David je stigao

[Podgoricanka]

Dječak je, dječak je ili David je stigao<
><
><
><
><
>Ponedjeljak, 30.9.2001.<
><
>7.00h<
><
>"Dječak je, dječak je!" <
>Sklopih korice nakon prve pročitane rečenice i upitah: "Šta je, pobogu, ovo?".<
><
>"Knjiga. Bestseler. Toni Parsons. Čovjek i dječak.", objašnjavao je motive sinoćne kupovine moj muž. "Znaš, mislio sam - do
o će ti doći. Tamo. U porodilištu. Malo da se opustiš. Pa, ne možeš Dostojevskog, valjda , tamo studirati", ispovijedao se spremajući se za posao.<
><
>"Da", odgovorih kratko i okrenuh se praveći se da spavam. "Ako više stignem to tog famoznog porodilišta", promrmljah više za sebe i u glavi ponovih po stoti put scenu: sa mene kipti znoj, vičem, urlam, doktori i babice viču guraj, ja guram i eto ga ON. "Dječak je, dječak je!", odjekuje porodilištem. Baš kao i u knjizi.<
><
>Nervoza i napetost su rasli. Dan pred termin a još ništa. A u trećem mjesecu moju trudnoću ljekari proglasiše rizičnom zbog "kratkog grlića materice" poslaše me na bolovanje, propisaše tablete za održavanje i strogo mirovanje. U protivnom zaprijetiše – prijevremeni porođaj. Dva dan slušah. Bez trećega. Onda se digoh iz kreveta i odoh na posao. I ne jedan. Nego i drugi, i treći. Valjalo se pripremiti za dolazak novog člana. <
><
>I tako sve u bojazni da ću se negdje istražujući korupciju poroditi naočigled pola grada dogurah do samog termina. "Ovo će biti prekovremeni a ne prijevremeni, kako ga doktori isplanirahu", pomislim gladeći stomak i zamišljajući mog malenog koji, ipak, neće van uprkos svim prognozama. U to osjetih nešto toplo. "Plodova voda", upotrijebih svoje svježe knjiško znanje. Sačekah trenutak da pljusne, kako već u knjizi piše, kad ono muk. Sačekah još malo, da budem sigurna, pa da muža zovem. Nije on daleko, na pola puta do posla, možda... Ništa. Baš ništa. Onako troma ustadoh sa kreveta i do kupaonice očekivah da pljusne. Ništa. Mala, mokra, prozirna mrlja na gaćicama. Glavom mi prođe slika moje prijateljice sa fakulteta kojoj je neopaženo otekla plodova voda. Sada djevojčicu vodi po bolnicama.... Užas. Pretrnuh. Šta sad?<
><
>"Smiri se. Smiri se", ponavljah u sebi. "Ne, bolje je da paničiš. Jer ako nisi na oprezu može ti se desiti da... Uh, ne smijem ni pomisliti", vratih se u krevet. Pokušavajući da zadremam ponovo osjetih kako curka. Ustah se kao da nemam 15 kilograma više, zgrabih telefon i povikah ushićeno: "Dejane, vraćaj se. Evo ga!".<
><
>11.00h<
>Bila je to lažne uzbuna. Nakon odlaska u bolnicu i pregleda vratih se kući. Doktor reče da je vodenjak još čitav i da je možda malo napukao pa curka, ali dok ne dobijem bolove neka sjedim kući, ništa strašno i ako prebacim koji dan.... <
><
>13.00h<
><
>Telefon zvoni neprestano. "Čini mi se pola planete je znalo da ja treba da se porodim i svi nešto imali osjećaj da se je beba već rođena. Užas. Nakon razgovora sa porodičnim prijateljem, ljekarom, ocem četvoro djece dobih instrukciju da, ipak, podjem u porodilište jer "sa plodovom vodom se nije igrati".<
><
>16.00<
><
>Odavno spakovanu torbu strpasmo u gepek i polako, razgovarajući ispod glasa odvezosmo se do bolnice. Moj muž i ja. Tamo sam upoznala jedan novi svijet. Ljekara, sestara, babica, higijeničarki. Porodilja i žena na održavanju trudnoće. Starih kreveta, otrcanih posteljina, kupatila u kojima voda zviždina sve strane. <
><
>Sve što se tamo, u porodilištu, izdešavalo bilo je rutina. Za njih koji rade tamo. Za mene je bio to strašan šok i suočavanje sa ličnom srećom i kolektivnom tugom.<
>Pregledala me je dežurna doktorica, utvrdila da je vodenjak pukao, uputila me da se presvučem u spavaćicu i odem u pretporođajnu salu. Kada sam iz kabine izašla vidjela sam mog muža sa dragim pogledom punim optimizma. Ispratio me je do vrata porođajne sale. Tu je bila granica. Očevi u našim porodilištima nisu poželjni. Oni su izolovani, izopšteni i protjerani iz svijeta rađanja novih života. Upravo tu, na vratima porodilišta, grleći se sa mojim Dejanom, završila sam jedan perid svog života i uronila u naredni.<
><
>Ne volim se baš sjećati te pretporođajne sale i noći provedene u njoj. Tamo sam dospjela nakon
ijanja, klistiranja, CTG-a, raznih mjerenja, uzimanja podataka i pregleda... Činilo mi se da je ovo uvod u pakao. "Uzela sam knjigu. Onu, što si mi ti kupio. Da prekratim čekanje", podnosila sam Dejanu telefonski izvještaj nakon što me je pregledao drugi doktor i rekao da vodenjak, ipak, nije pukao ali sada već ne mogu kući. "Kada jednom uđete ovdje ne puštamo vas dok se ne porodite", slegao je ramenima i odšetao nonšalantno niz hodnik likujući zbog koleginicine greške. CTG je pokazivao da nikavih bolova nema i ja sam bila užasnuta što ležim u toj groznoj sobici kojom su dominirali zvuci nalik onima na Nijagarinim vodopadima. Dopirali su iz neupotrebljivog toaleta, namjenjenog porodiljama.<
><
>23.00h<
><
>Sa porođajnom salom me je dijelio samo tanki zid. Vrata su, naravno, bila otvorena. Ispratila sam sve porođaje te noći. Slušala sam kako vrište, zapomažu, urliču... Porodilje. Sve je prestajalo kada bi babica uzviknula - evo ga. Te noći rađali su se samo dječaci. Moj dječak se koprcao u stomaku poručujući – neću van. Premorena od porođajnih zvukova nabila sam slušalice vokmena na uši i preslušala sve ponoćne vijest. "Radio Slobodna Evropa" je utihnula i samo se šuštanje čulo. Ugasih radio. "Neeee", prolomilo se bolnicom. "Ne vadite mi ga. Ne mogu ja to. Ubiću vas sve", jezivo je odzvanjao prodoran ženski glas. Pustila sam tranzistor da šušti. Najjače što može. U glavi mi je tutnjalo.Nijesam htjela slušati to. Kasnije sam saznala da je djevojka mentalno oboljela. <
><
>Utorak,1.10. 2002.<
><
>05.00h<
>Uz knjigu sam dočekala jutro. Dežurna doktorica koja je za moj vodenjak utvrdila da je pukao napuštajući smjenu reče: "Vidite šta ćete sa Onom. Uključite joj indukciju".<
>"Osjećam se bijedno", htjela sam da kažem Dejanu preko telefona, ali sam samo rekla "Biće to
zo. Osjećam". <
><
>7.00h<
>Mobilni je neprestano zvonio. "U imeniku sam pola Crne Gore", pomislih. Ipak, ne smijem isključiti telefon. Pa on mi je sada veza sa svijetom". Stiže nova smjena. Dvije prelijepe, nasmijane babice i doktorka sa kilogramom zlata oko ruke. Do
o su me ispregledale. "Tri prsta otvorena, bolove nema", složiše se i poslaše me da šetam hodnicima. "Tako će
že van", pokaza mi rukom niz hodnik babica. I ja krenuh. Sa slušalicama na ušima i knjigom u rukama. Niz hodnik. Uz hodnik. Čistačica je frktala na mene. Ja sam se skrušeno izvinjavala što joj gazim tek po
isano..."Šetaš li?", upita me babica. Klimnuh. "Šetaj, šetaj, to je do
o", i ode da porodi jednu, tek pristiglu.<
><
>14.00h<
><
>"Pređi u porođajnu salu", reče babica. Čuh da je stigla nova smjena doktora. I da će mi uključiti indukciju. Pojavi se mlad nasmijan doktor tamnog tena i naočara sa crnim debelim okvirom. Nasmija se i reče: "Brzo će to". Uključiše mi indukciju i odoše da popiju kafu dok meni ne počne.... Uz prve bolove osluškivala sam ih kako srču crni napitak i sjetila se da od odlaska od kuće ništa nisam ni jela ni pila. Koliko je to sati? Uh, ne, ne smijem ni pomisliti. Bolovi su bivali sve jači. Ispod jastuka sam izvadila novine koje mi je majka "preko veze" doturila. Naslovi su se stapali sa slikama koje su uranjale u ištampane stupce. Ništa nisam mogla pročitati. Oddisala sam prvu etapu buljeći u novinski papir. Babica se pomoli na vrata i reče doktoru ispod glasa: "Je..o te, ova čita novine!" Telefon u njihovoj prostoriji je zazvonio i čula sam kako objašnjava da se nada do sedam da će biti gotovo. Obli me leden znoj. Tek je dva, pomislih i nastavih da dahćem u novine. <
><
>CTG je sve užurbanije lupao i ja sam ga pratila disanjem. Pri nailasku najjačih bolova mislila sam na najljepše trenutke u mom životu. A onda se odmarala spremajući se za novi bol. I tako naizmjenično. Onda se pojaviše ljudi u bijelom, staviše neke ružne plastificirane kecelje, pogledaše na sat i rekoše "Hajdemo!". Nisam sigurna da se baš svega mogu sjetiti, ali znam da mi je mlađani doktor rekao kada naiđe bol da se napnem i ja sam to učinila, baš onako kako me je knjiga naučila. "Odlično!", uzviknu oduševljeno. "Sedmoro ćete ih roditi kako ste hra
i", reče mi. Onda poče komešanje. CTG se usporeno glaskao. Pogledaše se. Doktor zazvižda neku melodiju. Pomislih, pupčana vrpca je bebi obmotana oko glave. Ne znam otkud mi je to palo na pamet. Samo sam znala da ne smijem paničiti i da moram disati i voljeti moju bebu. Beskrajno. Doktor je nekako zavukao ruke, svo osoblje, napustivši druge porodilje u sali se zagledalo meni među noge, odahnuli su komentarišući "Kakva kosa!. Viđi kosu! Nevjerovatno!" Snebivali su se zureći u moje međunožje. Sjećam se da mi je rečeno opet da se napnem, najjače što mogu, babica nekako zavuče prst, valjda da prekine tu vrpcu, što li, i izvuče ga napolje. "Dječak je, dječak je!", oduševljeno reče. "I to kakav!", pridruži joj se doktor. "Čista desetka za njega, i mamu". Očekujući malo, ružičasto, smežurano bebče bila sam iznenađena. Moj kosmati crnpurasti dječak se drao iz sveg glasa. "Gospođo, sin vam se baš fino osunčao", reče doktor napuštajući salu. "16.25, ne zaboravite da upišete", o
ati se babicama.<
> <
>Dodoše mi mobilni telefon. "Otkud ti?", preneraženo me upita muž koji je vijesti očekivao oko sedam. "Pozdravljamo te", jecala sam kroz suze... "Ko? Ko?", plakao je i on. "Pa, ja i beban", izustila sam. "Kakav je, reci mi?", jedva je izgovarao. Bila sam beskrajno srećna i ponosna na mog dječačića ali i tužna što muž nije tu, da za prve trenutke radosti ne dugujemo zahvalnost mobilnom operateru. <
><
>Sve što se kasnije, do našeg izlaska iz porodilišta, dešavalo je - tuga. I to ona balkanska. Sa kojom se nikako ne mogu pomiriti.<
><
>19.00h<
>Uzbuđena i opijena radošću nisam mogla da zaspem ali ni da jedem. Neshvatljivo mi je bilo da je moja beba na drugom kraju hodnika i da mi je donose na podoj u tačno određenim terminima. Onako izmučena od porođaja i bolne epiziotomije, neispavana i pregladnjela nekoliko puta sam kretala niz hodnik klecajući da vidim moje dijete. Sestre su me vraćale u sobu objašnjavajući da to nije tako dozvoljeno i da čekam da mi ga donesu kao i ostalima. I da sada ne pravim dramu, kako meni tako i drugima... Užas. Bijes. Tugu. Ni sama ne znam koja su me osjećanja mrvila tada. <
><
>Srijeda, četvrtak, petak <
>2. 3. 4. oktobar 2002.<
><
>Sjutra dan, za vrijeme posjete, gurajući se na staklenom prozorčiću sa drugim porodiljama kako bi razmijenila koju riječ sa mužem i majkom poželjela sam da im pokažem našeg malenog. Krenuh ka sobi za bebe, da zaboga, zamolim sestru da Davida preko stakla pokaže mjima kad ga već zagrliti ne mogu. Samo se sjećam da me je nakon par koraka ka sobi obuzelo neko divno, toplo osjećanje. Predivno. Bila sam negdje daleko. Prekide me voda koja je pljusnula po meni. I nekakva kašika u ustima. "Šta ti bi?", izbeči mi se žena u bijeloj uniformi. "Đe si krenula pametnice?", o
ati mi se druga. "Reći ću tvojima da si pala u nesvjest. Neka idu kući, a ti da ležiš", sasu mi treća. U kolicima su me odvezli do kreveta. Za kaznu, naredni podoj mi nijesu doveli bebu. Kažu, dok se malo ne oporavim. Glavu zaronih u jastuk i pomislim – proći će, proći će. <
><
>U bolnici sam ostala dan duže nego što je uobičajeno. Naime, načelnik porodilišta je dao nalog da me ne puštaju dok me neuropsihijatar ne pregleda,. A njega niotkud. Od jedne sestre saznah da ga niko nije ni zvao. Čini mi se, nema toga iz mog novinarskog imenika koga nisam zvala. Digla sam čitavu bolnicu i pola države na noge. Potegnula bez
oj veza nebi li mi doveli tog doktora pa da idem kući. Dođe konačno, pregleda me. "Čučni, dig se, stoj na lijevoj, stoj na desnoj nozi", okrete se glavnoj sestri i reče: "Teško da bi vam koja porodilja mogla ovo uraditi. Puštajte ženu kući, pa samo je bila iscrpljena od porođaja". <
><
>Htjela sam da ga zagrlim, poljubim, obožavala sam ga u tom trenutku. Užurbano sam skupljala svoje stvari i niz hodnik poručila da mi spreme moju bebu. <
><
>Tada sam obećala sebi: Učiniću sve što mogu da ovo makar malo promijenim. Za početak, uspjela sam zakazati razgovor sa ministrom zdravlja. <
>Ako ne uspijem, potrudiću se da narednu bebu rodim negdje daleko odavde gdje naljepši i najuzvišeniji životni čin ne bacaju u prljavštinu ljudskog nemara i ne
ige.<
> David 01/10/2002<i>Edited by: Podgoricanka  at: 5/4/03 11:48:55 am<
></i>

[alexandra]

za davida, za tebe, za pricu <i></i>

[eli]

baš lijepo napisana priča. valjda će se do tvog sljedećeg poroda situacija u vašem rodilišto poboljšati.<
>pusa strpljivom davidu! <i></i>

[tajana]

jako lijepo si napisala priču <
>Lucija 17.8.1997 Anja 6.9.2000 <i></i>

[djecakovamama]

Podgoricanka, jako lijepa prica ... <
>Iako ne mogu da citam tvoje novinarske textove, po ovoj prici vidim da si strucnjak <
>Puse za Davida iz Praga Zvonimir, 13.06.2001<i></i>

[Tara05]

Super priča! <
> Helena (24.02.2003.)<i></i>

[RitaZG]

KOja prica,oci su mi pune suza.Drzim fige da uspijes nesto promjeniti.David je stvarno prekrasan,pusa svima <i></i>

[selma27]

rasplaka ti mene ovm djelom <
><
>Quote:Dodoše mi mobilni telefon. "Otkud ti?", preneraženo me upita muž koji je vijesti očekivao oko sedam. "Pozdravljamo te", jecala sam kroz suze... "Ko? Ko?", plakao je i on. "Pa, ja i beban", izustila sam. "Kakav je, reci mi?", jedva je izgovarao. Bila sam beskrajno srećna i ponosna na mog dječačića ali i tužna što muž nije tu, da za prve trenutke radosti ne dugujemo zahvalnost mobilnom operateru. <
><
><
>svak ti cast, prica je za deset <
> <
><
><
>Din 8.1.2001.<i>Edited by: selma27  at: 5/5/03 1:25:37 pm<
></i>

[Trini]

Prica je divna i dirljiva !<
><
>Zelim tebi, Davidu i tati Deanu svako do
o u zivotu! <i></i>

[iris]

dragi naši listopadići, priča vam je super - pročitana u dahu <
><
><i></i>

[Podgoricanka]

Hvala, hvala ... Zao mi je samo sto sam toliko dugo cekala na pisanje price. Toliko detalja sam zaboravila ali, naravno, ne bi ni sve stalo u jednu pricu. <
>Inace, upravo sam uradila intervju sa gospodinom ministrom zdravlja i cim bude objavljen stavicu vam link. Na pitanje o tome planira li se "preporod" porodilista u CG dao je vrlo skrt odgovor. No, citacete vec kad bude u elektronskoj formi objavljen novi
oj. Do tada, poljubac svima . <
><
> David 01/10/2002<i></i>

[Buba]

Prekrasna prica! Bravo za tebe i Davida! Emma 13.01.2003.<i></i>

[nejirinamama]

Prica je krasna, divno pises, uzivanje je citati. Pusa Davidu! <i></i>

[mamajapi]

Zelim ti da uspijes nesto promijeniti u CG rodilistima ili da se slijedeci put bar nadjes na nekom boljem mjestu.<
> za hra
u mamu i njenog Davida <i></i>

[Podgoricanka]

Evo sta je rekao aktuelni ministar zdravlja o "preporodu" porodilista. Posto je intervju prilicno dugacak i, vjerovatno, nezanimljiv za one van CG, upucujem vas na predzadnje pitanje i, naravno, odgovorwww.monitor.cg.yu/
oj/str_09.html. <
><
> David 01/10/2002<i></i>

[MALENA MAMA]

Podgoricanko,predivno napisana prica! Doduse nemogu reci da je i prica predivna,jer je jako tuzna.Zalosno je da se takve stvari svakodnevno desavaju mnogim zenama u 2003.godini!Stvarno imas smisla za pisanje.I znas kako ljude rasplakati <i></i>

[Olivera]

Dirljiva prica, lepo napisana paralela izmedju osecaju u tim trenucima i stvarnosti porodilista u Srbiji i Crnoj Gori.<
>Sretno svima vama i malom Davidu *********<
>Luka 13.08.2000. <
> Lav<i></i>

[Jana]

Onaj prvi dio kao da čitam svoju nikad napisanu priču. Drugi dio ću možda jednom napisati. <
>Ovo je pravi političarski odgovor koji ne govori ništa, čak ni ne obećava ništa <
>Quote:MONITOR: Da li se u sklopu reformi planira i "preporod" porodilista i njihovo prilagodjavanje evropskim standardima? <
>PAVLICIC: Nas cilj je dostizanje evropskih standarda, kako u medicini tako i u zdravstvenoj tehnologiji. Planiramo standardizaciju svih opstih bolnica, a u perspektivi i njihovu akreditaciju za kvalitet. To je dugorocan proces, koji ce zahtijevati znacajna finansijska sredstva. Medju prvim sluzbama koje treba da dostignu te standarde svakako su sluzbe za akuserstvo i pedijatriju. Projektom "baby friendly", koji je UNICEF realizovao u Crnoj Gori, zapocelo se sa ovim preporodom. U posljednje vrijeme imamo inicijative za otvaranje novih porodilista. <
> <i></i>

[sanelasabic]

Pored toga sto je prica divna, malo je i tuzna, sto me bas rastuzilo <
><
>Inace sam osjetljiva tako da mi ne treba puno!!<
>Prica je macko za 10, stil pisanja i ostalo,a nije ni cudo...jel tako??<
><
>Svaka ti cast,pusu saljem slatkom, najsladdjem Davidu <
>Tebe pozdravljam <
> <i></i>

[Podgoricanka]

Da, Jana, u pravu si. Cak ni ne obecava. A covjek je ugledan ljekar iz dojucerasnje opozicije. Zaista sam se nadala da ce nesto pokrenuti. <
>Ali, vidis kako odgovori politikantski. No, ne treba prerano suditi. Mozda nece da se zalijece sa obecanjima kao prethodnici pa nista da ne ostvari. Dacemo mu malo vremena, pa u akciju. Ako bog da. David 01/10/2002<i></i>

[Jana]

Samo ti njega drži na oku <i></i>

[milanovamama]

evo, oci su mi jos uvek pune suza. <
>Svaka cast tebi i naravno veeeeeeeeeeeliki pozdrav i poljubac malom Davidu iz Novog Sada.<
><
><
>btw nase porodiliste je u nesto boljem stanju, ali na zalost, jos jako daleko od toga da je lepo i prijatno uredjeno. Ni kod nas tate ne mogu prisustvovati porodu, ali je osoblje cista 10. Ja sam zbog carskog provela koji dan vise u porodolistu.<
>Baby friendly postoji za one zenice koje su porodjene prirodno, a nama su bebice donosili samo na podoj, kao i tebi.<
><
>Iskreno se nadam da cemo sa sledecim bebicama imati i bolje uslove u porodilistima. MILAN 22.12.2000. <i></i>

[Webmama]

prekrasna prica <
><
>mogu je na potral sa ostalima? Mame&Bebe pocetna stranica<i></i>

[Podgoricanka]

Naravno. <
>Ali,mislim da sam je i poslala na mail predvidjen za price sa poroda. David 01/10/2002<i></i>

[Webmama]

mozda i jesi draga, ali u silnim virusima, pretumbacijama i
isanjima kompletnog racunala od strane mojeg muza ne mogu garantirati da ga jos imam <
><
>hvala ti Mame&Bebe pocetna stranica<i></i>

[Podgoricanka]

Znam kako je! Jedan muz, a gomila virusa! David 01/10/2002<i></i>

[bergamot]

Ti si Podgoricanka genijalna zena. Prica ti je za 10, stil, ma sve, totalno uspjela. Zavidim ti na talentu, super si nam docarala svoj porod i okolnosti, neki ljudi se bas rode (mislim na )... citamo se na listopadskim, ja sam bila off jedno vrijeme, pusa.<
> <i></i>

[petronija]

Suze i smijeh, priča ti je bolja od većine stvari koje sam pročitala u zadnjih 5 godina. Predlažem ti da počneš objavljivati ako već nisi. <
><
>U svakom slučaju, što kažete da skupimo dvadesetak najboljih priča s poroda objavljenih na ovom siteu i da se izda knjiga. Ne bi joj bilo ravne na našem dragom Balkanu. <
><
>Pljesak još jednom. <i></i>

[Fidji]

Ti si moja inspiracija...(pjevam). <i></i>

[ivanaCH]

svaka cast draga moja, za sviju vas.... Korina, 25.12.2002<i></i>