Griznja savjest i nedojenje

[swenova mama]

Iz casopisa Dijete moje malo:<
><
>Grižnja vas savjest ne dojite li može pojesti…<
><
>Nema trudnice koja već tijekom trudnoće ne zamišlja kako će bebica izgledati, na koga ličiti. U tom razdoblju svojevrsnog blaženstva, donosite i neke odluke. Primjerice, a moje se dijete nikad neće bacati po podu ili ja ću uspjeti naučiti svoje dijete da kroz trgovinu prođemo bez vriske. Dakako, u taj se popis odluka obavezno u
aja i odluka o dojenju. Svjesni ste da je dojenje najpametnija stvar koju možete učiniti za svoje dijete, o tome slušate svakodnevno, o tome piše u svim novinama, postoje skupine za potpore dojenja. Pročitali ste sve što se dalo pročitati, uključujući i vrlo sumnjiva istraživanja o tome kako su dojena djeca inteligentnija od nedojene (zamislite tek nedojene članove Mense, pa gdje bi im bio kraj?!). na stranu istraživanja koja govore o nepobitnom boljem imuno statusu dojenog djeteta (hm, da zavirimo u Afriku?). <
>Zamišljate sebe i bebicu u beskonačnoj nirvani dok zajednički prolazite kroz razdoblja dojenja, sve te trenutke bliskosti i nježnosti. Uostalom, ne može biti problema, pa svaka majka može dojiti, zar ne? Jednostavno, ne. Uz ozbiljan rizik da nas glasne i pokatkad prilično agresivne zagovornice dojenja «razapnu», odgovorno tvrdimo da svaka, ama baš svaka majka ne može dojiti. Neke jednostavno ne mogu. Jer ne mogu. <
><
>Može li svatko dojiti?<
><
>Recimo, nemate dovoljno mlijeka, dijete je rođeno kao nedonošče i premaleno je da si «navuče» potrebnu količinu mlijeka i uglavnom na prsima spava nakon što se izmori od plača gladi. <
>Pogledajmo to ovako. Nakon poroda z
ajate svoje snage u nekom od hrvastih rodilišta. Bebicu vam donose na podoj svakih nekoliko sati ili je stalno s vama u tzv. rooming- inu, pa ju po noći odnesu. Ustanove li da je gladna, neće vas buditi po noći ili smetati izvan dnevnog reda bolnice po danu. Najčešće će se bebi ponuditi flašica, pogotovo ako je rođena s malom porođajnom težinom, jer se neće dopustiti da previše izgubi na težini. Onda vam tako situ bebicu donesu i pokušavaju vas podučiti dojenju. Dijete, naravno, spava snom pravednika. I ne pada mu na pamet da se muči s dojenjem. Vi ga pokušavate probuditi, pokažu vam i kako, ali ono se ne da smesti. Spava i dalje. I dok neke majke već u rodilištu sasvim uspješno svladavaju prva dojenja, u vama počinje frustracija. Treći. Četvrti ili peti dan odlazite kući s bebom. I dalje odlučni da uspijete u dojenju. Jer, naravno, dojenje je, znaju već vrapci na grani, najbolje što možete učiniti za svoje dijete. Međutim, sa svakim sljedećim podojem, beba je sve gladnija, vi sve frustriraniji. Dodajte tome uvučene
adavice ili ragade, rane koje znaju biti prilično bolne na prsima, i dobivate sve samo ne ono blaženstvo dojenja o kojem ste sanjali. <
><
>Nemojte odmah odustati<
><
>Međutim, još ne odustajete. U tom trenutku od patronažne sestre do majki, baka, vaših prijateljica koje su rađale tražite suvisle savjete. Okrećete, recimo, i
ojeve koji postoje za pomoć dojiljama. No, kad poslušate sve pametne i manje pametne savjete, činjenica je da ostajete ponovno sami s gladnim djetetom. Podsjetimo, ono iz nekog razloga ne može navući mlijeko, i nije u pitanju štrajk dojenja, već je prošlo nekoliko dana koje ste, praktično, proveli s djetetom na grudima i bez sna. Jer, dok ono spava na vašim prsima, vi ste, naravno, budni. Tako prolaze dani. Potom se netko u vašoj okolini dosjeti da postoje formule za bebe, prema čemu imate prilično oprečne stavove. Pa, samo dojenjem razvijate djetetov imunitet ili zar ćete se odreći bliskosti djeteta i mame samo zbog početnih neuspjeha? Kroz glavu vam prolazi sve što ste pročitali i naučili o do
obiti dojenja. Tako prođe još nekoliko dana. Na koncu, ustanovljavate da ćete se izdojiti da vidjeti koliko to mlijeka uopće imate. Ispostavi se da imate samo 20 -30 ml po podoju. Ma neka si dijete uspije navući dvostruko, to je još premalo… <
><
>Pomiješani osjećaji<
><
>Obuzima vas tuga. Razočaranje. Niste uspjeli. Vaše tijelo štrajka. Na neki vas način izdaje. Uzimate novac i krećete po neko od adaptiranih mlijeka. No, tu opet nedoumice. Koje mlijeko? Nemate pojma o tom dijelu tržišta jer je Hrvatska preuzela konvenciju o za
ani reklamiranja adaptiranih mlijeka. Opet rade telefoni. Od svojih prijateljica (jer su majke ovdje prilično neupotrebljive, one su nas hranile majdinom ili špinanim kravljim mlijekom, tko je tada čuo za formule) pokušavate doznati neko ime nečega. No, tu se sve još više zapliće. <
><
>Kad tražite pomoć?<
><
>Naime, onako pomiješanih osjećaja zbog vlastitog neuspjeha, neke od njih koje su uspjele dojiti doslovno vas, imate osjećaj, napadaju. Rečenicama poput, ma svatko može dojiti, samo ako hoće (dakle, ispada da vi nećete?) ili ma, daj, nemoj, pa dojena su djeca inteligentnija (vi očito želite da vam dijete bude glupo, ne?) ili beba dojenjem stječe dobar imunitet, ne flašicom (znači, sami ćete dajući flašicu dobiti stalno bolesno dijete?), uopće vam ne pomažu. Grižnja je savjest uz frustraciju sad već na priličnoj razini. Razmišljate tko vam može pomoći, pa, naravno, pedijatar. Dosjetivši se spasonosnog rješenja, spremite sebe i bebicu i krećete put liječničke ordinacije. U čekaonici upada vam u oči propagandni plakat dojenja u kojemu beba gleda flašicu i govori joj: «Ti nisi moja mama». Krasno, pomišljate, dakle, ako ne dojite dijete, ono će misliti da mu je mama bočica? Ulazite u pedijatrijsku ordinaciju, i tamo čujete, dojiti, samo dojiti. Odgađate odluku o bočici i vraćate se zajedno kući koju sve manje doživljavate domom, a sve više svojevrsnim mučilištem. Beba neće umrijeti od gladi, mislite i sa strepnjom očekujete sljedeći plač gladi, kad znate da će vam zaspati na prsima i kad će to trajati satima i kad će svaki vaš pokušaj da ju odvojite od prsiju rezultirati gromoglasnim protestnim plačem. A kad i uspijete, onda sve to ponovno za dva sata. Pa opet za sat- dva. A usred noći dok svi spavaju, vi s bebicom na prsima sjedite i čekate. Nakon svakog podoja, odlučni da uspijete u dojenju, odlučite se izdajati, pa tako sami pomoći «navlačenju» mlijeka. Kao sumanuti gutate čajeve za dojilje, mlijeko koje ne volite, sokove, pa čak i bezakoholno pivo jer ste pročitali da potiče laktaciju. Za tjedan dva više ne znate što je dan, što noć, sve ste umorniji, baby blues vas «puca» u svoj snazi, frustracija je sve jača. Sad je bilo dosta, razmišljate i odlazite u prvu trgovinu odlučni da se opskrbite adaptiranim mlijekom. Uzimate prvo s police i- voila. <
><
>Adaptirano mlijeko i crv sumnje<
><
>Beba mirno spava nekoliko sati. Prije same flašice, stavljate ju na prsa ne bi li ipak pojela nešto majčinog mlijeka i potom bočica. Beba ulazi u neki ritam, dobiva na težini, ali vi opet niste zadovoljni. Naime, sa svakom sljedećom bočicom sve je jači osjeća grižnje savjesti. Jeste li zaista učinili sve za svoje dijete o pitanju dojenja, ama baš sve što ste mogli? Uvijek je tu crv sumnje, viđate majke koje doje, razmišljate o tome kako je to kod njih jednostavno, beba zaplače, dobije dojku i smiri se, dok ste vi primorani majmunirati da ju smirite. Uz to, još se uvijek do
o sjećate svih beneficija dojenja, koje, osim ove o inteligenciji djeteta, uopće nisu upitne. A ni flašica nije idealna, treba ju sterilizirati, adaptirano mlijeko se ne smije podgrijavati, nema stajanja na sobnoj temperaturi, voda mora biti prokuhana itd. Crv sumnje i dalje kopka. Uz sve to, eto bonusa od raznih mišljenja, izrečenih vama u lice ili pročitanih u novinskim člancima- imate osjećaj da vas nitko ne razumije. Tko su svi ti ljudi koji se vas preko vaše sposobnosti spremnosti na dojenje usuđuju osuđivati? Ili procjenjivati volite li svoje dijete i želite li mu najbolje? <
><
>Nedojenje<
><
>Slučajevi nedojenja su različiti, od žena kojima djeca jednostavno ne žele vući do onih koji ne mogu dovoljno vući. Ukoliko ste čvrsto odlučili dojiti, to je teška frustracija. Mi koje smo pokušale dojiti i nismo uspjele, to znamo. Nimalo nam u tim pomiješanim osjećajima nisu pomagali uvredljivi plakati koji su nas gledali sa zidova ordinacija niti rečenice da sve majke mogu dojiti. Istina, većina može. Gotovo sve hoće. Ali, sve ne mogu. I ako ne možete, ako ste zaista iskušali sve, pokušali dobiti potporu, saslušali savjete iskusnijih majki- dojilja, i dalje vam ne uspijeva, okrenite novi list. Beba ne želi samo dojku. Želi i sretnu, ne-frustriranu mamu koja će se pri svakom obliku hranjenja s njom maziti i tepati. Ne onu koja će pri davanju bočice, u sebi se gristi zbog neuspjeha. <
> <i></i>

[mirbi]

Swenki, .<
><
>Sve sam to prošla i otkad sam sa sobom neke stvari rasčistila, postala sam sretnija. I ustanovila mnoge prednosti koje ima hranjenje bocom. Npr. MM se ustane po noći i da bebi jesti... <
><
>Umorilo me više opravdavati se drugima, otplakala prvih mjesec dana bebina života, a sada joj polako dajem na dohranu sve vitamine koje može dobiti kroz hranu. <
><
> <
><
><
><
><
><
><i></i>

[MaloZlo]

mirbilos potpisujen od A-Ž Marin,14.10.2005<i></i>

[mirbi]

Hvala, Malo zlo. Sjedim. <
><
><
><
><
><
><i></i>

[mama courage]

evo, javljam se na raport. i nisam imala griznju savjest. na kraju krajeva, i mene su hranili adaptirani mlijekom od prvog dana. i vidite u kakvu sam đevojku stasala ? nema mi mane, a skromnost mi je najveca vrlina.

[Natasa36]

E pa ja jesam imala grižnju savjesti. I bila sam neopisivo žalosna. I beskrajno frustrirana.<
>Prvo sam dijete dojila 16 mjeseci (do druge trudnoće), bez ikakvih problema, bez ijedne ragade, ičega. I bila sam uvjerena i sigurna da će tako biti i drugi put.<
>A nije bilo. Problemi su nastali gotovo na samom početku. Saznala sam kaj su to ragade. Malac nije bio "talentiran" za dojenje a u
zo niti zainteresiran. Jedva smo navukli 3,5 mjeseca dojenja (uz puno mukotrpnog izdajanja, suza mojih i njegovih) i uz dohranu na bočicu jer nije dobivao dovoljno na težini (čak niti onda kad se uzme u obzir da je bio velika beba a takve bebe ne dobivaju strelovito na težini).<
>Na koncu je sveopći zaključak (dakle i pedijatrice i patronažne, a obje su veliki pobornici dojenja) da tu muku treba provesti kraju. Pa smo ju i priveli kraju.<
><
>Martin je super bebač od, evo, 11 mjeseci, klopa kao mali vuk i sve je 5. Ali moj žal zbog dojenja nije sasvim nestao. Kad mi se mazi, čini mi se kao da bi sad (!!!) htio cicati... No, sad je gotovo, kaj je tu je. Važno je da je malac do
o. A je Mi sijecanj 2003<
><
>Ma sijecanj 2005<
><
><i></i>

[Virtuallmommy]

Evo moram se i ovdje javiti. <
>Meni je najviše žao što mi dijete nije niti kolostrum probalo. Barem onu mrvicu imuniteta da dobije. Valjda ću to uspjeti poslije riješiti zdravom prehranom i vitaminima.<
>Ovak na oko se čini da do
o napredujue, voli jesti i definitivno ima energije. I slaaatka je... <i></i>

[anlan]

članak potpisujem od rijeci do rijeci. da sam ga barem tada imala, moje bi dijete imalo puno sretniju mamu u prvih par mjeseci. swenova mama <
> Naravno da mi nitko nije vjerovao da moja beba nije htjela vuci, nakon sto je devet dana u bolnici dobivala bocicu jer je imala zuticu - nisu joj dali sansu da mi povuce mlijeko jer eto, u bolnicama koje tako propagiraju dojenje NE DOPUSTAJU da mama doji dijete koje ima zuticu, iako je dokazano da majcino mlijeko pomaze da se bilirubin smanji.<
> Kad sam preko veze uspjela isposlovati da barem izdajam bebi se smanjio bilirubin. A razlog zasto ne daju majkama da izdajaju je taj sto "nema dovoljno opreme".<
> Oprema je: jedan stolac (u hodniku) i izdajalica (koju vecina mama ionako ima vlastitu).<
> Sa mnom u sobi je bila cura koja je litre svog mlijeka bacala u lavabo jer joj nisu dali da nosi bebi. Kolostrum baj-baj!<
> Nakon mjesec dana izdajanja, kod mene je mlijeka bilo sve manje (ionako sam najvise izdojila oko 50 ml dnevno), preforsirajuci izdajanje izvukla sam neku kapilaru, pa je i tome dosao kraj. Ali tjesim se da je barem nesto dobila.<
> E da, dozivjela sam i da mi kazu - Trebala si biti upornija!<
> Ja sam jos puno prije trudnoce, kad god bih procitala tekst o prednostima dojenja, pomislila, e super - pa normalno da cu dojiti, kao evo - bar necim tako jednostavnim mogu napraviti puno za svoje dijete)<
> Dugo mi je trebalo da shvatim da nisam losija majka zbog toga sto ne dojim, a pomoglo mi je i to sto sam kopajući po internetu (nakon ne
ojenih tekstova koji su me bacali u bed, tj. tekstova u kojemu se na
aja zbog cega je sve dojenje do
o) naisla i na drugacije tekstove - ne u smislu da je dojenje lose nego zasto je propaganda dojenja tako jaka i sl.<
> <
> <i></i>

[Dimnjak]

dojila sam 4 mjeseca, cetiri duga mjeseca svakih sat-dva, jer je moje dijete je neprestano plakalo, i neprestano bilo gladno...sada sam presla na bocicu i moje dijete tek sada preko dana spava po sat-dva, sto prije nikad nije cinilo i puno je mirnije....svaka majka ima majcinski instikt i zna sta njezinoj bebi najbolje odgovara..da nisam slusala svog muza, djete bih vec ranije bila pocela dohranjivati i ustedjela bih sebi mnoge dvoumice, pitanja, muke i co. <i></i>

[mamaizsplita]

tekst pogadja u samu srz problema <
>a do koje mjere sam indoktrinirana s dojenjem pokazuje i cinjenica da drugom djetetu koje sad ima 9 mj jos uvijek izdajam i kao, prestat cu svaki dan, a zapravo nemam hra
osti <i></i>

[mirbi]

Mamaizsplita, ja sam mama iz Splita, too. <
><
>Ja sam kod prve cure, dok je misec i dva dana bila na neonatologiji, izdajala svaki dan, pet puta dnevno, i sve prolijevala... Sačuvala nešto mlijeka dok je ona izašla, taman za dva malena o
oka i tako još misec dana i onda je definitivno nestalo. <
><
>Znam šta znači izdajanje kad nemaš šta izdojiti, kod Ree sam pokušala par puta i tekla mi je krv iz grudi... onda sam rekla, i spasila i sebe i nju. <
><
>A imam grudi
oj 6, , kao i moja mama, koja također nije imala mlijeka. Navodno je to zbog mastopatije... <
><
>Anyway, otkad sam sebi objasnila neke stvari, puno mi je lakše i sada fino odem u grad i dam dijete nekome drugome da je nahrani... <
><
> <
><
><
><
><
><
><i></i>

[PatiP]

Quote:tekla mi je krv iz grudi<
><
>
rr... sva sam se stresla! <
>Ema (10.08.2005.)<
> <i></i>

[Megan]

Đizus pa ovo kao da sam ja pisala uh proživjela sam opet sve s ovim postom <
><
><i></i>

[SlucajniGost]

Uh. Dok sam ovo citala sam shvatila da sam sad puno bolje sama sa sobom oko naseg kratkog i neuspjelog dojenja. Pocelo je jos u bolnici. Rodila carskim pod vrlo stresnim okolnostima sto je vrlo moguce i bio jedan od razloga da mlijeko nije nadoslo. Ili mozda uopce ne bi nadoslo. Tko ce ga znati. Nakon 4 dana skontala sam da nesto ne ide kako treba jer su mi prsa bila mlohava, dok su cure oko mene izdajale pune boce, ja sam cijedila kapljice. Nakon zestoke svadje s jednom od sestara gdje sam ja uporno tvrdila da je dijete gladno, poceli su vagati dijete nakon svakog podoja. Vrhunac je bio 6. dan kad je u jednom podoju (na obje sise) dobio skoro 30 grama. Tjesila sam samu sebe da ce sve bit bolje kad izadjem iz bolnice i dodjem doma. Kad se opustimo i priblizimo. Ali nije. Stalno urlajuce dijete koje konstantno visi na prsima i onda kad ga uspijem otkaciti nakon dva sata, on i dalje place. Gladan. Ne znam kako opisati taj osjecaj nemoci, nedostatnosti i, konacno, srama. Pred samom sobom. Tu se zahvaljujem MM-u koji mi je u jednom razgovoru samo nonsalantno natuknuo 'Ne razumijem zasto se nerviras. Danas postoji alternativa. Nece nam umrijeti od gladi.' Lagano mi je otvorio oci. Za mene uopce nije postojala sumnja da necu dojiti. Totalno sam se pripremila. Kad sam isla na porod u torbi su mi bila dva grudnjaka za dojenje, jastucici, pumpica.... Tada smo poceli s nadohranom, s time sto bi ga prvo drzala na prsima, a poslije bi mu dala bocu. Nakon skoro dva mjeseca patronazna sestra (zvala sam je bas zbog dojenja) me onako samilosno pogledala i rekla mi 'svjesni ste da vi tu nemate nista'. Tu nastaje kraj nasih tzv podoja i prelazak na bocu. Jos mi je dugo trebalo da kad me netko pita jel dojim, da ja samo kazem ne, a da ne pocnem objasnjavati zasto i kako se dogodilo da ne dojimo. Danas kad me netko pita koliko sam dojila, mogu bez problema reci koliko i ne osjecam griznju savjesti. Znam da sam napravila sve sto sam mogla. I dalje mi je zao, ali nemam griznju savjesti. 27 VII 2004<
><i></i>

[mirbi]

S Gost, . Izgleda da su ovdje sve priče iste. <
><
><
><
><
><
><i></i>

[SlucajniGost]

Mirbilos ocito. Ali uvijek je lijepo znati da postoji netko tko razumije o cemu pricas. Totalno. 27 VII 2004<
><i></i>

[Virtuallmommy]

Slučajni gost, pridružujem se podršci. <i></i>

[PatiP]

Slučajni gost-ti si barem imala podršku tm-a, mene je moj potpuno razočarao u tim trenucima. <
>Ema (10.08.2005.)<
><i></i>

[SlucajniGost]

Joj Pati, evo jedan za njega 27 VII 2004<
><i></i>

[anavizd]

Kako sa prvim djetetom nisam imala problema s dojenjem mislila sam da će tako biti i sa drugim. Al sam se prešla. Nakon carskog i još ponekog stresa vezanog uz bolnicu mlijeko jedva da je i dolazilo. A ja uporna. Nedam se. Mališa do
o vuče, ali nema baš što. Ima dana kad mi se čini da se cike i napune, pa sutra opet slabo, pa bebać plače, pa opet ispočetka. A kad bi mi netko rekao da mu dam bocu ko da me ošamario. Suze u očima. Još uvijek se trudim, dajem sve od sebe da pojede bar nešto iz dojke, svjesna sam da ja nisam kriva, iz primjera iz okoline vidim nedojenu djecu puno jačeg imuniteta nego što je moja Z. koja je dojena. Ali, kao i uvijek ono ali, neki osjećaj neispunjenosti još me uvijek prati. <i></i>

[PatiP]

Quote:neki osjećaj neispunjenosti još me uvijek prati<
><
>Joj, pa zašto tako??? <
>Pa normalno da želiš djetetu najbolje, nemoj se time mučiti, samo ćeš se žalostiti. Pa nema ničega lošega u boci!! <
>Ema (10.08.2005.)<
><i></i>

[Virtuallmommy]

Vrlo rado, ali ne znam kako. Već sam se dovoljno namučila da i ovo stavim. Ako je ti možeš smanjiti - klanjam se unaprijed <i>Edited by: Webmama  at: 9/1/06 21:25<
></i>

[Virtuallmommy]

Moj muž je to prihvatio najnormalnije. Uopće to nije bio predmet bilo kakve diskusije. Mislim da ovako i ona uživa jer i on hrani Kleicu isto koliko i ja. I to mu je super.<
>Naime, on nije bio dojen niti dana i ništa mu ne fali pa to ne uzima tako jako srcu. Kako sam ja na početku bila strašno deprimirana zbog nedojenja, svi s kojima sam pričala naveli su mi poneki primjer dječice na bočici koja su ispala sasvim u redu. Svejedno bi rađe da je mala bar kolostrum posisala, ali šta se može. <i></i>

[Webmama]

Zao mi te editirati, jer je beba preslatka , ali MORAS je smanjiti <b>*Portal mameibebe.net *</b><i></i>

[Webmama]

posalji mi mail na arijana@mameibebe.net <b>*Portal mameibebe.net *</b><i></i>

[ema2604]

swenova mama,svaka &#269;ast.<
>sve postove mogu potpisati jer tako se valjda svaka od nas osje&#263;a.htjela bi da mogu druga&#269;ije jer još uvijek kad se mazimo do&#273;e mi da joj ponudim sisu.i do&#273;e mi plakati.<
>sve je to prošlo,ne možemo vratiti prošlost EMA <
><i></i>

[Mishica]

konacno....!! Konacno ste mi ulile malo hra
osti da ipak radim najbolje sto mogu za nju. Jer me pere osjecaj frustriranosti, nesposobnosti i ne znam cega svega ne.<
>Rodila sam prije 2 tjedna carskim rezom. 2 dana sam lezala u sok sobi. Donosili mi bebicu i mala se odmah zakacila i pocela sisati. E kak sam si bila sretna!! Pa ja cu dojiti! Ma nisam ni sumnjala. <
>Znala sam da nece to biti isti dan, ali sam ocekivala da ce mi za par dana sise bujati.<
>A kad tamo nista!<
>A ona vristi! Sisa skoro sat-dva i vristi! Ajme muke moje!<
>Place ona, placem ja. <
>Poceli su je vagati prije i poslije podoja.... od 20-30 pojede kod mene. <
>Od tako dugog sisanja moje
adavice su bile dvije ogromne rane,ali i dalje sam joj davala sisu ocekujuci cudo.<
>No moje tijelo nije odgovorilo kako sam ja ocekivala... <
>U bolnici su je poceli dohranjivati jer je bilo nevjerojatno kako je vristala. Ja sam se bojala samog dolaska bebica jer sam znala da joj necu moci dati ono sto ona hoce.<
>Jos k tome me prao i baby blues, ljudi koji su me zvali i pitali samo jel imam mlijeka (da, kao da ne postoji niti jedno drugo pitanje), dugi boravak u bolnici...<
><
>Dosle smo doma, ja se izdajam koliko god mogu, ali to bude jako jako malo... No barem da joj to dam.<
>Ali od prvoga dana doma smo na Bebimilu. Ona ne plače! Ona mi blazeno spava!<
>Osjecaj koji me pere je neopisiv. <
>Pritisak ljudi oko mene je neopisiv. Stalno sam se pitala da li sam ja tako grozna, zasto sam zakazala....?<
>Imala sam osjecaj da sam jedina.<
> <i></i>

[KasiopeaM]

Mishice - najbitnije je da je beba zadovoljna. A s vremenom ces shvatiti da je to jedino bitno i samim tim ces i ti postati zadovoljna i bez griznje savijesti. Vjeruj mi! Bitno je da si ti svoj maksimum dala a ono sto je najbitnije tvojoj bebi jest to da joj das svoju bezgranicnu ljubav a vjerujem da ti to nece biti problem... Samo naprijed, majcinstvo se sastoji od kolaza bez
oj malih stvari a ne samo jedne... Marin 02.02.2004.<
><i></i>

[Virtuallmommy]

Mishica, u potpunosti te razumijem. Ja sam isto bila u totalnom badu. I istina, ljudi ne znaju niš drugo pitati osim: Jel se doji? A ne? (sažalni pogled s pomalo prezira) Zašto? (Mislim si kaj te
iga beštijo) Ja to u životu nisam nikoga pitala...<
>Isto sam imala baby blues i prošlo je kad sam vidjela da beba do
o napreduje i da je zadovoljna.<
>Naravno da je dojenje najbolje, ali ako daš sve od sebe, a ipak ne ide, ne možeš i ne smiješ zbog toga biti u depresiji.<
>Bebicama se treba smijati, pričati im i pjevati, maziti ih i ljubiti. Treba neko vrijeme da čovjek pod pritiskom medija, napisa i razno raznih do
onamjernika to shvati, ali to je sigurno to.<
>Uzivaj i puse bebi! <i></i>

[songica]

morala sam se uključiti... Kako je super čitati ove postove... mrak.. hvala vam žemske...meni je najteže kada na pitanje da li dojim, ja velim ne i onda oni pogledi.. hmm.. kao, a do
o .. e muka mi je od svega.. i onda krenu objašnjavanja zašto nisam, da sam pokušavala ali nije išlo.. a pogledi ostaju isti .. ono u stilu da li je ona zbilja probala baš sve... A najveći bad je pogled na moje cice (koje su sve samo ne male... ); e onda kreću podpitanja kako zašto i ..<
>I tako to ide oni do
i dani i oni manje do
i; a ustvari sam pogled na mog malog anđela koji mi se uvijek nasmije kad me vidi (imamo 2 mjeseca).. i sve
ige nestaju...<
>A onaj tko misli da manje volim svoje dijete zbopg ne dojenja, nek se slika; da ne velim nekaj drugo...<
><
> <
> <i></i>