On želi samo Gormite (i to samo Gospodara voda i vulkana, ali samo one kojio mijenjaju boju u vodi
) i dinosaura Triceratopsa.Točka.
Ne želi ni čuti za išta drugo.
Kaže: "Napiši im (djeci), mama, što da im kupe."
)Fora je u tome što on oduvijek prilično točno zna što želi, ima presnažnu volju, fanatično je svojeglav i uporan. To je često jako zahvalno, nije rastresen i mnogi se problemi lako riješe.
Ovdje mi to stvara problem.
Sestričnama i bratićima lako možemo reći "de, kupite mu gormite", i priča gotova.
No, dolazi mu i 6-oro djece iz vrtića čije roditelje ne poznam.
Kako da im kažem šđto da mu kupe?
U biti, ubija me taj svijet u kojem je djeci postalo ama skoro sve dostupno, u kojem nema faktora iznenađenja, u kojem djeca smatraju sa su bogom dani anđelčići koji su tu da primaju darove i u kojem, to je smiješno više i reći, nema nimalo skromnosti.
Oduvijek mu objašnjavam da, iako nas neki poklon možda i nije razveselio on je važan jer pokazuje kako nas je onaj tko nas daruje htio obradovati i pokazati da mu je stalo do nas.
I moramo mu se zahvaliti.
U praksi to ispadne tako da on ili odšuti kada dobije ono što muj se ne sviđa ili to ignorira (to je bolji scenarij), u goroj varijanti protestira "ali, ja to nisam htio."
U biti, ne mogu reći da je ikada imao baš neki ispad kšto se tiče nezadovoljstva darovima, ipak on to ostavi za naša 4 zida, ali ja se ne mogu pomiriti s takvim načinom razmišljanja ne samo u njega, nego i u mnoge ostale djec e.
Jedna moja nećakinja doslovno pravi scene ako ne dobije glupu winxicu za rođendan. Mislim, da joj dođe 15-oro djece, svi bo joj treb ali kupiti winxicu. Ja prva joj to ne kupujme i niti jedoj nećakinji nisam nikada htjela iz principa kuptii nit barbiku, nit bratz nit winx.
Odnosno, kupim joj ili napravim nešto kompromisno (npr. napravila sam joj torbicu za papuče u školi s likom Bloom), ali ne, to nije to.
Par prijatelja i poznanika kupuju darove svojoj djeci umjesto baka/djedova/kumova/prijatelja koji su katkad znali zglajsati u izboru darova. To je, u stvari, nekakv prešutan dogovor među njima - kasnije im ovi daju novac i svi su zadovoljni.

Ne mogu to svariti, nikako.
Ali, navesti dijete da to skuži, uvidi čini mi se nemogućom misijom.

Ako ću krenuti od sebe, ne sjećam se da sam ikada pokazivala nekakvu oduševljenost pri primanju one šiiiroke palete poklona prije tih 30-ak godina
, ali interes za to jesam. A to da bih protestirala, ili bilo tko u ono vrijeme, stvarno se ne sjećam.Kako vi u svemu tome?
Imate kakvu mudru rečenicu?
Naganjam li vjetrenjače?









. jedino što bi mi tokom godine znala reći to mi je rekla ta i ta kupiti za rođendan. 


