evo nas ponovno kod kuće
bili smo nekih desetak dana,čim je braci završila škola,kod bake,i malena je prilično dobro reagirala na promjenu.puno smo se igrali,šetali,pričali,usvojila je još par riječi(da se razumijemo,ne koristi ih non stop ali čim ih u par navrata ponovi neslučajno ja to računam kao riječ
fenomenalno reagira na bakinog zlatnog retrivera.to je jedino stvorenje na svijetu kojeg,kad ga vidi,zove punim imenom(ime mu ima tri slova pa je prilično lako),no to je velika stvar jer ona nema običaj zvati imenom i nazivom baš nikoga( već ponavlja za nama),no nema inicijacije s njene strane nikada,ne pokazuje na objekt prstom i ne traži nešto riječima.no kad vidi psa,zove bez problema
uspjeli smo obaviti ERF.tamo su nas zbilja krasno primili i posvetili nam puno vremena.znala sam da su krasni,no moram reći da me prof Pintarić stvarno osvojila svojim divnim ljudskim pristupom .
kako je malena tri dana prije toga primila cjepivo još se pomalo bojala tamo na faksu(mislila je da je opet vodim doktoru)i unutra,bez obzira na igračke je bila pomalo plačljiva,pa je profesorica sat i po s njom i sa mnom odradila vani na livadi u hladovini.
dobila sam konkretne upute kako poticati njen govorni razvoj,što raditi,kako naglašavati riječi,koje vježbice svakodnevno raditi,koje kretnje,koje geste,kako joj privlačiti pažnju
preporučena mi je knjiga od Greenspana Program emocionalnog poticanja govora i jezičnog razvoja(dobije se i cd,sad čekam da mi stigne)
također smo naručeni za daljnji rad u kabinetu krajem rujna
eto,pred nama je dugo toplo ljeto,raditi ćemo prema uputama i nadati se da će u rujnu,kad će ona već imati pune dvije godine,stvari puno drugačije izgledati.
u to ne sumnjam.kad pogledam koliki smo put prošli od kraja ožujka,i koliki je napredak malena pokazala...nisam ni pisala nešto podrobno o tome,no ona je totalno svladala imitaciju,ono što činimo mi,napravi i ona,i sad to pokušava i zvučno popratiti
strašno me veseli što mi je profesorica rekla da je njena prognoza dobra,da smo puno postigli do sada i da ćemo rezultate vidjeti uskoro.tih se riječi držim i u njih zbilja vjerujem,i u trenucima malodušnosti nastojim misliti pozitivno.
još uvijek se ,priznajem,borim s tugom kad se MK nađe među vršnjacima,jer ona se,ipak razlikuje.tu razliku najjače osjetim u direktnom kontaktu s djecom.pred maminom zgradom igrale smo se sa djevojčicom od 16 mjeseci koja priča,odgovara na pitanja,pomalo slaže rečenice,i svaki puta kad bi ona zvala malenu da se igraju:Maija!Maija!moja je djevojčica uopće ne bi gledala i doživljavala,a kamoli komunicirala.
Ona jest vrlo sretno i zaigrano dijete,no zabavljaju je različite stvari od onoga što zanima,uvjetno rečeno većinu djece njenog uzrasta.
Dok su se vršnjakinje igrale s kanticama i lopaticama u pješčaniku,ona je slagala malene kamenčiće na jedan panj,sama,sto puta po kamen i nazad-ne znam kako joj ne dosadi-a onda je jednoj curici uzela grabljice i s njima lovila vjetar,kliktajući i smijući se na sav glas kako to valjda samo dijete zna...da bi kasnije stala uz cvijeće koje je povijao taj isti vjetar i plesala zajedno u ritmu s njim.
njene su igre stvarno nevjerojatne.kažem,mama sam troje djece i mislila sam da sam vidjela većinu toga,no moja me curica naučila da ništa ne uzimam zdravo za gotovo i da ponovno pristupim majčinstvu otvorena srca...ispočetka