Priče sa poroda....

[ponosna mama]

"kolko nas ima, jebote kolko nas ima...."

E ovo me stvarno nasmijalo! Bravo za TM-a!
Pusa veseloj trojci , a tebi svaka čast na hrabrosti! Drago mi je da je sve ispalo ok i da su dječica živa i zdrava!

[maja3]

Ma to ti je bila moja ideja (ja sam ti inače marketingaš - luda po opisu )
Doktori su dolazili sa drugih odjela gledat moju majicu - s tim da su me sestre onak diskretno pitale dal smiju

[servuz]

Drage moje,
od kako znam za forum Mame i bebe,mastam o tome da napisem pricu na ovom podforumu.
Evo to radim tacno dva meseca posle porodjaja.
Isidora je rodjena 23.09.06.
Jedan nas prijatelj je prvo pitao:"Znam da je Isidora najlepsa i najpametnija,sta je jos naj?.
Mi smo samo odgovorili:Ona je posebna.Posebna kao svako malo bice,sa svojim potrebama,zeljama,navikama,ritmom...

Ona se nama nije desila,ona je zeljena i cekana 3 godine.Unapred se znalo da ce biti Isidora.
Prosli smo mnogo strahova dok smo je cekali.
Na samom pocetku trudnoce bilo je dosta nervoze zbog prethodnih losih iskustava a onda pred sam porodjaj vladao je spokoj.
Secam se kako sam bila ushicena prativsi vesti kad je poceo porodjaj nase jesenje mame Teutonije.
Joj,bas mi je sve nekako bilo carobno i tako sam se posebno osecala.Teutonija se porodila dan pre mene.

Petak 22.09.06 dva dana pred termin,moja me je divna doktorka poslala u bolnicu jer su na ctg-u otkucaji malene poceli da se gube.
Stoga je ispalo da je porodjaj u neku ruku isplaniran.
Buduci da sam osoba koja voli biti spremna na sve i sve po malo unapred znati,spremala sam se u zavrsnici trudnoce na cinjenicu da porodjaj ne moze biti isplaniran.Ali bio je ipak isplaniran.

Prvo sto mi je u bolnici uradjeno jeste proba izazivanja trudova.Taj pokusaj je trebao pokazati moze li se na porodjaj jos cekati.
Materica je odreagovala tako da se videlo da cekanja nece biti.
Isidorini otkucaji srca su i tad u jednom periodu bili niski.

Porodja je krenuo 23.09.06 u 10h jer sam tad prvi put dobila gel.Gel je izazvao dramu jer su Isidorini otkucaji srca pali i na 50.Sledilo je brzo reagovanje medikamentima da se dete vrati u normalu.Od tada sam ja stalno lezala na levoj strani jer je ocigledno mojoj mrvici smetao polozaj na desnoj strani.Sala za carski rez je bila spremna ali se drama vise nije ponavljala.
Hvala Bogu.
Kad je sve opet postalo stabilno samo sam plakala.
Onda sam u 13h opet dobila gel.Oko 17,30h je pukao vodenjak a Isidora je rodjena 20,41h.
Lekari su mislili da ce trajati duze jer tako je obicno sa indukovanim porodjajem,ali kod nas je bilo dosta brzo.
Ma bilo bi i brze da ja nisam bila iscrpljena te sam tek posle nekih 25 trudova uspela roditi Doru.
Kazu da sam bila nestvarno bleda.
Tokom porodjaja mi je bilo tesko da pricam,smetalo mi je sto me stalno ispituju bi li ovako ili onako.Smetao mi je svaki dodir.
Babica i doktorka su bile spremne sve da urade da pomognu samo da kazem kako.
U neke sam prestala odgovarati na nemackom jeziku ( ja sam se porodila u Nordwest Krankenhaus u Frankfurtu) i samo sam kratko odgovarala a MM je prevodio.
Bez muza bi bilo pretesko.
On mi je bio vesalica na koju sam se kacila a svima pricamo kao anegdotu sa porodjaja kako umalo da stradaju njegove usi,jer su i one bile tacke na koje sam se hvatala.Da mi organizam nije bio iscrpljen od indukcije porod bi bio bez velike boli.
Trudovi me nisu mnogo boleli.
Kad je Isidorina glava izasla,telo je prosto izletelo.Ona je na rodjenju bila 3010g i 48cm,malo carobno stvorenje,plod ljubavi,paznje,zelja...kome je posveceno 3godine zivota da bi doslo na svet.Vredelo je za svaki njen osmeh,toplinu koju emituje..
Nakon porodjaja smo proveli neko vreme u prostoriji za porodjaj,koja je ustvari jedna vrlo prijatna soba..a onda su nas troje odveli u drugu sobu da budemo par sati sami i da uzivamo u nasoj sreci.
Bolnica je takva da je sve vrlo humano i sve podredjeno bebi i majci.Sve se uradi ama bas sve da se oseca prijatno i bezbedno.
Meni je porodjaj jedno jako lepo iskustvo kog se rado secam i koje bi svakom pozelela.

[Vrapcic]

Servuz svaka cast

[čarapica]

[/b]
Evo pa da i ja napišem svoju priču s poroda.....
Termin mi je bio 6.10. ali naravno to je po mojoj računici bilo nemoguće i tak je bilo u stvarnosti.Ipak je bilo po mom 14.10.
I došla sam ja s mužem na pregled 14.10 (bila je subota) u jutro i imala sam neke kontrakcije noć prije ali ništa strašno pa nisam radila paniku.Kad su mi rekli da ostajem bila sam šokirana jer se nisam nadala baš taj dan i nije me ništa boljelo.Prvi put u životu da su me u rodilištu pregledale žene ginekolozi i baš neobičan doživljaj.
Muž mi je također bio šokiran i zatečen.Donio mi je torbu i pripremio se i on za porod.Ja sam za to vrijeme negdje do 12 sati obavila klizmu i tuširanje i krenuli smo sa smješkom na licu.Baš smo bili radosni.Legla sam na stol oko pola 1 i moj muž sjeo kraj mene i od trudova ništa, onda su mi dali drip i onda smo mužek moj i ja brojili trudove ,jačinu i minute, i tako nekako do 7 sati predvečer.Nisam se nikako otvarala jače od jednog centimetra a trudovi su bili malo jači nego oni lagani.
Onda su doktori samo kimali niječno s glavama lijevo desno i ozbiljne face znala sam da nešto tu ne štima.Mom mužu su rekli da idem na carski rez jer je beba počela već kakati zeleno i da nemolgu ćekati više.Te je on onda mene obavjestio.Bila sam preplašena ali sam si mislila van mora ići ili ovako ili onako.
Fino su me pripremili , obrijali, stavili neke čudne stiskajuće čarape na noge i odvezli me u salu za carski.
Bilo je ko na filmu.Petnajstak ljudi u sali , svi imaju zelene kute ,kapice i bijele rukavice,i krenuli mi upuhivat nešto u nos mislim u lice s razgovorom " sad ćemo mi gospođu uspavati" a ja si mislim baš ćete me u spavati kad me sve boli.I sljedeće ćeg se sjećam probudila sam se u sobi nakon 4 sata od poroda i onak gledam gdje sam ,što sam , popipam trbuh ništa, ništa me ne boli al mi se spava i spava.Nakon sat vremena je došla doktorica koja me primila i rekla mi što se desilo.Mali moj Matej je bio omotan 3 puta pupčaanom vrpcom oko vrata i zato nije mogo izaći prirodnim putem.Jadničak se mučio a nikao da izađe.
Bio je težak 3130, a dug 49 cm.
Par dana poslje poroda je bilo užasno ,peko me šav , jedva sam ustala drugi dan.
A malog su mi donjeli tek drugi dan u jutro u 7. Joj kad sam ga vidjela nemogu to opisati riječima taj osjećaj sreće .A muža sam si vidjela tek nakon 2 dana i nisam mogla prestati plakati.Neznam zašto ali tak mi je bilo.Osjećaj da smo mogli izgubiti to naše malo stvorenje....joj....
Nemogu si to ni zamisliti.....
A najviše mi je bilo grozno to što mi je mlijeko došlo nakon 3-4 dana i kad je došlo užas što sam proživljavala.Zaštopali su mi se kanalići i onda su me 3 sestre izdajale ručno.To se zove bol...Mislila sam da će mi oči ispasti.......Užas .......
Ovo nebi nikome poželjela...Na kraju tog dana navečer sam plakala od boli koliko me boljelo.
Bili smo u bolnici 7 dana zbog tog carskog.Tako da mu je i pupak otpao pa nisam imala nikakvih problema s tim doma.

Evo drage moje tako se rodilo moje zlato....
A ostalo je oporavak......

On sad fino napreduje sad sa mjesec dana smo bili kod pedijatra i težio je 4100, a narasto 4 cm odnosno 4 cm.

[putnica]

Uf, čarapice, bas ste ruznu stvar morali prezivjeti, ali... ALI (jako vazan ALI) sve je super zavrsilo!

Zelim ti da uz svoje zlato sta prije zaboravis ovaj ruzni dio i zapamtis samo ono lijepo - ono sto je uslijedilo!

Poljubi Mateja i u moje ime!

[mamica]

Dosao je red i na moju pricu.Deset dana prije termina,odem ja na redovan pregled kod svoje ginekologice.Tokom pregleda,ona kaze da sam vec tri prsta otvorena,da se cudi kako nisam imala nikakve bolove,i da bi ona to jos tu vecer poradjala. Ja onako sva zbunjena,sokirana i nespremna na sve to,krenem kuci da se spakujem i da idem nazad na kliniku.Dosla sam kuci,nazvala muza na posao i rekla mu da ja moram nazad u bolnicu jer trebam da se porodim jos istu vecer.On jos vise zbunjen nego ja samo mi prekida vezu i za 5 minuta se stvara ispred zgrade.Dosla sam na prijemno, raspremila se, i tokom pregleda razbila toplomjer, a pritisak mi je skocio na 150/100. Toliko sam bila preplasena da nisam mogla ni govoriti,sve mi se to jos prije par sati cinilo tako dalekim, da sam mislila da imam jos vremena na pretek da se psihicki pripremim.
I tako dolazim ja u sobu,doktorica me ponovo pregleda,prokida vodenjak i tada pocinju moje muke.Daju mi indukciju,i bolovi postaju sve veci i cesci. Tada sam na porodiljskom proglasena za najgoru,i naj neposlusniju trudnicu u historiji klinike.Kad god bih vidjela doktoricu da ulazi u sobu i navlaci rukavice pocela bih toliko da placem i vristim kao da me sjeku.
I tako lezim ja na stolu i gledam na sat,koji kao da se ne mice,i cekam kada ce nocna mora da se zavrsi.
Lezala sam na krevetu od 13:30 sve do 20:30 kada su bolovi postali toliko cesti da vise nisam imala kad da gledam na sat.Prebacili su me u porodjajnu salu,i polegli na stol. Preko puta mene u susjednoj prostoriji,poradjala se djevojka od 17 godina,kako su vrata bila sirom otvorena, sve sam vidjela. Da stvar bude jos gora,ona je imala strasno tezak porod i ja to sve gledajuci postajem jos nervoznija i pocinje da me hvata jos veca panika.
I napokon dodjoh i ja na red,okupile se one sestrice oko mene,imala sam osjecaj da ih je stotina.Bolovi su poceli i ja sam gurala iz sve snage,uz dvije kontrakcije i naravno epiziotomiju moj bumbac je dosao na svijet. Jos onako mokrog i sa pupcanikom sestrica mi ga je stavila na grudi.Kada me je pogledao svojim prekrasnim krupnim okicama i proplakao, sva bol koju sam prije par sekundi osjetila je nestala.
Darija sam rodila 11.10.2006.god. u 20:45 bio je tezak 3 480 dug 51cm.
Kuci smo vec bili 13.10. i to bas na petak 13. nadam se da ce mu 13 broj biti sretan u zivotu.

[Vrapcic]

Carapica ....mamica uh prozivljavala sam bolove sa vama kroz vase price!!! Ali sad imamo svoje bebice i to je najbitnije!!!!

[putnica]

joj, mamice, bas mi je zao da je i tebi porod tako lose iskustvo.
Ajde poljubi Darija i u moje ime da jos brze zaboravis.

A sad jedna prica da prekne ovaj ruzni niz.
Ako ste procitali pricu s mog prvog poroda znate da je on bio jako jednostavan i 9 dana nakon termina
A ovaj put...
Trudnoca je opet prosla ultra jednostavno i bez posebnih simptoma osim trbuha Dobro, vec od pola trudnoce me po noci znala zabolit stidna kost, a Roko me povremeno znao posteno udariti u cervix, ali... mislim da se to bas i ne racuna. Poanta je da sam ja do kraja bez nekog problema bez prestanka trcala iz prostorije u prostoriju za svojom prezivom prvorodjenom, nosila je, saginjala se u trenutku kad je trebalo...
I iako su me svi pokusavali pripremit da ne znaci da cu i ovaj put prenijet, ja sam bila totalno nespremna za porod i par dana prije termina. A dan prije termina (koji je bio u nedjelju, 14. 1.) sam mirno odsetala u grad na kavu, bas kao sto sam to radila i nakon termina s Nerom.
Naravno da ni na sam termin cijeli dan nisam nista osjetila, a sljedeci dan, u ponedjeljak, sam trebala ici na amnioskopiju. Svi su za to govorili - joj, neces valjda jadna morat na amnioskopiju, a ja... Meni je nekako to vec bio logican slijed, kao, otici cu prvo tamo pa ce mi reci kakva mi je pl. voda, jesam li sta otvorena.. da mi ne bude prenagli odlazak u rodiliste
I tako sam se ja u nedjelju navecer otusirala, oprala kosu, obrijala... i tek onda sam se sjetila rodilista, savova i sl. i tek tad sam shvatila da cu uskoro rodit. Spremila sam jos torbu do kraja, javila se na Forum da se nista ne dogadja i... Kako su rekli mmama i mm - ti si se spremila - ti ides sutra rodit.
I kad sam izgasila komp. (oko 00:30) osjetila sam trud u dnu ledja. Nisam znala je li lazni ili nije, ali... nekako mi se cinilo da bih sutra tokom dana stvarno mogla rodit. I... otisla sam spavat.
Oko 1:30 me probudio trud, a odmahnakon toga se probudila i moja ljubljena Nera (21 i po mj.) i na zalost je ulovila neka nervoza tako da je samo trazila "tamo, tamo!", a ni u wc me nije pustala samu (a mene je svako malo neki trud tjerao na wc) tako da sam ja, s trudovima na 10 min. svako malo nju negdje nosila - i tako to sat i po! Oko 3 je ona napokon zaspala (u krevetu s nama, manje-vise u mom zgrljaju, a meni su se trudovi nastavili svakih 10, 8, 6, pa opet 10 min. Kako nisu padali i kako su uglavnom ipak bili na 10 min. vec sam se pomalo uvjerila da necu morat do rodilista prije jutra. Trudovi su bili OK, nisu dugo trajali, mijesali su se malo oni iz ledja i oni iz trbuha (ovi iz trbuha, tj. cak u preponama su znali vise zabolit), i dalje su me svako toliko tjerali na wc (samo sta sam se sad uspjevala iskradat bez Nere), ali najvaznije je sta izmedju trudova bas nista nisam osjecala pa sam se uspjevala skroz opustit. Ipak, sto zbog trudova, sto od iscekivanja uspjela sam zaspati samo par puta i to u pauzi izmedju trudova. (mm je vec oko 1:30 skuzio da se nesto dogadja tako da ni on nije bas spavao od iscekivanja da krenemo u rodiliste). Oko 7 se Nera probudila, svi smo se digli i ja sam se pocela polako oblacit. Mmama je mislila prvi tren da je zezam kad sam joj rekla da idem rodit, ali onda je preuzela Neru jer su meni tada, cim sam se digla i pocela vise kretat, dosli vec na 3-5 min. (cesce 5). Bilo me samo malo strah da onako neispavana necu imati snage za porod. Ali... kad smo krenuli u auto i izasli na zrak odmah mi je bilo bolje. Ne znam kad smo tocno stigli u rodiliste, ali tamo sam se presvukla, pozdravila s mm-om (njega naknadno zovu kad skuze kad bi trebao doci) i odveli me do doktorice na pregled. Bila je to jutro ogromna guzva u rodilistu (kasnije se pricalo, jedan od rekordnih dana po broju beba) tako da mi je sestra rekla da sjednem i malo se strpim dok dodje doktorica da me primi i pregleda (taman je nekog sivala). Dok sam cekala sam pisala poruke, cula se s mm-om, odradila par trudova i... vec mi se cinilo da su se mozda prorijedili i da sam mozda prerano dosla.
U jednom trenutku se cuo i prvi plac jedne bebe i... meni su dosle suze na oci. To je tu! Jos malo i ja cu prvi put cuti svoju bebu!
A onda je dosla dr. popunila one formulare i rekla mi da legnem da me pregleda. Bila sam otvorena 7-8 cm (k'o da se malo iznenadila dok me pregledavala ) pa je zakljucila da mi nece davati klizmu (i tako sam ja taj dio odradila tokom noci ) nego da idem odmah u box i tamo mi je sestra rekla da mogu odmah zvat mm-a. Ne samo to, nego su se u sljiedecem trenutku (nakon sto su mi probusili vodenjak) dogovorili da mi ne smiju jos ukljucit drip (njega ocito automatski daju) jer bi se moglo dogodit da rodim prije nego mm stigne. Naravno da sam prvi trud na ledjima odmah malo jace osjetila, ali... nista strasno. Ali sam se zato dobro preznojila na prvi trud pod dripom (hdB da sam znala da je mm vec tu i da se oblaci - tj. kako je rekla jedna sestra da se svlaci pa se druga pocela smijat i rekla "reci mu i da se obuce!"). Tada je bilo malo iza 9 h (kasnije sam vidjela da sam sestri poslala sms u 8:57 da mm jos nije stigao, ali da je na putu). Mm me spasio jer me hladio vodom dok su bili trudovi. Malo sam bila na boku, a onda sam se vratila na ledja i... uskoro sam osjetila tezi trud jer se nisam mogla skroz opustit i prodisat trud zbog osjecaja da bih se usput mogla i pokakit. Tek u sljedecem trudu kad sam osjetila pas poriv za tiskanjem sam shvatila sta se dogadja i potjerala mm-a da im javi sta se dogadja. Dosla je primalja i pitala me imam li pritisak i van truda (nijie mi se cinilo) i rekla mi je da u slijedecem trudu pokusam tiskat.
/e, ljudi, nisam mogla vjerovat sta cujem jer sam uvijek tvrdila kako je najtezi dio poroda kad ti dodje da tiskas, a ti ne smijes kad ono - sad mi da dopustaju da tiskam cim mi je doslo! Nisam znala bih li pitala jesu li se zbunili ili bih pocela skakat od srece/
Pokusala sam tiskat, sestra je rekla da to ipak jos nece, a i dr. je svratila i zakljucila da joj se ipak cini beba jos malo visoko. Otisle su, a meni je slijedeci trud i onako bio normalni (bez nagona za tiskanje). Ipak, slijedeci je opet bio s jakim nagonom za tiskanje tako da sam ja opet poslala mm-a po pomoc, dosla je cistacica i viknula "hoce li ovdje netko doci ili cu ja morati primiti bebu?" Opet su dosle dr. i primalja i kad sam u trudu pocea tiskati cula sam carobne rijeci "evo, ide!" Doktorica je stala sa strane, a primalja se namjestila za porod i obje su me vodile da cijelo vrijeme tiskam (da ne cekam vise trudove), tako da sam tiskala, malo prodisala, tiskala i... kazu evo ga!
I stvarno - na kolicima je u 9:35 vec lezao moj mali Roko. Iako jos onako krvav bio je presladak i... totalno drugaciji od Nere (vec se tu vidio moj siroki nos ). Oboje smo ga poljubili, on je pokusavao otvorit oke i u jdenom trenutku na jednite jade i uspio /koliko ih je brzo zatvorio - vjerovatno je bio razocaran prizorom ), tata ga je slikao, jos jednom smo ga dobili malo opranog i... na zalost, nase druzenje je zavrsilo.
Joj, zaboravila sam reci da je samo jednom zaplakao i odmah stao! E, to mi je bilo totalno iznenadjenje nakon Nere koja nije prestala plakat tako da se rodiliste treslo, ali je zato imao jednu zajednicku stvar sa sekom - i on je imao pupcanu vrpcu omotanu oko vrata, ali samo jednom (N dva puta). /Mm je zakljucio da bi nam se, po tome, trece moglo mozda rodit i bez pupcane vrpce oko vrata, a dr. je zakljucila da je to nama ocito genetski).
I zaboravila sam reci kako su se cijelo vrijeme prilikom tiskanja obje divile kako ja to lijepo radim i kako sam sve sama odradila (k'o da sam mogla ocekivat neciju pomoc ) cisto skolski i jos su me i kasnije pitale jesam li i zadnji put bila ovako dobra... ja rekoh: da, i zadnji put je bilo brzo, a primalja ce: ne to, nego jeste li vi i zadnji put sve sami ovako lijepo odradili?

Kako su jos 2 zene radjale kad i ja trebala sam malo pricekati sivanje jer je dr. vec sivala neku drugu zenu, ali bar je mm dobio priliku da bude jos malo sa mnom. Stigli smo se jos malo u prici divit kako imamo jos jedno djetesce, kako je sladak i kako je sve super proslo, a onda je on otisao, a mene dr. dosla sivati i par puta ponovila kako je to skroz mala epiziotomija i kako joj je cisto zao uopce sta davati (lokalno) za sivanje tako da me je samo upozorila da za zadnja 2 uboda stisnem zube i...
Sve je zavrsilo!
Slijedeca 2 sata sam ostal lezati u boxu jer nije bilo slobodnih kolica (a ni mjesta na odjelu) tako da sam tamo pricala na tel i odgovarala na poruke i vec u tom trenutku, kad me prijateljica pitala na telefon: "I, kad ce trece?" ja sam skroz ozbiljno odgovorila "paaa, kad sam vec tu - mogla bih i odmah!
Eto, toliko je jednostavan bio ovaj porod! Slazem se s primaljom i dr. da je bilo lagano zato sto sam veliki dio odradila prirodno, kuci, i sta sam dosla u rodiliste vec poprilicno otvorena.

Ikad sam dosla na odjel i kad smo izmjenivali price s poroda - bilo mi je vec pomalo neugodno kako je to kod mene jednostavno proslo. A onda kad jos dodam bezbolno dojenje (opet mi je doslo mlijeko isti dan - prije nego li su mi ga doveli na dojenje), savove koji toliko brzo prolaze da sam dan nakon sto sam dosla kuci vec sve mogla radit (sjedit, dizat se, klececi hodat po kaucu...) Roka koji je mirna, zadovoljna beba koja puno spava i Neru koja je toliko zaljubljena u bracu da bi ga stalno ljubila...

Ne znam... vise i ne mogu zamislit da sam mogla napravit nesto toliko dobro u zivotu da sam sve ovo zasluzila.
Ja sam jednostavno neopisiva sretnica.
/A mozda je ova sreca bila namijenjena nekom drugom pa sam je ja samo greskom dobila
Obecavam da c se bar trudit uzivat u njoj u svakom svakcatom trenutku!/

[Krumpirić]

nije bila namjenjena nikom drugom,draga

predivna priča,plačem ko ludjakinja

[Bubidea]

putnice, ono malo sto sam te uspjela upoznati, uvjerilo me da je sreca, siturno, namijenjena tebi

puse neri i roku

[Mamidji]

.....gdi ce suza neg na oko ;-) !
Putnice, svaka cast na porodu, na ovako lijepo ispricanoj prici i na preslatkoj djecici!
veeeelika imenjaku

[melita]

Putnice, lijepo je znati da u ova naša čudna vremena sreća ipak zadesi i one koji su to uistinu i zaslužili!

A što se tiče tvoje priče s poroda, mogu samo reći - prošle godine bila sam jaaaako dobra, molim i ja jedan ovakav!

[Nina334]

predivna priča

[Mrđi]

Ne znam... vise i ne mogu zamislit da sam mogla napravit nesto toliko dobro u zivotu da sam sve ovo zasluzila.

ajde sad samo pogledaj koliko si nas raznjezila ovom pricom, pa pogledaj svoja dva , pa i ono trece najvece....
pa vidi koliko nas ima tu uz tebe...pa....

[mahima]

putnice, toliko si si to lijepo napisala, ispada kao da si , a ne radjala...
... bar da je svima tako jednostavno...

[putnica]

Hvala vam svima.

I vec mi je sinoc u krevetu palo na pamet da ce mozda ispasti k'o da sam napisala ovu zadnju recenicu samo da izazovem komplimente, ali... ja stvarno ne mislim da je moja zasluga sto sam vedra i optimisticna osoba - jednostavno imam srecu imati takvu narav.

A vama svima zahvaljujem sto mislite tako lijepo o meni.

[teutonija]

Putnice ,prekrasan porod ,al i prekrasno napisano

[mamica]

nije bila namjenjena nikom drugom,draga Liebe

predivna priča,plačem ko ludjakinja Liebe

putnicesvaka cast,evo i ja placem ko luda,predivna prica.

[mama-sa]

evo i mene, ja cu vam ispricati svoj prvi porod prije godinu i tri mjeseca, kako je moja curica ugledala svijet.

Dakle, ovo je bio "skolski primjerak". Samo da napomenem zivim u jednom malom gradicu na jugu Njemacke.

Dakle, tjedan dana prije termina vec sam bila uzasno nestrpljiva kad cu docekati svoje zlato. Trudnoca mi je bila fenomenalna, osim po trbuhu, po svemu ostalom kao da i nisam bila trudna, ali mi je ipak sve predugo trajalo i nisam mogla vise cekati na svoju princezu.

Tocno tjedan dana prije termina, dragi otisao spavati, ja na internetu proucavam sve detalje vezane za porod i tak tocno u ponoc - prvi trud. Jaoooo veselja - krenulo jeeeeee, sve pet. Al ne uzbudjujem se previse jer naravno posto sam prvorotka - naravno da su trudovi lazni i naravno da ovo moze par dana jos trajati. Trudovi su mi odmah bili na deset minuta - tocni u sekundicu. Al kak to mene fakat nije nis strasno boljelo ja naravno i dalje vjerujem da su lazni. Idem polako spavati i nosim sat za sobom. Cijelu noc trudovi uredni na deset minuta - hehe mozda ipak nisu lazni, al ne bole jako pa sigurno nis od toga. (blesava zena). Ujutro ustajem iz kreveta idem malo setati po stanu da vidim mozda prodju ak se ustanem, i dalje imam trudove i dalje redovni na 10. Ustaje MM na posao i blijedo me gleda sta se ja setam. Ja kazem cuj ja ti imam trudove al odi ti na posao ovo sigurno nije ono pravo pa da ne gubis dan na poslu. On me u cudu gleda i ipak prvo zove bolnicu, tamo me naravno odmah zovu da dodjem za svaki slucaj. Oko osam odlazimo u bolnicu (znaci trudovi su redovni od ponoci), ja valjda od soka legla na krevet - stave mi CTG - trudovi prestali. Hehehe. Zatvorena skroz, salju me doma. Suprug odluci ne otici na posao, a ja odlucim roditi taj dan, jer kad vec izostaje iz posla da se bar porodim. Od straha nisam osjecala nista, jedva sam cekala da rodim i osjecala sam se kao da idem na neko super egzoticno putovanje. Taj dan smo otisli srediti sve racune, pospremiti stan i setati se pored jedne predivne rijeke. Citala sam da setnja pomaze kod otvaranja, pa bolje da me setnja otvara nego doktori ili drip ili sta vec. I tako satima setamo, muz vec pada s nogu - ja ga hrabrim icijeli dan padamo od smijeha jer smo gledali neke nase komedije tocnije "kamiondjije" - ak se jos netko sjeca Ckalje i Paje. Oko tri poslijepodne se vracamo u stan, torba je vec odavno spremna, ja si odlucim priustiti malo tople kupke da se opustim i odmorim od setnje. Dok lezim u kadi ne osjecam uopce trudove. Samo da napomenem da imam i dalje redovne trudove na deset minuta (osim strajka za vrijeme CTG-a) ali i dalje mislim da to nije to - jer fakat nisu neki filmski bolovi koje ocekujem. Sramota za pricat. Oko pet poslijepodne trudovi pocinju na pet minuta. U to nam dolaze frendovi, pa da popijemo jos jednu kavicu u miru dok ne pocne akcija. Svi me vec blijedo gledaju da kad mislim krenuti u bolnicu, zanimljivo ja sam bila nevjerojatno opustena. Kad sad razmisljam cak se divim sama sebi na opustenosti (inace sam panicar). Odlazim u WC i ode mi onaj krvavi "cep". SUPER ipak bi moglo veceras. Oko devet navecer ipak odlucim otici do bolnice jer mi je muz vec totalno problijedio ali reko sjedit cemo na klupici ispred bolnice dok ne dodju cesci trudovi - nekako mi se nije svidjalo da lezim prikopcana na CTG - jer su mi trudovi bili jako bolni kad lezim, a ovako dok hodam super - ko da mi netko malo jace stisne ruku i to je sve. Oko deset sati navecer ipak ulazimo u bolnicu, dolazimo do sestrica a one zovu glavnu babicu i sve uzbudjene govore "stigla nam jedna na pet minuta" onako toplo i s osmjehom. Super. Pregledava babica, stavlja CTG - ovaj put trudovi nisu nestali ;-) , otvorena 4 prsta (bravo setnja) i kaze da si odemo u salu za radjanje. E tu me sad malo hvata frka ocekujem neku svijetlu prostoriju punu nekih instrumenata....ma ono ko iz krimi filmova, kad tamo kaze muz - ovdje smo. Reko nema sanse - nije to to. Soba predivna - priguseno svjetlo, nikog u sobu, krevet okrenut prema prozoru s predivnim pogledom na Alpe, cak su i neke svijece bile upaljene. Kazem muzu nema sanse ovo nije za nas. On se smije kaze je - je, idemo. Mi tamo, sestrica nam donosi onu spavacicu i izlazi. Muz mi pomaze da se presvucem, razgledavamo prostoriju, u to ulaze neka dva lijecnika (mislim anesteziologa), babica i doktor. Prestavljaju mi se radeom, jako su ljubazni, svi su s osmehom i izgledaju izbudjeno i ohrabrujuce. Posto mi je i dalje nepojmljivo da lezim babica namjesta krevet skoro na sjedeci polozaj. Iako znam da ne smijem, pravim se blesava i od MM-a trazim da mi doda gusti sok koji sam ponijela, on mi daje da se napijem, nakon cega babica kaze ok napili ste se al inace ne moze . Nema nikakvog klistiranja, brijala sam se sama doma mada mislim da ni to ne rade. Pocinju trudovi na svake 3 pa 2 minute. Izmedju trudova se i dalje smmijemo "Kamiondjijama" - naravno na hrvatskom jeziku, a doktor nas u cudu gleda i kaze "e ovo jos nisam vidio." Samo da napomenem da svo osoblje oko nas sapce i skoro pa su i neprimjetni, ja i MM smo u glavnim ulogama, ja se namjestam kako god mi pase, oni medjusobno razgovarju valjda samo ono sto moraju, sapcuci. Dolazi prvi nagon za tiskanjem, ja u nekom cetveronoskom polozaju, kaze babica nema frke samo tiskaj. Drugo tiskanje nista - sad me vec hvata muka, pomisljam da odem ili u najmanju ruku trazim carski (kaze MM da sam to i rekla al sreca na nasem, ja se toga i ne sjecam). Nakon drugog tiskanja kaze babica "Ok, sad slusajte mene i gotovi smo za deset minuta". Stavlja mi noge na one gore kak se zovu, muz drzi ruke, jedan anesteziolog gura glavu, sestra na trbuhu... Trece tiskanje - svi se deru "evo je, ideeeee, ima kosuuu", a ja si mislim Boze ko na utakmici, pa svi se deru osim mene. Ja izustim neko blago "aaa" na sto ce babica - "ne ne se derat, cuvat snagu za tiskanje." Cetvrto tiskanje moje zlato vani. Prije toga me dok. rezao, ne znam koliko to uglavnom nisam osjetila. Sati - 23:13. Znaci nekih sat vremena od kad smo usli u bolnicu, od toga nekih 10-ak minuta samog poroda i onih fakat jakih bolova. Moja djevojcica 3330 grama, 36 glavica i 51 cm velika. Stavljaju mi je odmah na prsa i tak se mazimo, muz place, ja ljubomorna zakaj ja ne mogu zaplakat. Zapravo samo mislim kad ce me prestat sivati - uzasavam se sivanja, kaze doktor "pa dajte ovo stvarno ne bi trebalo boljet", a meni citav porod nije bio prevelika panika al od sivanja ludim . AL sve je to valjda stvar psihe. Uzivam jos koji tren sa svojom bebom, nakon cega me babica presvlaci i pere i u isto vrijeme kupaju i bebu, sve skupa par minuta nakon cega mi je dovode i stavljau na sisu.

Nakon poroda je aranzman po zelji, ak hocete beba je stalno s vama, ak hocete zovete sestricu da je odvede ili dovede ili sami odete po bebu, ma kako god vam pase, ako hocete sami je presvlacite ili to ostavljate njima. Od opreme, dakle gacica, ulozaka, robice za bebu i svega ostalog je sve u bolnici - nista ne nosite sa sobom osim odjece za van. Bebu vam uredno donose na podoj i nema sanse da joj daju kap bilo cega a da vas pri tom ne pitaju za dopustenje. Nema vaginalnih pregleda nakon poroda, samo vizita koja vise sluzi da vas doktor ohrabri jer je moj dosao reci kako sam bila super, pravi junak, prvi porod ma super rijeci pohvale - bas vas onak "dignu" isto radi i babica. Mjere mi tlak, daju onu inekciju posto sam Rh negativna a beba je pozitivna. Praksa je da se ostane pet dan ali su nas pustili nakon tri posto se meni zurilo jer su mi stigli roditelji iz Hrvatske isti dan. Obavili slusni pregled bebe i sve ostale preglede naravno, dali nam sve vazne informacije i otisli smo doma.

Samo da napomenem (meni super stvar ne znam kako je u HR) - sve moguce papire sto trebate za dijete, dakle od prijave, rodnog lista, zdravstvenog osiguranja, popisa pedijatara, svih vaznih tel. brojeva i sveg moguceg vam obavlja bolnica i osoba iz Zdravstvenog koja vam dolazi u bolnicu. Znaci i rodni list pokupite u bolnici sa svim formularima za ostvarivanje daljnjih prava - djecji dodatak, naknada za mamu itd itd., ama ni koraka ne morate nigdje. Kuci stize sluzbena ali ipak lijepa gesta - cestitka gradonacelnika na prinovi.

U sobi su po dvije osobe ,imate svaka svoju kupaonu, u sobi je i TV i sve ostalo, a posjete su od jutra do osam na vecer. Nikad vam ne uzimaju bebu na neki pregled ako se vi s njom igrate (zapravo mazite) ili ju dojite nego cekaju da zavrsite pa ih pozovete itd. ma predivno. Nadam se da ce i drugi porod biti slican i takav bih pórod pozeljela svim trudnicama svijeta.

[magdalena27]

NASA PRICA...

Meni trudovi poceli u pola 3 ujutro na petak i pocela mjeriti razmake malo bilo 5min, pa 3 pa 8 i tako u krug. Probudim muza tek u pola 7 da odemo do ginekologinje da vidim sto ce ona reci. Jer sam imala tokom trudnoce dosta laznih trudova,ali sam osjetila razliku. Mislila sam da mozda ipak grijesim ipak mi je ostalo do termina 5dana. Dodjem kod doktorice , ona meni kaze da su mi to lazni trudovi jer nisam nista otvorena. Kazem ja ok-e ona je ipak doktorica pa bolje zna od mene . Odem od nje sa muzem na pice rano ujutro, i pricamo sa gazdaricom kafica o slicnim stvarima i a mene trudovi malo malo. Dodjem doma, ne mogu sjedit , samo hodat i tako ja ostala cijelu noc , normalno oka nisam sklopila, ti toboznji lazni trudovi nisu prestajali. Bili su u istim razmacima kao i na pocetku. Kasno popodne dodje mi kolegica i kaze da ja imam prave trudove, ja njoj na to i meni se cini ali doktorica je rekla drugacije. A mi posto nemamo auto i do bolnice ima oko 30km. Normalno nisam nikoga htijela vozikati vamo tamo pogotovo ako su stvarno lazni.

Oko 20h na vece kazem muzu zovi svekra pa cemo vidjet jer trudovi ne prestaju. Tamo dodjem na pregled , kaze doktor da ovo jako rijetko vidja , imala sam trudove u trudu -nikad ni ja nisam cula za to- i trebala bi biti bar 6cm otvorena a ja nimalo. Normalno ostavili me , pripremili za porod i prikopcali me na ctg i sad cekanje . U medjuvremenu sam se dopisivala sa muzem putem mob. i javim muzu kad idem na stol. U ponoc dodjem na stol, doktor me pregleda i to jedva da je u mene stavio jedan prst koliko me je boljelo, a ja jos nista otvorena. Probusio mi vodenjak i on otisao leci , nek ga zovu kad bude porod.

Ostala sam sa medicinskom sestrom - koja je na moje stenjanje rekla, nek budem tisa da doktor spava. !!!!!
Covjece pa kako cu bit tisa a trudovi svake tri minute. U medjuvremenu dala mi dva dripa , a ja nista. A niko me u medjuvremenu nije dosao ni pregledat da li sam spremna za porod ili ne. Trudovi bili sve bolniji i uporno meni sestra neka disem zbog bebe ,a to mi je bilo sve teze i teze.Kazem ja sestri da bi na carski , ona kaze da ona s tim nema nista da to ovisi o doktoru...mislim si ja pa di je onda doktor.??? Ja sam inace prije poroda bila sutljiva, sve sto mi je smetalo sutila o tome i drzala u sebi.
I kad mi je tako odgovorila , nista sutila sam. Dok nije dosla jedna doktorica i nju sam sva uplakana preklinjala za carski,pregleda ona mene ista situacija kao i od pocetka.NIsta otvorena, njen pregled me je isto bolio.Kad je ponovno naisla rekla sam SAd ili NIKAD. Rekla joj doktorice : disat ne mogu vise, kisik sto sam imala gusio me doslovce,a zadnji sat vremena imam trudove svake dvije min.Hocu na carski, doslovce vas preklinjem dajte me na carski, ne zelim da mi se bebi nesto dogodi.
Sva uplakana i uplasena i za sebe i bebu ipak mi je to prva trudnoca

I onako nevoljke vidim da sestra zove doktora i kaze mu da hocu carski, nije me ni pregledao samo je piao Ne ide? Ekipi za carski je trebalo pola sata da se okupi , laknulo mi je malo kad sam dosla na operacijski stol u 4sata ujutro , uspavali me i kad su me doslovce pljuskali po obrazu da se probudim - ipak nisam spavala dvije noci od trudova, cujem kako je neko rekao DOBRO STO JE STIGLA NA VRIJEME. A ja omamljena jos od operacije nisam imala ni snage pitati sto je s bebom. Niko mi u rodilistu nije nista govorio, poludjela sam, onda je jedna sestra rekla da je beba dobro i da je sin. Doveli su mi ga Tek u 9sati , a ja od operacije nisam oka ni sklopila od brige. Nisam nista ni javljala muzu dok bebu nisam vidjela i dok mi sve pedijatrica nije rekla. Kad je maleni dosao sa 3160grama, dug 50cm bila sam presretna, da bi mi pedijatrica rekla da su ga morali ozivljavat oko 10minuta, umrla sam na tren, ali da je s njim sve u redu .
I sta da nisam trazila carski ? Sta da sam i dalje sutjela? Moga djeteta ne bi bilo...

Isla sam javit muzu jer nisam znala da li su mu ista javili, no normalno nisu. Rekla sam mu da je maleni rodjen u 4:20 a on meni da nije isao spavat sve do pola 5 ... kao da je znao.

I od tad nikome nista ne sutim, znam da sam se uspijela izborit da mi se djete rodi i to mi je dalo hrabrst za sve ostalo u zivotu . Danas je to mali zvrk a ja ponosna mama

[mali lele]

Meni je porod bio koma, trajalo je 36sati i nikako se nisam mogla otvoriti.
Kad sam se napokon otvorila 10 prstiju ( uz hrpu dripa i žestokih trudova, bez epiduralne, klope, spavanja) koliko je potrebno da bebač izleti vani kad sam bila na rubu snage i živaca ( i da nije bilo moje mame samnom, jel mm nije bio u zg, vjerojatno bi me iz boxa furali u Vrapče), on nikako da se spusti, ja bi tiskala a nesmijem i tako 4 sata ležanja na boku:

Onda su digli paniku da bi ga vukli na vakum, ja nisam dala rekla sam da bum ga istisnula pa makar umrem poslije. Bilo me jako strah potencijalnih oštenja od vakuma. I tako pol sata tiskanja pa doktorica legla na mene, skupili se njih pet oko mene i ja rodila


Rezali me šivali al to me niš nije boljelo.

Uglavnom 3 mjeseca nakon poroda sam imala noćne more i ponovno proživljavala sve to ispočetka

Što sam više pričala o tome, kao da mi je bilo sve manje traumatično i sad mogu reči da bi mogla ponovo.

Vrijedilo je

[Ivana_D]

Dana 26.02.2007. bila sam narucena na inducirani porod, Od 22.02. svaki drugi dan sam imala pripreme za porod. Zadnji dan pripreme 24.02.babica mi je rekla da vidi kontrakcije na monitoru, ali ja nisam nista osjecala.
Tocno u ponoc 24/25.02. probudili su me bolovi po dnu stomaka. Odmah sam pocela gledati razmak posto sam bila sigurna da su to trudovi. i bili su svaki 20 minuta.
Nisam htjela ici odmah u bolnicu posto mi je jako blizu (nekih 5 minuta autom). Kada su se smanjili na svakih 10 minuta i postali jaci, ja i mm smo krenuli u 8 sati. On je bio nestrpljiviji od mene.
Nakon pregleda u bolnici, rekli su mi da sam mogla biti jos doma jer sam otvorena samo dva centa, i da necu jos skoro roditi, pa smo ja i mm odlucili nazad doma cekati trudove svakih 3 minute. Dali su mi neku tabletu za smirenje i za bolove. Koja grozna tableta, za pet minuta mi se pocelo prikazivati pred ocima, nisam znala ni gdje sam ni sta sam, samo mi se spavalo, ali bolovi bi me ipak budili.
Onako mamurna od tablete i izmucena od trudova, nisam mogla spavati, hodala sam po kuci ko budala, a mm je mjerio razmak izmedju trudova. Kad se smanjio razmak na pet minuta a i bolilo je za poluditi, nije da se ne moze izdrzati, nego jednostavno iscpljujuce, pogotovo sa onom tabletom za spavanje,odlucili smo nazad u bolnicu.
Primili su nas u bolnicu, odredili babicu. Bila je jako velika guzva, pune sobe zena koje radjaju. Ponovno su me pregledali i ustanovili da sam otvorena cetiri centimetra, i zakljucili da bi bilo najbolje probiti mi vodenjak i staviti drip. Pristala sam na to, kontala sam samo nek pozuri malo. Nista nije bolilo, samo je malo nelagodno. Odedili su nam sobu, prikopcali me na drip, I rekli da cekam anesteziologa da mi da epiduralnu, posto po njihovoj procjeni me ceka jos dosta sati trudova.
Bolovi su odmah nakon stavljanja dripa postali jaci, dosta jaci. Nakon davanja epidurala oduzela mi se samo desna strana, koja je bila i vruca, a lijeva strana je bila hladna kao led parali su me ludjacki bolovi. Mislila sam ubiti anesteziologa.
Ponovno se vratio, ali nije uspio popraviti nista, opet sve isto. Moja kicma je zahebana i jako tesko mi mogu pogoditi mjesto(njihova procjena). Totalno sam se napumpala s onim gasom da mi se pocelo prividjati pred ocima. Kazu cekaj drugog anesteziologa da on pokusa. Cekala ja i cekala, od bolova sam mislila skakati iz kreveta, a nisam mogla ni ustati koliko su mi zica prikopcali. Sreca mm je bio cijelo vrijeme sa mnom,pokusavao je sve, masirao, noge ruke, ledja, davao gas, vodu, letao oko mene, hodao po bolnici trazio anesteziologa.
U ponoc 25/26.02. bila sam otvorena sedam cm, mislila sam da nikada necu roditi. Bebica je bila okrenuta licem prema gore, umjesto prema nazad, mislili su da ce se beba okrenuti ako pojacaju trudove. Bolilo je za poluditi, kada je dosao anesteziolog, vise nisam mogla mirno sjrediti da mi da epi od bolova. Od treci put je nekako uspio i ja sam osjetila kako i lijeva strana postaje toplija, a bolovi se smanjuju. Babica me odmah poslije pregledava i zakljucuje das am otvorena 10 cm, i da pocinjem tiskati. Tiskala sam skoro sat vremena, nista. Nisam ni imala pojma da su vec skoro sve pripremili za forceps ili hitan carski, ako forceps ne upali.
Dosla je grupa doktora, anesteziolog, odjednom puna soba. Zakljucuju da treba napraviti forceps (kljestima pokusati izvaditi bebu), ako to ne upali carski. Ubrizgavaju mi nekih milijun injekcija gdje je bila cijev od epi, tako da odjednom vise nisam osjecala nista od struka prema dole. Vode me u salu, mm je sa mnom, obucen u njihovu odoru. Slusam ih o posljedicama i potpisujem papir. U sali sam svjesna svega, ne vidim sta se desava, nista ne osjecam, oni me tjeraju da tiskam. Rekli su mi da moraju rezati, i nakon sekundu su mi Lanicu stavili na prsa.Bila je 2495kg, I 52 cm duga. Rodila se tocno u 48, 26.02. Nisam je mogla zagrliti jer su mi prikopcali sto nekih aparata. Ja i mm smo plakali od srece. Odjednom je nesto krenulo pogresno, dobila sam groznicu, pritisak mi se srozao, u magli sam cula doktore, babice kako vicu, mm tjeraju iz operacione s bebom. Probudila sam se u sobi za intezivnu njegu, mm je bio kraj mene s bebom, jednostavno je silom usao u sobu, jer mu nisu dali. Kada su vidjeli koliko je uporan popustili su (sreca babice, predivna zena). Znam samo da sam izgubila litru krvi, dobila temperatu. Hvala dragom Bogu ipak je sve zavrsilo kako treba, Lana je prosla bez ozljeda od kljesta, a ja sam evo nako 15 dana ipak normalno sjela, samo mi treba dosta dosta vitamina.
MM mi je na kraju rekao `ako vise ne zelis radjati, ja te potpuno podrzavam`.
Ali vec sada sam dobrim dijelom zaboravila taj pakao od poroda, I kada drzim svoje malo zlato u rukama, samo mogu reci vrijedilo je.
Eto to je moja prica. Udavila sam vas znam, a i prepala, ali sve je individualno. Jednostavno neko ima vise srece , neko nema.

[skorpionka]

Mama Ana I NJENA PRIČA

Da je ponovno ne pisem samo sam je kopy-paste s drugog foruma gdje sam je napisala....

rudnoca je isla u redu do samog kraja. Prvo dijete sam mogu rec lako rodila pa sam mislila da ce sve ici u najboljem redu i s drugim.Al nije to bas bilo kao sto sam se nadala.
Uhvatili su me trudovi i muz me odveo u bolnicu. Kad su me primili trudovi su prestali , al posto mi je bio termin ostavili su me u rodilistu. Tako da sam kraj cekala tamo. U ta tri dana sto sam lezala, bila sam 5 puta na ultrazvuku i mnogo puta su me gledali, svaki put sam pitala jeli sve u redu, i svi su odgovarali da, sve u najboljem redu. To jutro sam se probudila s boli u leđima. Nisam htjela dizat bunu, jer mi je drugo djete i znam da je to pocetak tek. proslo je nekoliko sati prikljucili su me na ctg i vidjeli da imam trudove. Doktor me pregledao i rekao da sam 3 prsta otvorena i da idem put rađaonice, molila sam ga da me pusti jos da se setam okolo jer da nisu mi jaki bolovi, da mi nije pukla plodna voda. Pustio me. dosao mi je muz i prijateljica u posjet. Popila sam sok s njima i vratila se u sobu lec malo. Vecer 8 sati , pocnu jaki bolovi. Uputim se do dezurnog ljecnika koji me pregledao i rekao da sam 5 prstiju otvorena, da idem na ciscenje. Sve sam ja to lijepo odradila i negdje oko 10 sati me stave u rađaonu. Lezala sam tamo, sama, do 3 sata ujutro nitko me nije dosao povirit, nisam vikala jer nisam imala potrebe.
U tri sata je dosao dezurni lijecnik pregledao me i rekao da sam 7 prstiju otvorena, i da cu brzo roditi. ja sam vec pocela gubiti svijest i biti u bunilu. U 4 sata zadnjom snagom sam rodila djecaka kojeg nisam vidjela odmah, samo sam cula da je zaplakao. vidjela sam da je doktor crven od moje krvi,i pala u nesvijest. Uspili su me probudit. Bila sam prikljucena na infuziju, dobivala krv i nisam mogla se micat, nisu me noge ni ruke slusale. Pitala sam za svoje dijete, a jedini odgovor koji sam dobila, je da je dijete na pretragama i da dijete nije u redu.
Oblio me hladan znoj. Bilo je 6 sati ujutro , bebi su vec 2 sata a ja neznam sto je s njim. Zvala sam i molila da mi netko nesto rece, al svi su bili njemi, nitko mi nista nije govorio.
Oko 8 sati ujutro jos sam lezala prikljucena na infuziju uspjela sam doci do mobitela i nazvati supruga, jer ni njega nitko nista nije obavjestio. Pitao me za dijete, jedinu informaciju koju sam mu mogla dati je da sam rodila i da neznam sto je s djetetom, da su mi rekli da nije u redu. Bila sam prestravljena, mislila sam jeli zivo, mrtvo, jesu pluca, mozak srce... molila sam sestre da mi recu , a one su samo prolazile.
Muz mi je digao bunu u bolnici, zvao je docenta(znamo ga od prije) i on je odmah dobio informacije. Prije nego sto mi je suprug uspio javit sto je, sestra je dosla do mene i pocela vikat zasto sam morala zvat da bi mi oni rekli.. al vec je proslo 5 sati od poroda i ja nisam znala nista.
Doktor je dosao do mene i poceo objasnjavati da je moje dijete mentalno zdravo , da su mu svi organi zdravi, al da se dogodila anomalija. Da nema 3 prsta na lijevoj ruci.
pao mi je kamen s srca, samo to? pitala sam.. doktor me gledao u cudu jer je mislio da cu poludijeti. Poslije svega sto sam razmisljalasto mu je to mi je izgledalo nula, nista prema svemu...
Dijete su mi donili , prekrasan crni djecacic, samo sto mu prsti nisu bili u redu. Ispostavilo se jos da mu fali Pektoralis misic, i bilo je upitno dali ce imati funkciju te ruke.
Proslo je evo, deset mjeseci, on je izrastao u prekrasnog djecaka, s Polands sindromom.
To je moja prica s poroda ne bas lijepa al sam sretna sto je ipak sve ostalo bilo u redu...
_________________
Marin 15.10.1999
Tonći 16.07.2005
http://public.fotki.com/MamaAna/sada-smo-vec-veliki/

[skorpionka]

MASLAČAK_ POROD KAKAV SAM ŽELJELA

Moj drugi porod je bio upravo to. Porod kakav sam zeljela...
Iako mi je i prva, kao i druga trudnoca bila skolska bez ikakvih komplikacija - nazalost termin mi je bio krivo izracunat pa su mi sa puna 42 tjedna (po krivom terminu) inducirali porod. Ma pisala sma vec o svom prvom porodu.

U drugoj trudnoci sam od ginicke koja mi je zapocela voditi trudnocu trazila da mi izracuna termin po bebinim mjerama a ne po zadnjoj menstruaciji- jer sam htjela da ovaj put krene sve prirodno... Medjutim nakon termina vec me pocela polako hvatati panika pa sam ocekivala trudove kao ozebli sunce- samo da ne moram ponovno na inducirani.
4 dana nakon termina- negdje oko 3.30 u noci osjetila sam lagani trud.
Mozda bi i nastavila spavati da ga za 10 minuta nisam osjetila ponovno. Bas sam u to gluho doba noci dobila sms jedne forumasice koja se upravo bila porodila, pa sam i ustala iz kreveta i svartila malo na forum...
Trudovi su se javljali svakih 10 minuta, ali nisu bili niti malo bolni- trajali bi nekoliko sekundi i onda prestali. Kako nisam mogla spavati- palo mi je na pamet da bi mogla nesto skuhati MM da moze ujutro odnjeti na posao- pa sam usla u kuhinju i pocela slagati pitu sa sirom. Onda sma malo gledala TV i negdje oko 6 ujutro vratila sam se u krevet. Poslala sam poruku mojoj necakinji koja je taj dan trebala doputovati k nama- da ne zakasni na bus.
Malo prije 7 MM se probudio- i nije nista primjetio da me peru trudovi- pa sam ga pitala - dali bi ga tko mogao taj dan zamjeniti jer imam trudove.
Spremila sma mu bila vec kavu u salicu- samo ju je trebao preliti sa vrucom vodom- pa smo tako skupa popili kavu a ja caj i pritom se dogovarali kako cemo sa J.
Nazvao je na posao i dobio slobodan dan, medjutim trebao je skocit u firmu dostavit neke papire. Ja sam za to vrijeme otisla malo peglati. Trudovi su postali ipak malo jaci. Probudio se i J. pa sam i njega obukla i dala mu dorucak.
MM se vratio iz firma negdje oko 8.30-9.0 i iako sam rekla da je jos rano- nazvao je prijatelje da dodju i ostanu sa J.- medjutim oni nisu mogli doci odmah pa je MM otisao po susjedu. Dokle sam se otusirala i sve sam zavlacila jer sam bila sigurna da se necu poroditi do navecer- ma bilo me strah da ce me ovi u rodilistu otprasit doma jer da nemam prave trudove.
Oni trudovi sa prvog poroda su bili puno bolniji i jaci.
Negdje oko 10 krenuli smo u bolnicu udaljenu nekih 10-12 minuta voznje.
Cim smo stigli obratila sam se jednoj primalji i rekla joj da imam trudove-
cak sam se i smijala jer sam mislila da mi nece vjerovati, nisam bila bas uvjerljiva... Dobila sam casicu za urin i u toj maloj sobici susrela se sa jos jednom trudnicom koja je cekala porod.
Odveli su nas u salu za radjanje i prikacili me na ctg- osjetila sam olaksanje kad sam vidjela da se pri mom trudu crtica koja mjeri trudove penje - do 50-60. Trudovi su i dalje bili na svakih 10 minuta ali su postajali intenzivniji. Primalja me dosla pregledati i obje smo se iznenadile kad je ustanovila da sam spremna za porod i da sam se vec otvorila 6 prstiju.
MM je izrazio moju zelju da se porodim u kadi- ali meni se taj trenutak poroda cinio jos dosta daleko. Rekli su da nema problema i napunili mi kadu. Oko 11.20- nakon 50 minuta provedenih na boku prikacena na ctg- ustala sam i pritom mi je ispao sluzni cep. Odveli su nas u drugu sobu sa kadom i primalja je rekla da ju pozovemo ako se pocne nesto dogadjati- jer da ima jos jednu koja radja i da mora i na nju pazit.
Ali cim sam usla u kadu spucao me jedan jaki trud i MM je pozvao primalju- a ona je dosla onako malo iznenadjena sto ju odmah zovemo, a nije ni otisla.
Trudovi su bili sve ucestaliji i sve jaci- a vrijeme izmedju trudova sam se opustala u toploj vodi uz razgovore sa MM i muziku sa cd kojeg smo ponjeli iz auta (cd koji sam nosila i na prvi porod- ali sa muzikom koju sam slusala u to vrijeme).. Zatvorila bih oci i uzivala u miru- skupljala snagu za novi trud..
Primalja je opet otisla-MM je zvonio mobitel a mene pucao trud dok je on telefonirao- i tad mi je to islo uzasno na zivce- skoro sam poslala kvragu onog koji ga je zvao (neki frend ga pitao nesto u vezi resivera)... Mogla sam mu u tom trenutku opsovati sve po spisku, a MM mu nije zano reci- "hej kopma, zena mi upravo radja, cujemo se kasnije"... U nekim sam trenucima pomislila i da ja to necu moci, da zelim van iz kade... Falilo mi je ohrabrivanja- MM me drzao za ruku i davao mi vode svaki put kad sam ga trazila, primalja je sjedila sa druge strane i nadzirala sto se desava. A ja pojma nisam imala kako napredujemo, koliko ce trajati pa sam morala izvlaciti rijeci iz MM da mi kaze sto se desava sa druge strane mene. Osjetila sam samo kad je iscurila topla plodna voda.
MM mi je kasnije rekao da me primalja zacudjeno gledala vise u lice nego dolje i da ju je u jednom trenutku upitao zasto me gleda- zar nesto nije u redu. Ona mu je odgovorila da takvo nesto jos nije vidjela- nasmijanu zenu koja radja.
U 11.54 A. je vec bio vani. Meni na grudima, jos uvijek privezan pupkovinom. Bio je to prekrasan trenutak- pun radosti i olaksanja. Dugo sam ga drzala na grudima- zamotanog u dekicu - jos smo uvijek sjedili u prljavoj kadi. Kad je primalja izvadila uzorak iz pupkovine- MM je prerezao pupcanu vrpcu. Onda ga je odnio obuci i izvagati- imao je 3630 g i 52 cm. Apgar 9/10/10 - u prvoj minuti je zbog boje koze dobio bod manje. Sestre su ih slikale i odmah stavile sliku na internet.
Uglavnom- trudovi i sam izgon je bio puno bolniji nego prvi put- kad su mi uz drip dali i nesto protiv bolova.
I sama primalja nam je rekla da je porod bio prekrasan- najljespi kojem je prisustvovala u 8 godina radnog iskustva i da je steta sto nismo snimali kamerom.
Druge sestre su je zezale jer im je rekla da ce ova druga rodilja roditi prije mene- medjutim preduhitrila sam ju za nekoliko sati.
Na samom izgonu prisutne su bile i djecje sestre i jako mlada doktorica koja me kasnije sivala jer sam malo popucala iznutra. Ali me super zasila- da nisam osjecala nikakve bolove i smetnje kad sam poslije toga sjedila.
Iz kade sam se odmah dignula bez problema, istusirala se i odsetala na sivanjac.
Rucak sam dobila odmah nakon sto su me sasili- taman sam i rodila u vrijeme rucka.

A ja, ja sam najvise ponosna na ovog mog maleckog koji je sve odradio savrseno i izabrao najbolji dan za porod- ne gubivsi previse vremena. Odmah je prihvatio dojku i bio mami jako dobra i mirna beba- pa se mama uspjela odmoriti par dana nakon poroda.
Nisu nas odvajali niti jednog jedinog trenutka a nasa je ljubav sve vise i vise rasla.
Boravak u bolnici kao i sam porod su bili prekrasni. Stvarno nemam niti jedne zamjerke

Sljedeci put cu razmisljati o porodu kod kuce.

[skorpionka]

misic mali i njena priča

Evo, napokon ću i ja podijeliti svoju priču sa vama. Porod mi je bio izuzetno bolno iskustvo i dan danas se pitam da li je morao protječi na dolje opisani način. No, o tome sami prosudite...
....Klarina, tatina i mamina priča....
Naša priča počinje početkom 9. mjeseca 2005. g. nakon što se jedno jutro oko 3 h na testiću za utvrđivanje trudnoće pokazao vrlo blijed, ali velik, najveći na svijetu, plusić. Nitko nije bio sretniji od muža i mene. Ja sam trudna. Htjela sam odmah svima reći, objavit cijelom svijetu ovu sretnu vijest. Već nakon par dana, otišla sam ginekologu koji je potvrdio da u meni kuca jedno malo srčeko. Tjedni i mjeseci su prolazili, bebica je rasla, trudnoća je odmicala bez i najmanjeg problema. Termin poroda je bio 31/05/2006. U 37. tjednu trudnoću sam počela pratiti u OB Sveti Duh kod dr. Matijevića. Pred kraj 39. tjedna, dr. Matijević mi je rekao da je plodna voda besprijekorna, bebica zdravija ne može biti, no nije se spustila u zdjelicu jer postoji nesrazmjer između veličine bebe i moje zdjelice. Naime, ja sam prilično sitna, a bebica je već tada premašila 3 kg. Sumnjao je da će se i spustiti, te me naručio na carski rez 01. 06.2006. Izašla sam iz bolnice gdje me dočekao muž i počela plakati. Cijelu trudnoću sam bila uvjerena da ću roditi prirodnim putem, a sada odjednom se sve promijenilo. No, u slijedećih dan-dva sam se pomirila s time jer ipak je najvažnije da se bebica ne muči previše i da s njom bude sve u redu......
28. 05. 2006., nedjelja, u 4 h ujutro probudim se s osjećajem „Kako mi je lijepo toplo tamo dolje“, kad se malo razbudim i shvatim da je plahta na mom dijelu kreveta u potpunosti mokra. Probudim muža i pitam ga je li moguće da sam se popiškila??? Dignem se da presvučem plahtu, a iza sebe ostavljam mokri trag. Moje drago pametno kaže: „Isuse, pa tebi je pukao vodenjak“. ??? Ajme meni, puko vodenjak, kaj sad? Brzo se nas dvoje bacili na brijanje, uzeli torbu i uputili se na Sveti Duh. U autu iz mene izlaze nevjerojatne količine plodne vode, a suvozačko sjedalo biva poplavljeno. Glavni izljev se desio kad sam na SD izašla iz auta. Hlače su mi se u potpunosti priljepile za tijelo. Penjemo se prema rađaoni, a pred ulazom stoje još dvije trudnice. Sestra pita „Koja će prva“, ugleda moje hlače i kaže „Mislim da ćete vi“. Unutra me pregleda jedna mlada doktorica, vidi dijagnozu i kaže kako bi bilo najbolje da o carskom odluče doktori iz druge smjene jer je ona gore najmlađa. Ništa se nisam bunila budući da druga smjena počinje za jedan sat. Bila sam jedan prst otvorena i sa neznatnim trudićima. Uglavnom, oko 7 ujutro dolazi druga smjena, dva doktora me pregledaju i kažu kako nema potrebe raditi carski, te da će to „ići“ prirodnim putem objašnjavajući da će trudovi gurnuti bebu u zdjelicu. I tak oni odu, a ja si mislim kak je ovako još i bolje. Cijelo vrijeme se čujem sa mužem koji je u čekaoni, a svako malo se i vidimo jer mi sestre dopuštaju da izlazim van. Vrijeme prolazi i prolazi, u čekaonu mi dolazi i mama..Trudove ni ne osjećam. Oko 17 h popodne se šokiram kad mi počnu davati antibiotike jer je već prošlo više od 12 sati otkad mi je pukao vodenjak. Cijelu trudnoću sam se suzdržavala od najraznijih lijekova, štetnih tvari i sl., a sad odjednom- antibiotici. Znam da su mi ih dali da zaštite dijete, no svejedno sam se iznenadila. Tek oko 20 h, nakon 16 h od puknuća vodenjaka, počinjem osjećati jake trudove, sve jače i jače. Oko ponoći postaju neizdrživi, te tražim doktora da mi da nešto protiv bolova. Nešto mi je sestra i dala, no nikakvo olakšanje nisam osjetila. Još uvijek sam bila u predrađaoni i to sama, nakon što sam otpratila barem 15-ak trudnica. Cijelo to vrijeme sam, naravno, slušala jauke, vrištanje i zapomaganje iz rađaone. Budući da sam bila sama, tražila sam sestru da pusti mog muža unutra, al me ona samo prijekorno pogledala i odbila. On je jadan gotovo cijelo vrijeme bio u čekaoni i nitko se nije ni udostojio da ga obavjesti što se dešava sa mnom i bebom. Osjećala sam se kao da sam sama na ovom svijetu, u mračnoj predrađaoni, a u daljini jauci iz rađaone.
Sati i sati su prolazili, svako malo me zovu muž, mama, tata i pitaju što se događa. Muž kaže da sam mu odgovarala potpuno nesuvislo, nevezano uz ono što me pita. Negdje oko 4 h ujutro (sad je, dakle, već ponedjeljak) dolazi dežurni doktor, pregleda me i kaže (mislim da ću se ovih riječi sjećati cijeli život) „Bravo, napredujemo, otvoreni ste dva prsta“. Nisam mogla vjerovati, tolika bol, neizdrživa bol koja traje već osam sati, a ja sam se otvorila jedan, jedini prst. Tad sam prvi put pomislila da neću izdržati. Muž u to vrijeme traži od sestre da zove doktora kako bi mu rekao što se točno događa. Nakon što mu je rekao koliko sam otvorena, muž ga moli da napravi carski, no on kaže da sve protječe u najboljem redu i da će bebica doći na svijet vaginalno. Sati i dalje prolaze, ja se tog razdoblja uopće više ne sjećam jer mi je prošlo kao u nekom polusvjesnom stanju. Napokon, oko 7 h ujutro me odvode u rađaonu. Ne znam koliko sam bila otvorena. Muž je u to vrijeme tražio po bolnici dr. Matijevića, no nije ga našao. Oko 8 h mužu su rekli da nikud više ne ide, da će uskoro ići k meni u rađaonu. Oko 9 h, jaki trudovi traju već 13 sati, napokon ugledam muža kako ulazi u rađaonu i odmah mi bude puno lakše. Držao me za ruku, prolazio sa mnom trud po trud, poticao da pravilno dišem i bilo mi je neopisivo lakše. Oko 10 h dolazi babica i kaže da mogu početi s tiskanjem, da sam u potpunosti otvorena. Ja sam bila već potpuno iscrpljena, prošlo je već 14 sati iznimno teških trudova i uopće ne znam kako sam izdržala. U točno 10 h i 33 min, nakon pola sata napornog tiskanja i izvršene epiziotomije, rodio se naš mali anđeo, naša mala Klara. Kad je izašla glavica, babica je povikala „Ajme, kako je lijepa!“ . I doista, bila je to najljepša bebica na svijetu. U tom trenutku plakali smo i muž i ja, samo Klara nije. Babica je nakon par sekundi počela dozivati doktora i, na svu sreću, nakon nekog vremena muž i ja smo začuli tihi plač naše Klare. Neopisive emocije, neopisiva snaga. U tom trenutku sam se osjećala kao da bih mogla trčati maraton! Tad je uslijedilo šivanje kojeg se uopće ne sjećam jer sam zaspala, a bebicu su odnijeli. Nakon što sam se probudila, odveli su me na krevetu u čekaonu da budem malo sa mužem. Vrlo brzo su me opet vratili unutra, u hodnik, gdje mi je doktor pokušao izmasirati maternicu. Kad god bi me pritisnuo prstima, ja bih od silnih bolova počela vrištati. Nakon što me zamolio da mu dopustim samo još jedan jači pritisak, iz mene je izletilo (po mojoj procjeni) sigurno više od litre krvi, sukrvice i različitog sekreta. Potom su me uspavali, rašili, napravili kiretažu i opet sašili. Uslijedio je odlazak na odjel gdje počinje Klarino i moje druženje, no ne bez problema. Zbog kiretaže se nisam smjela dizati, pa mi je stavljen kateter. Zbog količine izgubljene krvi, primala sam krv i nisam dobivala (čitaj: dojila) Klaru. Treći dan su mi se upalile grudi, no na svu sreću sam bila jako uporna i nakon 6 sati masiranja, razbila i najmanju kvržicu. Drugi dan sam je počela uspješno dojiti, a dojim je i danas. Dakle, već trinaesti mjesec. U bolnici sam dva puta pala u nesvijest zbog slabokrvnosti, a zbog dugih trudova i napornog tiskanja, na guzi sam imala hematom 10*10 cm još mjesec dana, a i sad imam ožiljak. Na svu sreću, doktor me nakon epiziotomije lijepo zašio, pa nisam osjećala neke posebne bolove, a i dojenje je izvrsno krenulo, pa sam bila jako sretna. Klara je nakon poroda imala temperaturu višu od 38 stupnjeva, a bila je i na granici urino infekcije.
Danas kad gledam na sve što se zbilo, a ovdje nisam htjela opisivati neke ružne riječi i stavove od strane doktora i drugog osoblja, pitam se da li je moralo sve biti baš tako. Da li je doista moralo proći više od 14 h groznih trudova i da li je moje djetešce moralo to sve proživjeti. Ne želim se više uopće prisjećati nekih trenutaka, važno je da sam ja već nakon nekoliko dana počela razmišljati o drugoj bebici, al sigurno je jedno, da se na Sv. Duh više ne vraćam.

[skorpionka]

DONATRA- KAKO JE STIGAO FRAN

Evo, došlo je vrijeme da i ja ispričam svoju priču sa poroda.

Ja sam zbog moje bolesti trebala ići na carski, cijelu trudnoću sam bila uvjerena da ću na carski, užasno sam se bojala vaginalnog poroda jer sam se samo za taj carski pripremala. Zadnja 3 tjedna trudnoće sam morala ležati u bolnici zbog manjka plodove vode i povišenih jetrenih proba. Međutim 11 dana nakon dolaska u bolnicu naš Fran odlučio je da mu je dosta kod mame i da je vrijeme da ugleda ovaj svijet. Kako mog ginića taj tjedan nije bilo u bolnici, bio je na godišnjem (to je bilo onaj tjedan nakon Uskrsa), došla su me pogledati 2 ginekologa i nisu znali kaj bi sa mnom, a ja već bila otvorena 4cm bez ijednog truda. Još sam sat vremena prije tog pregleda bila sa bratom u McDonald's-u jer je bolnička hrana za trudnice . Obrijali su me, zvali neku profesoricu u bolnici koja je bila dežurna i ona je odlučila da idem na vaginalni porod, ali sam za svaki slučaj morala potpisati za anesteziju u slučaju komplikacija. Ne moram ni reći u kakvoj sam panici bila, ruke su mi se tresle, cimerica u sobi mi je popunjavala tu izjavu. Nakon "frizure" i klistira došla sam u rodilište, došla me pogledati ta profesorica, bila sam još otvorenija i ona je rekla "Bez epiduralne, ti ćeš brzo roditi" (nisam ju doduše ni tražila).

Dakle, u rodilište sam došla oko 18h, zvala već prije MM i rekla mu da je krenulo da mi dođe premjestiti stvari sa odjela na kojem sam ležala na babinjače. Nisam vjerovala da će ga pustiti da bude sa mnom budući da nismo išli na nikakav tečaj zbog uvjerenja da ću na carski. Ali ta profesorica mu je dozvolila da budemo zajedno, imala sam super babicu koja mi je non-stop masirala međicu, ja sam joj rekla da ako ikako bude moguće bez epiziotomije. Profesorica mi je došla probušiti vodenjak, zadnjih sat vremena sam dobila drip i rodio se naš Fran u 22.20h.

Muž mi je bio divna potpora i definitivno mi je sve bilo lakše uz njega. Od cijelog tog straha od vaginalnog poroda, ponovo bih ga odabrala, jer mi uopće nije bilo nešto strašno, a bol nije bila neizdrživa.

Uz porod me vežu samo lijepa sjećanja. E da, i imala sam samo 3 šava (a prvorotka sam ).
_________________

[skorpionka]

domy


Naslov: Malo ljepša priča sa poroda


Evo da i ja opišem svoj porod. moje je iskustvo dobro, pa da ppodjelim da ne budu samo loša iskustva.
Ja sam bila na carskom. Naravno sestra me probudila u 5 30 da se istuširam i spremim stvari.
Za 15 minuta je došla sva nabrijana da di sam ja kaj ja mislim da smo već trebali biti u rađaoni.
I onda me tam odvela tamo su me polegli na neki krevet u hodniku, nakon nekih 45 min. su me preselili u sobu i natočili me infuzijom. E onda su rekli da čekaju ljekove pa sam si tu još malo odspavala i moj doktor me obišao i sestre.
Uglavnom su bili svi ok ljubazni.
Napokon su me odveli u rađaonu skinuli onda je poćelo pikanje jer sam išla na spinalnu. Znači morali su mi dati nekakvu inekciju u kičmu i morala sam biti mirno. Onda sam brzo legla dok nije počelo djelovati. Tada su se polako počeli skupljati doktori sestre i napokon je došao moj doktor. Samo sam odjednom osjetila da me neko jako potisnuo na područiju želuca i osjetila sam da lakše mogu disati, nakon 5 sekundi sam čula da D plaće i to je bilo to. U toku poroda iznad moje glave je stajala mislim neka stažistica bar je tak izgledala mlado i cjelo vrijeme pričala i gladila me.
U podlozi sam čak i muziku čula i svi su bili ljubazni i dobro raspoloženi. Znam da je pedijatar nakon što je pregledao D rekao da mu mogu kupiti torbu i poslati ga u školu, rodio se sa 4670g i 51cm.
Jedino što mi je bilo malo neugodno kad su skinuli paravan ja sam se maklo digla i pogledala , a sestra taman diže moju nogu da ih skupi, a ja sam imala osječaj da će ju nekud odnesti pošto mi je sve bilo umrtvljeno. To mi je baš bilo stravično i sam sam u sebi pomislila o moj bože. Eto uglavnom mi je sve proteklo u redu i poslije oporavak tak da nemam nikakvih primjedbi. A doktor Hafner me porodio i za svaku je pohvalu svima bi preporučila da idu kod njega

[skorpionka]

tweety

Evo još jedne priče s poroda

--------------------------------------------------------------------------------

Danas sam u šetnji srela curu s kojom sam provela vrijeme u predrađaoni pa smo malo obnovile sjećanj i tako sam se odlučila ispričati vam svoju priču.

Pošto je bio praznik, 07.06.07. MM i ja otišli smo u Samobor na ručak i malu šetnjicu. Kad smo se vratili doma, samo što sam sjela pred telku otišao je vodenjak. Bilo je to u 20 sati. Nisam baš bila sigurna dal je to to jer su mi pričali da se može desiti da se trudnica nekontrolirano upiški Tako sam se ja fino preskinula, kad nakon neko vremena opet mlaz. MM je već nestao iz kuće tako da me malo uhvatila panika, ipak mi je to bila prv trudnoća. Sva sreća imam sestru koja je rodila četvero djece pa sam nazvala nju. Ona me malo smirila i tako sam ja počela odugovlačiti. Malo sam počistila kuću, promjenila posteljinu, spremila kimbač, izdepilirala se, otuširala i tek onda nazvala MM-a da dođe doma jer je vrijeme.
U bolnicu smo došli oko 22 i 20. Tamo su me pregledali, smjestili u krevet i prikopčali na CTG. Do tada nisam osjećala ništa nakon nekih 20-tak min počeli su trudovi. Bili su u nepravilnim razmacima i ne baš prejaki. Samnom u predrađaoni bile su još tri cure. Oko 1 sat došla je sestra i skinula CTG uz rečenicu "Cure moje ajde si vi odspavajte pa se vidimo ujutro." Mi smo ju samo pogledale upitno " halo, probaj ti spavati dok te peru trudovi." Tako smo mi prohodale cijelu noć. Ujutro su trudnice samo počele stizati i začas je bila puna soba, a kreveta samo sedam. Cure su sjedile po loptama za pilates, stolicama, prozorima. Strašno za vidjet. Kaj je najgore ni jedna nije bila dosta otvorena da bi se u nekom kratkom roku porodila. Oko 9 došla je sestra i rekla " Za nijednu od vas nema doručka, sve se morate poroditi danas, a pošto ste sve otvorene prst ili dva sad ću vas poslati na kavu do Črnomerca da se malo prošećete. "
Uglavnom tako su tekli sati, lovili su me trudovi sve jače i jače, ali još se nisu ujednačili, a što je još gore CTG nije pokazivao ništa, samo ravnu crtu. Tako kad bi dr došla pogledat samo se nasmijala i otišla dalje. Kad bi nešto rekla samo su govorili da su u gužvi i da nemaju vremena.
Oko 15 sati jedna cura je bila spremna za roditi, a pošto su boxovi bili puni rađala je u predrađaoni. Nas ostale su samo odvojili zastorima tako da smo samo čule kako dr viće tiskaj, a jadna žena urla i psuje sve po spisku. Iskreno to mi je bio najgori trenutak. Trudovi su me već dobro stisli, sve me boljelo i još sam slušala te krikove i nisam znala što me očekuje. Počela sam plakati ko kišna godina i samo sam mislila "što mi je ovo trebalo?" Taman sam se malo umirila kad je počela rađati druga koja je još jače vikala i još duže rađala. Ponovno sam počela plakati.Jedva sam čekala da to sve prođe. Nakon neprospavane noći i dana i još od suza uhvatio me strašan umor tako da sam spavala između trudova.
Oko 17 sati došla je dr i pregledala me. Rekla je da sam otvorena 8 prsta i da neću ja još tako brzo. Ponovno sam zaspala, ali me počela tresti neka groznica i počelo mi se vrtiti u glavi i bilo mi je užasno slabo. Pozvala sam sestru i rekla joj da ne mogu više da nisam jela 26 sati. Već sam sanjala hranu u ogromnim količinama. Dali su mi infuziju i opet me ostavili.
U 18 i 25 osjetila sam strašan pritisak. Pogledala sam oko sebe i nije bilo nikoga od sestara ili doktora. Sva sreća krevet mi je bio prvi do hodnika iu tom trenutku prolazila je babica. Pozvala sam je da pogleda što se događa. Kad je pogledala rekla je da brzo tiskam jer već vidi glavicu. Stisla sam taj put i u još jednom trudu i moja curka je samo ispala u 18 i 33. Babica ju je odmah odnjela. Nakon par minuta se vratila s bebom i doktoricom. Ninu mi je stavila na prsa, a ona i dr su rješavale posteljicu. Cura je bila teška 2800g i duga 49cm, apgar 10/10.
Meni osobno porod je bio mačji kašalj. Nakon 10 min rekla sam da bi mogla još jedno.
Moja priča kasnije bila je gora od samog poroda. Prvo nakon tolikog sanjanja o klopi rečeno mi je da nesmijem jesti još dva sata nakon poroda. Pošto je taj dan bila ludnica nije bilo mjesta za mene pa sam tih dva sata provela na hodniku, a onda su me smjestii u sobu od doktora nasuprot boxova tako da sam još cijelu noć slušala kako žene rađaju. Na mene su vjerojatno zaboravili jer mi nitko nije dao ni večeru, a ni doručak. Sva sreča pa sam ponjela nešto grickalica i cornye od doma. Ujutro oko 10 krenula sam sama na wc pošto nikog nisam mogla dozvati. Na pola puta mi je pozlilo pa su se strčali oko mene i brzo me vratili nazad u krevet. Oko 12 više nisam mogla izdržati pa sam krenula ponovno. Opet ista stvar. Tad se jedna sestra počela derat na mene " kud idem ako mi nije dobro "Na to sam pukla i ja sam se počela derati na nju. Svašta sam joj rekla. Onda me odvela na wc ( bez pretjerivanja pišala sam 20 min ) i rekla da će probati pronači sobu za mene, a ako je slučajno ne nađe da neću moći vidjeti ni bebu ni muža jer tamo nitko ne smije. Bila sam luda. Sva sreća našli su je popodne i prebacili me i konačno sam se najela i dobila svoj smotuljak. Tad je sve krenulo na bolje.

Eto to je moja priča i ja sam jako sretna. Znam da će se neki zgražati, posebno oni koji su rađali vani, ali ja sam sretna da je sve prošlo u redu, jako brzo i bezbolno. Želim samo reči curama koje prvi puta rađaju da idu opušteno i da se ne boje jer pravila nema. Ja sam ovdje čitala o porodima i totalno se isprepadala, ali stvarno uz ovakav porod mogla bi imati još desetero djece. Cure samo hrabro i opušteno.

[skorpionka]

Kiki The Boss

KAKO SE RODILA MALA KIARA

--------------------------------------------------------------------------------

Skoro 2 tjedna prije termina sam završila u bolnici jer mi je CTG bio 100-120. To mi je bio strašan šok jer mi je cijela trudnoća prošla skroz uredno, školski. U bolnici mi je CTG stalno bio dobar ali me nisu htjeli pustiti kući jer mi je termin blizu. Mrzim bolnice tako da sam već bila skroz luda jer nisam mogla viđati supruga, a na odjelu smo bile doslovce zarobljene. Sva sreća u sobi mi je bila zakon ekipa pa smo zezancijom i tračanjem doktora kratile vrijeme. Čak sam uspjela prošvercati loptu (to se u brodskoj bolnici inače kao ne smije) jer mi je bilo dosta čekanja pa sam svako malo hopsala u nadi da ću isprovocirati porod. Kad sam ušla u 40+1 bio mi je pun kufer svega- od bolničke hrane do ginekologa koji te tretiraju kao komad mesa tako da sam odlučila u vrijeme posjeta malo zbrisati doma (stan mi je 5min od bolnice) pa smo se ja i moj dragi kresnuli da malo pomognemo Majci Prirodi da cijela priča konačno započne I stvarno u 9 navečer osjetila sam prve bolove. Ti bolovi su se brzo počeli javljati u razmacima od 15-20min no zbog šoka sam bila u totalnoj nevjerici i uvjeravala cimerice da je to ZATVOR jer sam imala feeling da moram na WC.Yeah right, svakih 15min imam zatvor Na kraju sam cijelu noć šetala do WC-a i natrag i zvala supruga svakih 5min. Sestru sam zvala tek oko 4 ujutro kad više nije bilo dileme da počinje najveći spektakl u mom životu. Uglavnom, poslali su me na CTG rekli mi da idem spavati (malo morgen) i da u 6 ujutro idem roditi. U rađaoni sam bila u 7, probili su mi vodenjak i konačno je došao moj dragi. Bio mi je strašno zgodan u bolničkoj obleci, sva sam se rastopila Trudovi su postali stvarno žestoki, bolilo je jako ali sve sam rješavala disanjem. Vjerujte cure to stvarno jako pomaže Bojan mi je strašno pomogao, bio je nevjerovatno skoncentriran i brižan, totalno sam ponosna na njega Nezaboravan mi je bio trenutak kad je od iscrpljenosti zaspao (treća smjena) bila sam šokirana! Najteže mi je bilo u periodu prije izgona- bila sam na dripu, trudovi su bili vrlo jaki i to je bio trenutak kad sam počrla cmizdriti da više ne mogu i da bi bilo super da mi daju 5 min pauze Nisam osjećala nagon za tiskanjem i bila sam totalno pogubljena kad mi je babica rekla da tiskam, mislila sam da to nije to. Više nisam mogla izdržati i počela sam tiskati, imala sam osjećaj da ću eksplodirati...i PAF u 3 truda rodila se moja djevojčica čula sam plač i za sekundu je bila na mojim prsima, tako topla i nježna, divna NOVI ŽIVOT...suprug i ja plakali smo od sreće i ponosa- to je trenutak zlatnim slovima uklesan u moje pamćenje, trenutak koji me zauvijek promjenio. Htjela sam vikati TOO,USPJELA SAM DOGODILO SE NEŠTO NAJČUDESNIJE I NAJDIVNIJE U MOM ŽIVOTU-POSTALA SAM MAJKA. Nešto što me na nevjerovatno kompleksan način upotpunjava kao ljudsko biće.Rodila se moja Kiarica