Postao/la Nana1971 » 24 stu 2005, 15:07
Je li ovo netko citao? Meni se cini interesantnim bas za moj slucaj - ja pricam li pricam, gundjam, ljutim se, nekad i vicem, efekti su mi skoro nikakvi...
Kosta 112 kn direktno od izdavaca, pa ako vrijedi, kupit cu je muzu za Bozic
1-2-3 USPJEH: Učinkovita disciplina za djecu od 2 do 12 godina - Thomas W. Phelan
224 str., B5, izdavač: Ostvarenje, 2005.
Biti roditelj nije lako. Željeli biste da vas djeca slušaju i da možete uživati u njima. Željeli biste ih podići u sretne i sposobne mlade ljude, ali ne raspolažete s dovoljno slobodnog vremena da biste čitali priručnike o disciplini i roditeljstvu. I nisu vam potrebni savjeti o tome kako da postanete svetac, genij ili profesionalni psiholog.
Ovo hrvatsko izdanje izuzetno popularnog programa 1-2-3 Uspjeh tešku zadaću uspostavljanja discipline obrađuje s oštroumnošću, humorom i dokazanim iskustvom. Renomirani dječji psiholog dr. Thomas Phelan pojednostavljuje roditeljski posao pomoću 3 jasna koraka:
Korak 1: Kontroliranje neposlušnosti: naučite zadivljujuće jednostavnu tehniku koja djecu navodi da PRESTANU činiti ono što vi ne želite da čine (cmizdrenje, svađanje, suparništvo među braćom, ispadi bijesa itd.).
Korak 2: Poticanje dobrog ponašanja: naučite nekoliko djelotvornih metoda kojima ćete potaknuti djecu da POČNU činiti ono što mislite da trebaju (pospremati sobu, pospremati iza sebe, otići na spavanje, pisati zadaću itd.).
Korak 3: Jačanje odnosa s djetetom: naučite četiri snažna načina koji jačaju povezanost između vas i vašeg djeteta.
U 1-2-3 Uspjeh naučit ćete i kako pobijediti šest načina dječjeg iskušavanja granica i manipulacije, kako postupiti pri neposlušnosti u javnosti i kako izbjeći "pričaj-uvjeravaj-svađaj se-viči-udari" sindrom. Nauči ćete i to da tišina može govoriti više od riječi.
Sadržaj:
Predgovor trećem izdanju
Roditeljstvo: samo za izdržljive!
Dio I. Jasan pregled
1. Je li riječ o čaroliji?
2. "Prestani" i "počni" ponašanje
3. Predrasuda o malim odraslima
4. Dvije najveće pogreške u disciplini
Dio II. Kontroliranje nepodnošljivog ponašanja
5. Odbrojavanje nepodnošljivog ponašanja
6. Dvadeset pitanja
7. Kako postupati u javnosti
8. Varijacije: suparništvo među braćom, ispadi bijesa i durenje
9. Prvi razgovor
Dio III. Nijedno vam dijete neće zahvaljivati
10. Šest načina iskušavanja i manipulacije
11. Odbrojavanje na djelu
12. Ozbiljniji prijestupi
Dio IV. Poticanje dobrog ponašanja
13. Sedam taktika za "počni" ponašanje
14. Jutarnje buđenje i izlaženje iz kuće
15. Čišćenje sobe, spremanje stvari i kućanske obveze
16. Obroci
17. Domaća zadaća i vježbanje
18. Odlazak na spavanje i buđenje usred noći
19. Obiteljski sastanci
20. Kada pričati?
Dio V. Učvršćivanje odnosa
21. Djetetovo samopoštovanje
22. Roditeljsko pretjerivanje
23. Izražavanje naklonosti i pohvale
24. Pravi uspjeh: zabava udvoje
25. Aktivno slušanje
26. Vaš novi život
O knjizi:
Disciplina: tko vodi glavnu riječ u vašoj kući?
Mogu li dobiti čokoladicu?»
«Ne, zlato.»
«Zašto ne?»
«Zato što u šest sati večeramo.»
«Da, ali hoću jednu.»
«Upravo ti govorim da je ne možeš dobiti.»
«Nikada mi ništa ne daš.»
«Kako to misliš? Ne nosiš li odjeću? Imaš li krov nad glavom? Hoću li te uskoro nahraniti?»
«Dino je prije pola sata dobio jednu.»
«Slušaj me, jesi li ti tvoj brat? Osim toga, on jede svoju večeru.»
«Obećajem da ću sve pojesti.»
«Monika, nemoj mi samo obećavati, obećavati i obećavati! Jučer si u pola pet smazala kekse, a onda nisi pojela ni zalogaja od večere!»
«E, PA SAD ĆU SE UBITI, A ONDA ĆU POBJEĆI OD KUĆE!!!»
Prava disciplina, lijepi trenuci
Da je roditeljstvo lagano, misle samo oni ljudi koji to nikada nisu probali. Ta zadaća nedvojbeno spada među najteže poslove na svijetu, ali i među one u kojima je najlakše pogriješiti. Život s malim djetetom predstavlja najljepše životno iskustvo, ali i nevjerojatno frustrira ako baš niste sigurni što radite. Odrasli s romantičnim vizijama roditeljstva često zaboravljaju da je nemoguće djetetu dati baš sve što poželi. Podizanje djeteta podrazumijeva da ćete ga, uz brigu i podršku, redovito frustrirati. «Sada je vrijeme da se pođe spavati. Sada moraš pisati zadaću. Prestani gnjaviti sestru. Ne, ne možeš dobiti čokoladicu.» Uvijek iznova, potrebni su vam blagost i odlučnost.
«Na nesreću, frustrirani mališani obično ne zahvaljuju roditeljima na tome što ih pokušavaju podići na pravi način. Djeca umjesto toga pokazuju zadivljujuću prirodnu sposobnost da zbune odrasle te da ih tako skrenu s pravoga puta, prebacujući na njih odgovornost za svoje trenutne jade. Mi to zovemo 'iskušavanjem granica i manipulacijom' koji mogu potisnuti zabavu, uništiti osjećaje i – na duge pruge – razoriti odnose», kaže dječji psiholog Thomas Phelan, autor omiljenog među roditeljima svijeta programa discipliniranja 1-2-3, što ga je opisao u svojoj knjizi 1-2-3 Uspjeh: Učinkovita disciplina za djecu od 2 do 12 godina.
Pomnožite onu gornju scenu sa čokoladicom tisuću puta i jamačno ćete dobiti jad. Tako nitko ne može živjeti, a dijete sasvim sigurno ne može tako odrastati. Roditelji moraju znati kako da se uhvate ukoštac s teškim ponašanjem, kako da potiču dobro ponašanje i kako da svladaju nenadane zamke dječjeg iskušavanja i manipulacije – i to tako da sve bude pravedno, lako shvatljivo, blago i bez prisile. Kada se disciplina u kući provodi rutinski i djelotvorno, otvara se topla strana roditeljstva. Prisnost, slušanje i razgovor, pohvale i zajednička zabava tada mogu prirodno teći. Drugim riječima, prava disciplina omogućava lijepe trenutke i dobre odnose, a to je ono što želimo sa svojom djecom.
Prestani gnjaviti sestru i, molim te, počni pisati zadaću!
Postoje dva osnovna problema koje djeca priređuju odraslima. Kada ste frustrirani, mališanima to znači da (1) čine nešto što treba prestati, ili (2) ne čine nešto što bi trebali početi činiti. Stoga, u programu 1-2-3 dr. Phelan govori o dvije vrste ponašanja: «prestani» i «počni».U svakodnevnoj gužvi i jurnjavi možda ne brinete previše o razlici između «prestani» i «počni» ponašanja, ali ta je razlika izuzetno važna. Ova će vam razlika znatno olakšati život! «Prestani» ponašanje uključuje česte i neznatne scene koje vam djeca svakodnevno priređuju, kao što su cmizdrenje, drskost, ispadi bijesa, svađe, dosađivanje, sukobljavanje, durenje, vikanje i tako dalje. «Prestani» ponašanje proteže se od blago iritirajućeg do nepodnošljivog. Svako od tih teških ponašanja sâmo za sebe nije tako strašno, ali strpajte ih sve u jedno poslijepodne i do pet sati osjećat ćete se kao da ste pola zemaljske kugle proputovali autostopom.
«Počni» ponašanje uključuje pozitivne aktivnosti poput pospremanja igračaka, pisanja zadaće, jutarnjeg ustajanja i spremanja za vrtić ili školu, odlaska na spavanje, objedovanja itd. Problem s «počni» ponašanjem javlja se onda kada dijete ne radi nešto što bi, u vašim očima, bilo dobro raditi.
Stoga se kod «prestani» ponašanja sve vrti oko onoga što djeca čine, a kod «počni» ponašanja stvar je u onome što djeca ne čine. Razlog zbog kojeg se ta dva tipa ponašanja odvajaju jest sljedeći: svaki od ta dva problema zahtijeva drugačiju taktiku.
Djeca su samo djeca
«Mnogi roditelji», kaže dr. Phelan, «u glavi nose pogrešnu predodžbu o maloj djeci zbog koje pokušaj discipliniranja propada, a popratne olujne scene uzrokuju da se svi osjećaju loše.» Ta je pogrešna predodžba poznata i kao «predrasuda o malim odraslima», odnosno vjerovanje da su djeca samo umanjena verzija odraslih i da su u osnovi razumna i nesebična, pa kada se ne ponašaju kako treba ili odbijaju suradnju, problem mora biti naprosto u tome što nemaju dovoljno informacija na raspolaganju pa samo to onemogućava da stvari čine kako treba.
Zamislite, recimo, da vaš osmogodišnji sin terorizira mlađu sestru već petnaesti puta otkad su se vratili iz škole. Što biste trebali poduzeti? Ako je vaš sin mala odrasla osoba, jednostavno ga posjednite, smireno ga pogledajte u oči i obrazložite mu tri ispravna razloga zbog kojih ne bi trebao gnjaviti sestru. Prvo, zadirkivanje je povređuje. Drugo, vi se zbog toga ljutite na njega. Treće – i najvažnije – kako bi se on sâm osjećao kada bi s njim netko tako postupao? Sin vas gleda, lice mu prosvijetljeno sjaji, a onda izjavljuje: «Bože, nikada to nisam gledao iz tog ugla!» Onda prestaje gnjaviti sestru do kraja života. Bilo bi to vrlo lijepo, ali svaki iskusni roditelj zna da se tako nešto neće dogoditi. Djeca nisu mali odrasli.
«Glavna točka», nastavlja dr. Phelan, «glasi ovako: odrasli koji vjeruju – ili žele vjerovati – u predrasudu o malim odraslima oslanjat će se u velikoj mjeri na riječi i razloge prilikom suočavanja s dječjim neposlušnim ponašanjem. A riječi i razlozi, sami po sebi, u velikoj većini slučajeva moraju podbaciti. Objašnjenja ponekad neće proizvesti apsolutno nikakav učinak. Ponekad će objašnjavanja djecu i roditelje provesti kroz ono što mi zovemo 'pričaj-uvjeravaj-svađaj se-viči-udari' sindromom».
Što je to? Zamislite da dijete čini nešto što vam se ne sviđa. Čitate u priručniku za roditelje da biste morali raspraviti problem bez obzira koliko to trajalo. Tako pokušavate objasniti kćeri zašto ne bi trebala činiti to što čini. Ona ne reagira pa je sljedeći puta pokušavate uvjeriti da gleda stvari vašim očima. Kada uvjeravanje ne uspije, počinjete se svađati. Svađa vodi do vike, a kada i to propadne, čini vam se da morate udariti. Zapravo se u 99 posto slučajeva kada roditelji viču i udaraju svoju djecu jednostavno radi o pucanju živaca. Ispad bijesa je znak da (1) roditelj ne zna što da radi; (2) roditelj je tako frustriran da ne može jasno razmišljati; i (3) taj roditelj ima problem s kontroliranjem bijesa.
«Diktaturom» do demokracije
Cjelokupna orijentacija programa 1-2-3 temelji se na onome što biste mogli nazvati «diktaturom do demokracije». Kada su djeca mala, vaša kuća može predstavljati dobroćudnu diktaturu u kojoj ste vi i sudac i porota. Dvogodišnjak, recimo, ne može odlučiti da izađe igrati se na ulicu, koliko god to želio. A sedmogodišnjakinja ne može proizvoljno odlučivati – svakog jutra u 7 0 – hoće li ili neće preskočiti školu zato što želi ostati kod kuće i igrati se novom igračkom koju je upravo dobila za rođendan.
Kada djeca dospiju do adolescencije, u kuću treba uvesti demokraciju. Mladima se treba omogućiti pravo suodlučivanja o stvarima koje ih se izravno tiču. Povremeno biste morali sazivati obiteljske sastanke na kojima se rješavaju problemi. No, čak i u slučaju tinejdžera, kada zagusti, tko plaća hipoteku? Vi. I tko zna što je najbolje za njih? Vi. Kada je neizbježno, vaše je pravo – i dužnost – odrediti granice, čak i kada se djeci to ne sviđa.
Tišina uvijek govori više od riječi
Roditelji u discipliniranju male djece čine dvije najveće pogreške: previše pričaju i pokazuju previše emocija. Kao što smo upravo saznali, oni u djeci vide male odrasle, a u tom je slučaju pričanje loše jer ili ne djeluje ili vodi do «pričaj-uvjeravaj-svađaj se-viči-udari» sindroma. Ironično je da previše pričanja i objašnjavanja navodi djecu na još manju suradnju zato što ih iritira i zbunjuje.
Zašto višak emocija djeluje tako destruktivno? Ne govore li danas ljudi da treba «te stvari izbaciti iz sebe» i pokazati osjećaje? «Izrazite se, nemojte sve držati u sebi» glavni je savjet sadašnjice. Je li to dobar savjet roditelju? Jedna polovica savjeta jest, druga nije. Dobra strana glasi: kada se prema djetetu osjećate pozitivno, svakako mu to pokažite. Pokažite svu svoju naklonost i nježnost jer mu time činite veliko do
o. Loša se strana savjeta, međutim, odnosi na trenutke kada ste iznervirani ili ljutiti na dijete. «Izbaciti sve iz sebe» u takvim trenucima i nije baš najpametnija ideja, zato što roditelji u ljutnji često čine krive poteze. Ljutiti odrasli mogu vikati, vrištati, omalovažavati i grditi; mogu također i fizički ugroziti djecu. 1-2-3 kontrolira roditeljsko ponašanje jednako kao i dječje. Nije preporučljivo nekontrolirano pokazivati negodovanje.
Postoji i drugi razlog zašto previše emocija ometa učinkovitost roditelja. Kada su malena, djeca se osjećaju podređenima. Oni se tako osjećaju jer to i jesu. Slabija su, posjeduju manje privilegija, manje inteligencije, manje vještina, manje odgovornosti i manje svega što inače pripada njihovim roditeljima i starijoj djeci. A taj ih «manjak» doista grize. Žele biti jaki i sposobni za ostavljanje nekakvog traga u svijetu. Pogledajte svoje dvogodišnjake. Žele biti poput petogodišnjaka, kojima je dopušteno mnogo više zgodnih stvari. Petogodišnjaci, s druge strane, žele biti poput desetogodišnjaka. A desetogodišnjaci žele biti poput vas; žele voziti automobile i koristiti kreditne kartice! Žele utjecati na svijet i pokretati događaje. Vaša uznemirenost u djetetu povećava osjećaj moći. To ne znači da dijete nema savjesti i da će izrasti u kriminalca. Radi se o normalnom dječjem osjećaju: sva ta moć privremeno nagrađuje, odnosno, izaziva dobar osjećaj u tom podređenom dijelu djeteta. «Dovodi me do ludila kada prstima jede večeru!!! Zašto to mora činiti?!!» – time već sami odgovarate na vlastito pitanje. Ono to čini – barem djelomice – zato što vas to izluđuje. Važno je pravilo, stoga, sljedeće: kada dijete čini nešto što vam se ne sviđa, jednostavno redovito poludite na to i jamačno će to ponoviti samo za vas.
Kada je riječ o disciplini, želite biti dosljedni, odlučni i smireni. Stoga dr. Phelan preporučuje da u trenucima konflikta primijenite ono što zove pravilima «nema pričanja» i «nema emocija». Budući da smo svi ljudi, ta pravila zapravo znače vrlo malo pričanja i vrlo malo emocija. Upropastit ćete svaki pokušaj discipliniranja ako budete previše pričali i previše se uzbuđivali. Te dvije pogreške, naravno, obično idu rukom pod ruku, a pod emocijom se obično podrazumijeva ljutnja.
Tri koraka prema učinkovitom roditeljstvu
Dr. Phelan kaže da se do učinkovitog roditeljstva dolazi u tri koraka. Svaki je zaseban, savladiv i iznimno važan. Oni su i međuovisni: drugim riječima, svaki od njih, da bi uspio, ovisi u nekoj mjeri o onom drugom. Bilo koji od ovih koraka ignorirate na vlastitu odgovornost.
Prvi korak je kontroliranje djetetovog nepodnošljivog ponašanja. Nikada se s djetetom nećete slagati ako vas neprestano iritira durenjem, svađanjem, zadirkivanjem, dosađivanjem, ispadima bijesa i odupiranjem. Stoga dr. Phelan predlaže roditeljima jednostavnu metodu «od
ojavanja» nepodnošljivog ponašanja.
«Odbrojavanje» je jednostavno, blago i učinkovito, a roditelj se, što je najvažnije, osjeća smireno i odlučno te zato ne upada u sindrom «pričaj-uvjeravaj-svađaj se-viči-udari». U osnovi, sastoji se u tome da roditelj smireno, bez dodatnih razgovora i uzbuđenja, odbrojavanjem daje djetetu dvije prilike da se smiri i prestane s neposluhom. Ako dijete propušta prilike i nastavlja s ispadom, svađanjem ili dr. slijede trenutačne posljedice u obliku time outa (povlačenje u svoju sobu, na posebnu stolicu, stube, ali nikada u kut) ili privremenog gubitka određenih privilegija (npr. 15 minuta raniji odlazak u krevet, uskraćivanje gledanja televizije na sat vremena ili dr.). U relativno kratkom vremenskom periodu dijete će shvatiti nova pravila i počet će prihvaćati ponuđenu priliku prije nego ga zadese posljedice. Što činiti ako dijete počne vama odbrojavati? Što ako ne želi ostati u svojoj sobi? Što ako poslije ne želi izaći? Što ako krene uništavati sobu? Treba li od djeteta tražiti ispriku? I najvažnije, što činiti ako dijete priređuje scenu u javnosti? Phelanov program 1-2-3 izuzetno je razrađen i daje roditeljima precizne upute o tome što činiti u svakoj situaciji.
Drugi korak je poticanje dobrog ponašanja, u koje ulazi pospremanje, odlazak na spavanje, pristojnost, pisanje zadaće i dr. To iziskuje veći napor – kako za roditelja tako i za dijete, zato dr. Phelan predlaže 7 jednostavnih taktika za poticanje djece na pozitivne radnje, koje se mogu primjenjivati samostalno ili u kombinaciji. Phelanove taktike uključuju pohvalu, jednostavan zahtjev, alarmne satove, «sustav nadnica», prirodne posljedice, bilježenje u tablicu i varijaciju na odbrojavanje.
Naprimjer, alarmi često mogu ublažiti šok koji nastaje postavljanjem iznenadnog, ali neizbježnog zahtjeva. Recimo da vas nazove prijateljica i najavi da će doći za petnaest minuta. Svojoj petogodišnjoj kćerki onda kažete ovako: «U kuhinji se nalaze tri stvari za koje želim da ih odneseš u svoju sobu. Namjestit ću alarm na deset minuta i kladim se da ćeš ga pobijediti!» Odgovor će često glasiti: «Oh, naravno da hoću!», nakon čega će malena požuriti da obavi posao. Isti pristup možete primijeniti i kada se radi o jedanaestogodišnjaku kojega želite navesti na pospremanje, samo što zahtjev mora biti pragmatično formuliran.
Iako je očigledno da je pohvala izvrstan poticaj na pozitivne radnje, roditelji je ne primjenjuju baš često. «Ljutiti ljudi viču; sretni ljudi šute», kaže dr. Phelan, «svi mi patimo od biološki uvjetovanog prokletstva koje nas tjera da vičemo na djecu kada smo ljutiti, a šutimo kada čine sve što bi trebala. Ljutnja je bolji motivator od zadovoljstva. Stoga je vjerojatnije da će djeca od nas dobiti negativnu povratnu reakciju nego pozitivnu. Tako će djeca početi osjećati da su nam samo na teret i muku. S pohvalama treba krenuti rano i dijeliti ih često. Pohvale i ostale pozitivne interakcije s djecom moraju premašivati negativne komentare u omjeru od otprilike tri ili četiri naprama jedan.» Ako se potrudite, neće vam biti teško pronaći prave riječi: «Hvala ti za pranje suđa.» «Počeo si pisati zadaću sasvim sâm!» «Baš ste bili dobri u kinu.» «U rekordno si se vrijeme spremila za školu!» «Gledao sam te na nogometnom terenu. Stvarno si dobro igrao!» «Prekrasno! Ne mogu vjerovati! Kako to uspijevaš?!»
Konačno, treći korak donosi vrijedne i jednostavne načine održavanja zdravog odnosa s vlastitim djetetom, što jača dječje samopoštovanje i donosi u obitelj više radosti, zabave i topline. Neke roditelje treba naprosto podsjetiti na te strategije: neki pak moraju jako poraditi na njima.
Program 1-2-3 trenutno koriste milijuni roditelja, učitelja, baka i djedova, dječjih vrtića, dadilja, bolničkog osoblja i ostalih ljudi koji se
inu za djecu diljem svijeta. Dr. Phelan drži seminare za roditelje, a njegovu knjigu čitaju na engleskom, korejskom, talijanskom, španjolskom, japanskom, kineskom, a odnedavno i na hrvatskom. 1-2-3 također podučavaju i preporučuju mnogi stručnjaci za mentalno zdravlje i pedijatri. Na roditeljskim sastancima učitelji preporučuju 1-2-3 roditeljima svojih učenika. Čemu sav taj entuzijazam? Kako se jedna majka izrazila: «1-2-3 je lako naučiti i daje rezultate. Ponovno uživam sa svojim klincima i znam da mogu biti onakva mama kakvom sam oduvijek željela biti.»
Mnogi roditelji koji su izgubili kontrolu nad dječjim ponašanjem, osjećaju da ih djeca uglavnom izluđuju. Zatočeni su u učestalim, ali uzaludnim pokušajima «discipliniranja». Malo im vremena ostaje da uživaju u društvu svoje djece, da ih poučavaju i vole. Nemojte više ni dana provesti zatočeni u beskorisnoj ljutnji. Preuzmite glavnu riječ u svojoj kući i disciplina će tada postati rutinskim, usputnim poslom, a najveći udio će ponovno zauzeti naklonost, nježnost, pohvala i radost.
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana Staza uspona od gnijezda do zvijezda. Mak Dizdar