Priče sa poroda....

[ancica]

Evo , da i ja napisem pricu kako je Dora dosla na svijet...<
>10.06. ujutro, na sam dan termina, bili smo naruceni u bolnicu na pregled. Bila je subota, nema ljudi, odmah smo sve obavili. Doktorica kaze da je CTG super, ja se osjecam isto kao i inace, nemam nikakvih bolova, osim sto me vec danima sarafe crijeva pa stalno trckam na WC. Na pregledu otvorena 1 prst (ali tako je od 7 mjeseca trudnoce). Kaze doktorica - "Necete vi jos, dodjite opet u utorak". Taj dan cijeli nesto radim po kuci, do
o se osjecam, svima javljam da me ne gnjave i ne zivkaju do utorka jer necu tako
zo roditi. Navecer muz i ja idemo van, i dok smo sjedili u kaficu osjetila sam da je beba jako aktivna. Jos sam ga nagovorila da u pola dvanaest u noci idemo na hamburger . <
><
>U pola jedan dolazimo doma i ja legnem na kauc da gledam neki film, kad odjednom - trci u kupatilo. Iscurilo mi malo vode i ispao cep. OK, necu panicariti, nije beba bila u trbuhu u pola deci vode, idem ja leci u krevet pa cu vidjeti sta ce biti. Mozda nije nista, mislim si. Nakon 5 minuta - poplava. Pukao vodenjak. E sad me pocela hvatati euforija pomijesana sa strahom. Znam da moram u bolnicu. Idem se istusirati i spremiti. Voda konstantno curi. Ja placem i smijem se u isto vrijeme. Muz je priseban, na svu srecu jer ja se nisam sjetila ni da bih si mogla rucnik staviti. Uzimamo stvari i idemo u bolnicu. <
><
>U 2 ujuto budimo sestru na prijemu, stavlja me na CTG. Kaze da je sve u redu sa bebom i ja je pitam da li mogu kuci pa da se vratim kad me nesto pocne boliti onk. Nista od toga, idem kod one iste doktorice na pregled koja me to jutro poslala doma, i ona kaze da sam i dalje 1 prst otvorena i salje me u predradjaonu, a mog muza doma - neka dodje ujutro. <
><
>U predradjaoni su me opet prikljucili na CTG ostavili da spavam. Poceli su lagani bolovi, ali rijetki su i mogu lijepo spavati. U 7 ujutro dolazi smjena doktora, opet me pregledaju i sad sam tek 2 prsta otvorena, sa neznatnim bolovima. Znala sam sta ce biti - idemo na drip. Prvo klistir - to mi nije bilo nista strasno. Cak mi je i odgovaralo, jer vec danima imam stalno osjacaj da moram na WC, a nakon klistira sam barem bila sigurna da mi se to sad samo cini. O
ijala sam se doma, tako da taj dio preskacemo. Stavljaju me u radjaoni na taj stol-krevet, prikljucuju na drip i dovode mog muza. <
><
>Oko 8 ujutro je. Trudovi pocinju biti sve jaci i cesci. U 9 sam vec otvorena 6 prstiju. Doktor kaze da do
o reagiram na drip. U 11 sati molim sestru da mi daju nesto za bolove jer sad me vec trudovi peru svake 2 minute i traju oko minutu. Sestra mi daje nesto sto mi bas i nije pomoglo i pusta me da sidjem sa tog kreveta i da hodam po radjaoni. Scena je smijesna - ja setam, muz ide sa mnom i nosi mi drip, govori mi kako da disem kad dodje trud. Dolazi doktor u podne - otvorena 9 prstiju. Jos malo, mislim si.<
><
> U slijedecih pola sata potpuno sam otvorena, tjera me na tiskanje ali beba se nije spustila. I tu krece cirkus. Trudovi me peru, muz mi vice - disi, ne tiskaj, pusti bebu da se sama probija. Sestra me moli da ne tiskam jer cemo samo napraviti bebi na glavi oteklinu, ja cu se umoriti, a nema sanse da je porodim. Tako je to trajalo vise od 2 sata. U 14:45 dolazi doktor, ja ga molim da pocnem tiskati jer vise ne mogu. Beba je jos uvijek visoko, ali pocinjem tiskati. Prvi trud - slusam sta mi govore i to i radim, drugi isto, ali nakon toga sjecam se samo nekih detalja - nastala je panika, izgubili smo bebu na CTG-u, nema otkucaja srca, ja padam u nesvjestice - cujem samo buku, ne raspoznajem sta mi govore. Na trenutak cujem da ce trebati vakum. Doktor me tada drma i govori mi - bebi nije do
o, moras je poroditi u sljedecem trudu, nema "ne mogu". Opet se koncentriram i tiskam, i opet padam u nesvjest i cujem samo glas i upute mog muza - i uspjevam se toliko koncentrirati da rodim. Nisam bila svjesna ni epiziotomije, ne sjecam se ni trenutka kad se Dora rodila (u 15 0). <
><
>Kad sam dosla sebi muz ju je drzao u narucju, ona je plakala. Porod posteljice i sivanje nisam ni osjetila. Rez od epiziotomije mi je velik, uz to sam i popucala na vise mjesta. Nista mi to nije bilo vazno. Dali su mi je u narucje, stavili na prsa i 2 sata smo se samo mazile. Apgar joj je bio 9, ali sad je vec sve u redu.<
><
>Sada je stalno gledam i divim joj se kako je lijepa. Obozavam i svog muza jer je bio uz mene, hra
io me i bio je cijelo vrijeme priseban i pun paznje i ljubavi. Smatram se najsretnijom zenom na svijetu. <
><
><
><i></i>

[nela31]

avo ancica,
avo dora! <
>djevica 2002 & jarcica 2005<i></i>

[leomama3]

avo ancice i tatici takoder,da bar MM oce s menom na porod.on se toliko boji da nis od toga Atonija-11.06.'00.<
><
>Vedran-17.04´02.<
><i></i>

[ema emily]

ančica, ja evo plačem čitajući tvoju priču s poroda.<
>Tako mi je drago da je malena do
o i da si uspjela roditi ju unatoč tome što si stvarno bila na izmaku snaga (nesvjestica).<
>Svaka čast!!!<
><
>I kapa dolje svim muškima (tu spada i MM ) koji odluče prisustvovati porodu i pomoći svome djetetu da dođe na svijet! <i></i>

[andjelak]

<
><
>već dulje vrijeme namjeravam pročitati tvoju priču, ancice, i evo sad sam konačno to i napravila - raznježila me totalno....
avo, svaka čast...... <
><
><
><
><
> <i></i>

[Andrijina mama]

Citajuci mnostvo raznih prica sa poroda, odlucila sam danas napisati i <
>ja moju, a uskoro mozete ocekivati jos jednu, jer sam trenutno u 35. <
>nedjelji trudnoce.<
> Nas Andrija ce u septem
u napuniti tri godine, a vec u avgustu <
>trebalo bi da dobije
ata, bar su nam tako rekli na ultrazvuku.<
> Citajuci sve vase price,a sjecajuci se i prvog poroda, mogu vam reci <
>da mi nije bas lako pripremiti se iako znam sta me ceka, vec me svaku <
>vece obuzima strah da li ce sve proci kako treba i ovoga puta.<
> A Andriju sam rodila zaista prelako, to tada nisam shvatala ali <
>kasnije slusajuci iskustvo drugih mama uvidjela sam da sam ja prosla vise <
>nego odlicno.A bilo je ovako....<
> D. i ja vec smo zivjeli zajedno kada sam ostala u drugom stanju, pa <
>smo se u
zo i vjencali, ali nismo znali kada je Andrija zacet pa tako <
>ni tacan termin poroda. Prvih mjeseci smo svakodnevno
ojali dana i <
>iscekivali naseg sincica(jer smo vec u 4. mjesecu znali da je decko), ali <
>kako se vrijeme poroda priblizavalo ja vise nisam bila u tako slatkom <
>iscekivanju vec sam se gusila od straha. Ne znam da li cete me <
>razumjeti, ali mi zivimo u Crnoj Gori i ovdje je jos sve tako zaostalo, pa i <
>porod. Zaista. Epiduralna anestezija pojavila se tek prije nekih dva ili <
>tri mjeseca i daju je samo u jednoj bolnici u cijeloj drzavi(naravno ne <
>u bolnici u kojoj cu se ja poroditi). Sa ljekarima se takodje nikad ne <
>zna, precesto im se desavaju greske, sto je dodatan stres za normalnu <
>trudnicu.Nego da se vratim na Andriju.<
> Ja sam imala( i imam sada) ogromnu srecu sto mi je trudnocu vodila <
>doktorka, prijateljica moje mame koja me zaista pazila kao svoju <
>kcerku.Trudnoca mi je protekla u najboljem redu, osim sto sam nosila veoma <
>nisko(sto je i sada slucaj) pa sam morala piti tablete do ulaska u deveti <
>mjesec i malo vise mirovati.<
> Termin je(otprilike) bio 20. septembar i sto se vise priblizavao ja <
>sam bila u sve vecem strahu. Tolikom da sam nosu sanjala da se poradjam, <
>da umirem na stolu i slicne morbidne stvari, iako nisam slusala nicija <
>iskustva sa poroda, vec sam samo i jednostavno panicarka prve klase! <
>Moj strah isao je do tih granica da sam gotovo svaku vece prije odlaska <
>na spavanje pitala D. hoce li se opet ozeniti ako ja umrem na porodjaju, <
>ko ce paziti naseg sina za kog sam znala da ce, za razliku od mene, <
>prezivjeti, i slicne uzasno morbidne stvari kojih sam se poslije <
>stidjela.<
> Uglavnom, 17. septem
a 2003. uvece legnemo mi da spavamo, i mene u 2 <
>sata poslije ponoci probudi bol, ali toliko slab da ga se sad jedva <
>sjecam. Ja se onako sanjiva pridignem u krevetu, kad imam sto vidjeti, <
>ispod mene lokva vode!!!!Shvatim ja da mi je pukao vodenjak i da naravno <
>moram ici u bolnicu, ali od silnog straha, zakljucim(vrlo pametno) da je <
>bolje da ne budim D. vec da se okrenem na drugu stranu i ponovo zaspim, <
>bojeci se porodjaja, mislila sam da ce ako zaspim sve proci.Koliko sam <
>bila naivna pokazalo se poslije nekoliko minuta, kada sam osjetila <
>prve kontrakcije.Nerado sam probudila D. i saopstila mu, za mene tada <
>tragicnu cinjenicu, da moramo krenuti u bolnicu. E sada, iako su mi stvari <
>bile spakovane jos tri sedmice ranije, pola sam ih zaboravila, jer sam <
>od silnog straha, vadila i vracala u torbu sve sto je vec bilo slozeno <
>u njoj(kao kontrolisala), a u stvari sam samo zeljela da prodje sto <
>vise vremena i da sto kasnije odem( kako sam tada mislila da sto<
> kasnije umrem na porodjajnom stolu). Uzasno ali istinito, moj strah <
>je, vjerujte, bio neopisiv.<
> Medjutim, sto je bilo neminovno, krenemo mi oko 2 sata prema bolnici, <
>koja se inace nalazi u drugom gradu, udaljenom oko 20 km od ovog u kom <
>zivimo, Stignemo tamo rekordnom
zinom, D. je zeznuo Sumahera, jer sam <
>u kolima imala kontrakcije na svaka dva minuta sto je stvarno bio <
>razlog za strah.U bolnicu stigosmo oko pola tri, tamo se babice <
>sablaznjavaju od mog veoma izrazenog straha i pitaju jesam li normalna, znam li ja <
>da nisam jedina koja se poradja. Cak mi( jer sam bila jako mrsava i <
>imala mali stomak) nisu ni vjerovale da treba da se porodim, dok me jedna <
>nije pregledala i iznijela (epohalno) otkrice da sam otvorena svih 10 <
>cm i da beba samo sto ne izadje. Onda znate, na
zinu klistir, pa se <
>rastajem sa muzem na hodniku(naravno placuci) jer kod nas jos muzevima ne <
>dozvoljavaju ulazak u salu. Stize moja doktorka i uvedose me u salu. Ja <
>naravno i dalje u panici, placem, tresem se sva od straha, toliko da se <
>sto ispod mene tresao. Ali, vrisnula nisam nijednom. Vremena<
> za paniku sam imala jer su mi kontrakcije bile toliko slabe da ih <
>gotovo nisam ni osjecala, vec je babica morala da mi uvlaci prste u vaginu <
>i govori kad da se napnem. Sve u svemu, sam porod trajao mi je nekih <
>20-tak minuta, sto je za moju doktorku i sve ostale bio sok, obzirom da <
>sam prvorotka, ali izgleda da sam toliko elasticna da je Andrija izletio <
>kao iz puske. Sjecam se da (opet od straha) i pored najbolje volje <
>nisam imala snage na dam napon i izguram ga napolje, iako sam se trudila iz <
>petnih zila, vec je doktorka u jednom trenutku pritisnula moj stomak i <
>on je izletio.<
> Osjecaj je bio vise nego bozanstven. Istog trenutka vise se nisam <
>sjecala ni jednog momenta straha i panike, a cak sam pomislila da mi tada <
>ne bi bilo zao ni da zaista umrem(kao u mojom nocnim morama) jer sam <
>dozivjela nesto carobno, postala sam majka. Primakli su mi ga i ja sam ga <
>rukom mazila po licu i govorila kako je divan i kako ne zelim da ga <
>nose vec da onako go ostane pored mene.Sve sam zaboravila istog trena, i <
>strah od porodjaja, i bol, jer sam gledala u nesto najcarobnije na <
>svijetu-svog sina, dio sebe. Onda je doktorka uvela D. u salu i osjecaj je <
>bio kompletan. Imala sam svoju porodicu na okupu i sada su, za razliku <
>od trenutaka sa poroda, na mom licu bile suze radosnice!!!<
> Kao sto sam rekla, sad vec cekamo drugu bebu, Andrija bi za koju <
>nedjelju trebao da dobije
ata pa cu ja pisati opet. Ako, naravno, ne <
>umrem na porodjaju<
><
><
> <i>Edited by: Andrijina mama at: 13/7/06 23:32<
></i>

[nela31]

hej andrijina mama! sve ce biti u najboljem redu! i ne
ini, stvarno ne vidim zasto!!! i uzivaj u trudnoci! <
>djevica 2002 & jarcica 2005<i></i>

[Andrijina mama]

Ma znam i ja negdje u dubini duse da ce sve biti u redu, ali to cu povjerovati tek kad se sve zavrsi. Strah ipak ne mogu kontrolisati, ali pored svega, jeeeeeeeedva cekam da vidim svoju bebu.<
>Hvala puno na podrsci <i>Edited by: Andrijina mama at: 13/7/06 10:18<
></i>

[andjelak]

<
>Andrijina mama, kažu da je strah od poroda naš najveći neprijatelj koji nas zablokira onda kada ne treba - vidiš da ti je trebalo pomoći pri izgonu a zamisli koliko bi tek sve bilo
zo i gotovo da nije bilo straha kada je i ovako bilo sve super
zo ...... zato, već imaš jedno lijepo iskustvo pa možeš znati da će tako biti i sada - satjeraj ti taj strah u neku mišju rupu i samo hra
o u rodilište <
><
><
><
><
> <i></i>

[Andrijina mama]

<
><
>Jooooj Andjelak, znam da si u pravu ali... ne mogu si pomoci, uzasno me strah, a bas sam se danas cula sa prijateljicom koja se prvi put porodila isti dan kad i ja, a drugu bebu rodila je nedavno, pocetkom januara.I ja je pitam kako je bilo na drugom porodu, da li lakse ili bar isto(ja bi i sa tim bila zadovoljna) a ona mi prica kako joj je ovaj put bilo uzasno, pukao grlic materice pa posteljicu jedva izvadili, kaze jedva je prezivjela,naspram toga joj prvi porod bio pjesma. A otisla je sa manje straha nego prvi put, racunajuci da zna sta je ceka i da ce biti lakse. E ja se toga plasim, a inace jako lose podnosim bol, poslije prvog poroda nisam mogla vjerovati da sam se porodila i prezivjela.<
>Nego necu vas zamarati mojim strahom, sta cu... mora izaci kad je vec uslo, zar ne?<
>U svakom slucaju, Andjelak, hvala ti na rijecima ohra
enja, to mi zaista treba ovih zadnjih dana <i></i>

[happy071]

Uh, jucer sam bila napisala citavu prica sa poroda i onda sve nestade. Ma kada pogledam to je zapravo vise pricica od poroda, za razliku od prosli put <
><
>Daklem, cekali smo mi dvije sedmice iza termina da se nesto desi, pa kada nije odem fino u bolnicu na indukciju. U bolnicu sam dosla oko 9 0 ujutro i oko 11h dobila prvu tableticu. Naravno nisam reagovala vec su neki blagi, zanemarivi trudici poceli nakon treceg komada (prosli porod sam ih dobila 9) tj tek negdje oko 20h. Bila sam ubjedjena da se nista nece desiti prije jutra pa sam poslala mm kuci, da se jadan ne pati po bolnici bez razloga. I lijepo krenem na spavanje. Kad oko 23 h vidim ja stvari se zakuhavaju pa pocnem mjeriti trudove, a oni na 5 min. Babica me pregleda,kaze 2-3 cm otvorena, zovite muza ako necete da se sami porodite, drugo je djete, mali razmak medju porodima bla, bla. Ja malo skepticna al nazovem mm. Sisla sam u salu malo prije ponoci, muz dofurao
zinom svjetlosti. <
><
>E onda ctg, klistir (kaze pojacace vam trudove, a meni vec oci ispadaju i od ovih . Babica se raznjezila kako sve ide skolski, ma ljepota jedna. A zena je fakat bila super. Mjenjala sam polozaje kako mi je odgovaralo: sjedi, lezi, stani, cucni, dubi na glavi, ma sta god. Bila sam prikljucena na neki bezicni ctg pa sam se slobodno kretala. Pita ona bih li ja pokusala da se porodim na stolici i ja prihvatim. To je ona niska stolicica u obliku slova U, a na pod stavi debelu plastificiranu spuzvu i sterilne papire. Vodenjak je pukao nekih pola sata prije izgona i onda je sve bilo pravo
zo. Najtezi dio mi je bio preci od stola do stolice jer je beba bila vec na izlazu. Iza mene je sjeo mm na normalnu stolicu, naslonila sam se na njega, uhvatila za ruke i vozi Misko. Ovaj put sam vristala do neba ali bas mi je prijalo. Imala sam potrebu da se tako "izrazim" <
><
>Nidal se izasao u 4-5 potisaka u 02:01, gluho doba noci. Tezak 3.950 gr i dug 54 cm. Obim glave 36,5 cm sto kazu nije malo. Ja ni ogrebana. Bila sam tako sretna kada su mi rekli da nema tu sta da se sije, obukli mi gacice i pozvali me da gledam kako sredjuju Nidala. U medjuvemenu smo imali i mali cas anatomije jer smo gledali kako dr i babica pregledaju placentu. Objasnjavale su nam koja strana ide gdje i mogu vam reci da ne izgleda tako gadno kada se ocisti od krvi <
><
>Sve u svemu, jedan prekrasan porod kakav zelim svima. Interesantno je da sam ja uvijek, kada neko kaze da je imao lagan porod, nekako to povezivala sa - bezbolan porod. E pa nije bio bezbolan. Al je bio
z i efikasan <
><
>Pusa <
><
><i></i>

[moj(a) djeca(k)]

happy, svaka cast zeno, i pricu si stigla napisati. <
> <i></i>

[eli73]

super pričica, happy. sa starijim si imala težak porod, ako se do
o sjećam?<
>btw, dečko ima stvarno veliku glavicu. moja je imala 34cm i rezali su me. <i></i>

[happy071]

eli73 sa prvim je bilo gutavo ali sam se i tada relativno
zo oporavila. A tada su Farisu izmjerili obim glave od 38,5cm. Moja mama, inace pedijatar, se prestravila. Naravno, na pregledu pri otpustanju iz bolnice, kada je imao 5 dana, izmjereni obim je bio 36,5 cm. Znaci prilicno veliko ali ne alarmantno. Tada nas je necija nepreciznost bas za
inula. Ali ni onda me nisu rezali, sama sam malo pukla i imala 2 konca. Nista strasno. <
><
><i></i>

[eli]

blago tebi sa mamom pedijatricom. dečkićima <i></i>

[leomama3]

e pa da vam i ja malo cjedim mast(kako kaz tu kod nas) i ja imam lagne i
ze porode-mogla bi roditi 10 puta<
>da skratim pricu prvi put je sve trajalo nekih 7 sati,sto kazu da za prvorotko jako
zo.drugi porod je bio munjevit za samo 2,5 sata(negdje sam vec to napisala )<
>a,sad treci- pa pocelo je oko 8 ujutro 15.7. 2006.,u subotu.nisu to bili bolovi,vec samo neko frkanje,ko da imam trckalicu ,mislim si ja ma nije to nista.10 min kasnije vjesam ja ves,kad eto opet,ali jos uvjek nis ne boli do pola 10 vidim to je to,ALI JOS UVJEK NIS NE BOLI.velim ja MM nek zove sogora,idemo u vinogradsku(sestra mi je rodila 3 dana ranije i spremala se taj dan kuci,pa je i on isao s nama po nju).dodemo do Samobora i cekamo sogija,mene steze i frce i ne boli .stize sogi i krecemo u bolnicu.u 11.30 stigosmo do radaone i ja pozvonim,a onda cujem ono blesavo pitanje"izvolite sto trebate?" ,na sto cu ja "ja bi rodila" i mene BOLIII.<
>tako udem ja pregledaju me i uzmu anamnezu.trudovi prilicno jaki,beba oko 3250g(je ziher ) i otvorena 5cm.pristajem na klistir(stvarno pomogne trudovima),pic-friz je vec doma napravljen( ) i ostave me da setam(da sam isla ravno stigla bi do crnomerca i nazad ).sada me tudovi peru svaki cas i bole,ali nekako me manje boli nego prvi i drugi put.sestra se vraca po mene(Andreja) nakon nekih 30-45min.mislim bila je u prolazu i ranije,ali sada me odvede u radaonu,u boks.bilo je negdje oko 13 sati.<
>sada su krenuli pravi trudovi,jedva sam docekala da mi navuce one carape(imam jake vene jos od prije,nevezano uz trudnocu),pa da se okrenem na desni bok.jedino sam tako mogla lezati na ledima bi mi se zustavljala cirkulacija.doktorica mi je probusila vodenjak i osjetila sam kako mi curka plodna voda(nevjerovatno,ali bas mi je pasalo,ko da je pao pritisak ).Andreja me je obilazila nekoliko puta i ocitavala trudove i ctg,trudovima je bila impresionirana ,cisto su ispadali s ljestvice(barem tako rece).<
>doktorice su dosle na samom kraju kad se bebina glavica vec prislonila na kosti zdjelice.tad sam se trebala okrenutu na leda mislila sam da ce mi puknutu zdjelica dok se okrenem i rasirim noge,pritisak je bio nevjerovatan,a to je za moje kukove bilo previse(urodena mana,iscaseni kukovi,a posljedice osjecam tek sada,zato vodite bebe na UZV kukica sto prije,meni su to otkrili sa 8mj)i to je najbolniji trenutak poroda.<
>sada je samo trebalo tiskati,a kao slag na kraju,stigla i moja sestra s odjela i prisusvovala porodu svoga 3. necaka tiskanje je bilo prilicno tesko,ali ne i bolno,medicu su mi lagano razvlacili i nisu me trebali rezati.ne boli vec vise zari ko kod kad zgulis kozu na betonu(e je mi uspredba ).kad je Andrej ispao van to je bilo ,nevjerovatno olaksanje.pogotovo ako se uzme u obzir da je beba bila 4060g i 52cm i opsega glavice 33,5cm,sto ce reci ipak vise od predvidenih 3250g <
>to je bilo to moj se treci lavic rodio u 14.09,samo 2,5 sata od ulasaka u bolnicu,na moje trudove i sa zavrsnicom od samo 2 sava iznutra i dva izvana uglavnom porod za pozeliti <
>evo sada ce imati skoro 2 mjeseca i ja se osjecam sjajno,mali divno napreduje i cjela obitelj ga mazi i pazi. Antonija-11.06.'00.<
><
>Vedran-17.04´02.<
>Andrej-15.07.'06.<i></i>

[corazon]

Leomama ti si super žena! Ljubi svoje laviće!

[Daphne]

i sam vam duzna pricu sa zadnjeg poroda... nazvala sam je :
tata vozi 150 na sat

na kraju trudnoce bila sam tako teska i troma, boljela me svaka kost.. tako je bilo i u nedjelju,11.12.05. pa da me malo oraspoloze mama mi je donijela njoke sa divljaci za veceru a muz mi je skuhao malo crnog vina..
ni t od trudova... oko deset do dva ujutro probudi me lagani prasak.. kao da je palo jaje sa stola...skocim u krevetu, onako bunovna i mislim: otkud jaja na stolu?
opet lagani kvrc....kvragu to nije jaje, ode moja voda!!!!
dignem se i lagano se pocnem oblaciti, mislim si ima vremena...
jedan, drugi i treci trud u razmaku od po 5 min i strasno jaki... uh, moglo bi to bit brzo....budim muza i govorim kako moramo na hitnu, ja nemama uputnicu...
do hitne jos dva jaaaako zestoka... kazem muzu, cuj idem ja s hitnom a ti idi za nama autom...
na hitnoj nema kola, vec su u puli....šta sad, mene dere jako, neznam vise hocu li stic do pule svojim autom...kaze doc, ostanite ovdje pa ako treba, rodite tu....
sorry braco, ipak nemam toliko povjerenja u njega....
muz pali auto i picimo za pulu do koje ima oko pola sata normalne voznje....
pred ulazom u grad crveno na semaforu pita muz sta cemo... VOZI, rodit cu u autu ako stane...
sreca nije bilo prometa...
vec ne mogu vise, dijete zeli van..
na prijemu sestra hoce uzet podatke, al ja vicem nema vremena, dijete izlazi!
vozimo se liftom na cetvrti gdje su radjaone, a lift spor ko godina.....
vjesam se muzu na skafander, boli, rastura jer je glavica vec na samom izlazu....ni ne sjecam se kako sam dosla do stola za radjanje..
znam jedino da su me jedva skinuli jer sam bila u trenirci i da sam je u jednom i pol tiskanju izbacila... malkosu me recnuli i to je bio kraj price...
a o pothladjivanju i inkubatoru drugom zgodom....

[Arkana10]

Daphne kod tebe je bilo strasno brzo...
pusa maloj princezici

[Vrapcic]

Daphne koji brzinski porod...ma svaka cast!!!! Ljubac princezama!!!!

[iva2002]

Svog poroda se još uvjek jako dobro sječam iako je bio prije 4,5god ali kao da je bio jučer.
Budući da sam prije imala dva spontana pobačaja u ovu trudnoću sam ušla s grčem u želudcu. Iako mi je bilo savjetovano da poslije kiratže pričekam 6 mjeseci, ja odmah idući ciklus ostala trudna.
Taj dan tjedan dana prije poroda odlučim ja sreditri sobu, oprala prozore, zavjese i oko 17sati kad sam se vračala od kume na pola puta pukne mi vodenjak. A ja biserka gledam okolo da li me neko vidi jer mi bilo strašno neugodno. Kad sam stigla doma MM se uspaničio da moramo hitno u bolnicu, a ja mu govorim da mene ništa ne boli i da nema razloga za žurbu, neka on mene najbolje odveze do mog doktora na pregled. Doc me stavio na stol za pregled i prikopčao mi CTG i kao sad će on vidjeti da li je stvarno pukao vodenjak i kakva je plodna voda taman kad se namjestio onako ispod mene i nešta je gurnuo, a ono iz mene poplava po njemu (strašno), a meni je bilo toliko neugodno da sam se čak ponudila da sad ću ja to sve lijepo počistti (mislim stvarno) i onda me on poslao u bolnicu bojao se infekcije, kao imala sam i neke trudove vidljive samo na CTG-u. Ali prije nego sam otišla on meni veli «nemoj sad da tamo vičeš i da sebe i nas sramotiš (moj šogorica je zdrav.djelatnika) neće ti biti ništa lakše ako budeš urlala», a ja njemu kažem da ja ne bi išla roditi jer me jako strah i toliko se bojim da mi noge klecaju (ali sad je kasno da mislim na to).
U bolnici me u 19:00 sati dočeka neka strašna doktorica koja me pregledavala kao da sam joj smrtni neprijatelj i zakljiuči da sam otvorena samo 2 prsta i da nema šanse da rodim tu veče. Nego me spakuje na odjel za održavanje trudnoće i veli da se dobro odmorim jer je predamnom duga noć i još duži dan. I sad ja u sobi s još 5 trudnica koje isto tako čekaju, ali one pametno spavaju, a ja bi najrađe pobjegla jer sad ja nebi rodila, smrzla se od straha, neznam šta me čeka, žene me isplašile da to boli da se raspadaš i sl.užas.
U 22:30 nemam više živaca i zovem sestru da me vodi u rađaonu, e ali prije toga na redu je bio klistir i brijanje (iako sam kod kuće sama obavila brijanje) i
u 23:30 sam bila u rađaoni.
Tada je došao mladi specijalist i rekao «Prvorotkinja, još uvjek 2 prsta otvorena, plodna voda još nije sva iscurila, ma nema šanse da rodite u mojoj smjesni» (a smjena mu završava u 7 ujutro) ja već sva iživcirana molim ga da TO požuri i da što prije sve završi jer se jako bojim onoga što slijedi i on me prikopća na drip u 00:00.
Još sam čula ženu u boksu pored mene rodila je sina u 00:15 i onda sam zaspala. Nevjerojatno s dripom u ruci ja sam hrkala do 3:25 kao top, tada sam se probudila i imala sam osječaj da ću tamo na stolu izvršiti veliku nuždu (ali ja biserka nisam htjela nikog zvat) kad je babica došla oko
3:30 pita ona mene «Gospođo što ste se vi tako napeli», a ja velim «Ja hitno moram na WC», a ona će « molim vas okrenite se na leđa» (budući da sam ležala na boku pokrivena do zubi bilo mi je hladno što od straha što od hladnoće) ja se okrenem, a ona će na onaj interfon «Doktore brzo dođite žena rađa», a meni veli «Idući trud tiskajte». Ja si mislim kako pa to nisu tako jaki bolovi da se raspadam i kažem «A kako da tiskam?». I onda mi ona lijepo objasni i kaže idući trud nemojte fulati. Uglavnom kad je doktor došao glavica je već bila vani, epiziotomiju nisam ni osjetila, još jedno tiskanje i gotovo na mojim grudima je ležala moja mala mrvica 3480g i 52cm u 3:45.
Sad kad iz ove perspektive gledam, pa to nije uopće strašno i PRAVI trudovi su trajali svega 15 minuta, a najgora mi je bila neizvjesnost i strah od onoga što me čeka. Da mi Bog da imala bi bar još 2 djece.

[ponosna mama]

Ajd da napišem i ja priču sa svog poroda. Bio je to jedan običan porod, nimalo brz, niti previše uzbudljiv ili po nečemu poseban - osim po jednom malom dječačiću koji je tog 06.03.2006. ugledao svijet svojim lijepim plavim okicama.

Termin mi je bio 01.03. ali malcu se još ne da van. Odlučio je pričekati toplije dane. Tako je prošlo još 4 dana, ja cijelo vrijeme otvorena 1 prst. Nedjelja, 06.03. oko 2 ujutro, ne mogu spavati (ništa čudno, već dugo me mučila nesanica) ali me malo trbuh boli pa se iz spavaće sobe selim u dnevni boravak gledati TV. Oko 5 ujutro konačno zaspim a cijelo vrijeme me nešto u trbuhu boli. Ja uvjerena da su to lažni trudovi.
Ujutro izvještavam o tome MM-a, odlučim oprati kosu i srediti se za svaki slučaj. Dobro da jesam jer oko 15 sati na gaćicama primjećujem smeđu mrljicu. Zovem SD i oni mi kažu da dođem. Vani je snježna idila, padaju ogromne pahulje snijega, dan kao stvoren za spavanje pod toplom dekicom a ja moram u bolnicu. Grozno. Ja ne bih još.
U 16.30 na pregledu doktorica mi priopćava da ostajem jer sam otvorena 4 prsta. Presvlačim se, dobivam klistir i odlazim u predrađaonu. Tamo su još 4 žene, sve se presavijaju od bolova. Ja tupavo sjedim na svom krevetu, mlatarim nogama i dopisujem se sa svima. Sestre me tjeraju da hodam, a meni se ne da. Dosadno mi je za poludit!
I dalje me gnjavi ta bol za koju sada znam da su trudovi i da ću uskoro roditi. Kunem se, manje su me boljeli trudovi nego menstrualni grčevi.
Onda slijede pregledi - imam osjećaj kao da me pregledavaju svakih 10 min, ali naravno da nije tako.
U 20 sati otvorena sam 7 prstiju i šalju me u boks. Moram leći, prikopčavaju me na CTG, daju mi drip. Meni ništa. I dalje mi je dosadno. Ali onda nastupa bušenje vodenjaka - nimalo ugodno iskustvo. Blago mekonijska voda. Pa opet pojačavaju drip (znam da su ga i treći put pojačali, ali nemam pojma kad). Pa onda dobivam ononeštokakosezove protiv bolova i od čega mi se užasno vrti u glavi. Mislim, stvarno ne znam čemu to služi, samo mi je gore. Ajd sad su se trudovi malo pojačali, babica mi objašnjava kako da pravilno dišem. U jednom trenutku ostajem sama, a najedanput zvukovi otkucaja bebinog srca preko CTG-a postaju sve sporiji i sporiji... U panici gledam kako se broj otkucaja smanjuje i iz sveg glasa dozivam babicu! Ona dolazi, zove doktora, dolazi ih nekoliko...odjednom je oko mene cijela hrpa doktora i babica, vade mi krv (za slučaj carskog reza), gledaju, čekaju... odlučuju me okrenuti na lijevi bok. Otkucaji se vraćaju u normalu. Promatraju me tako neko vrijeme. Nikad me u životu nije bilo tako strah kao toga trena. Molim ih da mi puste muža unutra ali kažu da ćemo pričekati još malo da se stanje skroz stabilizira.
Nakon nekog vremena dolazi MM. Hrabri me, pričamo između trudova, dodaje mi vodu. Kaže mi da su u čekaonici moja i njegova mama, njegov brat. Da su svi uz mene, da me svi vole... to mi daje još snage.
Trudovi su sve češći, ali stvarno ih dobro podnosim, uspjevam ih prodisati samo sam jaaaako žedna i grlo mi je suho. U jednom trenutku osjećam pritisak na debelo crijevo i zovem babicu. Ona dolazi, okreće me, opet stiže cijela svita doktora i konačno imam dozvolu za tiskanje!
U 3 ili 4 truda (uz pomoć doktora koji mi je nalegao na trbuh:shock) u 01.50. rađa se naš sin Leon! Totalno sam zbunjena, očekivala sam od sebe drukčiju reakciju. Samo ga gledam i tepam mu, ali nisam još svjesna da sam postala mama... tata sav sretan sve snima.
Onda tata mora van, šivaju me (5 šavića), ništa ne boli.
Oko pola 5 sam u sobi na odjelu. Oko pola 6 stiže moj mirišljavi paketić, spava i ne pomišlja na papanje. Gledam ga i zaljubljujem se sve više i više...
Sada ima 8 mjeseci, predobra je beba, odlično spava, super jede. Svaki dan mi je sve slađi i nije mi jasno kako sam prije mogla živjeti bez njega...

[Mamidji]

Ponosna mama- prekrasna prica...... i ja tek sada razumijem kako se osjecash posto nash mali mirisljavi paketic ima tek 18 dana a meni vec ne ide u glavu kako smo mogli zivjeti bez njega....nasheg najsladjeg malog misheka

[MamamaleP]

Evo ja se navukla na nesanicu...pa da prekratim vecer i napišem kako se rodila Paula...
Termin mi je bio 8.3 2006,na Dan žena.Pet dana prije termina,u petak 3.3,bili smo na redovnom pregledu u Petrovoj,receno mi je da sam zatvorena i da ništa ne ocekuju još neko vrijeme.
Došli smo doma,i negdje oko 16 h osjetila sam laganu bol u predjelu jajnika.Nije me jako bolilo,ali imalo je oblik truda,bar po onom što znam iz teorije,naime ovo mi je prvo dijete.Bolovi su se nastavili,ali ne i pojacavali kroz cijelo poslijepodne i vecer.Također su se skracivali,tako da sam oko ponoci imala trudove na 10 min razmaka.Kako me nisu boljeli,ja sam bila duboko uvjerena da se radi o lažnim trudovima,no ipak sam kontaktirala bolnicu.
2 ujutro,trudovi na 2 minute razmaka,ja i dalje uvjeravam muža da su lažni.On bi u bolnicu.Ja punim kadu toplom vodom,mislim ako se okupam u toploj vodi,prestat ce.
U pola 3 dam se nagovoriti i odlazimo u Petrovu,pregledavaju me i kažu ništa od poroda,premalo sam otvorena-samo 2 prsta.Ipak,zadržavaju me u bolnici uz naputak da hodam i hodam i hodam.
Negdje oko 4 h,ja se smrzavam u spavacici,odjednom nahrupila hrpetina žena,sve spremne za porod i sestra me tjera u box da ne radim gužvu u predrađaoni.
I tad!!!!!!!
Stavljaju me na ctg,sestra se mršti,zatim ponovno stavlja,i dalje se mršti.Popipa mi celo,zatim mjeri temperaturu.Nakon par min provjeri temperaturu,ponovo stavlja pojas od ctg-a i pocne panicno vikati: doktora,doktora!!!!

Uletava doktor,pregleda me,zbuši mi vodenjak i ode van iz boxa.Ja zbunjena.Vraca se nakon minutu i kaže:"Gospođo,vi morate na hitni carski rez,jel to u redu?"
"Kak mislite da li je to u redu,pa vi ste doktor ne ja",cudim se.
Sele me na kolica,daju mi neke papire da potpišem.Potpisujem,ne citam (možda sam nekom jamac za kredit,stvarno nemam pojma što sam potpisala),molim dva Ocenasa na putu prema sali-jedan za Paulu,jedan za mene.
Peru me za operaciju,stavljaju mi masku,tonem u mrak....

.....7 sati ujutro,subota 4.3.2006.Doktor Blajic me draga po obrazu:
"Ajd,budi se,diž se,rodila si zdravu djevojcicu u 5.04 h.Sve je u redu"

Sve mi je mutno...pa mm nezna,rekli su mu da dođe u sedam u bolnicu,ako želi biti na porodu..."Mobitel....",šapcem hrapavim glasom..."mobitel...."

[ponosna mama]

MMP, pa zašto carski? Što nije bilo u redu?

[DomiMama]

ja cu uletit umjesto mamemaleP...

imala je visoku temperaturu, silentni CTG... navodno upala plodovih ovoja...

[ponosna mama]

Ajoj.
Hvala Bogu pa je sve dobro završilo!

[MamamaleP]

Pricu sam maksimalno skratila da ne zauzima puno mjesta,ali ucinila sam veliku nepravdu Domimami koju nisam nigdje spomenula,pa ovom prilikom to ispravljam:
Još od prvih trudova,dok sam mislila da su lažni,bila sam u telefonskom kontaktu s njom.Savjetovala me i brinula se.Domimama je u moje ime nazvala bolnicu i tražila savjet.Domimama se pobrinula da me doktor kojeg ona poznaje primi i brine se za mene.
Samo zbog Domimame nisu me pustili kuci,vec zadržali u bolnici-tko zna što bi se desilo da sam otišla doma.

Domimama,znam da si ti skromna i da ceš se možda ljutiti što te ovdje spominjem,ali ja nemogu a da ti ne zahvalim na svemu.
Bila si i ostala moja najdraža!!!!!Ponosna sam što te imam u životu,ponosna sam što si mi uzor,ponosna sam na tebe i tvoju predivnu obitelj.
Voli te tvoja kumica.

[DomiMama]

luda si skroz...

[maja3]

Ajd dobro onda da i ja kažem kako je meni bilo....
Zbog rizične trudnoće, tj višeplodne, cca 2 mjeseca sam ležala u bolnici pod preparima na infuzomatu. Više neznam gdje nisam bila upiknuta a fala Bogu ni kak sam zgledala (u bolnici nema full figure ogledala). Onak luda kakva jesam kotrljala sam se po bolnici u stilu udri brigu na veselje, pa mi je muž od kolegice dao napraviti majicu (jedro) na kojoj piše "kolko nas ima, jebote kolko nas ima...." I tak jedan dan u 33 tjednu dođe meni svekrva, ko svaki dan, s ručkom i ja se odlučim otuširati. A kad tamo pukne vodienjak. Izađem ja iz tuša i kažem svekrvi: "Branka puko mi je vodenjak, daj odi nađi nekog", a ona meni "jesi sigurna"
Lijepo su me odpremili na prvi kat bolnice, obrijali (reko ja sestri - imam ja friške žilete i pjenu u neseseru, a ona se meni nasmije pa mi kaže - evo za tebe ću staviti novu britvicu ) - kak si ja svašta zamišljam
I lijepo su me tamo dolje ostavili 9 sati u trudovima, a znali su da trebam roditi na carski (jer nema šanse da trojčeke 2 mjeseca prije vremena rodim vaginalno). Skoro sam im iskrvarila jer su mi žile bile jako prokrvljene al opuštene od prepara, a djeca su mi odmah završila na Rebru.
Malo je horor priča i nebi željela davit sa njom, ali kamo sreče da sam se više angažirala i davila tj da sam znala da se u principu trojčeki i rađaju između 32 i 34 tjedna. ovak sam si ja mislila imaaam ja joooš duugo.
Evo sva sreča na kraju nakon groznih stvari (apgari 1-2 i 1-1) sve je ok...
Samo si ja to moram još priznati i počet ih odgajat ko normalnu zdravu djecu inaće će bit još razmaženiji.
A moj siroti muž je tamn otišao u opatiju na službeni put, a ja sam mu onak u šali rekla "nemoj ić moral buš se vraćat" i tak je i bilo