Moj sin je 1. razred gimnazije. Ljudi me često pitaju zašto gimnazija - zato što smo birali prema njegovom afinitetu (gle čuda, pokušali smo biti kao i regularne obitelji) i zakoju je imao ocjene i bilo je još uvjeta, koji su s vremenom počeli otpadati. Na kraju je ostao samo jedan uvjet - da nas žele primiti.
Prve 2 gimnazije, bez arhitektonskih barijera i s jutarnjom smjenom, su nam na razgovoru veoma otvoreno sugerirali da ga ne upišemo kod njih jer je njihov program najteži u cijeloj Hrvatskoj. Sve to je bilo bez da su ga uopće vidjeli.
Sadašnja gimnazija je na uvodnom razgovoru rekla, OK, može. No kada su ga vidjeli, počeli su veliki pritisci da odustanemo i od njihove gimnazije. No, bilo je prekasno, predali smo papire u tu gimnaziju i nismo ih više mogli povući.
Otpor pojedinih profesora je bio velik, nemamo podršku stručne službe niti vodstva škole, pa su pritisci na nas bili veliki. Njegova prava se nisu poštivala, dapače čak.
Uvijek me pitaju - zašto su takvi u školi?
Odgovor je - ne znam, moj sin nikoga ne ugrožava, pristojno se ponaša, ne može niti prepisivati, šaptati, raditi sitne nepodopštine. Voli učiti, ima cilj u životu.
Ali, očito da djeca s TUR-om još uvijek izazivaju negativne reakcije kada se žele integrirati u društvo.
Svi vole našu djecu dok su daleko od ostalih, svi će nazvati humanitarni telefon, ali na djelu pokazati barem toleranciju - to je preteško za naše društvo.
Onda me pitaju - zašto se mučite, čemu sve to? Ionako će biti nezaposlen.
Ja im odgovaram da u Hrvatskoj trenutno ima skoro 400.000 nezaposlenih i nitko ne pita za mlade nezaposlene zbog čega su se uopće školovali. Koje šanse ima moje dijete u životu ako ima završenu samo osnovnu školu? I što bi uopće radio nakon osnovne škole? Bulji u TV koji ne vidi, bio zatvoren u kući bez ikakvih planova o sebi i svom životu. To sigurno nije budućnost koju bi ijedna majka htjela svom djetetu.
Dodatno, država je osigurala uvjete da se OSI mogu zaposliti, dapače čak, poslodavac plaća kaznu ako ne zaposli određeni broj OSI. POslodavci se žale da nema dovoljno educiranih OSI, jer svega 10% djece s TUR-om nastavlja srednjoškolsko obrazovanje, o fakultetu neću ni govoriti.
Ovu emisiju koju mi je poslala martina mama, kao da sam ja pisala jer tako dobro opisuje naš život koji se sveo smao na svakodnevno višesatno učenje čiji rezultati se u školi ne vrednuju adekvatno.
Žalosno, sramotno za naše društvo.
http://radio.hrt.hr/radio-split/aod/psiholosko-zlostavljanje-u-nasim-skolama/148654/