evo sad mi klinci spavaju,pa sam htjela još napisati nekakav smisleni post koji bi opisao kakva saznanja imam o tome što je kod nje pošlo krivo na porodu,i što je moglo poći krivo,bolje reći
pišem sada o tome jer neke stvari nisam ni znala....do pred tri tjedna
liječnici su nakon poroda hodali oko mene kao po jajima...prvo su me na intenzivnoj tri dana obilazili kompletno svi,od sestara,babica,anesteziologa i ginekologa i informacije koje sam od njih dobivala bile su vrlo općenite.
liječnik koji me operirao u vrlo mi je kratkim crtama izložio što se desilo,više ublažavajući,svi su me kao tješili i ubalažavali,bojali su se da ću im pošiziti tamo,još puna hormona ako saznam kakav su horor imali s nama.
no informacije s njihove strane bile su::."jako ste nas jako prestrašili"
čupavo...nismo znali koga prije spašavati"
" zapalite svijeću"
pomalo sam postajala svjesnija kad su me obilazile babica i glavna babica i na odjel,čisto ono ljudski,kako je to bilo opasno.i bila sam tukasta tukica,ljuta na liječnika koji me došao ispitivati kako se osjećam,kako podnosim tu situaciju,i došao da zaključka da se psihički vrlo dobro nosim sa svime što se dogodilo.a ja sam ih gledala u čudu:pa što ovaj priča???dijete mi je živo i krasno,a ja ću se oporaviti...pa sve je super!zašto plakati,pa nema razloga za plač.
MK je izgledala toliko prelijepo,divno,smireno...zdravo.
malo su me cimale prve pretrage..još u rodilištu su joj odmah radili UZV mozga i naručili novi kad mozak sazreli za mjesec i po ...bio je u redu
također,UZV srca joj je rađen 4 dan u rodilištu,i otkrili su joj mali šum na srcu i otvoren foramen ovale od 2.8 mm(to je laički rečeno,rupica koja se zatvori kod prvih udaha,no kako je ona bila praktički polumrtvo dijete to se nije odmah zatvorilo),vodali smo je na 4 UZV-a srca u Vinogradsku,i zadnji nas je jako razveselio jer se rupica zatvorila,i šum se više ne čuje
to je bilo prije mjesec dana,i konačno smo odahnuli
i sad nas je lupilo posred glave...nije dugo trajao spokoj
pa me mama utješila,iako smo otplakale rundu preko telefona zajedno,onaj dan kad je neuropedijatar potvrdio moje slutnje,a ja sam toliko plakala da joj minutama nisam mogla reći što je.mislim,nisam ni trebala,znala je.
i onda,kad se pribrala ispričala mi je ustvari punu verziju kako se to odvijalo,što je meni bilo zatajeno jer je malena bila OK i nisu me htjeli dodatno uznemiravati,čemu sve kad je prošlo dobro
a i meni su se počele slagati kockice,prvo sam se sjetila kad mi je doktor na otpusnom pregledu rekao da je to drugi slučaj u rodilištu takvog izletavanja djeteta pod pritiskom.pitala sam naravno kako je prošao prvi,rekao je loše.
sad mi je mama,kad je MK ipak dobila nekakvu dijagnozu ispričala ustvari sve kako im je mobitelom prenosio njihov prijatelj,ginekolog, sa vrata sale,koji mi je i radio prvi carski.
on je mojim poluludim roditeljima objašnjavao da je mala skroz izletila van,da je kod takvog puknuća kao kad pukne balon izlet djeteta pogubniji za dijete od teže prometne nesreće,da me skroz razderala,udarila u kuk,nogicom u kičmu,a amortizirala su je crijeva i to joj je sačuvalo glavicu u tom udaru.
cijelo vrijeme su im ponavljali i on i prijatelj anesteziolog da su svi u šoku kako se nama ništa nije desilo,da odemo direkt na Kamenita svijeću paliti...mislim,to ne čujete puno od liječnika.ne vole oni puno pričati o Bogu.
kako je mene poslije poroda počela rasturati kičma u donjem dijelu,ja se pri svakoj promjeni vremena pretvaram u nepokretnog Jeremiju a usto me bole i zglobovi na rukama i nogama,pretpostavljala jesam da se tu puno toga smrdalo...no uvijek mi je bilo drago da sam kao,deblji kraj izvukla ja
i sad onda,kad mi je mama ispričala punu verziju,nimalo uljepšanu i brutalno iskrenu,i kad smo pred par dana radili EEG i došlo je ne znam koliko sestara i dvoje liječnika gledati malenu,kao dijete koje preživjelo "jedinicu"i cijelu tu tužnu storiju,počela sam osjećati ne razočaranje,već iskrenu ZAHVALNOST da mi je uopće živa.nikad me to nije tako snažno strefilo kao neki dan.
dotle je došlo,da kad sam nedavno bila na misi ja se doslovce nisam usuđivala moliti za njeno zdravlje...znam,zvuči suludo,ali osjećala sam se kao čovjek koji je dobio na lotu i sad moli za novi dobitak.tako...nedostojno.
samo mi je važno da bude sretna,a ono što će biti jednog dana kad mene ne bude da je pazim ostavljam za neka buduća promišljanja i buduće zaključke,jer se trenutno s tim mislima ne mogu nositi,
kao ni s topicom ljetne bebe 2008 koji me,ipak boli.
žacne,protiv moje volje,kao oštar ubod kad vidim što druga djeca njene dobi rade,a ona ne.i kraj sve moguće pozitive,mame posebne djece i te kako znaju o čemu pričam
to su oni opaki mali trenuci koji nagrizaju ,kao mali glodavci,omot tvoje pozitive i usmjerenosti na pozitivan ishod...oni mali crvići...koji te tjeraju da postavljaš pitanja protiv svoje volje,a nisam Scarlett i ne mogu misliti sutra.
kad mi dođu ti vicious little moments,da ih tako nazovem,došuljam se na net i čitam ovaj topic,i opet napunim baterije.
nemate pojama kako mi ih napunite.
ako je post predugačak i malo sam ugnjavila,pa i preskočite i dodajte koji hug,jer nama to puno znači,a meni je pisanje o problemima koje imam vid terapije kao što je nekome razgovor...ipak sam ja oduvijek bila žena od pera,i svoje osjećaje iznosila papiru.