Izgubljene ambicije, ugasli snovi se ne racunaju. Ja sam svoju karijeru sasvim drugacije zamisljala.
Uskladjivanje obiteljskog i poslovnog je i tema strategija,konvencija.... kako naših, tako svjetskih koje smo kao drzava ratificirali.
Da, i vjerojatno nam uz svu podršku nebi moglo biti onako kako smo je zamišljali, ali bi moglo biti daleko bolje. I mi bismo mogli dati daleko više. No....
Meni je oduvijek strasno puno znacilo raditi. Ono sto je vec napisano, odmaknuti se dio dana iz kucne situacije, osjecati se korisnom i sposobnom u tom dijelu zivota, koristiti stecena i sticati nova znanja i vjestine.
Kad se stvar svela na ''ici posao za placu'' kao jedini razlog, a kad mi je to obiteljska situacija dopustila (djeca porasla ..... ) promijenila sam posao. Do tada nisam imala izbora.
Najapsurdnije je da u situaciji u kojoj se promice zivot u obitelji, podrska obiteljima, deinstitucionalizacija, prevencija institucionalizaccije i slicni pojmovi, nitko niti jednoj od nas nebi ''zamjerio'' smjestaj djeteta u instituciju. I tako sam i sama, pa ono sto cujem od drugih roditelja, puno puta cula savjete tipa, ''vi imate pravo na svoj zivot, rodite si drugo, smjestite ga... do onog da posaljem mladjeg sina u internat (ma sto to znacilo) kad sam vec toliko nerazumna da nisam smjestila starijeg u instituciju. U ozracju podrske obiteljima, te obitelji dobivaju mizernu naknadu za dopust, jos mizerniju za roditelja njegovatelja, navjesta se kresanje naknada za SRV, nezaposleni ne dobiju nista itd..... Stvarno se stvaraju uvjeti za deinstitucionalizaciju i prevenira se svasta...
I sto Irena napisa : ''Zapravo , što mi je najjadnije i najtužnije - svi bi mi bili za Državu puno bolji gradjani da smo se odrekli svoje djece , ostavili ih potpuno " na brizi" toj istoj maćehi Državi i zaboravili da postoje.'' Pa se bar imaju gdje i s kim slikati.
Sto su stvarno ucinili da ta djeca ne budu tamo, da obitelji budu zaista podrzane (ne mislim tu na financijska sredstva u obliku naknada), vec na usluge i to kvalitetne i adekvatne. Vjerujem da se roditelji osjecaju sami, jako sami, i bez izbora, pa onda trpimo, pa jos vise trpimo, pa jos malo vise .......
Ja sam pronasla svoj nacin i ne osjecam se sama, i ne mislim da nemamo pravo .... ja sam sada samo svjesnija koliko je tesko, uzasno tesko, neke stvari promijeniti, no ne mislim da od toga treba odustati. I vjerujem da cemo jednog dana (istina ne znam kad, ali mozda i prije no sto ja ''mislim'') biti ''Svedska''. Mada ne vjerujem da je i tamo idealno, jer idealno ne postoji. Ali je puno, puno bolje ...
Sad sam otisla u digresiju...
Ja sam malo vise in sada 10,11 godina. I. ima 20. Za to vrijeme desili su se pozitivni pomaci, ali i oni koji unazadjuju uvjete. Jos uvijek se pletu nadleznosti vise Ministarstava, uprava, ova kategorija se nabacuje i prebacuje iz nadleznosti, formiraju se i rasformiravaju komisije, tijela vjestacenja, pisu strategije koje se ne izvrsavaju... a djeca rastu. Stalno smo u grcu hoce li ili nece biti necega, kad ce nas izbaciti s fizia, koji smo na listi cekanja, hoce li dijete moci/ili nece moci ovdje ili ondje, nema strucnjaka, nema zaposljavanja, u situacijama gdje se nesto kvalitetnije radi standardi kazu da je previse strucnjaka na premalo korisnika, bebu od 4 mjeseca sa rizicnom pricom fizijatar narucuje za 3 njeseca, jer nema mjesta, ......... ma sve znamo.......
Oni koji mogu, ako imaju gdje, odrade potrebe privatno, to treba platiti naravno ..... Inflacija humanitarki za pojedinacne potrebe, no super je jos ako su to ''kolica'' pa se donatori imaju s cim slikat, ali ako je to dugotrajna rehabilitacija s neizvjesnim ishodom, hmmmm sto s tim ...
Sve znamo, sve je poznato....
Pa ajmo sad i ovima koji nesto mogu, to skresati, zasto bi oni imali visi standard nego ovi drugi. Mozda bi i ovi koji sada ne mogu mozda mogli vidjeti da postoji nesto bolje, pa da se ne polakome .....
A radi se npr. o obicnoj logopedskoj terapiji.... Koliko logopeda u ovoj drzavi uopce zna raditi sa djecom tezih ostecenja? Koliko ih ima u ustanovama,institucijama ? Koliko ih ima, sto se kaze, na uputnicu ?
Ne znam da li sam ljuta ili jadna ili se punim adrenalinom, ili ......
A ljuta sam do neba, jer ce majka i dijete u mojoj udruzi od jeseni zivjeti od 2.000 kn (invalidnina + djecji doplatak) sto ce joj taman biti dosta za benzin svakodnevnog prijevoza do skole, i valjda malo rezija. Parking platiti ne moze. Na posao se ne moze vratiti jer je firma u medjuvremenu propala, a gdje da nadje posao sa svojih pedesetak i osam godina pauze.
Ljuta sam jer ce druga koja radi SRV, ima cetvero djece od cega je jedno sa CP-om, mozda (nadam se da nece) imati srezanu naknadu za SRV i jos teze zivjeti, a ni sad mi nije jasno kako zive.
Ljuta sam jer obitelj sa troje djece, od kojih je jedno sa većim, a dvoje sa malim teskocama, zive od djecjih doplataka i pola invalidnine, te malo naknade s burze ocu koji je ostao bez posla jos nekoliko mjeseci.
Ljuta sam sto ce neke majke biti prisiljene otici raditi puno radno vrijeme, da bi prezivjeli, kako ce to prihvatiti poslodavci i da li ce se za neko vrijeme naci na burzi ?!?! One koje imaju poslodavce koji ih nece otpustiti, nabacit ce si jos 4 sata posla vise, a za sve ostale obaveze koje se nece promijeniti ostat ce im 4 sata manje.
Ljuta sam jer se neki dan javila mama koja je za vrijeme rada koristila dopust i neko vrijeme SRV (pa je tata presao na SRV) i koja je prisiljena otici u prijevremenu mirovinu (ne znam detalje) i ostala sokirana izracunom mirovine - cistih cca 1.000,00 kn.
Znam ja da svi imamo takvih i slicnih i gorih iskustava i saznanja. Ovo je samo nekoliko iz moje blizine, i bliske proslosti.
A djeca su posebno zasticena kategorija, a obitelj ima pravo na ...........
Na tragu Alex - trasiramo put za ''Vrapce'' za mame , a djeci u institucije.
i užasno je teško cijelu problematiku generalizirati jer se i mi na dopustu i srv-u razlikujemo ko nebo i zemlja, al ajde da probam ostat samo pri našem slučaju pa možda na kraju kad se još netko javi uspiješ napraviti pametan sažetak.
Nisam ni mislila na nekaj stvarno puno boljeg.
) , partner u igri...
) onda zato da krče put vlastitoj djeci.A krčenje je put koji nikad ne završava - to mi "stare kuke" jako dobro znamo. I jedini je način da kad netko iskrči nešto za svoje dijete da je pri tome otvorio bar mali "prolazić" nadolazećima. Ali i na tima je da krče dalje ( već vidim da mi se "vjetar u ledja" lako može promijeniti u neku drvosječinu parolu npr timbeeeeer! 