evo iza nas je dva tjedna vrtića
bilo je-pa,svakako.
prvih dana je bila totalno istraumatizirana i s tih sat-dva koliko je prvi tjedan u vrtiću provodila vremena.
bio je to atak na sva njena osjetila.(što sam i pretpostavljala da će tako biti,s obzirom na ispade vrištanja koje smo imali na posljednja dva rođendana).
dakle,sve-novi prostor,deset nepoznatih kllinaca u nepoznatom prostoru,dvije nepoznate tete,kakofonija glasova i plača...ja sam iskreno mislila sve poslati k vragu i reći:nije to za nju.ne može to ona.mučim je.ne radim joj dobro.
doslovce je neutješno plakala od trenutka kad bismo se približile zgradi vrtića(ma što zgradi,kad bih izbila s autom na glavnu cestu prije skretanja za Baldekin počela bi,i tada sam uvidjela koliko mala ustvari kuži
),pa sve do trenutka kad bih došla po nju.
kad bi se tete pokušale približiti ,doslovce bi doživljavala živčani slom.nije im dozvolila da je pipnu,gurala bi ih od sebe,vrištala,plakala bez prestanka,pokušavala pobjeći iz sobe,ma užas,užas!!!
kad sam,nekih 7 dana od polaska i istog tolikog neprestanog plakanja,zbilja mislila odustati,nju je-prebacilo.
stvarno,nemam bolji izraz od tog.iz čista mira,ona je odlučila prestati plakati,igrati se tamo s igračkama,dozvoliti tetama da joj se približe.
taj dan kad sam došla po nju zbilja sam se šokirala,našavši je udubljenu u slaganje legića.tete su me krišom sakrile da je malo promatram,pokazale mi desetak slika s fotića -prikaza gospodične u raznoraznim aktivnostima tog dana-a bez ijedne suze-igranje,promatranje druge djece,papanje za stolom.
nisam mogla vjerovati,koja promjena!i tako,iz čista mira,ona je tamo postala dijete kakvo je i doma,zaigrano i radosno.čak se još ne usudim veseliti.
ona se s drugom djecom ne igra,ali ih zna promatrati.
igra se sama.
dozvoljava tetama da je grle i ljube.
ne odaziva im se na ime-još uvijek ih ignorira.to u principu radi svima,osim meni.manje-više.
sluša tete.znači,ne diže se sa stolice kad se jede i kad joj kažu da čeka,uzima predmet iz njihove ruke kad joj nešto nude.dozvoljava im da je nahrane,iako više voli jesti sama(što kod juhe prilično veselo izgleda,jel
)
također,tete znaju sve.posvećuju joj maksimalnu pažnju i vidim da joj pristupaju baš kako treba.
u desetom,najkasnije jedanaestom mjesecu,nakon nalaza Kabineta s ERF-a i nalaza prof Divčić iz Vinogradske,čije mišljenje također planiram zatražiti zbog njenog iskustva u radu s autističnom djecom,njena će dijagnoza biti definirana.
ja sam već 99 posto sigurna da se radi o autizmu.
kad dobijemo nalaze,idemo na komisiju.ona JEST dijete s posebnim potrebama,ja sam to s mirom prihvatila i ta činjenica nije više mač nad glavom i grč u želucu,već realno stanje u mom životu i životu moje obitelji.
imam dva krasna dječaka i najposebniju princezu na svijetu.
ta me djevojčica natjerala da učim roditeljstvo ispočetka,da obrnem neke svoje nazore naopačke,da se oslobodim vlastite taštine i samoispunjenja kroz uspjehe i napretke svoje djece.
kad sam sprala sa sebe sve slojeve vlastite oholosti,mogla sam početi biti mama kakvu to dijete zaslužuje imati.
kad sam prestala osjećati žarke ubode zavisti i bola kad bih gledala njene vršnjake,znala sam da sam dobila bitku s vlastitim predrasudama o tome KAKO bi život moj i moje djece trebao izgledati.tada je sve postalo toliko jednostavnije.
kad sam se počela manje kinjiti i izjedati onime što ona NE RADI,počela sam istinski uživati u onome što ona RADI.
a vjerujte mi,njen je najvažniji posao da svojoj mami svakoga dana ispuni srce s tolikom radošću i ljubavi.u tome je nenadmašna
u međuvremenu,radimo.skinula sam s interneta skriptu ABA programa,i polako joj povećavam koncentraciju sjedenjem za stolićem i međusobnom interakcijom....imitacijom,PECS(uspjeh-pet od pet sličica prepozna bez greške.
također,njena je vrtićka teta prošla edukaciju za djecu s posebim potrebama,i također me tražila tu skriptu da i ona tako radi s njom.samo mi ju je nebo poslalo.
eto.tako mi trenutačno provodimo svoje dane.konačno istinski i potpuno uživam u tom divnom djetetu.