Lidija je napisao/la:Do treće godina djetetova života, dozvoljeno je da roditelj prisustvuje radno terapijskim aktivnostima, ali nakon toga više ne smije biti prisutno, pa čak i ako dijete počne plakati, derati se, vrištati i sl.. Tretman traje 45 minuta, i kako će ga dijete provesti ovisi o njemu.
Jel' se ovo odgovornost za provodjenje tretmana prebacuje na dijete?????
Da li je 3 godine magicna granica kad dijete odjednom postaje nevezano za roditelje. Koja je to glupost. Neki klinac se ranije, a neki kasnije moze lakse i brze adaptirati ostati sam s nepoznatim osobama.
Treća godina nije magična granica. Da ste pažljivije (bez uvrede gospođo) pročitali mojih nekoliko gore navedenih postova, a ne se zadržali na tom prvom postu, mogli biste naići na odgovor koji tražite (vezano uz terapijski proces i odvajanje od roditelja).
Naravno da treća godina ne predstavlja vezano/nevezano dijete. Naravno da je to glupost. To ste dobro napisali.
Ne bi li bilo zgodno da roditelj nauci KAKO pomoci djetetu da se sto samostalnije svuce ili obuce, umjesto da cekaju iza vrata?
Ako se radi o roditeljima koji ''prezasticuju'' dijete, ne bi li trebalo i opet educirati roditelje, jer oni vjerojatno takav obrazac koriste i kod kuce. A ne ih i opet ostavljati iza vrata, a dijete traumatizirati.
Slazem se u potpunosti. Uz dodatak. Roditelju treba objasniti sto se i kako radi s NJEGOVIM djetetom i uputiti ga sto i kako bi mogao raditi kod kuce.
I zasto se ne koristi vrijeme za edukaciju roditelja. Jer ako iza vrata ostavljate nezadovoljnog, frustriranog roditelja on ce to prenositi (htio ne htio) na dijete. Kad bi roditelji bili informirani, educirani i partneri - bili bi sigurniji i svoju sigurnost i zadovoljstvo bi u vecoj mjeri prenosili na dijete.
Ovako,
Edukacija roditelja je itekako važna. U rehabilitaciji djeteta sa CP nužan je multidisciplinarni tim zbog različitih razvojnih područja i poteškoća djeteta.
Članovi toga tima su: roditelji, fizio i radni terapeuti, medicinske sestre, logopedi, socijalni radnici, psiholozi, i ostali stručnjaci koji se bave problematikom određenog djeteta.
Posebice su važni roditelji jer oni svakodnevno sa svojim djetetom provode kućnu terapiju.
E sada, ja nisam upućen u funkcioniranje sustava edukacije roditelja u određenim Bolnicama, Ustanovama tj. Centrima itd.. Na pitanje kako taj sustav funkcionira (tj. da li uopće funkcionira) nemam odgovor. Ne bi Vam znao odgvoriti na ovo pitanje. Ono što znam jest to da je u svakom slučaju edukacija roditelja itekako važna.
Morate shvatiti da se za neke vježbe koje terapeut provodi treba dobiti licenca. Takve vježbe može provoditi isključivo kvalificirana osoba. Ponavljam (po ne znam koji put) moje iskustvo u Goljaku niti jedan dan nije ličilo na to što ovdje prisutne majke pišu. Ja takav Goljak NE poznajem. Gore sam naveo (da opet ne pišem) kako i kada tj. pod kojim se uvjetima dozvoljava roditeljima da prisustvuju terapijskom procesu.
Ja sam nekoliko mjeseci radio sa jednom djevojkom (30 god.) u kući radnu terapiju. Vrlo, vrlo rijetko su roditelji prisustvovali terapijskom procesu (i kada jesu nikada nisu bili neko duže vrijeme). Nakon toga jednoga sata terapije educirao sam roditelje što sam i kako radio. U tom jednom satu potrebna je koncentracija i terapeuta i klijenta koja ne smije biti isprekidana na bilo koji način zbog same efikasnosti terapije.
Na kraju krajeva riječ je o jednom satu, a ne o 3, 4 ili više sati. Kao prvo, roditelji si nisu dali dozvoliti prisustvovanje taj jedan sat u sobi gdje smo mi radili terapiju. Nakon odrađenog sata sve sam im lijepo elaborirao.
Zašto se taj jedan sat terapije od strane roditelja doživljava kao mučenje djeteta??!?! Zašto?????
Gospođo draga, na terapiji se radi 1 na 1 (klijent i terapeut). Nakon odrađenog tretmana roditelju se objašnjava što se radilo, kako se radilo i zašto se to radilo. Ako se radilo nešto novo to se roditelju i pokaže (ali nakon tretmana). Mi smo imali takva iskustva na Goljaku i u potpunosti se slažem sa takvim postupkom.
Naravno da je važno educirati roditelje i objasniti im kako kontrolirati, inhibirati i mijenjati djetetove nepravilne posturalne (patološke) obrasce i pokrete te spriječiti njihov daljnji razvoj. Važno je educirati roditelje kako će facilitirati normalne posturalne obrasce i tzv. normalne pokrete koje će dijete koristiti u aktivnostima svakodnevnoga života.
To se radi poslije terapije. Terapija je 1 na 1. Terapeut i dijete tih sat vremena maximalno iskorištavaju svoje sposobnosti i koncentraciju koja NE SMIJE biti isprekidana. Poslije terapije, poslije tih 1 SAT vremena se educira roditelja/e. To je po meni apsolutan i sasvim normalan postupak.
Kao što roditelj ne može ostati sa djetetom u vrtiću, tako ne može (u pravilu) nakon treće godine ostati sa djetetom u sobi SI.
Pravi vrtici su uvijek otvoreni za roditelje. Pogotovo ako ima problema pri adaptaciji i sl. Onda se dogovara kako smanjiti traumu, a ne ''kad nema izbora onda ce prestati''.
Dijete će prestati. Djetetu se pruža mogućnost nagrade. Dijete treba ostvariti kontakt sa terapeutom na svoj način a ne uz prisustvo roditelja. Naravno da je roditelj prisutan U POČETKU (stvarno mi se ne da vrtiti jedne te iste rečenice koje sam napisao u par postova iznad) ali NE MOŽE biti stalno prisutan u terapijskom procesu. Jedanput roditelj mora otići!
Ovo je stvarno preopširna problematika za pisanje po tastaturi. Stvarno mi se trenutno ne da pisati jer ne znam od kuda da vam krenem iznositi činjenice i dokaze o ovome (nazovimo ga) problemu kojega ovdje ne samo Vi, već i druge majke spominjete. Možda se jednom drugom prilikom kada ću imati manje obaveza vratim na ovu problematiku koja se provlači iz posta u post.
Ovo sve što ste Vi opisali kako dijete doživljava ugodu, mir, kako istražuje, provjerava, gleda, dodiruje, sluša dok je sa roditeljem, tako VJERUJTE MI (imao sam se prilike susresti sa takvom djecom) druga djeca koja nisu tako jako vezana za roditelje, za vrijeme terapijskog procesa to isto postižu i sa terapeutom.
Vjerujem. A sto s ovim drugima? Koji urlaju i placu? Zasto djeca ''vezana'' za roditelje moraju patiti?
Kada sam spomenuo (CITIRAM:) «...nisu tako jako vezana...» nisam mislio na djecu koja imaju autistični sindrom.
Djeca koja su jako vezana za roditelje, da se draga gospođo opet ne spominjem jednih te istih rečenica, pogledajte par gore navedenih postova gdje jasno piše do kada i pod kojim uvjetima može roditelj prisustvovati terapijskom procesu.
odvajanje od roditelja polagani proces identičan ovoj Vašoj rečenici koju sam gore citirao.
Koji se period ili trajanje odvajanja tolerira, uzevsi u obzir da dijete dolazi jednom tjedno ?
Kao što rekoh pogledajte gore u prošlim postovima. Više se faktora uzima u obzir.
A recite da li se zove roditelj kada dijete u vrtiću ne želi (zbog bilo kojeg razloga) nešto napraviti i počne plakati?
Ne, ali se kad roditelj dodje po njega, razgovara i vidi sto je bilo i kako drugi puta.
Koliko znam sasvim se jasno i glasno i u Goljaku o tome raspravlja sa roditeljima.
...Kad vec toliko mali imaju toliko ''posla'' zasto im ne pomoci i olaksati i provoditi terapiju u relaksirajucoj, ohrabrujucoj i motivirajucoj atmosferi u sigurnom prostoru - a siguran je onaj gdje se nalaze i osobe u koje djeca imaju povjerenja
Gospođo draga, prvih par puta je svima najteže.
I samo jedno pitanje, nakon sve sile komentara. Kolika je suradnja unutar strucnog tima, gdje je uloga psihologa koji moze ocijeniti status djeteta i u smislu ''prisilnog'' odvajanja ?
Za psihologa i njegov rad te samu procjenu djeteta nisam upućen. Za to ćete morati saznati odgovor od psihologa koji radi u takvom timu.