Priče sa poroda....

[SanjaMK]

Stvarno se ne sjecam dal sam svoju pricu napisala proslu godinu i mada nije uopce neuobicajena, evo imam zelju da je napisem:<
>Znaci termin mi je bio 23.06.2002 i ja sam otisla na pregled jedno 5 dana ranije. Gleda ljecnica i kaze, ti si 6 cm otvorena. I kako sam imala i nekih drugih zdravstvenih problema, sa necim sto nema veze sa trudnocom, ona mi kaze dodji za dva dana da te porodim.<
>i tako odemo MM i ja u srijedu u 14 sati. Obuku mi onu ruznu spavacicu, dali mi tabletu za prociscavanje, ja se kod kuce o
ijala i stavili mi CTG. MM su poslali doma, posto nema mogucnosti da prisustvuje porodu. Ja prije trudnoce sam bila strastveni pusac, ali kad sam ostala trudna ostavila sam ih.. mada da priznam u 8 i 9 mj. znala sam zapaliti po 2-3. I ja sam tada videla jednog skolskog druga od mog muza, specijalizant, ali ciji otac je tada bio direktor ginekoloske klinike i molim ga da me otkopca i da mi da cigaretu. On zazmurio, dao mi cigaru i kaze ja te nisam video i bjezi nekamo da te nitko ne vidi. Do tada sam bila do
o.<
>Doslo 16 sati, i ginekologinica gleda na CTG nemam niti jednu malenu kontrakciju. Dali mi provokaciju(pretpostavljam da je to sto se na hrvatskom kaze drip)i cekomo. Nista. kaze ona pojacavamo duplo kapi. Nista. Ja ko mrtav konj. Ne osjecam bolove, ali nemogu nikako lezati, posto sam bila non stop prikopcana na CTG a bila sam OGROMNA i jos na ledja, e to me ubilo. I tako ona pojacava, a ono nisto. Ja joj kazem"Evo ko da osjecam nesto", a ona meni kad budes osjecala urlaces. Ja: Ali ne, ja jako do
o podnosim bol i sigurna sam da je to to. Ona se smesi i kaze bjezi tamo. Oko 18.30 ulazi neki drugi ginekolog i pita kako stanje,i sestra mu prica ova ima trudove toliko, ona vako, ova vako i dodje do mene i kaze ova otvorena ali nema bolove.I on mi kaze:Zeno ti ces se muciti jos 36 sati i opet se neces poroditi. ja pozelenela. Ova moja ljecnica ga zove napolje i daje mu signale da nije u redu predamnom da prica, a on opet kao: ma nek ide kuci. I tada, vec doslo nesto posle 19, moja ginekolinicia zainatila se i pozvala me da mi probusi vodenjak. U medjuvremenu MM mi se javljao svakih 3 minuta i stvarno je bio kranje dosadan. Kako su mi probusili vodenjak, pojacali mi provokacije i tada sam mislila da cu umrjeti. Molila ih da me puste da ustanem, posto mislim da je stvarno izuztno tesko da trpis takve bolove i jos da lezis na ledjima sasvim miran. Ginekologinica kaze moze, ali samo ako hodas. Ja obecam, ali ja sam tada samo zeljela da legnem na bok i da savijem koljena. Ona bi dosla do mene i kao, hajde hodaj i jos mi kaze ja idem onamo, ako ti treba nesto vici(inace ona nam je i prijateljica). nakon pet minuta ja se derem, a ona vice a Sanja, slusam, sta treba? Ja:Juzze, hocu da se obesim!!!<
>Ona dodje, pregleda me i kaze, hajmo na boks. Stavili me tamo i morali mi svezati noge, posto sam ritala.Pitaju me osjecas li nagon za tiskanje, ja kazem ne! i oni kao, do
o sjeli na oko dva metra od mene i kazu, kad budes osjecala pozovi. I onda, ja nebas tako mlada, ali glupa i naivna, pomislim da ako me ovo dosad tako boljelo, sta li ce biti sljedece. I pametna ja odlucim da im nista ne kazem, da se malo odmorim. Osjecas nesto??? Neeee!! Osjecas?? Ne!!! i dodje babica da vidi sta to nije u redu u vice:Ljecnicee, ova se porodila, izasla glava!<
>I onda taman da se porodim mojoj ginekologinici zvoni mobitel. Ona gleda na displej i pita me dal to moj domasni
oj. Ja joj potvrdno odgovroim. U tom trenutku Teodor zaplace, a ona umesto "Alo"pusti MM da cuje sinov prvi plac.I jos ga pita, moze li doci za 10 minuta do bolnice, on kaze da i tako on ga video jos dok su me sili. A bogami sili su me jedno 3 sata, vise nego sto sam se poradjala.<
>I jos koja oko osjecaja. Kad su mi stavili sina na grudi, bilo mi je drago naravno. Ali moram priznati da nisam osjecala nista neznam kako bozansko ili neznam kakvu ljubav. Porodila sam se 00.15 i sili me do 3-4 i onda mi rekli da nema mjesta u rooming sobe i da moram sacekati do ujutru, kad ce se osloboditi, a do tada ce me prebaciti u neku drugu sobu. Moram vam iskreno prizanti da sam bila presretna sto cu moci malo da se odmorim. E ujutru, kad su me prebacili u sobu i dali mi sina, pocela je nasa veza. I svakim danom sve vise i vise i vise shvacam da sam samo zbog njega na ovoj planeti. Moja misija je ispunjena, donela sam predivno bice i ubedjena sam da ce on izumjeti nesto revolucionerno, nesto genijalno.<
>A mozda i moja misija nije sasvim ispunjena.Mozda malom geniju treba i seka? <
>Teodor.20.06.2002<
><i>Edited by: SanjaMK  at: 7/14/03 9:55 pm<
></i>

[mamaibebaVid]

Pročitala sam ove sve priče, i na svaku su mi oči zasuzile.<
>Evo i moje.<
>Četiri dana prije bila sam na pregledu i ginić mi kaže: "sve super, vi ste još dva tjedna mirni".<
>Taj petak se probudim u 7 0 i osjetim neke lagane, ma ne bi ih nazvala bolove, u trbuhu, kao menstrualne. Pa kako mi je doktor rekao da još ništa, ja legnem nazad. Ali nisam mogla više zaspati, i razmišljam da nazovem doktora da ga pitam što mi je i da dođem na pregled . Ustanem, i za svaki slučaj odem se istuširati i oprati kosu, vratim se do muža, on spava, a ja krenem štopati tu "bol". I vidim ja, javlja se svakih 10 minuta. I sad, sjednem do muža, i razmišljam kako da mu kažem, a da se ne šokira. "Čuj, ne moj se preplašiti, možda nije ništa, ali ja nešto osjećam". U stotom djeliću sekunde se ostao, a oči mu strašno raširene. I počne se motati po kući, i trudi se da ne pokaže paniku. U međuvremenu sam odustala od nazivanja doktora i odlučila da krenemo, za svaki slučaj, pa bolje da me vrate ako nije ništa. Počelo mi malo kapati, ali ništa strašno. Sva sam bila ushićena, i sa tremom kao pred ispit, baš poseban osjećaj. A ništa se nisam bojala jer su mi sve cure rekle kako porod uopće nije uopće tako bolan kao na filmovima, malo jača menstruacija i to je to. I tako pozvonim na vrata na SD, "dobar dan, ja bi možda rodila", onako kao u šali. Dam podatke sestri, i dođe doktorica da me pregleda. Kad je počeo pregled, a mene zaboli, počnem se penjati po krevetu što dalje od doktorice. Kaže sestra "pa vratite se dolje doktorici, što vam je". Do
o, završi pregled, ja si mislim pa to je neka okrutna žena, poslije neće više biti tako. I kaže dr. "vi ste rođeni za rađanje, otvoreni ste 8 cm, to će ići
zo". Tad mi se vrati entuzijazam, i u predrađaoni sam hodala, pričam s drugim budućim mamama koje su duže unutra, trudovi su se pojačali ali ništa strašno. O
ijali su me na stolu za pregled, sad klizma (bljak, kaže sestra kad mi je stavila vodu, "sad držite da me ne poprskate, straaaašno, o tom mi nitko nije pričao).<
>Još sam se neko vrijeme tu motala, presvukla, muž pobjegao na posao, i pozvali su me u boks oko 12 sati. Ja si mislim, pa ovo je baš super, vesela što ću uskoro vidjeti svoje dijete .<
>Trudovi se pojačali, još se da podnijeti. Došao je dr. Dukić ili tako nešto, pregledao me i kaže da se glavica okrenula na pogrešnu stranu, on će to ispraviti. Sve sam zvijezde vidjela kad je to radio, e, tu sam počela vikati. Ma, koji dobar osjećaj kad je izvadio ruku, i kaže sad je OK. Valjda ponukan mojim vikanjem (glasno, ali meni je bilo lakše, ispričavam se svima) počeo mi je citirati statistiku o 3000 poroda na godinu i bla bla, kao nisam ja prva. Valjda mi je od toga trebalo biti bolje. Ode i vrati se u
zo, kaže idemo probati (9 cm izlaza). "Ajde, sada tišćite i udahnite ...... ma ne tako, mogli ste si neku literaturicu pročitati a ne ovako". I ode on, a ja si mislim kako nema što nisam pročitala, bila sam na tečaju dva dana, ali ne na SD, jer je bilo sve zauzeto kad sam bila 4 mjeseca trudna. Teorijski sam znala kako disati, ali sam sve tamo zaboravila. Umjesto njegovih mudrolija više bi mi značilo da je objasnio disanje, baš se ponio bahato. I onda su me ostavili, nisam očekivala tako jake bolove, stenjala sam i , moram priznati vikala, a super mi je bila jedna mlada sestra, vjerovatno pripravnica za primalju,
isala mi je čelo i objasnila kako disati, i davala mi vodu, hvala joj. Tu i tamo je sestra dolazila do mene i stalno me pitala boli li me u leđima, ali ja sam samo osjećala jaku bol sličnu onoj prilikom prvog odnosa. Injekciju protiv bolova sam navodno dobila, ali bez ikakve razlike. A onda i dripić, i trud se nadovezao na trud, više nisam znala kad da kako dišem. Nisam znala koliko je vremena prošlo, ne vidim na sat, svi me ostavili, baš užasan osjećaj, jako mi se je vrtilo, ma baš sam bila loša rodilja. I vidim ja da stiže ekipa, petero ljudi dolazi prema meni stavljajući maske, odmah sam utihnula i znala "to je to". Fala bogu, bila je smjena i drugi je doktor došao, dr. Mišković. Smireno mi je sve govorio, hra
io me, i čim sam počela tiskati mi je bilo lakše. Tiskala sam i tiskala, ali se dijete nije ni pomaklo. Viče sestra "mislite i na svoje dijete, a ne samo na sebe", i mislila sam stalno na njega, kako mu je bez
oj puta više teže nego meni, samo više ne znam što bih mogla napraviti. I čujem da se kod mojih nogu nešto dogovaraju, a ja ništa ne čujem ,vrti mi se. I kaže doktor, malo ćemo morati vakuumom, a ja znam da tiskam iz petnih žila bez rezultata. I za par sekundi čujem "kme kme, kme", doktor mi ga pokaže, a ja viknem "MICEK!!!".Stavili su ga na mene, sad je samo tiho kmekao, ma koji porod, koja bol, samo gledam najlijepšeg na svijetu. Pre
zo su mi ga odnijeli, šivanje nije bolilo, samo mi se činilo po zvuku kao da ga obavljaju s klamericom. Ostala sam ležati na krevetu, odvezli su me u hodnik, pa ispred rađaone. Šogor i sestra su me dočekali, malo sam s njima popričala pa nazad u hodnik gdje sam zaspala. U
zo su me odveli u sobu, super sam se osjećala, nije me ništa boljelo, skakutala sam po sobi sva vesela i sretna. I u 17:00 sati su mi donijeli mog Vida. Drugi dan se rana ohladila pa sam je osjetila, ali ništa jako. Super mi je bilo u bolnici, baš lijepi i posebni dani. A za drugi put znam što me čeka i bolje ću si pripremiti disanje. <
>Videk je super, ultarzvuk glave bez greške. <
>Vid 25.04.2003.<
><i></i>

[ivana7997]

morale smo se srest u bolnici <
><
><
>Filip (17.4.1999.)<
>Jakov (27.4.2003.)<i></i>

[nela31]

mamaibebaVid - prekrasna pricica! najbolji dio mi je kad se tata uspanicari i sivanje kao s klamericom! a bas je tako! <i></i>

[Natasa36]

Super priča - početak me malo podsjeća na nas - i mi smo 6 dana prije poroda bili kod doca koji je rekao da sam zatvorena k'o puška i da se vidimo za dva tjedna... Miriam 23.1.2003<i></i>

[ninach]

<b>Subota 8.11.</b> - MOJ termin poroda. doktorica je rekla 4.11., po zadnjoj mengi 27.10., ali sin i ja smo se davno dogovorili oko datuma. Ipak, taj dan baš ništa. Dan prije obavili smo i drugu amnioskopiju, a doc. je rekao "nismo još u terminu, ali otvorena si dva prsta, pa ako ne krene za vikend dođi u pon. u 6 ujutro na indukciju" ?! ja kokoš rekla do
o, jer sam mislila da nema boga da ne krene za vikend, a u suotu me uhvatila panika - NEĆU NA INDUUUKCIJU. <
>Zato lijepo muža za rukicu i u King Cross u šetnju- možda krene! nije. <
><b>Nedjelja 9.11.</b> <
>Budim se oko 9 ujutro jer mi je nešto doslovno krcnulo u donjem dijelu trbuha i iscurilo je mrvicu, ali stvarno malo vode. Od večeri prije sam bila na WC-u nekih milion puta pa sam panično, ali zadovoljno pomislila - evo kreće... <
>U 9.30 su počeli lagani kao menstrualni bolovi na svakih 15ak minuta, pa na malo manje, ali jako nepravilno i tako do nekih 11.30. Onda se već i MM razbudio, ali ja nisam ništa spominjala jer me nije baš previše bolilo, a rekli su mi da ko prvorotki to ne ide baš
zo. <
>Oko podne se stvarno zahuktalo, ali muž i ja smo uporno čekali borbu Cro Copa! Što? Pa trudove neke polovne imam tek manje od tri sata, a čak me ne boli ni u križima?! E, onda oko 13 više nisam mogla mirno ležati, sve živo me šarafilo u razmaku od nekih 5-6 minuta pa sam se išla istuširati. (Propustila sam zadnjih dvije minute Filipovićeve borbe, ali nem aveze izgubio je ionako ) Oko 13.30 smo krenuli u bolnicu (već sam jedva hodala), pa predrađaona, ctg...Brijanje sam sama odradila, klistir nisam izbjegla, ali me već tako bolilo da mi je bilo svejedno. (a i ništa više nije bilo za očistiti, i to sam doma riješila). Doc. veli otvorena 7 cm, ja presretna, a onda tortura. MM sjedi vani besposleno i čeka, a mene sestra ispituje bezvezna pitanja dok se ja krivim i grbim (inače stojim jer su digli s kreveta da se presvučem) i tako 20 minuta!! <
>U 15 sati sam bila u rađaoni, otvorena 9 cm. Pametna doktorica zaključi "prvorotka? neće to još sat vremena" i ode,a ja bi roodila. dovode mi muža i upućuju da vičem kad mi se bude tiskalo. Dakle, nije prošlo ni 5 minuta, ja zovem...alo?? ja bi rodila, ako nitko nema ništa protiv. Doktorica dolazi nevoljko i ne vjeruje, ali ipak smo krenuli tiskat i nakon tri truda u 15.40 rodio se Ian. 3530/49 a grleno je počeo plakat još dok mu ni nogice nišu izašle van. Oni zadnji trudovi su stvarno boljeli,ali isplati se. Pogotovo kad d prvog truda do rođenja prođe samo 6 sati! <
> <
>Ian 9.11.2003.<i></i>

[MALENA MAMA]

Kako je medeni taj tvoj buco <i></i>

[happy071]

Ja sam davno obecala napisati svoju pricu sa poroda ali vrijeme se nekako neosjetno izvuce. S obzirom da sam se poradjala 30 sati pretpostavljam da ce ovo biti jedna maratonska prica. <
><
>Inace porodila sam se u Njemackoj i vjerujem da bi moj porod bio drugaciji (citaj gori) da sam se poradjala u Sarajevu. Citava trudnoca je protekla super, ja sam bila pokretna sa relativno malim trbuhom i ubjedjena da cu ja to sve odraditi
zo. Termin mi je bio 28.04.05., a mama i tata su mi dosli 23.04. kao da mi se nadju pri ruci u slucaju da se koji dan ranije porodim. Aha, mo`s mislit`. Tako je taj famozni 28. dosao i prosao, ja uredno zatvorena sve cvrsto ma nikakve naznake da bih se mogla poroditi. Mi smo u medjuvremenu neumorno hodali u pokusaju da potaknemo trudove. Svaki drugi dan sam isla na pregled CTG i ginekoloski i nakon sto sam prenijela 7 dana moja doktorica me uputila na dalje kontrole u bolnicu gdje sam se trebala poroditi. Na te kontrole sam isla narednih 7 dana i tek tada su mi rekli da dodjem i da ce inducirati porod. Ja sam vec bila poprilicno nervozna, prvenstveno zato sto se moj tata morao vratiti u Sarajevo za par dana ali opet sam kontala "Pa hajde, makar ce vidjeti unuka na dan-dva," jer sam otisla u bolnicu u cetvrtak, a on je isao nazad u subotu. Koja zabluda. <
><
>Kada sam dosla u bolnicu (cetvrtak - 12.05.) objasnili su mi da ce mi davati neke tablete svaka cetiri sata i da one trebaju da podstaknu moje tijelo da luci sve sto je potrebno da krenu trudovi. Te tablete su zapravo namjenjene za lijecenje zelucanih problema ali su skontali da imaju i te propratne efekte koji se mogu iskoristiti na trudnicama (ne pitajte me kako su to skontali Znaci opet nesto drugacije od ocekivanog. Ja sam mislila da ce me prikljuciti na drip i da sam gotova za par sati. Prvu tabletu sam dobila u cetvrtak ujutro. Odmah su me prikljucili na CTG i pratili sat vremena. Ja nista. Ko` drvo. Nastavili su mi davati te tabletice i trudovi su se pojavili tek u 2 sata ujutro petak na subotu. Ne moram vam ni napominjati da smo svi bili ko na iglama cekajuci da se nesto desi. Ja sam cijelo vrijeme hodala po bolnici i ispijala kafe sa mm i roditeljima. Helem, kada su poceli trudovi ja opet kontam "Pa ako mi treba 12 sati da se porodim gotova sam do sutra popodne. Nije lose." Medjutim mene sibaju trudovi, disem ko luda ali se ne otvaram. Mm je bio samnom cijelo vrijeme i to mi je bio spas. Ne znam kako bih izdrzala bez njega. Ja sam cijelo vrijeme u svojoj sobi. Povremeno me vode do doktora koji nakon 6 sati trudova kaze "Izgubio se cerviks i otvorena 2 cm." Ja poludila. Niko oko mene se ne uzbudjuje pretjerano, salju me da setam po bolnici i penjem se uz stepenice. Ma naucila sam cijelu bolnicu napamet. Kao, nema
ige, ja sam ok, beba je ok samo se malo sporije otvaram i to je to. U tom periodu trudovi vec pravo bole ali se daju prodisati nekom ludom tehnikom koju sam sama pronasla I ide dalje red hodanja, red pregleda. To je vec subota poslijepodne. Puca mi vodenjak, otvorena 3-4 cm. Subota navecer - stavljaju me u kadu ali meni ne pase. Ne znam kako da se nosim sa trudovima u vodi, osjecam se nesigurno kao da nemam oslonac pa
zo izlazim iz nje. Vec mi je puna kapa svega i samo molim Boga da se to sto prije zavrsi. Opet me vracaju u sobu, vec sam sva izmrcvarena. U nedjelju oko 2 ujutro zovem sestru da me negdje vode, da mi nesto rade jer ja vise ne mogu, trese me groznica od iscrpljenosti. Ja, pametnica, nisam htjela da mi daju PDA (epiduralnu) jer sam htjela prirodni porod, a oni svako malo navaljuju sa tim. Odvedu me u salu, klistiraju, daju mi nesto u infuziji i opet puste da idem hodati jer treba jos samo malo da se otvorim. To je vec 3 ujutro. Vracam se u salu, tu smo samo jedna pravo mlada babica koja, na moju srecu govori engleski (moj njemacki nije najbolji), mm i ja. Daje mi neku super drogicu i tih sat-dva su mi ostali u super sjecanju. Malo smo pricali, puno se smijali i to sve izmedju mojih trudova. Vec je negdje oko 6 ujutro i tada pocinje pravi dernek. Stigla je smjena i jedna starija babica koja me je na kraju i porodila, a zena je fakat super. Ja, u po frke, povratim. Vec imam i nagon za tiskanje, to mi je stvarno bilo za neizdrzati. Dolazi dr i pita me hocu li epiduralnu. Ja sam van truda i odbijam pa covjek ode. Vec sljedece minute me mazne jedan pravo jak trud i ja posaljem mm da trazi bilo koga da mi daju epiduralnu. Dolazi ekipa koja je uigrana do savrsenstva i to obave za cas. Ja, naravno, kontam da mi je porod prakticki gotov jer, kao ja vise necu osjecati bol. To mozda u nekoj drugoj prici. Od te epiduralne sam imala samo jedan predah od desetak minuta i vec se bol vratio jer je beba krenula. Ljudi moji mislila sam da cu poluditi. Trudovi su mi bili podnosljivi jer je bilo pauze ali kod izlaska bebe bol je bila konstantna. I tako ja pusem i stenjem, mm me hra
i (zlato moje), a babica, skroz kul, malo razvaci tkivo preko bebine glave, malo se naslanja na moj trbuh i konacno u 7 2 u nedjelju 15.05. Faris se rodio. Nisu me rezali, sama sam malo pukla unutra ali je dr to pokrpao sa 2-3 konca. Poslije to nisam ni osjetila ali su me zato hemoroidi razvaljivali danima. Uf, kad se sjetim... Faris je bio pravi mali zguzvani ciko, tako ozbiljan za jednu malu bebu. Nije zaplako nego vise zakmecao i ta njegova ljenost ga je kostala 5 dana intenzivne njege i svih mogucih pretraga jer sam ga prenijela 17 dana i dugo je bio bez plodne vode. Ispostavilo se da mu nije nista nego je bas bio lijen za zaplakti. Sve se super zavrsilo i mi sada uzivamo sa nasom do
icom, nasim smajlijem Farisom i razmisljamo da uskoro, ako Bog da, idemo po novu bebu <
><
>Btw, dedo nije vidio unuka, otisao je za Sarajevo u subotu ujutro, a F. se rodio u nedjelju. Bas mi je bilo zao. A poroda se sjecam kao skroz ok iskustva (bilo bi jos bolje da je trajao makar upola krace). Faris<
><i></i>

[cleonikky]

Kako je prica o nasem porodu zavrsila negdje po bespucima interneta, ja cu je ponovo okaciti ovdje.....<
><
>E, ovako – nekim kronoloskim redom. <
>Termin mi je bio 22/02/04.<
><
>Srijeda navecer (18/02) odnosno sa srijede na cetvrtak u ponoc-kad smo se vratili kuci od posjete nasi kumovima- uhvatili su me prvi trudovi. Ta noc je bila “bolna” ali izdrzljiva, trudovi nereguralni svakih 20, 15, 10, 5 minuta.<
><
>U cetvrtak sam imala regularni pregled kod moje doktorice u 2 popodne i dodjemo tamo- ja i dalje u trudovima. Ona me pogleda i kaze da nisam UOPCE otvorena i da tako moze potrajati narednih 24 sata. Ja sam vec na to riknula jer sam znala sta me ceka. Otisli smo kuci, proveli taj dan i dalje u trudovima da bi u petak (20/02) oko 13 sati MM zvao doktoricu i rekao joj kako ja vise ne mogu – bila sam na izmaku snaga. Iza mene je bilo tocno 37 sati trudova. <
><
>Ona je rekla da dodjemo u bolnicu, ona ce nas tamo cekati. Dosli smo, odmah su me stavili na “fetal monitoring” da slusamo bebino srce i da se vide kontrakcije. Tada sam bila 3 cm otvorena. Umjetno mi je probusena plodna voda i stavili su me na drip – ne bi li u
zali cijeli process i pojacali kontrakcije. I tada sam vec mogla dobiti epiduralnu. Odveli su me u radjaonu i kad sam vidjela indijca koji ce mi dati epiduralnu – vidjela sam Boga. Poubadashe mi igle po rukama, ledjima i rece indijac – osjetit ces jos 4 kontakcije i onda ce epiduralna poceti djelovati. Osjetila sam samo pola kontrakcije i nakon toga – NISTA VISE. Osmjeh se ponovo vratio na moje lice.<
><
>A dok mi je davao epiduralnu morala sam biti mirna (a kako cu biti mirna kad imam trudove “sve u 16”) pa su mi dali gas da uvlacim. I tako sam onda narednih 10 sati samo lezala bez bolova, prikljucena na monitor. MM je cijelo vrijeme bio sa mnom. U ponoc (20-21/02) sam bila otvorena 8 cm, ali to nije bio zadovoljavajuci progres jer su otkucaji bebinog srca poceli ici gore –dolje. Onda su mu uzeli uzorak krvi sa glave kako bi utvrdili kolicinu kisika u krvi.<
><
>Tada je doktorica rekla da moram na carski – vise nije bilo izbora. U toku trudnoce puno sam citala, ali kad bi dosla do informacija o carskom jednostavno sam to preskakala jer sam bila ubijedjena da cu roditi vaginalno. Zasto – ne znam. Mozda zato sto mi je trudnoca bila idealna- do zadnjeg dana sam skakutala okolo sa natucenih 20 kg. <
>Dali su mi spinalnu anesteziju (ne kompletnu, tako da sam bila svjesna svega). MM je naravno bio sa mnom i u operacionoj sali. Mogu vam reci da je vrlo cudno da si svjestan svega ali ne osjecas svoje tjelo- mrtvo. <
>Kad su naseg najmilijeg izvadili van MM ga je prvi ugledao, onda su ga digli i ja sam ga vidjela. <
>Boze, kakav osjecaj! Istog momenta sam se pocela tresti (cijelo tjelo mi se jako treslo) ali to je bilo od svih droga koje su mi dali. Onda, da se iskuliram dali su mi “pethidine” od cega mi se pocelo spavati odjednom i nekontrolirano. Adrian je imao “grbu” na glavi sto je mene sokiralo pa sam pitala sestru do mene – sta mu je to na glavi. Onda mi je ona rekla da ne
inem i da ce to otici u 24 sata i da je njen sin imao jos i vecu izbocinu. Malog su odmah odveli u sobu za ocjenjivanje- Apgar (odmah u operacionoj sali) i MM je isao s njima. Apgar je bio 9/10, tezak 3160g, dug 54 cm. Onda su se svi vratili i MM je sjedio pored mene drzeci maloga u narucju dok su mene sivali i cistili. Ja sam se borila svim snagama da ne zaspem – bilo je to jace od mene i cijelo vrijeme mislila “pa necu valjda na porodu zaspati?!?”<
>Nakon toga mene su odveli u “recovery room” da me jos neko vrijeme drze pod kontrolom, konstano mi mjereci tlak, kisik…i sta ja znam sta sve ne. A malog su odveli na kat da mu isto daju kisik. Bili smo oboje vise nego iscrpljeni, izmrcvareni, iscjedjeni….odnosno svo troje. <
>Mene su smjestili u sobu i u 5 ujutro dosla je sestra i pitala me da li zelim dojiti malog, sugerirajuci mi kako sam jako iscrpljena i umorna i da je najbolje da mu daju formulu. Ja sam je gledala kroz poluotvorene oci i imala snage da joj kazem samo OK. Nakon par sekundi sam shvatila da svakako MORAM dojiti malog jer sam to zeljela i prije poroda. I da cu izvuci nadljudske napore da to ucinim. Odmah sam je pozvala i rekla da sam promjenila misljenje i neka me vode kod malog da ga dojim. Odvukli su me s krevetom na kat i savjetnica za dojenje mi je pomogla sa nasim prvim dojenjem. Sada znam da je to bila jedna od mojih najvecih, a vjerovatno i najveca bitka u mom zivotu koje sam dobila. I ponosna sam zbog toga.<
><
>Moja doktorica je obavila izvrstan posao, kao i cijeli tim doktora u operacionoj sali. Rez je pozicioniran vrlo nisko, prilicno je tanak i dug svega 10ak cm. Osoblje u bolnici bilo je vise odlicno. Nevjerovatno susretljivi, puni podrske, ljubazni, strpljivi…<
>Poslije poroda nisam osjecala apsolutno nikakvu bol jer sam dobivala nesto protiv bolova –zaboravila sam kako se zove. Rez me takodjer nije bolio, samo sam ga osjetila nekad kad bi se dizala iz kreveta. Adriana sam dizala vec drugi dan.<
>Nakon 12 sati digla sam se iz kreveta i MM i sestra su mi pomogli da se istusiram. U bolnici sam bila samo tu noc kad sam rodila i sljedeci dan. To vece (21/02) nas troje smo napustili bolnicu i otisli u “Birthcare”. To je “friendly hospital” za majke i novorodjencad, ali tamo nema doktora nego su samo babice. Meni to vise lici na hotel i tamo je bilo super. <
><
>Sve u svemu – sam cin poroda i oporavak je bio “piece of cake”, ali onih 40 sati trudova prije epiduralne…Isuse…Epiduralna je zakon. Bar meni. Dok sam bila trudna frendica koja je rodila dva puta (jednom bez epiduralne, drugi put sa) savjetovala me da uzmem epiduralnu, na sto sam joj ja hra
o rekla da bi ja ipak prirodno rodila. Eto, na kraju sam zavrsila sa carskim, epiduralnom i anestezijom…….<
><
><
><
><
><
><
><
><
> <
><
>A d r i a n<
>21/02/2004<
><
><
><
><i>Edited by: cleonikky  at: 26/9/05 1:58<
></i>

[nela31]

cleoniky OOO__djevica & jarcica__o..<i></i>

[eli]

wow, kad se sjetim kako smo svi očekivali sretni SMS, a on nikako da dođe... svaka čast na izdržljivosti, ja, kao protivnik epiduralne, u ovakvom slučaju tražila bi je puno prije, možda i eutanaziju. <i></i>

[nela31]

e, sad je i mene ulovila zelja da vam nesto napisem! kad citam ove price, totalno se raspekmezim i suze mi dodu na oci!<
><
>evo, ja sam trebala roditi pred novu godinu. vec sam se na samom pocetku 12 mjeseca pocela otvarati, tj. bila sam otvorena 3 cm. tada sam upitala ginica da li on mozda sluti nesto, recimo da bi skoro mogla roditi , s obzirom da sam kcerku rodila 11 dana prije termina, a on mi je rekao moze svaki cas! i naravno - ne bijase tako!<
><
>svaka dva dana sam dolazila na pregled, nikakvih promjena nije bilo, u trudnicku su mi dodavali nove listove, jer ginici vise nisu imali gdje upisivati preglede. u meduvremenu, termin mi je prosao, a moj me se ginic odrekao i poslao na preglede u bolnicu. tamo sam se naslusala: evo, samo sto nije!, sigurno ce sutra!, mozda jos i veceras! <
>vec mi je bilo dosta svega! nova godina je prosla, i napokon mi je jedan ginic rekao - ako ne krene nocas, dodi ti meni lijepo u nedelju, pa cemo mi to srediti!<
>ja sam jedva docekala da se napokon nesto poduzme, a mm nije bio bas za, jer je htio da sve ide normalnim tijekom. kad sam taj dan dosla na pregled, plodna voda je bila mutna, tako da je ginic zakljucio da je kucnuo cas. poslao me u radaonu. doskakutala sam do tamo jer nisam imala nikakvih bolova - a kasnije su pregledom vidjeli da sam otvorena 7 cm! u radaoni je taj dan bila ludnica! rodilo se 13 beba, 11 cura i 2 decka (sto je za nas grad jaaako puno). kako je bila guzva, sa jos jednom zenom sam na hodniku cekala svoj red. negdje oko 13 sati, napokon me doktor pozvao, i potrgali su mi vodenjak. sve do tada bilo je, kao sto sam rekla, bez bolova. par minuta nako sto mi je doc potrgao vodenjak - ulovio me prvi trud. nisam si to tako zamisljala, mislila sam da ce trudovi poceti laganica, pa da ce se kroz neko vrijeme pojacavati nema sanse! taj trud je bio toliko jak i bolan, kao da su me iz stanja mirovanja direkt teleportirali na stol u radaonu! u toku tog prvog truda sam si pomislila ah, sta mi je to trebalo!<
>imala sam jos dva-tri truda, pa mi se ucinilo da bih vec mogla tiskati. mm mi je pomogao do radaone, a jedva sam se popela na stol koliko mi se cinilo da mi beba upravo izlazi. kad sam se legla, dosla je sestra, rekla mi da tiskam, i u dva tiskanja, sve je bilo gotovo! <
><
>eto! bolno, ali isti cas kad ugledas bebicu - sve je super! OOO__djevica & jarcica__o..<i></i>

[happy071]

Joj, Nela31 blago ti se na ovakvom porodu! Ja vec sada strepim kako ce izgledati kada, aBd, drugi put budem trudna i pred porodom. Faris<
><
><i></i>

[nela31]

ma izgleda da je svaki slijedeci put sve
ze i lakse! a ja si mislim kako bih opet mogla ostat u drugom stanju, to je tako lijepo! OOO__djevica & jarcica__o..<i></i>

[SanjaMK]

nela <
>Teodor 20.06.2002<
><
><i></i>

[Qwerty030]

nela super prica...bas mi bude drago kad citam za ovako
ze porode valjda i mene "zakaci "jedan takav<
> <i></i>

[milanovamama]

Nela<
>Quote:a ja si mislim kako bih opet mogla ostat u drugom stanju, to je tako lijepo! <
> te u potpunosti. <i></i>

[Daphne]

gladni ezboard je pojeo dvije moje pri&#269;e pa ih vra&#263;am natrag<
><
><
>ovako je došla &#269;etvrta princeza<
><
>nakon dosta gnjavaže zadnjih mjesec i pol trudnoće po bolnici sa lažnim trudovima i krivim dijagnozama, ponovo sam se javila svom giniću. bio je 29.03.2004. godine oko četiri popodne. nakon dosta temeljitog pregleda i valjda milijuntog uzv-a tješi me doc: ma nećeš ti još do
ih 12 dana ako ne i više......naime još 12 je bilo do termina. mrak mi je pao na oči!!!ljudi, izgledala sam doslovce kao balon,iako sam dobila samo 10 kg. imala sam osjećaj da je trbuh dva metra ispred mene i da ću se raspući, ni hodat više nisam mogla normalno. da sve bude još malo škakljivije ja sam taj dan imala još nekih obaveza i gotovo čitav dan sam provela u autu vozikajući se i obavljajući stvari pa sam tako i na pregled došla sama, autom. vratila sam se kući, uzela djecu od kume, nakon, naravno kavice i mojih suza kako ja više ne mogu a doc kaže da još neću rodit. poslije toga smo otišli kod moje mame, a kako je bilo lijepo vrijeme bili smo kod nje u vrtu, čupkali travu i sadili cvijeće.oko 20 sati sam došla kući, i rekla curama, dok one naprave krevet ja ću se samo malo odmoriti pa ćemo napravit večeru. rečeno, učinjeno...<
>sjela sam na kauč u 20.15 i samo malčice podigla moje super otečene noge na stolicu...ma u roku dvije minute nešto mi se počelo slijevati niz hlače..toplo.....pogodite gdje mi je bio muž? na poslu, naravno!!!!!! i to drugu smjenu........
zo šaljem ivu po moju mamu i da joj kaže samo da odmah dođe.za to vrijeme zovem muža na mob i kažem mu da je vrijeme da dođe jer će naravno prisustvovat porodu....moš' mislit!<
>uhvatila ga je panika i kaže da ga ne čekam još sat vremena jer bi mogla i doma rodit.....<
>dolazi moja mama, pita šta je.. ma niš, pukla mi voda zovi hitnu...ode ona zvat hitnu doma....ja sve fino cool, polako, objašnjavam djeci da konačno moram ić u bolnicu rodit seku al da moraju bit do
e i spavat i da ću ih zvat odmah ujutro kad se dignu...vraća se mama a s njom i sestra i umire od smijeha..<
>priča kako se mama izgubila i nije znala reć ni kako se prezivam ni točnu adresu hitnoj,pa je sestra morala preuzet...<
>21 sat- stiže hitna. pita med. sestra oćeš sirenu i svjetla? nema potrebe trudovi su tek počeli.....<
>u pulu stižemo oko 21.45, na prijemu nikog.....oko 22 sata prima me doktor i traži onu dosadnu anamnezu, kao da mu i tak ne piše sve pred nosom u trudničkoj i povijesti bolesti koju ima ispred sebe.još mi kaže, kao ne treba drip, ni ništa, odi u rađaonu, do jutra imaš vremena....<
>ja ga pogledam onako samouvjereno i kažem : do ponoći ću rodit!!!salva smijeha u liftu...<
>u rađaoni, naželost, još uvijek bljak procedura...<
>konačno liježem na stol i kaže doc samo malo ctg-a da vidimo kako je beba pa ćemo ga maknut..moglo je bit ok 22,45. boks do mene rađa jedna, dere se ko da je kolju a oko nje 3 doktora i tri sestre i još su zvali odjelnu da dođe pomoć....<
>s njom su tek završili i obilaze mene, a meni se lijepo zahuktalo....rekoh, nemojte doktore nikud, sad ću ja rodit....<
>opet salva smijeha.....<
>ponoć....ne mogu više.....zovem sestru, moram tiskat s njom ili bez nje....<
>ona me gleda, zove drugu: trči po doktora: POROD!!!!<
>dok je on stigao ja sam u tri truda izgurala moje zlato van i ona se zbog toga bjesomučno derala još cijela dva sata u rađaoni.....bila je ponoć i 25 kad sam je rodila...doc me krpa(fala bogu, samo 4 šava)i priča kako još nije vidio takvu ženu koja točno zna kad će rodit.....<
>spuštaju me na treći kat, na odjel.bio je 30.03.2004. -utorak....<
>u srijedu, 31. dolazi vizita i pitaju kako sam.rekoh tako do
o da bi mogla istog časa doma. (puca me adrenalin pa valjam provale). doktori se pogledaju i jednoglasno me otpustiše uz komentar: ona je petorotka, zna ona šta joj je činiti....<
>tako smo u rodilištu proveli samo jedan dan i došli kući....<
>nitko nije bio sretniji od mene!!!!!! <
> <
>moje cetiri princeze i mali bozicni paketic<
>MOJE NOVE SLIKE!!!<i></i>

[Daphne]

zima 97. godine.. naravno, u bolnici čekam trudove...<
>nekih sedam dana sam bila tamo kad je konačno krenulo...<
>bilo je oko dva ujutro,30.01.1997. kad mi je pukla voda...odem probudit sestru da joj javim, ali kako je to bila minimalna količina vode koja je iscurila, kaže mi ona da nek odmaram dok ne počnu jači trudovi jer da nesmije probudit doca bez veze...mislim stvarno...<
>ajd ok, poslušam je i ležim i dalje... voda polako kaplje ali su trudovi dosta slabi....<
>šetam po hodniku ko duh u dvorcu, sama....<
>minute se pretvaraju u sate, sati u godine....noć se pretvorila u cijelu vječnost...<
>konačno oko šest sati dolazi doc, pregleda me i kaže, u rađaonu...<
>hvala bogu!!! iako imam slabe trudove, veselim se jer znam da će danas vidjeti svoju djevojčicu...<
>osam sati, ništa...<
>devet- dolazi vizita, ja spavam...<
>bude me: gospođo jeli vam do
o?, ja onako pospana, da,da samo sam zaspala....<
>doc: pa zar nemate trudove?<
>ja : pa, imam, ali nisu jaki<
>blago meni skopčaše mi drip...<
>podne... ništa... e sad sam se polako počela za
injavati jer mi prvi porod nije toliko trajao i pobojala sam se da ću se namučit...<
>jedan... još uvijek ništa...trudovi jesu malo jači ali još se da lijepo izdržat...<
>dva... otvaranje ide "školski" i još mi malo pojačavaju drip...<
>isusova majko! sve sam zvijezde iz
ojala od siline trudova!<
>tri... već polako nemogu više, gubim snagu i trudovi su sve žešči i češći.. jedva dolazim do zraka...<
>zovem sestru koja je prolazila hodnikom i govorim kako nemogu više...<
>ona me pregleda i viče, ženo pa ti rađaš!!!<
>trči i druga sestra, zove doca, i dok su se svi skupili, ja sam u tri truda ivu izgurala van!<
>bila je 3110gr teška i 49 cm duga...<
>nije jako boljelo, osim zadnjih sat vremena, samo je dugo trajalo! <
>moje cetiri princeze i mali bozicni paketic<
>MOJE NOVE SLIKE!!!<i></i>

[ingas]

Nela, kratko i sadrzajno! <
>Da i ja ispricam svoju pricu:<
>Sad kad objektivno pogledam, imala sam lagan porod za „prvorotku“ kako se to cesto naglasava. Bebica se spustila u porodjajni kanal 2mj. prije termina (21.05.) i ja sam se pocela otvarati pa sam dobila Normabele i strogo mirovanje. Ulaskom u 37.tjedan sam prestala piti tablete i pocela se fizicki angazirati oko kuce (sadit cvijece svaki dan…) ne bi li sto prije ugledala svoje zlato, no kako je vrijeme odmicalo uplasila sam se da bi mogla i prenijeti sto mi se nikako nije dalo. <
>Ujutro 18.05. probudili su me u 5:45 lagani bolovi u donjem dijelu trbuha (tzv. menstrualni bolovi), otisla sam na wc kad tamo na ulosku velika kolicina bistro krvave sluzi i onda mi je sinulo – TO JE TO!! Bila sam sretna i uzbudjena, bez ikakve treme ili straha, stvarno sam bila pozitivno nabijena i to jutro sam ispratila mm-a na posao i rekla mu da ce danas vjerojatno dobiti sina. Ja sam si objesila oko vrata mobitel, blokic i olovku i pocela biljeziti trudove da ne bi slucajno zakasnila u rodiliste. Do devet sam pila kavu i jos jednom preslozila torbu za rodiliste, oprala 2 vesmasine, dvaput doruckovala, popila jos jednu kavu sa susjedom koja je tu noc sanjala da sam rodila. Sveki se vec u devet obukla i paradirala s kljucevima od auta i vikala „jel idemo“? U 9 me stresao onaj „pravi“ trud od kriza do trbuha i tako svakih 5min, pa svake 4 minute. Dotle sam ja jos rucala (skupljala sam snagu), birala sta cu obuci, pakirala mm-u stvari kad ce doci po nas u rodiliste, otisla na wc, istusirala se, oprala kosu, o
ijala noge i pipicu, natrackala se kremicama i oko 1 smo se sveki i ja uputile put Merkura. Putem nas je uhvatio takav pljusak, a onda i tuca da sam vec vidjela kako se poradjam u autu. Srecom stigli smo nesto prije dva, i jos smo lutali po bolnici bezuspjesno pokusavajuci naci rodiliste, a mene trudovi peru sve jace!<
>Kad sam pozvonila na vrata rodilista, tu se slika promijenila. Vrata mi je nakon nekog vremena otvorila hebeno nadrkana mlada glavna sestra i pitala jel to ja tako zvonim i sta trebam. „Ja bi rodila ako moze“ pokusala sam biti duhovita, ali nisam naisla na nikakvu pozitivnu reakciju. Uzela je moje papire, polegla me na stol, spojila na CTG, ispitala podatke te netragom nestala. Nakon nekih pola sata stize izvanredno duhovit i sarmantan dr. i zakljucuje da imam uredne trudove svake 3 min i da sam otvorena 7-8-9 cm (jel on to odokativno?). Zatim slijede
ijanje(popravak) i klistir (nista strasno) i dva slobodna sata da ih provedem kako zelim (u jednom momentu sam potpisala nekakav papir). Malo mi je izblijedjelo sjecanje, znam da su trudovi bili grdi, ali cim su prosli – zaboravila sam da su bili. Pretpostavljam da je moglo biti 5 sati (nigdje jednu vuricu nisam vidla!) kad me neka sestra odvela u box (nisam ga bas tak razmisljala) i opet prikopčala na CTG gdje su crtice stalno isle gore-dole (ocu reci da su trudovi bili guuusti). <
>E onda je postalo grdo. Nije to sve skupa dugo trajalo, 20-30min max, ali kad sam dobila nagon za tiskanjem POTPUNO SAM SE IZGUBILA! Nisam znala sto me snaslo, nisam uopce znala kako disati, babica je vikala na mene „Ne tako gospodjo! Gospodjo, ne tako disati! Ne tiskati, gospodjo!“ Pokusavala sam se sjetiti svih onih silnih uputa i vjezbi disanja, ali nisam se mogla sjetiti ni kako se zovem! A tiskanje? Trudila sam se ja, ali nisam imala kontrolu nad svojim tijelom. Kao da mi se dusa odvojila i odozgora gledala kako se ja dole na krevetu svijam i grcim! Neopisiv osjecaj, sreca da se ne sjecam bas svakog detalja. Znam da sam bila solo u boxu i da sam vikala da su me ostavili samu i da ja tiskam. I cula sam je netko (nigdje covjeka, samo cujem glasove) pitao „sta cemo s ovom koja nezna disati?“ I onda odnekud upadaju ona ista nadrkana babica s pocetka price i dr.(koji iskreno neznam sta je radio tamo, samo je stajao kraj mene) obuceni u nekakve najlone i babica kaze tiskaj prvi put, drugi put i kod treceg tiskanja vidjela sam (da,da, imala sam otvorene oci) kako me mesarski recnula i mali je izletio van ko iz topa!! Bilo je 17 0, 3700g i 52cm. <
>U tom trenutku nista vise nije bilo vazno. Na ovaj svijet dosao je jos jedan mali covjek, jedna prava kompletna osoba. Bio je to najveci trenutak u mom zivotu, moje najvece ostvarenje, i kako god sam traljavo obavila porod, bila sam uzasno ponosna na konacan ishod – moj sin!<
>Prve rijeci su mi bile „Rugobo moja mala! Jel te mama jako namucila?“ I ta rijec „mama“ tako je prirodno zvucala i sve je sjelo na svoje mjesto – porod obavljen, postala sam mama!<
>Dobila sam svoje dijete na prsa onako raskrecena, dala mu pusicu i onda su ga odnijeli….<
>I onda sam skuzila da jos nije gotovo! Dr. me nesto poskakljao i pritisnuo po trbuhu i zatim s pupcanom vrpcom izvukao posteljicu, i malo me tako ostavili da se ohladim, pa se vratili i dali mi pikicu tamo dole negdje i poceli sivati i sivali i sivali i stalno ponavljali „ne dizati guzu“ i sivali i sivali. I stvarno je bilo bolno unatoc inekciji, ali su mi „objasnili“ da mi sivaju samo kozu (unutarnje savove nisam osjetila) i da tu pikica ne djeluje. Zakrpali me, dali mi jos jednu inekciju za kontrakcije, stavili mi plahtu medju noge i izbacili na hodnik gdje sam provela noc i cijelo prijepodne jer „nije bilo mjesta“, no to je vec neka druga prica….<
><
> <i></i>

[Tochkica]

...doista zelim prozivjeti sve ponovno,ovaj put cu podjeliti sa vama dolazak Sare i Hanne u nas zivot. Na prvom ultrazvuku mi rekose da cu imati dve djevojcice,a na zadnjem da je prva blizankinja (Sara)okrenuta nogicama tako da cu vjerovatno imati carski rez.(tada sam bila u 37 tjednu) Gin. me je uputio na skrb u bolnicu i zazelio srecu. Odmah sam bila narucena dva dana poslje,tako da me je drugi gin. pregledao ,grub,hladan,sluzben,(pravi mesar,no nista cudno s obzirom koliko rodilja prode bolnicom), dakle pregledao me i veli,u sljedeci cetvrtak dodite sa torbom,u petak cete imati porod carskim rezom. Drage mame,bujica osjecaja kroz mene, velika rijeka u dva toka jedan tok vodi ka sreci sto cu napokon ugledati naljepse oci i zagrliti svoje kceri,a drugi samo strah od toga sto me ceka,operacija,anestezija,da li cu se probuditi?,vidjeti ih? Pa upitah gin. da li se trebam previse bojati? (glupo pitanje),ali tako sam htjela da me barem slaze,potapse po ramenu i kaze ne
inite,a on hladno,vojnicki,..kao i svaka druga velika operacija nosi velike rizike sve je moguce...uh skamenila sam se ,...pomislih kakva je ovo bolnica,kakva je ekipa??? (zivim u Italiji) Otisla sam kuci,milovala stomak i tjesila sebe ,naravno uz podrsku muza i svih koji me vole,..mozda je ovo vama besmisleno kako zena uvijek nade nesto za sto se treba
inuti,drugacije je kad se sve dogodi,porod...vaginalni ma toliko sam ga zeljela,ma i carski...ali ono kao slucajno(ma poslje i muka da uspije vaginalni),ali ovako isprogramirano ...strah. Cim sam osjetila da se moje macke koprcaju (a puuuuno su se micale) ma vi to ne mozete zamisliti ooooogroooman trbuh 100 kg u meni, a u trbuhu uffff ogromna sam bila...dakle cim sam osjetila da me lupaju strah je prosao...i jedva sam cekala cetvrtak. Dosao cetvrtak...lezim prikopcana na monitor, osluskujem kako srceka lupaju...a one se micu sve mame se okrecu u sobi(toliko jako se je culo)...dode dr. i veli ufffff pa vi imate trudove..ajmeeee ja sretna i ustrasena u isto vrijeme ...kaze on vi cete danas imati carski a ne sutra. Hajde rekoh bar nesto iznenada...lezim u sobi sa rodiljama...sa onima koji cekaju porod...meni super, ma kakvi trudovi,ja zatvorena ko cep 37 tjedana plus 5 dana...heh ...napokon ulazi zenska u zelenom odjelcetu i veli gda...ta i ta...odvukose me...eh tu je pocelo...stavili mi nekaj izmedu nogu valjda klistir? znam tal.naziv..uglavnom ono da mogu piskiti...o
ijali me...skinuli me obukli neku bijelu halju...i napokon vidjeh tu salu...lezim ...vezu mi ruke...mame drage,,,,kakav sam egoista bila...toliko sam se bojala...te proklete anestezije,ruke su mi drhtale ali doslovno sam odskakivala od stola,i onda skuzim da mrmljaju nekaj....i shvatim da necu imati epiduralnu ...vec ce me totalno uspavati...ma nitko da mi uputi rijec utjehe,tip koji me mazao jodom da ne bi doslo do infek.samo me bljedo gleda kao da priprema prase na kolinje,osjetih necije ruke kako me potapsase po o
azima i cujem "sono pronto" spreman sam veli glavni kirurg,neka maska iznad mene i vele ...udahnite jednom...ja aaaaaaah...drugi put....ahhhhh treci put......i nema me.mrak...odjednom osjecam opet ruke...i nista ne vidim...ne mogu disati...lovim zrak...kratko..dugo...trazim da disem...i onda ugledam svijetlost i cujem rijeci dobili ste dve prekrasne djevojcice.opet nema me.(ovo mi prica moj muz... izvadili su ih u roku 15 min..Sara ..pa Hanna odnjeli ih van i pokazali muzu..kazu da je Sara ljutito plakala,a Hanna je bila mirna...ma samo se meskoljila),trenutno dok ovo pisem osjecam takvu tugu sto nisam uspjela roditi prirodno...jer propustila sam jedan dio svog zivota....da majke moje,dakle,nema me...opet sam zaspala...i opet me tapsu po o
azima ..i vidim svog muza...pita me kako sam ...samo sam plakala ..i pitala jesu li lijepe? Odmah su mi dali sve moguce protiv bolova...nista nisam osjecala osim tupe boli,nisam se ni pitala zasto mi ne donose djevojcice,bila sam tu,,,ali nisam bila tu. Dok ovo pisem osjecam se takvom nemajkom,jer ja sam doista bila ubijena fizicki,nadrogirana svime i svacim,i nisam bila sposobna da bilo sto cinim. Sat vremena poslje (sve ovo mi prica moj dragi) su donjeli bebe...mrak...tisina...spavam...Nicega se ne sjecam.Ta noc i moj prvi susret nije postojao.Budim se ujutro..prvo sunce,donose mi Hannu i vidim svijetle oci koje me jedva gledaju,malene rucice....uspavano moje cedo...donose odmah iza i Saru...moje malo crno...zamotuljak...jos uvijek sva bijela po kosici...tu mi je srce puklo od srece, slomila sam se,gledala ih,mirisala...bojala se privinuti ih cvrsto...tako male...tako lijepe...to je bio moj prvi susret sa Sarom i Hannom.Tada sam ih vidjela i osjetila sunce. O boravku u bolnici necu pisati (horor) skupila sam sve snage da se dignem iz kreveta i obilazim svoje lavice,bila smirena (da me slucajno ne ostave zbog pritiska)...jedva sam cekala kuci daidem, vidjeli su da mi je do
o, bebe velike i zdrave...i treci dan ujutro me pustili kuci.Tu je pocela avantura. Sara i Hanna 2.12.2004.(17.46 h.. 17.47 h ) <i></i>

[eli]

baš do
e pri&#269;ice.<
>moja je nestala pa &#263;u je pejstati, jer mi je prili&#269;no zanimljiva, a ne&#263;e uplašiti budu&#263;e mamice. ina&#269;e, rodila sam prije tri godine.<
><
>paste:<
>ova pričica će biti isprekidana i malo nejasna, kao što je i moje sjećanje na porod, maglovito. sve se odvijalo jako
zo i kao u snu.<
>priča počinje pet dana ranije, 30.09.-ponedjeljak, kada sam primljena u bolnicu jer su otkucaji bebinog srca bili oko 160, a ona je stalno spavala. hospitalizirana sam preventivno, radi bolje kontrole, a ta "bolja kontrola" sastojala se od jednog CTG-a dnevno. u četvrtak, 03.10. više nisam mogla izdržati u bolnici pa sam se izborila da odem doma i svako jutro dolazim an kontrolu. <
>u noći, oko 2 ujutro uhvatio me proljev sa grčevima tako da cijelu noć nisam spavala. kažu da je to česta "uvertira" pred porod. u 8 ujutro došla sam, pješice, na kontrolu. kontrola je kao i uvijek kasnila pa sam oko 10 zamolila sestru da me već jednom prikopčaju na taj CTG, da vidimo da li se nešto sprema, a ona me sprašila u sobu - "neće beba tek tako ispasti, imate vremena". ti grčevi su vjerojatno već bili trudovi koje nisam znala prepoznati jer su bili slabi i više u crijevima.<
>oko 10.45 su počeli pravi trudovi, svake 3 minute i trajali po minutu. iznenadila me jačina bolova, ali dalo se izdržati. za vrijeme trudova stavila bi se četveronoške, na koljena i laktove na krevet, a u pauzama sam telefonirala. oko 11.15 sestra me pozvala na CTG i tada je počela tortura, 10-ak minuta mirno na leđima uz one bolove i potrebu za tiskanjem. sestra je bila i veoma "ljubazna" - "kakva ste vi to majka, mislite na bebu, pa sve smo mi to prošle, ne paničarite, to je samo početak". počela sam se lagano gubiti, ako je to početak pa kakav je tek kraj. nakon CTG slijedio je ginekološki pregled. kad sam se skinula primjetila sam daje vodenjak počeo ispadati. pregled je bio
zinski, doktor je samo povikao - "hitno kolica, za u rađaonu". zamolila sam da pozovu budućeg taticu jer smo se dogovorili da će i on prisustvovati porodu. sestra mi je tutnula mobitel u ruku - "zovite sami" , a doktor je rekao da nema šanse da stigne.<
>nije bilo vremena za klistir i
ijanje, rodila sam u svojoj pidžami. rođena je u 11.35, u 5 minuta rađaone ili 3 truda.
zo, ali i bolno, virištila sam. sad me malo sram.<
>ariana mi se učinila strašno minijaturna - 3300 g, 49 cm, mislim da nije odmah ni zaplakala. dobila sam je u naručje tek nakon šivanja, bila je prelijepa, tamnoputa, razbarušene kosice i ogromnih tamnih očiju - sva na oca(ni danas nema ništa na mene). i tada se pojavio moj dragi, sav zbunjen.<
>porod mi je bio totalno drukčiji nego što sam zamišljala, pripremala sam se za klasičan "normalan" porod pa me iznenadila
zina, a i očekivala sam da ne boli tako jako.<
>prvih deset dana nakon poroda bila sam kao invalid, mislim da je to od jako zategnutog konca (prilično sam rezana), no psihički sam bila izvrsno, no baby blues. <
><
> <i></i>

[cleonikky]

...prica tvog poroda je skoro idealna, porod kakav bi pozeljela svaka trudnica.<
>Quote:kakva ste vi to majka,<
>Quote:"zovite sami" <
>ovo necu komentirat <
><
>A d r i a n<
>21/02/2004<
><
><
><
><i></i>

[Julija29]

Moja je Jana trebala ugledati svijet 29.04.2005. godine. Od samog pocetka trudnoce imali smo problema - prvo krvarenje, pa hormonske injekcije, tabletice, konstantna mucnina koja je prestala tek sa porodom... Najgore mi je bilo sto sam morala raditi, cijelu trudnocu, puno radno vrijeme. Mislila sam da cu umrijeti od mucnina i stalnog upinjanja da povratim.<
><
>Elem, zeljela sam da me porodi nas kucni prijatelj, ljekar koji je i vodio trudnocu. Prvi pregled u finisu bio je 22., u petak, i bila sam otvorena jedan prst. Dr je rekao da se javim tokom vikenda ako bolovi pocnu, a trebalo bi. Medjutim, u ponedjeljak ja jos uvijek otvorena 1 prst, CTG ne biljezi nikakve trudove. Dr kaze - dodji sjutra.<
><
>Utorak, 26.04. Cekam u redu, a sestrica kaze da je nestalo struje te CTG ne radi i da dodjem popodne. Javim dr, on kaze - do
o. Dodji ponovo u 3 popodne. Naime,tog je dana bio na dezurstvu 24 h. U medjuvremenu dodje famozna struja i meni urade CTG. Zamolim mm da u 3 ponese dr-u nalaz a on kaze: "Sto mi je Sandra pobjegla iz bolnice? Neka se vrati." Ja na
zinu popijem solju jogurta (nisam nista jela cijelog dana) i vratim se, sva u rebusu sto me zove. Ni na kraj pameti mi nije bilo da ce me ostaviti u bolnici...<
><
>...Sjecam se da sam se osjecala najusamljenijom osobom na svijetu kada je mm otisao po stvari i ostavio me na ulazu u KBC. Po prvi puta za godinu dana, to je bilo nesto sto sam morala sama da uradim, bez njega. Znam da je glupo, ali sam se osjecala tako napustenom...<
><
>U 4 su me poslali na
ijanje (dogovarali smo vec mjesec dana to famozno
ijanje, ali ga ne obavismo) i klistir. Ako je neko nekad pio caj za prociscavanje, smatrace klistir veoma ugodnom promjenom U 5 mi je sestra aplicirala vaginaletu i ostavila me na stolu 2 sata, na CTG. Kad su poceli prvi trudovi i peli se najvise do 35 jedinica, pitala sam sestru koliki je maksimum. rekla je" "Negdje do 115", a ja mislila - tri puta ovoliko - macji kasalj, mogu ja to.<
><
>U 19 su vec poceli trudovi na svakih 5 minuta, a mene su poslali da setam. Bilo nas je 5 prvorotkinja "u setnji", medju kojima i jedna Romkinja. Zapazila sam je jer je stalno gledala sat mi radimo i kad bih se ja naslonila na bolnicka kolica da prodisem trud, oponasala me je. Imala sam utisak da je nista ne boli, ali nas imitira da se ne bi izdvajala . <
><
>Do 23 sata je sve bilo sasvim podnosljivo. Lako sam prodisavala trudove i vec ubila do
u kilometrazu. Jedino sto je dr dolazio svakih 20 min da mi uradi pregled. E, to je bilo Saceka trud i u trudu mi nesto uvrce unutra Kad bih ga vidjela da dolazi niz hodnik, pitala sam - jel' moramo? A on mi se samo smijao i pokazivao rukom na sto: "Hajde, hajde..." U 23 su me legli na sto i rekli da vise nema ustajanja, uostalom,
zo ce.<
><
>Svo vrijeme je dr-ova supruga, moja prijateljica, bila u ordinaciji iznad nas. Kasnije mi je rekla da mi se pomjerao grlic i da ga je stalno morao vracati na mjesto - otud tako cesti i bolni pregledi. I stalno je govorio - do ponoci ce sve biti gotovo. Cak su i mm javili da bude spreman (pravila ne dozvoljavaju prisustvo muzeva na porodu) da dodje da vidi svoju princezu oko ponoci. <
><
>U ponoc jos uvijek otvorena 1 prst Pita me dr da li hocu drip da u
zamo malo, ja kazem - ne. Ipak me stavljaju oko 01:00. <
><
>Poceli smo sa nekih 10 kapi. Nisam osjetila nikakvu razliku u jacini bolova - CTG je pokazivao skoro 80 - samo su vec ucestali i bili na svakih 3-4 minuta. Oko 3 buse mi vodenjak i drip je pojacan na 15, zatim na 20, pa oko 5 na 25 kapi. U 5 sam otvorena 3 prsta Pitam, a koliko je to santimetara, jer znam da se poradjam na 10. Kazu - prvo ide 5 prstiju, pa dlan, pa mala saka, pa velika ... Boze, nikad se ovo nece zavrsiti! Pregledi svakih 20 minuta, traju po 2-3 truda, i cini mi se, doktor vise i ne vadi ruku iz mene Vec oko pet pitam moze li ta epiduralna i sama odgovaram - ne moze, je li, sad je vec kasno, je li? Ni carski ne dolazi u obzir, je li? Umrli su mi od smijeha! Doktor kaze, sta da vam radim, kupus nije rodio ove godine, a rode strajkuju, pa cete morati vi <
><
>U medjuvremenu, Romkinja koja je bila poslata da spava, ulazi u radjaonu sva krvava i vice: Doktoreee,meni je puk'oooo! Stavljaju je na sto, vicu guraj! guraj! i u 3 truda beba place. "Srecnice" mislim ja.<
><
>Oko 5 i 30 pitaju imam li nagon da tiskam. Nemam, kazem ja, i dr naredjuje: "Odvrni taj drip. Hajde, jos malo,
zo radjas!" Ja vec na izmaku snage, disem, pomalo stenjem, gledam zene koje dovode, poradjaju i odvode. U 6 kazu - tiskaj. Nemam snage da izguram bebu, a nema ni nagona. Kazu, cekaj trud, udahni duboko i tiskaj. Tiskam, ali beba ne izlazi napolje. Van truda me recnu - nisam osjetila bol, samo neki ruzni metalni osjecaj i zvuk kao da se para tkanina. "Hebi ga", pomislim, jer nisam htjela epiziotomiju. "Guraj!" Vicu, i vec su na meni 3 babice i doktor..."Guraj! GURAJ!Ugusi bebu!" <
><
>Ljudi moji! Vicu na mene, vicem ja na njih "NE MOGU! NE MOGU!" Jana zaista nije htjela napolje, a ja nisam imala snage da je izguram na silu. To vec predugo traje,a ja nisam jela prakticno nista vise od 24 sata! Mojoj bebi, jednostavno, nije bilo vrijeme da se rodi.<
><
>Gledam kroz prozor. Cijelu je noc padala uzasna kisa, a sad se vec razvedrilo i pocelo sunce da se pomalja. Svi su na meni, stiskaju me, doktor me opet reze, osjecam kako mi i na licu, i na vratu, i na trbuh pucaju kapilari ... i kad sam vec pocela da urlam, 27.04. u 6 i 25, Jana se rodila. Bila je teska 3.620 i duga 57 santimetara. Izaslo je i sunce.<
><
>Sjecam se da su me prskali vodom, udarili par puta, vikali - "gotovo je, gotovo, sta vam je sad?!" Stavili su je na mene sekund, nisam je ni vidjela. Posteljica je izasla poslije dva pritiska dr-a na stomak, uradio mi je reviziju, ni to nisam osjetila, vratio na mjesto hemoroide koji su poispadali, ja nista nisam osjecala. Cula sam da je tek poslije pola minuta zaplakala, da je apgar 8/9 i da ima veliki hematom na glavi. <
><
>Bila sam modra danima. Kazu, nisi do
o tiskala, a ja ne mogu i ne zelim da objasnjavam. Jana nije htjela da se rodi tada. Mjesec dana nisam mogla normalno da ustanem od bola zbog naprslog re
a na mjestu gdje su mi pola sata radjanja pritiskali stomak. Kada sam pitala koliko imam savova (sivanje nije bolilo, nesto mi je dao "ispod zita" i odmah me zasio, dok su druge urlale dok ih krpe), dr se nasmijao i rekao - zar je vazno?<
><
>Na otpusnoj listi je pisalo da su radjene dvije epiziotomije i da sam jos i sama popucala.<
><
>Kada su mi je donijeli samo 2 sata nakon porodjaja, bila je najljepsa beba toga dana u porodilistu. Nimalo modra, bucmastih o
aza, mirna, beba koja je plakala kada je pomjeraju a bila sretna i mirna kad legne pored mame. Druge porodilje su dolazile da je vide, a one koje su se te noci poradjale sa mnom, dolazile su da vide mene. Nisu mogle da vjeruju da se neko tako namucio. Rekle su da su molile Boga da se to vec jednom zavrsi. Ali, lagala bih kad bih rekla da je to bol od koje pozelis da umres. Nisam zvala majku. Nisam psovala muza . Nisam plakala. A nisam neki junak. Samo sam sebi sa svakim narednim bolom govorila - to je samo jedan bol manje do tvoje Jane. I vrijedilo je.<
><
>Onoga dana kada smo je doveli iz bolnice, kada smo je stavili u njen krevetic, gledajuci je kako spava, mali andjeo, onako cista i savrsena, pitala sam supruga:"Kada cemo imati drugo?" Jana, 27.04.2005.<i></i>

[jureiante]

Tochkica, draga, i ja sam se tako osjećala... Lijepa priča, ponovno sam proživjela svoj porod... Hvala Bogu na našim duplićima... J&A 08-06-01<i></i>

[nela31]

julija OOO__djevica & jarcica__o...<i></i>

[Natasa36]

Julija, zbilja, trebalo je to izdržati <
><
>Tochkica - carski... Meni je ostao PTSP od njega... i ja sam se osjećala kao pajcek pred klanje (prije mi taj izraz nije padao na pamet, ali kad si već napisala...). I meni je žao što i drugi put nisam rodila vaginalno...<
><
>Ali, najvažnije je da su naše bebe s nama... Mi sijecanj 2003<
><
>Ma sijecanj 2005<
><
><i></i>

[eli]

julija, skidam kapu na hra
osti!<
>jedno pitanjce - kako kod vas mjere bebe, od glave do pete ili do prstića ispruženih nogica? primijetila sam da su kod vas jako jako duge bebe. znam, i vi ste kao narod među najvišima u europi, no bebe su vam nevjerojatno duge i vitke. za usporedbu, moja je rođenja sa 3300/49, a sa dva mjeseca imala 5550/57, tj. janinu porođajnu duljinu. <i></i>

[Julija29]

Do
o pitanje. I mene je cudilo sto su na porodu rekli 57 cm, a pedijatrica je sa mjesec dana Janu mjerila 55. Kad sam pitala kako to, rekla mi je - oni u rodilistu imaju drugaciji metar <
><
>Drugaciji metar? Ja mislila - metar je METAR Jana, 27.04.2005.<
><
><
><i></i>

[ella]

Kada citam dozivljaje iz rodilista zahvalim se Bogu sto sam imala srecu roditi u Austriji, jer tu - necete vjerovati, nema klistiranja, bokseva za radjanje, neugodnih babica, nervoznih doktora i slicno. Tretiraju te doslovno kao kraljicu, imas "svoju" babicu koja je uz tebe citavo vrijeme, vlastitu sobu koja lici na hotelsku, mozes roditi u pozi koja tebi odgovara (doslovce klececki, cucecki, stojecki ma kako pozelis), u sobi je i bazen kojeg preferiraju poslijednjih par godina - za ublazavanje trudova i sto je najbolje od svega, kada vide da si pri kraju snaga i da nema pomoci, bez problema daju epiduralnu. Ludilo! Sa svojih 30 godina kao prvorotkinja porod mi je ostao u prekrasnom sjecanju. Eh da, da ne zaboravim reci - prisustvovanje supruga na porodu je normalno i preporucljivo!!! I to bez prethodnog tecaja ili ne znam ti ja cega. Nikada necu zaboraviti izraz lica svog muza kada mu je babica dala njegovu princezu na ruke (dok mamicu do kraja ne srede i dok ne izadje posteljica). I dan danas me zeza - aha, kome je babica prvom dala Ellu? <i></i>