi' mu ja rekla. Jerbo, ja se znam lijepo i elovk... evko... ono drugo formulirati

[kimama1]

ja isto ne shvaćam ovaj tekst pretjerano ozbiljno, mislim da je napisan upravo u svrhu pobijanja svake teze o modernom "permisivnom" odgoju. tip mi se inače čini nadrndan, kao da je članak nečime isprovociran
ipak, neke bih stvari potpisala bez daljnjeg. većina navoda o zakonima je sigurno točna, a stručnjaci će potvrditi postoji li uopće ikakva utemeljena znanstvena studija koja govori o povezanosti - dvijepoguzi/odrastanje u agresivnog čovjeka, koja se provlači kroz mnoge tekstove o roditeljsvu...
najveća glupost mi se čini ova teza da je štetno ne dati dvije po guzi

[vesela beba]

Postovani glupane,

Mudro Mak zbori ovako započet razgovor s takvim...
Ma meni se najviše čini da je ovo gospodin koji se htio istaknut iz prosječnoga u poznatijega provocirajući nazovimo tezama.
Neznam kako bih ga komentirala ni elokventirala ni elaborirala ni rirala njegove izjave a da budem kulturna.
Djete neće da posluša nakon stotog puta,e najbolje ga mlatnit toljagom po glavi bez obzira što ima godinu i baš taj šteker mu je nešto u šta mora zabost prst.
Ma
Nebi se ni obazirala na njega,tip je valjda mlatio svoje pa sada traži opravdanja...
Protivnik sam bilo kakvog fizičkog obračunavanja pa čak i boksa i sličnih nume-niđe mozga samo mišić sportova
Ne poznam dijete koje će uvjek i sve poslušat.Ne poznam djete koje nije mlatnilo glavom nakon što su mu roditelji deset puta rekli da se tu ne penje jer će past.I to mi je odgoj.
mala ja san ti mater i svoje san ti rekla a ti me imaš slušat jer san u pravu i ako san ti rekla da ćeš past past ćeš.
Naravno ovo je malo ironično sastavljeno al tako nekako samo kulturnije to ide
Ma još će se ljudi koji mlate uhvatit za rječi priznatog stručnjaka...