Postao/la danijela81 » 15 svi 2009, 14:15
Draga Ejla,
nocas sam u jednom dahu procitala Ejlino pleme I. nisam znala o cemu se radi, zaintrigirao me naslov ovog topica, pa sam krenula u iscitavanje.
i to bas dan nakon sto me je stvarnost malcice osamarila.
i ja imam posebno dijete, i posebnog muza. MM ne vidi gotovo nista, a za Vjerana prognoze i nisu bas sjajne. i dirnulo me kad si rekla da bi mijenjala Petrin vid za mogucnost komunikacije, i brzinom munje se oporavila od udarca i shvatila koliko sam blagoslovljena!
sad cu zvucati kao jedna od mama citacica, koje citajuci ovo postaju svjesnije zdravlja svoje djece, ali odmah mi je pred licem bio siroki osmjeh mog sestomjesecnog zvrka kad ga ujutro uzimam u narucje nakon budjenja. poznaje on ruke svoje mame, i na nicije tudje ne reagira tako.
ja sam bila svjesna mogucnosti da mi dijete naslijedi muzeve oci, ali nisam ni daleko bila svjesna sto to sve za sobom povlaci, kao sto ni u jednom trenutku nisam zapravo svjesna koliko jos ce trajati nasa borba (jer se stalno nadas da ce jednog dana biti sve dobro), lijecenja, kojekavi posebni tretmani, a tek pogledi i komentari "normalne" okoline....
u svog muza zaljubila sam se bez predrasuda o icemu, ima on svojih mana, ali me svaki dan obara s nogu djelic njegove osobnosti koje, vjerujem, ne bi bilo da nije u zivotu prosao to sto je morao proci.
trudnoca je bila sve samo ne uredna, porod takodjer. cijelo vrijeme sam se molila i nadala da ce sve biti ok, ali kada sam prvi puta ugledala moju mrvicu i njegove okice, znala sam sto nas ceka, iako nije bilo nijednog fizickog pokazatelja da je to zbilja tako.
i nije me obuzela ni tuga ni ocaj, nikada se nisam pitala "zasto bas meni". obuzela me neopisiva sreca i nekakva euforija, a tek ona ljubav!!! vec tada sam ga beskrajno voljela i od onda znam da je taj maleni veliki borac i da ce zbilja sve i biti dobro! samo na drugaciji nacin dobro!
draga Ejla, oplemenila si me, ne znas ni sama koliko, vratila opet taj isti osjecaj!
koliko god sam bila svjesna Vjeranovih problema s vidom, do sada sam zivjela kao u nekoj zabludi, da on nije nista drugaciji od drugih, da ce jednog dana lijepo gledati, normalno kao sto gledaju i druga djeca, da ce lijecnici napraviti cuda koja se u doba mog supruga nisu mogla napraviti.
e onda je u srijedu moj doktor nazvao jednog specijalistu kojeg zna, i zamolio ga "daj molim te, imam jedno dijete s posebnim potrebama, ako mozes jos danas pogledati". otkud je moje dijete s posebnim potrebama? kako? cijeli dan sam vilenjala okolo i razmisljala o tome, je li on to rekao samo da Vjerana ovaj drugi doktor sto prije primi, ili mozda.... pa malo kopala po netu, pa se raspitivala, i pronasla da ipak je etiketiran i bit ce do daljnjega, kao dijete s teskocama u razvoju.
u njegovoj dijagnozi se, srecom jako puno toga moze popraviti, ali ne tako da on postane potpuno zdrav, uvijek ce biti nekih teskoca. srecom, neusporedivo manjih od ovih s kojima se vicina ovih divnih mama i tata ovdje susrecu.
i zaboravila sam reci ono najvaznije. tako sam sretna sto ga imam! prije par mjeseci jedna me zena, mamima poznanica, pitala zasto nisam abortirala ako sam sumnjala u to. kako sam ju zalila! pa ona ne zna sto je pravi blagoslov u zivotu! imati dijete koje te toliko treba, koje je izabralo upravo tebe za njegovu majku, od svih drugih majki, i kojemu mozes maksimalno pomoci da bude sretan, i mnogo, mnogo ga voljeti, tako da ono zbilja zna da je zaista voljeno.
Vi ste sol zemlje, vi ste svjetlo svijeta!V. 03.11.2008.
R. 11.06.2014.