Sada je: 29 ožu 2024, 07:18.

Senzomotoricka integracija

Ako vaše dijete ima bilo kakvih problema u razvoju, svratite ovamo. Pitajte, ispričajte svoju priču, podijelite svoja iskustva. Mjesto na kojem ćete dobiti puno informacija, pomoći, savjeta i vidjeti da uopće niste sami.

Moderator/ica: nadicab

PostPostao/la Fortuna33 » 24 sij 2007, 20:47

sinisa je napisao/la: . Djete će nakon xy dana prestati plakati i početi će raditi jer neće imati drugog izbora. Dijete uvijek pred kraj terapije čeka nagrada.

e vidis, u tome je bit i najveca razlika................... ja ovde vec dugo ucim da se dijete ne smije dovest u situaciju da nema izbora vec mu se za sve treba dati tj pruziti alternativa.

i djeca u domovima za napustenu djecu ne placu i zaspu bez uspavljivanja. shvatili su da nemaju drugog izbora. interesantno je vidjeti sta istrazivanja ( odrzana nedavno u londonu) kazu o tome.
Avatar
Fortuna33
Povremeno i pišem
Povremeno i pišem
 
Postovi: 184
Pridružen/a: 11 sij 2003, 15:14
Lokacija: Göteborg

SI

PostPostao/la Dinkic » 24 sij 2007, 21:00

Kao roditelj sam bila u vrticu prvih dana sa svojim djetetom na prilagodjavanju i vidjela sto i kada djeca rade. Dijete je u vrticu bar 8 sati dnevno i sto rade kazu mi tete i to mi s njim nastojimo i doma odraditi. Isto tako znaju nam dati materijale iz vrtica kako bi i Filip mogao savladati uz nasu pomoc potrebno. Mislim da se terapija i vrtic ipak ne mogu usporedjivati.

Sto se tice terapije, bilo koje s mojim djetetom, osobno zelim biti sa svojim djetetom ma koliko bilo staro. Najbolje rezultate postizemo zajedno. To pokazuje i nasa funkcionalna gdje dobivamo sve upute za rad i radimo sa nasim djetetom. S logopedima imamo slican rad.

Kako Goljak nismo mogli dobiti (imamo DS) jer smo na fizio bili u Klaicevoj i vrata Goljaka su nam bila zatvorena tako da nemogu govoriti o Goljaku nego kao sto gore rekoh, o sebi kao roditelju koji zeli biti dio djetetova rada s terapeutom. Terapeut radi pola sata ili 45 minuta, a mi smo i radnim danom i vikendom ipak s njim i sigurno mozemo zajedno i igru i ucenje napraviti uspjesnijim i bogatijim. Uz pomoc strucnjaka mozemo dobiti tu dodatnu vrijednost i pomoc. Zato suradnja terapeuta i roditelja po mome treba biti izuzetna na obostranu korist.

Neke stvari koje Sinisa navodi imamo i mi doma i kad bi isli na SI inzistirala bih da sam prisutna, jer bi sigurno neke stvari mogla i doma napraviti, a i od FU materijala toliko toga bi se moglo iskoristiti. Nasa teta defektologica u vrticu je nedavno pribavila jos materijala za rad s djecom u vrticu, a kako se jako interesira i vec je bila na nekim tecajevima za SI polako pokusava to i promjenjivat. Bila sam sa njima u njihovoj dvoranici i pokazala mi je sve sto radi s Filipom, tako da sto god mozemo doma i mi to radimo s njim. Javim kad vidim sto je sve jos nabavila.

Prije jedno dvije godine gdja Renata Rade i Silvija Jug su imale seminare za nas roditelje kako kroz pokret pomoci svom djetetu u poticanju komunikacije i govoru. Prekrasno od njih dviju jer su svoje strucno iskustvo prenijele na nas roditelje posebno u dijelu kako kvalitetno kroz igru i pokret pomoci svom djetetu u tom segmentu.

Buduci sam vidjela slike iz Svedske koje nam je Fortuna poslala ovo kod nas po opisima na ovom postu je vrlo mali dio toga sto se sve moze.

Sinisa i Cvjetic, kao roditelj bih voljela kad bi roditelji bili vise prihvaceni od strucnjaka. Znam ima nas svakakvih no uzmite u obzir da nam od prvih dana govore sto ce nase dijete moci, a sto ne, da sam i sam slusala, ma vi roditelji vi samo volite dijete,a mi cemo s njim raditi. Kada i koliko 2 puta po 45 minuta tjedno ili kad bude imalo 2 godine da dodje na red za radnu (kako se dogadja nasim roditeljima s djecom s DSom).

Oprostite no dok ja i MM kao roditelji nismo dobili alat u ruke i dok nismo krenuli sa strucnjakom koji nas dozivljava kao partnera nismo niti MM niti ja bili zadovoljni kako pomazemo nasem djetetu u njegovom razvoju, a ni njegov razvoj nije isao bas nekim tempom.
Procitali smo i knjiga i sve te knjige su napisali strucnjaci i za roditelje i strucnjake. Sve vise je toga sto i roditelj moze.

Znam roditelje koji kazu da njihovo dijete nece raditi s njim, ma znam i ja sam to prosla, ali kad sam dobila terapueta koji je i mene roditelja prihvatio i moje dijete je mene prihavtilo da ja radim i ucim s njim. To ja znam reci, taj me terapeut naucio kako raditi. Ja ni MM nikad necemo biti terapeuti niti nam je to cilj, ali svom djetetu mozemo jako puno pomoci i pomazemo. Kroz to ga sve vise upoznajemo, uglavnom prvi prepoznajemo njegove poteskoce i trazimo savjet i pomoc od nase terapeutice iako nije u RH ako ne ide s onim sto znamo, poticemo njegove dobre stvari, radimo mu materijale, ucimo s njim.
Isto tako i sami smo dosli do nekih ideja koje dijelimo i s nasom terapeuticom, ali i roditeljima.

I MM i ja radimo puno radno vrijeme i jos uz to stignemo s Filipom raditi. Vecina majki nase DS djece ne radi i doma je do tri godine ili 7 godina, pa treba to vrijeme iskoristiti, ne samo djecu voditi na vjezbe ovdje i ondje nego i doma s njima raditi. A kako bi radili ako neznaju niti im itko pokaze. Jedna nasa majka se odrekla dnevne na Zelengaju (po struci je fizioterapuet) jer od 3 sata koliko je dijete bilo na tretmanima ona nije mogla biti niti na jednom i nakraju bi joj doveli dijetei, znate nismo mogli nista s njim jer nije suradjivao ili je samo plakao,... gubljenje vremena i majcina i djetetova, ali i terapeuta oprostite. Ako je fizioterapeut pokazao vjezbe i to sam vjezbala doma s Filipom zasto to ne rade i drugi, u cemu je problem?
F 15.12.2000.
"Kada Bog ima za tebe plan onda su svi tvoji planovi samo zrnca pijeska na obali morskoj."
Avatar
Dinkic
kraljevna bez zrna graska
 
Postovi: 2411
Pridružen/a: 13 pro 2004, 18:21
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la nadicab » 24 sij 2007, 21:15

Dinkić :klanja
Fortuna, carice :mrgreen:
Everybody is a genius. But if you judge a fish by its ability to climb a tree, it will live its whole life believing that it is stupid. - Albert Einstein
Denis, 16.05.2000.
http://www.udruga-oko.hr
Avatar
nadicab
Prepečena plavuša
 
Postovi: 17714
Pridružen/a: 04 svi 2001, 00:17
Lokacija: Zagreb, Kvatrić

PostPostao/la Futrola » 24 sij 2007, 21:54

nadicab
Da jesam, krivo sam se izrazio. Prizanjem grešku i ispričavam se. Znam da je to stanje. Ispričavam se još jedanputa svima.
Zadnja izmjena: Futrola; 24 sij 2007, 23:36; ukupno mijenjano 1 put/a.
"Budimo svjetionici onima kojima treba pomoć."
Sinisa, bacc.therap.occup.
Avatar
Futrola
Samo sam naišla
Samo sam naišla
 
Postovi: 34
Pridružen/a: 23 sij 2007, 13:16
Lokacija: Zagreb

SI

PostPostao/la Dinkic » 24 sij 2007, 22:25

Sinisa i Cvjetic, mislim da ste obadvoje zeljni u svom poslu postici maksimalno i jako me raduje zelja za novim i iskustvom drugih.

Kako u zadnjih nekoliko godina imam dosta kontakata sa studentima i onima koji su nedavno zavrsili ERF i kako jako dobro s njima suradjujem vase prisustvo na nasem forumu dozivljavam kao vrlo poticajan i dobar nacin izmjene iskustava i svakodnevice nase i vase.

Zato ucite, radite i ako vidite da vam na bilo koji nacin i mi iskusni roditelji mozemo pomoci vrlo rado i uvijek mi se mozete javiti.
F 15.12.2000.
"Kada Bog ima za tebe plan onda su svi tvoji planovi samo zrnca pijeska na obali morskoj."
Avatar
Dinkic
kraljevna bez zrna graska
 
Postovi: 2411
Pridružen/a: 13 pro 2004, 18:21
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la Lidija » 24 sij 2007, 22:51

Ne mogu ne nadovezati se na mame - aktivne, educirane i odgovorne.

Do treće godina djetetova života, dozvoljeno je da roditelj prisustvuje radno terapijskim aktivnostima, ali nakon toga više ne smije biti prisutno, pa čak i ako dijete počne plakati, derati se, vrištati i sl.. Tretman traje 45 minuta, i kako će ga dijete provesti ovisi o njemu.


Jel' se ovo odgovornost za provodjenje tretmana prebacuje na dijete?????

Da li je 3 godine magicna granica kad dijete odjednom postaje nevezano za roditelje. Koja je to glupost. Neki klinac se ranije, a neki kasnije moze lakse i brze adaptirati ostati sam s nepoznatim osobama.


Prije započinjanja aktivnosti koje dijete odabere, ono se mora samostalno svući i obući. Ako dijete nije dovoljno samostalno tu uskače radni terapeut. Radni terapeut pomaže npr. u tom smislu da samo primi rukav, a dijete izvuče odnosno uvuče ruku.
Ako dijete treba pomoć mi mu trebamo pomoći, ali na način da iz djeteta izvučemo maksimalno, odnosno da dijete samo obavlja najveći dio aktivnosti. Trebamo iskoristiti sav djetetov potencijal.


Ne bi li bilo zgodno da roditelj nauci KAKO pomoci djetetu da se sto samostalnije svuce ili obuce, umjesto da cekaju iza vrata?

U većini slučajeva djeca ne žele raditi bilo što dok je majka/otac pored njih. Jednostavno ne žele i stalno bježe roditelju/ima. Zato ako se vidi da dijete ne želi provoditi terapiju dok je netko od njegovih roditelja prisutan, tada se roditeljima (zbog efikasnosti same terapije) "zabrani" prisustvovanje senzoričkoj integraciji.


Ako se radi o roditeljima koji ''prezasticuju'' dijete, ne bi li trebalo i opet educirati roditelje, jer oni vjerojatno takav obrazac koriste i kod kuce. A ne ih i opet ostavljati iza vrata, a dijete traumatizirati.


To što će dijete plakati to nije okrutno. Gledajte to s druge strane. U terapiji s djetetom morate "isključiti" emocije. Morate objektivno i realno gledati situaciju. To je za dobrobit djeteta pa ma kako se vi ježili iza zatvorenih vrata senzoričke integracije.


Jezit se mogu samo iza vrata kirurske dvorane. To je valjda jedino mjesto gdje nemam sto raditi s djetetom, nakon sto bih trebala biti s njim dok ne zaspe i biti uz njega pri budjenju.

U potpunosti se slažem da roditelj prisustvuje terapijskom procesu - ali roditelji ne provodi terapiju! Terapiju provode kvalificirani, stručno obrazovani terapeuti. Vi ako imate mogućnosti provodite senzornu integraciju kod sebe doma gdje stanujete. Roditelj nikako ne provodi terapiju (u zakazanom terminu) u Bolnici ili Ustanovi sa svojim djetetom. To provodi terapeut.


Slazem se u potpunosti. Uz dodatak. Roditelju treba objasniti sto se i kako radi s NJEGOVIM djetetom i uputiti ga sto i kako bi mogao raditi kod kuce.

Kao što roditelj ne može ostati sa djetetom u vrtiću, tako ne može (u pravilu) nakon treće godine ostati sa djetetom u sobi SI.

Pravi vrtici su uvijek otvoreni za roditelje. Pogotovo ako ima problema pri adaptaciji i sl. Onda se dogovara kako smanjiti traumu, a ne ''kad nema izbora onda ce prestati''.

Ovo sve što ste Vi opisali kako dijete doživljava ugodu, mir, kako istražuje, provjerava, gleda, dodiruje, sluša dok je sa roditeljem, tako VJERUJTE MI (imao sam se prilike susresti sa takvom djecom) druga djeca koja nisu tako jako vezana za roditelje, za vrijeme terapijskog procesa to isto postižu i sa terapeutom.

Vjerujem. A sto s ovim drugima? Koji urlaju i placu? Zasto djeca ''vezana'' za roditelje moraju patiti?

odvajanje od roditelja polagani proces identičan ovoj Vašoj rečenici koju sam gore citirao.


Koji se period ili trajanje odvajanja tolerira, uzevsi u obzir da dijete dolazi jednom tjedno ?

A recite da li se zove roditelj kada dijete u vrtiću ne želi (zbog bilo kojeg razloga) nešto napraviti i počne plakati?


Ne, ali se kad roditelj dodje po njega, razgovara i vidi sto je bilo i kako drugi puta.

Instinktivno (kada terapeut to već ne može) uđe roditelj i utješi dijete. To je sasvim normalna i olakšavajuća okolnost kako za dijete i roditelja tako i za terapeuta, ALI TO NIJE RIJEŠENJE, jer na taj način dijete stječe model tipa:"aha, ja ću sada plakati, neću raditi, doći će mi majka, zagrliti će me, dati će mi pusu, i ako treba prekinuti ćemo terapijski proces".
Govorim o djeci koja su izrazito vezana za svoje roditelje, a kako se djeca koja boluju od cerebralne paralize rađaju sa rudimentiranim motoričkim sposobnostima takvo neprekidno i kontinuirano prekidanje terapije (ulaska roditelja unutra i smirivanje djeteta) nema efekta (u terapijskom smislu). Djete će nakon xy dana prestati plakati i početi će raditi jer neće imati drugog izbora. Dijete uvijek pred kraj terapije čeka nagrada. Treba se probiti taj led a ne se neprekidno vraćati na početak.


Zasto terapija mora biti okrutna. Kad vec toliko mali imaju toliko ''posla'' zasto im ne pomoci i olaksati i provoditi terapiju u relaksirajucoj, ohrabrujucoj i motivirajucoj atmosferi u sigurnom prostoru - a siguran je onaj gdje se nalaze i osobe u koje djeca imaju povjerenja
I zasto se ne koristi vrijeme za edukaciju roditelja. Jer ako iza vrata ostavljate nezadovoljnog, frustriranog roditelja on ce to prenositi (htio ne htio) na dijete. Kad bi roditelji bili informirani, educirani i partneri - bili bi sigurniji i svoju sigurnost i zadovoljstvo bi u vecoj mjeri prenosili na dijete.

I samo jedno pitanje, nakon sve sile komentara. Kolika je suradnja unutar strucnog tima, gdje je uloga psihologa koji moze ocijeniti status djeteta i u smislu ''prisilnog'' odvajanja ?


Inace, svaka ti cast sto si se ukljucio na ovaj forum gdje se prilicno ''ostro'' i konstruktivno raspravlja. Bez losih primisli. Ovo su razmisljanja i iskustvo roditelja (sin mi ima 16 godina, drugi 10).
Avatar
Lidija
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1615
Pridružen/a: 13 tra 2001, 10:22
Lokacija: zg

PostPostao/la Futrola » 25 sij 2007, 00:58

Lidija je napisao/la:
Do treće godina djetetova života, dozvoljeno je da roditelj prisustvuje radno terapijskim aktivnostima, ali nakon toga više ne smije biti prisutno, pa čak i ako dijete počne plakati, derati se, vrištati i sl.. Tretman traje 45 minuta, i kako će ga dijete provesti ovisi o njemu.


Jel' se ovo odgovornost za provodjenje tretmana prebacuje na dijete?????

Da li je 3 godine magicna granica kad dijete odjednom postaje nevezano za roditelje. Koja je to glupost. Neki klinac se ranije, a neki kasnije moze lakse i brze adaptirati ostati sam s nepoznatim osobama.


Treća godina nije magična granica. Da ste pažljivije (bez uvrede gospođo) pročitali mojih nekoliko gore navedenih postova, a ne se zadržali na tom prvom postu, mogli biste naići na odgovor koji tražite (vezano uz terapijski proces i odvajanje od roditelja).
Naravno da treća godina ne predstavlja vezano/nevezano dijete. Naravno da je to glupost. To ste dobro napisali.
Ne bi li bilo zgodno da roditelj nauci KAKO pomoci djetetu da se sto samostalnije svuce ili obuce, umjesto da cekaju iza vrata?


Ako se radi o roditeljima koji ''prezasticuju'' dijete, ne bi li trebalo i opet educirati roditelje, jer oni vjerojatno takav obrazac koriste i kod kuce. A ne ih i opet ostavljati iza vrata, a dijete traumatizirati.


Slazem se u potpunosti. Uz dodatak. Roditelju treba objasniti sto se i kako radi s NJEGOVIM djetetom i uputiti ga sto i kako bi mogao raditi kod kuce.

I zasto se ne koristi vrijeme za edukaciju roditelja. Jer ako iza vrata ostavljate nezadovoljnog, frustriranog roditelja on ce to prenositi (htio ne htio) na dijete. Kad bi roditelji bili informirani, educirani i partneri - bili bi sigurniji i svoju sigurnost i zadovoljstvo bi u vecoj mjeri prenosili na dijete.

Ovako,

Edukacija roditelja je itekako važna. U rehabilitaciji djeteta sa CP nužan je multidisciplinarni tim zbog različitih razvojnih područja i poteškoća djeteta.
Članovi toga tima su: roditelji, fizio i radni terapeuti, medicinske sestre, logopedi, socijalni radnici, psiholozi, i ostali stručnjaci koji se bave problematikom određenog djeteta.
Posebice su važni roditelji jer oni svakodnevno sa svojim djetetom provode kućnu terapiju.
E sada, ja nisam upućen u funkcioniranje sustava edukacije roditelja u određenim Bolnicama, Ustanovama tj. Centrima itd.. Na pitanje kako taj sustav funkcionira (tj. da li uopće funkcionira) nemam odgovor. Ne bi Vam znao odgvoriti na ovo pitanje. Ono što znam jest to da je u svakom slučaju edukacija roditelja itekako važna.
Morate shvatiti da se za neke vježbe koje terapeut provodi treba dobiti licenca. Takve vježbe može provoditi isključivo kvalificirana osoba. Ponavljam (po ne znam koji put) moje iskustvo u Goljaku niti jedan dan nije ličilo na to što ovdje prisutne majke pišu. Ja takav Goljak NE poznajem. Gore sam naveo (da opet ne pišem) kako i kada tj. pod kojim se uvjetima dozvoljava roditeljima da prisustvuju terapijskom procesu.
Ja sam nekoliko mjeseci radio sa jednom djevojkom (30 god.) u kući radnu terapiju. Vrlo, vrlo rijetko su roditelji prisustvovali terapijskom procesu (i kada jesu nikada nisu bili neko duže vrijeme). Nakon toga jednoga sata terapije educirao sam roditelje što sam i kako radio. U tom jednom satu potrebna je koncentracija i terapeuta i klijenta koja ne smije biti isprekidana na bilo koji način zbog same efikasnosti terapije.
Na kraju krajeva riječ je o jednom satu, a ne o 3, 4 ili više sati. Kao prvo, roditelji si nisu dali dozvoliti prisustvovanje taj jedan sat u sobi gdje smo mi radili terapiju. Nakon odrađenog sata sve sam im lijepo elaborirao.
Zašto se taj jedan sat terapije od strane roditelja doživljava kao mučenje djeteta??!?! Zašto?????
Gospođo draga, na terapiji se radi 1 na 1 (klijent i terapeut). Nakon odrađenog tretmana roditelju se objašnjava što se radilo, kako se radilo i zašto se to radilo. Ako se radilo nešto novo to se roditelju i pokaže (ali nakon tretmana). Mi smo imali takva iskustva na Goljaku i u potpunosti se slažem sa takvim postupkom.
Naravno da je važno educirati roditelje i objasniti im kako kontrolirati, inhibirati i mijenjati djetetove nepravilne posturalne (patološke) obrasce i pokrete te spriječiti njihov daljnji razvoj. Važno je educirati roditelje kako će facilitirati normalne posturalne obrasce i tzv. normalne pokrete koje će dijete koristiti u aktivnostima svakodnevnoga života.
To se radi poslije terapije. Terapija je 1 na 1. Terapeut i dijete tih sat vremena maximalno iskorištavaju svoje sposobnosti i koncentraciju koja NE SMIJE biti isprekidana. Poslije terapije, poslije tih 1 SAT vremena se educira roditelja/e. To je po meni apsolutan i sasvim normalan postupak.


Kao što roditelj ne može ostati sa djetetom u vrtiću, tako ne može (u pravilu) nakon treće godine ostati sa djetetom u sobi SI.

Pravi vrtici su uvijek otvoreni za roditelje. Pogotovo ako ima problema pri adaptaciji i sl. Onda se dogovara kako smanjiti traumu, a ne ''kad nema izbora onda ce prestati''.


Dijete će prestati. Djetetu se pruža mogućnost nagrade. Dijete treba ostvariti kontakt sa terapeutom na svoj način a ne uz prisustvo roditelja. Naravno da je roditelj prisutan U POČETKU (stvarno mi se ne da vrtiti jedne te iste rečenice koje sam napisao u par postova iznad) ali NE MOŽE biti stalno prisutan u terapijskom procesu. Jedanput roditelj mora otići!
Ovo je stvarno preopširna problematika za pisanje po tastaturi. Stvarno mi se trenutno ne da pisati jer ne znam od kuda da vam krenem iznositi činjenice i dokaze o ovome (nazovimo ga) problemu kojega ovdje ne samo Vi, već i druge majke spominjete. Možda se jednom drugom prilikom kada ću imati manje obaveza vratim na ovu problematiku koja se provlači iz posta u post.

Ovo sve što ste Vi opisali kako dijete doživljava ugodu, mir, kako istražuje, provjerava, gleda, dodiruje, sluša dok je sa roditeljem, tako VJERUJTE MI (imao sam se prilike susresti sa takvom djecom) druga djeca koja nisu tako jako vezana za roditelje, za vrijeme terapijskog procesa to isto postižu i sa terapeutom.

Vjerujem. A sto s ovim drugima? Koji urlaju i placu? Zasto djeca ''vezana'' za roditelje moraju patiti?


Kada sam spomenuo (CITIRAM:) «...nisu tako jako vezana...» nisam mislio na djecu koja imaju autistični sindrom.
Djeca koja su jako vezana za roditelje, da se draga gospođo opet ne spominjem jednih te istih rečenica, pogledajte par gore navedenih postova gdje jasno piše do kada i pod kojim uvjetima može roditelj prisustvovati terapijskom procesu.

odvajanje od roditelja polagani proces identičan ovoj Vašoj rečenici koju sam gore citirao.


Koji se period ili trajanje odvajanja tolerira, uzevsi u obzir da dijete dolazi jednom tjedno ?


Kao što rekoh pogledajte gore u prošlim postovima. Više se faktora uzima u obzir.

A recite da li se zove roditelj kada dijete u vrtiću ne želi (zbog bilo kojeg razloga) nešto napraviti i počne plakati?


Ne, ali se kad roditelj dodje po njega, razgovara i vidi sto je bilo i kako drugi puta.

Koliko znam sasvim se jasno i glasno i u Goljaku o tome raspravlja sa roditeljima.

...Kad vec toliko mali imaju toliko ''posla'' zasto im ne pomoci i olaksati i provoditi terapiju u relaksirajucoj, ohrabrujucoj i motivirajucoj atmosferi u sigurnom prostoru - a siguran je onaj gdje se nalaze i osobe u koje djeca imaju povjerenja

Gospođo draga, prvih par puta je svima najteže.

I samo jedno pitanje, nakon sve sile komentara. Kolika je suradnja unutar strucnog tima, gdje je uloga psihologa koji moze ocijeniti status djeteta i u smislu ''prisilnog'' odvajanja ?

Za psihologa i njegov rad te samu procjenu djeteta nisam upućen. Za to ćete morati saznati odgovor od psihologa koji radi u takvom timu.
"Budimo svjetionici onima kojima treba pomoć."
Sinisa, bacc.therap.occup.
Avatar
Futrola
Samo sam naišla
Samo sam naišla
 
Postovi: 34
Pridružen/a: 23 sij 2007, 13:16
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la Lidija » 25 sij 2007, 01:20

Na zalost, u vrijeme kad je moje dijete bilo rodjeno, nije bilo interneta, nije bilo hrpe mogucnosti kojih danas ipak pomalo ima. U to vrijeme koristila sam usluge koje su postojale i slusala strucnjake, pa i ovo - naucit ce se, nece mu nis bit od plakanja, terapija se mora odradit.

Koju sam gresku radila i koliko sam u stvari u tom razdoblju nanijela ''zla'' svom djetetu necu ni razmisljat. U svakom slucaju, opametila sam se uceci. I to vjerujem ipak na vrijeme. Naucila nesto, i da mi je danasnja pamet, nebi strucnjaci radili na nacin koji su radili s mojim djetetom i samnom. I nebi ja radila na nacin na koji sam radila s njim (kako su me učili).

Prvi strucni,ljudski i partnerski kontakt koji je uvelike pomogao daljnjem razvoju mog djeteta imala sam, na zalost, tek sa njegovih 9 godina.
Tesko mi je i citati da se neke metode i danas provode na nacin koji citam da se provode. Nadam se da nije bas sve tako ''ruzno'' kako se da procitati.
Avatar
Lidija
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1615
Pridružen/a: 13 tra 2001, 10:22
Lokacija: zg

a jada!!!

PostPostao/la martina mama » 25 sij 2007, 01:51

potpisujem dinkic, lidiju i fortunu od crte do crte!!!!
posto sam ja jedna tempreamentna dalmatinka, ne mogu ne primijetiti arogantni stav sinise koji je zauzeo u diskusiji na ovu temu. ma ne bih ja na to odgovarala, ali me ovo obracanje lidiji sa gospodjo bas rastuzilo. dragi sinisa, ako se ne varam, ovdje si se pojavio s oglasom da bi rado radio s nekim od nase djece. dosta si se lose predstavio s ovim posljednjim postom. kako je dinkic napisala, da se oslanjamo na ono sto nam strucnjaci nude, malo bismo napravili s nasom djecom. ono sto nama treba su strucnjaci koji razumiju da je roditelj uvijek motiviraniji, sposobniji i spremniji za rad s djetetom uz duzan respekt prema vasem svom strucnom znanju. sa stavovima koje si i vise puta pojasnio sumljam da ces naici na dobar prijam na ovom podforumu.
ja imam bas jedno jako vezano i jako osjetljivo dijete s kojim nikad nitko nije radio osim roditelja iz prostog razloga sto je dijete pruzalo toliki otpor da je sve bilo kontraproduktivno. ne radi se o djetetu s poremecajem iz autisticog spektra, nego samo o jednom jako jako osjetljivom djetetu. od svega sto si iznio, zakljucujem da bih te kao terapeuta, ma bio najbolji na svijetu, ja preskocila kao lokvu vode.
a ti se sad ljuti, pa me nazovi i gospodjom ako treba,ali to ti je tako,dragi moj sinisa. zelim ti da u profesionalnom smislu odrastes do te mjere da nas ne smartas samo taksistima.
martina mama
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1651
Pridružen/a: 22 pro 2002, 15:34

PostPostao/la Fortuna33 » 25 sij 2007, 07:49

koliko ima senzornih soba na goljaku?

inace jako me zaloste iskustva vas majki :place ( lidija, dinkic, nadicab, zeljkadb,martina mama i druge)
na zalost imam osjecaj da se dijetetu prilazi kao prema objektu i nisam sigurna ( nakon procitanog i nakon metoda koje se sprovode cak i na takvim mistima kao sta su senzorne sobe) za koga je vazno da dijete ponovi neku radnju na zapovijed ili ne.
koliko se tu radi o necijem egu a koliko o zelji da bas to dijete napreduje :dunno
to velicanje terapije ( u senzornoj sobi) koju samo terapeut zna izvesti i zbog koje je jako vazno da nije prisutan roditelj mi niti malo nije jasna , pogotovo sto ovde jos uz educiranje roditelja koji su uvik tu u senzornim centrima roditelj jos dobije i video snimak , pozove se na razne kurseve ( ucenje raznih vrsta komunikacije, taktilne komunikacije,Sensory Integration , odnos roditelja i personala i jos mnogi drugi http://www.centrum.goteborg.se/prod/Cen ... enDocument )

znaci,jednom rjecju suradnja za dobrobit djeteta a ne prikazivanje i stavljanje sebe na pijadestal .

ako je vama u hr toliko vazno odvojiti roditelja od djetete zasto ne napravite prozor ili zid od posebnog ogledala gdje dijete ne moze vidjeti roditelja a roditelj moze pratiti sta se i kako radi sa njegovim djetetom.
Avatar
Fortuna33
Povremeno i pišem
Povremeno i pišem
 
Postovi: 184
Pridružen/a: 11 sij 2003, 15:14
Lokacija: Göteborg

PostPostao/la nadicab » 25 sij 2007, 09:54

dobro veliš Fortuna! A korak dalje jest i smjestiti djecu na odjel bez prisutnosti majki koje ionako samo smetaju (karikiram)
Našim stručnjacima su puna usta suradnje i multidisciplinarni pristup , ali osim deklarativnog, ja još nisam naišla to u praksi u našim ustanovama.
A na svim stručnim skupovima se i opet ističu te dvije riječi i sve ostane na - riječima.
Ajde da vjerujemo da će Siniša pored stručnog dijela brzo usvojiti i onaj drugi vid koji dobrog stručnjaka razlikuje od čovjeka sa certifikatom.
Everybody is a genius. But if you judge a fish by its ability to climb a tree, it will live its whole life believing that it is stupid. - Albert Einstein
Denis, 16.05.2000.
http://www.udruga-oko.hr
Avatar
nadicab
Prepečena plavuša
 
Postovi: 17714
Pridružen/a: 04 svi 2001, 00:17
Lokacija: Zagreb, Kvatrić

PostPostao/la faith » 25 sij 2007, 10:36

Potpisujem Nadicu, na zalost.
Mislim da nam je vec svima dosta te velike razlike izmedju teorije i prakse.
Fortuna,
na goljaku je napravljena jedna senzorna soba, poslije je napravljena jos jedna na zelengaju, moja djeca su ukljucena u razne terapije na goljaku vec 4 godine, na senzoricku su isli jednu godinu, a sada ne idu JER IM JE VECINA TERAPEUTA TRUDNA. Mislim stvarno, kad sam ja ostala trudna odmah je na moje mjesto sjela zamjena!!!
Drago mi je da je Sinisa tako ambiciozno pristupio ovom poslu, za sada vise teorijski, ono sto ce Sinisa vidjeti tokom svog usavrsavanja je da postoji jako slab kontakt izmedju roditelja i terapeuta a to je po mojem petogodisnjem iskustvu jako jako vazno. Na zalost, na goljaku nema puno suradnje s roditeljem, govorim o starijoj djeci, sve konzultacije treba sam inicirati i stalno traziti.
Ali svi se nadamo da ce se polako stvari promjeniti i da ce nas roditelje poceti promatrati kao ljude spremne za suradnju a ne kao smetnju.
Avatar
faith
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1346
Pridružen/a: 06 lip 2006, 17:33
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la Futrola » 25 sij 2007, 10:51

Gospođo Martina mama imate u potpunosti kao i svaka osoba pravo na mišljenje.
Nisam apsolutno ništa loše mislio kada sam se u postu obratio Lidiji sa gospođo. To sam napisao čisto iz poštovanja.

Jesam, ovdje sam se javio zbog 2 razloga. Jedan je mogućnost dobivanja honorarnoga posla i usavršavanje u željenom području, a druga je stvar biti aktivan u razmjeni mišljenja i iskustava na forumu.
Kako sam ispao predstvaljen svojim postovima ne želim u to ulaziti. Svatko ima pravo na temelju crnih slova pisanih na bijeloj podlozi donositi zaključke i shvaćati rečenice kako poželi.
Na kraju krajeva, pisani tekst ne znači nikakvu stručnost. To što biste Vi mene zaobišli kao lokvu vode je Vaš odabir. Imate u potpunosti pravo odabrati onog terapeuta kojega smatrate najadekvatnijim za svoje dijete.
Zadnja izmjena: Futrola; 26 sij 2007, 12:21; ukupno mijenjano 2 put/a.
"Budimo svjetionici onima kojima treba pomoć."
Sinisa, bacc.therap.occup.
Avatar
Futrola
Samo sam naišla
Samo sam naišla
 
Postovi: 34
Pridružen/a: 23 sij 2007, 13:16
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la mamashnita od noje » 25 sij 2007, 10:52

čitam vas s velikim zanimanjem jer je kod mog djeteta ustanovljeno odstupanje uporavo u senzoričkoj integraciji.

nemam dovoljno znanja, osim osnog skupljenog na forumu, internetu i donekle kod medicinskih radnika koji su nas "obrađivali", ali moram reći samo jedno: mi smo naše stanje nazvali pravim imenom i pristupili problemu na odgovarajući način tek nakon odlaska u savjetovalište ERF-a, kod dr. turalije.
njezina "ordanicija" je daleko od senzorne sobe, ali ima elemenata takve sobe. dijete se skine boso kako bi tabanima doživljavao različite materijale po kojima tamo hoda, u njoj se nalazi bazen s lopticama, lopte s ticalima, stepenice od spužve, veliko ogledalo na zidu, didakticke igracke,...
osim što se vidi i procjenjuje djetetova reakcija i doživljaj svega čega se dotakne, stiče se i puno šira i obuhvatnija slika cijelog djetetova stanja, a upute koje smo dobili kod dr. turalije zlata su vrijedne i sigurna sam kako su u najvećoj mjeri doprinijele da se noino stanje popravi do neprepoznatljivosti.

bez namjere da ikoga uvrijedim i li posumnjam u iciju strucnost (tim vise sto ni sama nisam strucna), s goljakom je bila sasvim druga prica i svaki puta nam je odlazak na goljak bio uzasno stresan i u grcu. dok ga na kraju nismo odbacili i odlucili vise ne ici tamo. istina, imali smo srecu da nismo ni morali jer noino stanje nije nikada bilo TAKO loseo da se bez goljaka ne bi moglo. srecom, savjetovaliste ERF-a bilo je dovoljno i najbolja moguca zamjena.

znam da otkrivam toplu vodu, ali najvaznija stvar koju sam naucila za svo to vrijeme hodanja po doktorima i intenzivnog rada s noom jest da je stav, pristup i odnos roditelja prema djetetu uzasno, uzasno vazan, cak bih se usudila reci da je vazniji od svega sto odradjuju fizioterapeuti ili radni terapeuti.
oni su tu da pomognu, dakako, ali defintivno i da pokazu roditeljima sto i kako raditi. mi smo ti koji smo s djecom 24 sata dnevno.
dr. turalija :1
malo sam zaoftopicarila, ne zamjerite.
Avatar
mamashnita od noje
Muza
 
Postovi: 16392
Pridružen/a: 10 stu 2005, 14:01

PostPostao/la Lidija » 25 sij 2007, 11:01

Nisam gore napisala, ali i meni je prvo mjesto gdje su me prihvatili kao partnera u ovim rehabilitatorskim pricama bilo Savjetovaliste ERf-a.

Prvo i na zalost jedino mjesto u HR (k tome moram dodati gospodju iz SLO s istim pristupom) gdje su me tretirali kao partnera - oni strucnjaci za podrucje, a ja suradnik i ''strucnjak'' za MOJE dijete. I beskrajno puno me naucili. I opet, za MOJE dijete.
Avatar
Lidija
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1615
Pridružen/a: 13 tra 2001, 10:22
Lokacija: zg

PostPostao/la mamashnita od noje » 25 sij 2007, 11:39

Lidija, napisala si u 4 rečenice ono što sam ja pokušavala uobličiti u kilometarskom postu gore ;-)
Avatar
mamashnita od noje
Muza
 
Postovi: 16392
Pridružen/a: 10 stu 2005, 14:01

PostPostao/la Fortuna33 » 25 sij 2007, 12:45

jedna soba? ja posjecujem 7 i svaka ima svoje znacenje i funkciju.

http://www.centrum.goteborg.se/prod/Cen ... enDocument

evo adresa zaposlenih u senzornoj kuci pa onima koji mi ne vjeruju, cude se mom zgrazanju il misle da su njihove metode pametnije/bolje/kvalificiranije nek se obrate Elaine Johansson ( sef senzorne kuce) ili Kristina Sandell ( jedna od osnivaca prve senzorne sobe i kuce u svedskoj 92-e godine) telefonom ili mejlom na engleski i pitaju za savjet/preporuku/nacin komunikacije i sve drugo sta ih zanima.
mislim da ce biti vise nego voljni podiliti sa vama svoje dugogodisnje i strucno znanje.
Avatar
Fortuna33
Povremeno i pišem
Povremeno i pišem
 
Postovi: 184
Pridružen/a: 11 sij 2003, 15:14
Lokacija: Göteborg

PostPostao/la Lidija » 25 sij 2007, 13:12

Gle, dobro da je i jedna. Bit ce i vise. Mene vise brine nacin rada u raznoraznim sobama (ne nuzno senzo-sobama).

Fortuna, ajd mi odgovori dole na razredu o tvojoj kuhinji, ako znas.
Avatar
Lidija
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1615
Pridružen/a: 13 tra 2001, 10:22
Lokacija: zg

PostPostao/la faith » 25 sij 2007, 13:47

I ja zelim pohvaliti savjetovaliste ERF-a, tj. prof. Turaliju, ona je stvarno posebna osoba i strucnjak, a najveca joj je kvaliteta po mom misljenju sto u svemu trazi suradnju roditelja i stvarno nas prihvaca kao partnere u razvoju naseg djeteta.
Isto tako pohvala slovencima, oni jednostavno rade s roditeljom i djetetom i ne pokusavaju udaljiti roditelja, dapace, uvijek pozivaju roditelja da se pridruzi zajednickom radu.
Da, senzorne sobe se tek razvijaju kod nas, za sada su ove nase natrpane i dosta malene, ali valjda ce se nesto promjeniti, goljak je ogranicen i prostorom i nedostatkom sredstava, polako ce se i to rjesiti.
Necu komentirati Sinisine postove jer iz svog kratkog iskustva suradnje na Goljaku nije mogao dobiti pravu sliku onoga sto se radi, cinjenica je da su terapeuti dobri ali isto tako stoji da se sklanjaju od roditelja koliko god mogu. Fali nam ta jedna suradnja, a za suradnju je potrebna volja s obje strane. Smatram da mogu suditi o tome jer ima terapeuta s kojima suradjujem odlicno i ja i ostali roditelji, ali zato ima i nekih koji jednostavno nemaju potrebu suradnje s roditeljima. A meni to smeta.
Avatar
faith
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1346
Pridružen/a: 06 lip 2006, 17:33
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la pamparam » 25 sij 2007, 14:05

soba koja je na goljaku uredjena za rad na senzorickoj integraciji, po meni niti nije senzorna soba. to je prostorija koja podsjeca na neku od senzornih soba, vise slici igraonici (maloj), ali sa nesto prosirenim sadrzajem. ta prostorija nije niti bijela, niti crvena, niti morska, niti zvucna, niti svjetlosna, niti za masazu...ne znam kakvih jos soba ima. mozda bi mogla biti nesto kao soba za stimulans pokreta.
to je ono sto se nama nudi, nista vise od toga, osim ako u nekoj skorijoj buducnosti zaista sami nesto ne poduzmemo da se to promijeni ;-)

kada vidim sto fortuna pise o onome sto se i na koji nacin njihovoj djeci nudi, prvo budem zapanjena, toliko da ne stignem biti niti tuzna.
i slazem se da mozda ne bi kostalo niti toliko novaca koliko na prvi momenat izgleda da se takvo sto napravi i kod nas. ali za to je prije dobre volje potrebna i svijest o potrebi, koju mjerodavni najcesce nemaju.

druga stvar koju ne mogu mimoici je edukacija, u koju se kod nas jos uvijek malo ulaze. pod pravom edukacijom podrazumijevam samo onu koja je permanentna, a ne jednom za svagda. uz takvu edukaciju bi teoretski bilo nemoguce ne pruziti i nasoj djeci ono sto se svuda u svijetu pokazalo dobrim i poticajnim. u idealnim uvjetima bi svaku inicijativu educiranih terapeuta morala i mogla pratiti i praksa.
ali, tu kod nas dolazi do problema, jer obicno prodje neko vrijeme dok se reagira, zapravo prodje toliko vremena da to vise niti nije adekvatna reakcija, vec zakasnjela.
znaci prvo, dok se pojavi svijest o slanju terapetuta na razlicite seminare po svijetu, pa dok se skupe novci da se to i ostvari, pa dok se odluci da se ev. ideje ( ako ih se uvazi) i sprovedu, pa se onda u nedostatku novca sprovedu manjkavo ili samo djelomicno. zato imamo jednu prostoriju za senz. integraciju, koja bi trebala zadovoljiti potrebe cijelog zagreba ili sire.
ok, mozemo uvijek reci da je bolje jedna negoli niti jedna, ili da je bolje ikakva nego nikakva, ali je cinjenica da se moze i drukcije, dovoljno je da pogledamo sloveniju, ili pak srbiju - u kojoj je nedavno zazivio projekt pravih senzornih soba.

kako se u cijelom tom procesu koliko je trebalo da senz. integracija zazivi i kod nas dogodilo da se ispusti osnovna bit, to je meni samoj enigma. jer uzaludno bi bilo taman da imamo sobe svih mogucih boja, a da i dalje ne shvacamo sto dijete motivira i sto je za dijete kljucno da bi se moglo opustiti.

vec smo nebrojeno puta istakli kako u habilitaciji nase djece fali timski rad, i pri tome se najcesce misli na suradnju svih mogucih strucnjaka - lijecnika i terapeuta u odredjivanju pravilnog pristupa svakom pojedinom djetetu. bilo bi zaista idealno kad bi taj timski rad zazivio i na razini dijete - roditelj - terapeut.
a kod nas s jedne strane roditelj ne smije biti terapeut, jer to nije njegova zadaca, dok u praksi upravo to mora biti, jer sistem ne funcionira. naime, niti fizio, niti radna niti logo, niti bilo koja druga terapija nema smisla ako se provodi jednom u dva tjedna. tu se sad necu niti doticati toga koliko se samo ceka na "upad" u sistem tako ucestalih terapija. proizvod svega su frustrirani roditelji, jer nitko ne voli cekati, pa cak niti na kratko u redu za kruh, a kamoli kad se radi o zdravlju djeteta. osim cekanja, kad se na njega navikne, roditelja dalje frustrira nenapredak djeteta, koje u ponudjenom programu niti ne moze znacajnije napredovati.
jedina moguca varijanta je aktivno ukljucivanje roditelja u sve sto se s djetetom radi. po meni i jedina logicna varijanta, jer taman da sve ostalo i funcionira, roditelj je taj koji je s djetetom najvise vremena. pa i u vrijeme kad nece glumiti terapeuta (namjerno kazem glumiti jer vjerujem da terapeut mora znati vise), znati ce barem obratiti paznju na ev. greske, znati ce prenijeti terapeutu svoja opazanja.

no kod nas je tako da roditelj nije dovoljno kompetentan da ga se uvazava, bilo svojim opazanjima, bilo svojim zeljama, jer je samo roditelj i kao takav ne moze znati kako se terapija treba sprovoditi.
s time bih se jos i slozila da se tog istog roditelja ne primjecuje niti onda kada zna cega se njegovo dijete boji, sto ga veseli, kako reagira na strane osobe, ide li mu odvajanje...- mogla bih ovako do sutra, i ne tice se samo odnosa spram terapeuta, vec je popratna pojava skoro svih kontakata sa lijecnicima, cast izuzecima kojih uvijek ima.
roditelja se diskreditira jer nije dovoljno strucan da bi bio terapeut, lijecnik, ali niti dovoljno strucan da smije reci kako pozna vlastito dijete i da mu se pri tome vjeruje.

jednako tako, ne uvazava se niti volja djeteta, sto mi se cini jos pogubnijim. ne vidim zasto bi dijete koje suradjuje, radi i ispunjava zadatke moralo biti odvojeno od roditelja, jednako kao i dijete koje ne suradjuje. ovom drugom ne smeta prisustvo roditelja vec se duze adaptira na novonastalu situaciju, na nove zahtjeve koje se stavljau pred njega. da bi lakse islo naprijed nuzno mu je prisustvo roditelja, koje je uvijek stimulativno jer dijete samo iz osjecaja sigurnosti i zasticenosti moze ici dalje. mislim da se upravo o tome ne vodi racuna, niti se tome poklanja ikakva paznja, zasigurno zato jer se ne smatra bitnim. a to bi moralo biti podloga, polazna osnova, terapije koja se naziva senzorickom.
Avatar
pamparam
Nude Beach Inspector
 
Postovi: 1357
Pridružen/a: 15 sij 2005, 02:31

PostPostao/la Lidija » 25 sij 2007, 15:16

jer uzaludno bi bilo taman da imamo sobe svih mogucih boja, a da i dalje ne shvacamo sto dijete motivira i sto je za dijete kljucno da bi se moglo opustiti. .....

a kod nas s jedne strane roditelj ne smije biti terapeut, jer to nije njegova zadaca, dok u praksi upravo to mora biti, jer sistem ne funcionira. .....

no kod nas je tako da roditelj nije dovoljno kompetentan da ga se uvazava, bilo svojim opazanjima, bilo svojim zeljama, jer je samo roditelj i kao takav ne moze znati kako se terapija treba sprovoditi.
s time bih se jos i slozila da se tog istog roditelja ne primjecuje niti onda kada zna cega se njegovo dijete boji, sto ga veseli, kako reagira na strane osobe, ide li mu odvajanje...- mogla bih ovako do sutra, i ne tice se samo odnosa spram terapeuta, vec je popratna pojava skoro svih kontakata sa lijecnicima, cast izuzecima kojih uvijek ima.
roditelja se diskreditira jer nije dovoljno strucan da bi bio terapeut, lijecnik, ali niti dovoljno strucan da smije reci kako pozna vlastito dijete i da mu se pri tome vjeruje.

jednako tako, ne uvazava se niti volja djeteta, sto mi se cini jos pogubnijim. ne vidim zasto bi dijete koje suradjuje, radi i ispunjava zadatke moralo biti odvojeno od roditelja, jednako kao i dijete koje ne suradjuje. ovom drugom ne smeta prisustvo roditelja vec se duze adaptira na novonastalu situaciju, na nove zahtjeve koje se stavljau pred njega. da bi lakse islo naprijed nuzno mu je prisustvo roditelja, koje je uvijek stimulativno jer dijete samo iz osjecaja sigurnosti i zasticenosti moze ici dalje. mislim da se upravo o tome ne vodi racuna, niti se tome poklanja ikakva paznja, zasigurno zato jer se ne smatra bitnim. a to bi moralo biti podloga, polazna osnova, terapije koja se naziva senzorickom.


Ma sve potpisujemm :mah

I ono o edukacijama i to permanentnim, na relevantnim mjestima - znaci dobivanje certifikata i naravno supervizija izvođenja od strane onih koji su certifikat izdali.
Avatar
Lidija
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1615
Pridružen/a: 13 tra 2001, 10:22
Lokacija: zg

PostPostao/la faith » 25 sij 2007, 15:26

pamparam potpisujem, lijepo si opisala trenutno stanje. Naisla sam na bezbroj prepreka samo zbog toga sto se moji decki tesko prilagodjavaju na neke nove osobe, a jos uvijek me fascinira njihovo misljenje da ce djeca odustati kad tad s odbijanjem jer nece imati drugog izbora.
Avatar
faith
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1346
Pridružen/a: 06 lip 2006, 17:33
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la Futrola » 25 sij 2007, 16:14

Ovako, osobno drago mi je što sam ovdje na forumu prisutan i imam mogućnosti čuti i onu drugu stranu koju nisam imao prilike čuti na Goljaku, a to je strana roditelja. Koliko god i što god ja rekao o SI na Goljaku, to su moja iskustva za koja ne kažem da je njihovo provođenje dobro ili manje dobro za dijete. Ja sam budući terapeut koji skuplja informacije, uči, sazrijeva na tom području i priprema se za svoje buduće zvanje.
Istina je da ste mi Vi ovdje prisutne majke u nekim segmentima još jače otvorili oči i upozorili me na te nedostatke na koje ću obratiti pozornost prilikom provođenja terapije. Zato mi je svako Vaše postanje odgovora od velikog značaja, jer iz svakoga Vašega posta mogu naučiti nešto novo. Zato Vam se svima ovdje ovim putem zahvaljujem.
Zadnja izmjena: Futrola; 26 sij 2007, 12:15; ukupno mijenjano 1 put/a.
"Budimo svjetionici onima kojima treba pomoć."
Sinisa, bacc.therap.occup.
Avatar
Futrola
Samo sam naišla
Samo sam naišla
 
Postovi: 34
Pridružen/a: 23 sij 2007, 13:16
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la Fortuna33 » 25 sij 2007, 16:45

sinisa radujem se sto si odlucio nauciti i prihvatiti ove postove (pogotovo iskustvo majki ) kao jos jedan i ( veliki i itekako koristan ) izvor znanja a ne kao kritiku :up
Avatar
Fortuna33
Povremeno i pišem
Povremeno i pišem
 
Postovi: 184
Pridružen/a: 11 sij 2003, 15:14
Lokacija: Göteborg

PostPostao/la faith » 25 sij 2007, 17:36

Vrlo lijepo formulirano Sinisa, to je tocno ono sto mi mame i tate ocekujemo od terapeuta koji rade s nasom djecom. Jer dobar odnos roditelja i terapeuta sigurno ce unaprijediti rad s djetetom i to je ono cemu svi tezimo.
Avatar
faith
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1346
Pridružen/a: 06 lip 2006, 17:33
Lokacija: Zagreb

bravo sinisa!!!

PostPostao/la martina mama » 26 sij 2007, 00:48

dragi sinisa, posebno me razveselio tvoj zadnji post. drago mi je da si odlucio poslusati sti ti roditelji imaju reci. to sto mi kazemo moze biti i glupo, ali je pogled iz jedne sasvim druge perspektive. koliko god da se neka strucna osoba trudi skoncentrirati na rad sa osobom s kojom radi, nerijetko vam promaknu neki vazni detalji. shvatiti roditelja kao vrijednog pomocnika u provodjenu terapije i kao aktivnog sudionika iste, zapravo je kroak prema boljem ucinku rada. nije li nam to svima u cilju? nazalost, svi smo mi sreli podosta terapeuta koji svoje nezananje i nestrucnost kriju iza grubosti prema roditeljima i odbijanju prenosenja znanja. ti si se za svoj poziv skolovao, a mi smo samouke iz zivotne skole. nadam se da cemo uz dobru volju izmjenjivati iskustvo, znanje, energiju koja nam je svima potrebna da bismo bili bolje osobe.
na kraju, nisam ti ja nikakva gospodja i nisam martinina nego martina mama. ovdje sam samo to.
pozdrav i ostani s nama
martina mama
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1651
Pridružen/a: 22 pro 2002, 15:34

PostPostao/la Lidija » 26 sij 2007, 01:37

Sinisa, zao mi je sto nasa PUZEVA KUCICA nije gotova. No kad uselimo, a bit ce to za par mjeseci, nadam se, pozivam te na druzenje, odnosno .... ima puno otvorenih opcija. Ti si ipak buduci radni terapeut, vidim da zelis raditi i stjecati iskustvo.
Dobro dosao!

kad vidis na ovim stranicama da slavim useljenje :dj
Avatar
Lidija
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1615
Pridružen/a: 13 tra 2001, 10:22
Lokacija: zg

Re: Senzomotoricka integracija

PostPostao/la Fortuna33 » 28 sij 2007, 18:59

nadicab je napisao/la:mama djeteta koje ide na SI mi je oduševljeno pričala o toj terapeutici koja je to specijalizirala u NJmeačkoj (mislim). Veoma je zadovoljna i ja sam je zamolila da se raspita da li to daje rezultate i za motorički lošu djecu. DObila sam i knjigu o tome i počela sam čitati dio kojise odnosi na roditeljsku ulogu u tome i nisam zamijetila kako mogu ja pomoći Denisu koji je motorički dosta loše, pa mi definitivno treba i riječ stručnjaka. Denis (16.05.2000.)<


jeste probali sa aktivnostima po lilli nielsens pedagogiji ? u mom centru se sluze njenom metodom kod djece sa ostecenjem vida kojima treba poboljsati motoriku kako grubu tako i finu ( specijalista je bas na ovom polju i mnogi rade po njenim metodama).
upisi u google njeno ime pa ce ti izac puno toga
Avatar
Fortuna33
Povremeno i pišem
Povremeno i pišem
 
Postovi: 184
Pridružen/a: 11 sij 2003, 15:14
Lokacija: Göteborg

Prethodna

Natrag na Djeca s teškoćama u razvoju

Na mreži

Trenutno korisnika/ca: / i 17 gostiju.

cron