Postao/la dijana » 23 svi 2012, 13:04
joj kako je sve što ste napisale točno, bolno točno, i ja sa troje klinaca stalno se tako isto osječam, a premalo igam...evo vam jedan mali dodatak...
Ljubljeno moje dijete,
ušuljala sam se u tvoju sobu da bih te na trenutak promatrala kako spavaš i ravnomjerno dišeš.Oči su ti sklopljene, lice spokojno, a meke plave kovrče uokviruju tvoje milo lice...
Prije nekoliko trenutaka, dok sam sjedila nad svojim papirima u radnoj sobi, rastužila sam se razmišljajući o proteklom danu. Posao mi više nije držao pažnju, zato sam došla da s tobom razgovaram u tišini, dok se ti odmaraš...
Jutros sam bila nervozna dok si se razvlačio i polako oblačio, govorila sam da je vrijeme da prestaneš biti tako spor. Izgrdila sam te jer si zgužvao hlače i prijekorno te pogledala kad si prosuo malo hrane po košulji.
"Zar opet?" - uzdahnula sam, vrteći glavom. Ti si se bezazleno smiješio i rekao:
"Ćao mamice!"
Popodne sam obavljala telefonske razgovore dok si se ti igrao u svojoj sobi, glasno pjevajući i gestikulirajući, sa svim svojim igračkama poredanim u smiješne redove po krevetu. Nervozno sam ti dala znak da prestaneš galamiti i nastavila sam razgovarati još čitav sat.
"Odmah da si napravio zadaću" - prosiktala sam kasnije kao narednik - "i prestani gubiti vrijeme."
"Dobro mama" - rekao si s grižnjom savijesti i sjeo za svoj pisaći stol, s olovkom u ruci.
Poslije toga je u tvojoj sobi zavladao mir.Navečer, ja sam radila za pisaćim stolom, a ti si prišao oklijevajući.
"Hoćemo li večeras čitati priču mama?" - upitao si, s nadom u glasu.
"Ne večeras" - odgovorila sam oštro - "soba je još uvijek u neredu!
Koliko puta ću te još morati podsjetiti?
Otišao si u svoju sobu vučeći noge i pognute glave.Ubrzo si se vratio i provirio u moju sobu.
"Što sad hoćeš?" - upitala sam ljutito.
Ništa nisi rekao, samo si doskakutao do mene, obavio mi ručice oko vrata i poljubio me u obraz.
"Laku noć mamice, volim te" -
bilo je sve što si rekao i čvrsto me zagrlio. Nestao si istom brzinom kao što si i došao.Poslije toga sam dugo sjedila pogleda prikovanog za pisaći stol, osjećajući kako me obuzima grižnja savijesti. Kada sam to izgubila dnevni ritam, pitala sam se, i po koju cijenu?
Nisi učinio ništa čime bi izazvao takvo moje raspoloženje. Bio si samo dijete koje je ispunjavalo svoj zadatak da raste i da uči.
Ja sam se danas izgubila u svijetu odraslih, u svijetu odgovornosti i zahtjeva i ostalo mi je veoma malo energije za tebe.
Ti si danas postao moj učitelj,s tom neizdrživom potrebom da utrčiš i poljubiš me za laku noć, čak i poslije ovog mučnog dana u kojem si sve vrijeme morao hodati na prstima zbog mog raspoloženja.
Sada, dok te gledam kako čvrsto spavaš, strašno želim ovaj dan počne ispočetka. Sutra ću sebe častiti sa isto toliko razumijevanja koliko si mi ti pokazao danas, da bih mogla biti prava mama - da ti se toliko toplo osmjehnem kad se probudiš, da te ohrabrim poslije škole, da ti pročitam neku vedru priču prije spavanja.
Smijati ću se kad se ti budeš smijao i plakati ću kad ti budeš plakao.
Podsjetiti ću sebe da si ti dijete,... a ne odrastao čovjek,.. i uživati ću u tome što sam tvoja mama...
Dirnuo si me svojom tolerantnošću, zato sam došla u ovaj kasni sat...... da ti se zahvalim - tebi, dijete moje, učitelju i prijatelju moj, za dar tvoje ljubavi...
Petra 5.g., Petar 3g., Borna 17.2.1012.g.