Tesko odgojiva djeca

[Megan]

imam prijateljica (AL NISU SA OVOG FORUMA! ) koje mi otvoreno priznaju da "podmite" dijete sladoledom il igračkom (jer toliko užasno cendraju ili tvrdoglavo udaraju po svom), da bi one mogle na miru popiti kavu il nešto svoje obaviti. i govore mi to na način da su svjesne da to i baš nije najbolja edukativna metoda i da će im se kad tad obiti o glavu.

I meni se to znalo dogoditi, nisam svetica, pa sto onda

[eli]

ja sam gospođici svojevremeno u kafićima davala mali šećer i žličicu u ruke nek licka i gricka da mogu na miru popiti kavu. nemajka!

[patkica]

pod time “kakvi su im roditelji“ sam mislila na njihovu sposobnosr rijesavanja problema

tu se opet vracamo na to s kakvim se problemima pri odgoju djeteta roditelj susrece. tezi ili laksi.

npr. moje starije dijete je u razdoblju od prve do cetvrte godine zivota grizlo. I to izrazito jako, burno, na svaku frustraciju, nezadovoljstvo (a cesto bi tek naknadno ustanovili sta je mogao biti triger), ponekad jednostavno na recenicu koju bi mu netko rekao, a u svakom slucaju reagirao je i na najmanji osjecaj nesigurnosti. Mnoga djeca grizu u nekoj fazi, obicno oko druge godine (otprilike se sjecam sto sam citala o tome, mozda sam fulala, srecom je to iza nas). I kazu da traje par mjeseci. Kod nas je trajalo tri godine sigurno. A ne par mjeseci. Kao sto mnoge faze, one lose ili manje lose kod nas traju puno duze i sporije prolaze nego sto to vidim u okolini. Sta bi covjek pomislio kad vidi velikog djecaka od 4 godine kako grize oko sebe? Da je agresivac, ili ludjak ili da su mu roditelji potpuno nesposobni. Ja sama sebe cesto dozivljavam nesposobnom (u vezi njega), sad vidim da i vi mislite da je rijec o nesposobnosti roditelja.

Tog se perioda vrlo mucno sjecam. I da, moja sposobnost rijesavanja tog problema je bila ocito losa, jer sto god radila, pokusavala - nista nije uspjevalo. Meni osobno je uspjevalo jedino brzina reagiranja tako da ga fizicki sprijecim u tome kad vidim da krece na mene. Al to nije uspjevalo drugima (pogotovo onima koji to nisu ocekivali).
Naravno da to nije nesto sto je mogao vidjeti kod nas (ili negdje drugdje), cemu sam ga ucila i nisam to pustala "da samo prodje". Bio je opasan za okolinu, neugodan, naporan i TEZAK. Nisam tada vidjela niti sad tako vidim - da je moje roditeljstvo ili pristup ili bilo sto izazvalo takvo ponasanje. A s druge strane, nisam vidjela niti jedno drugo dijete da to tako radi, niti jednog roditelja koji se sa takvim necim suocavao.
Pa se onda pitam: Kad neki roditelj ne prolazi sa djetetom takve teskoce, ne dozivljava tako nesto od svojeg djeteta, ima li pravo onda automatski osudjivati mene kao roditelja, i reci mi da sam nesposobna, zato sto moje dijete to radi tako? Mislim, s obzirom da se NIJE suocavao sa takvim problemom, on sam NE ZNA kako bi se ponasao i reagirao da ima takvo dijete?

Primjer sa grizenjem je samo jedan u nizu.

[LiKmama]

ne znam gdje si iscitala da je bilo tko htio reci da si nesposobna.
po mom misljenju jednostavno za taj problem nisi nasla rjesenje.
nitko ne moze sve rijesiti i za sve imati odgovor i savrsenu instant recepturu.

isto kao.... ne znam.... pazi sad usporedbe, dinstanje lignji. njih se ne smije zacinjavati dok nisu gotove i ne smije ih se podlijevati hladnom vodom jer u oba slucaja ostanu zilave, sto ne mozes znati dok ti ili netko ne kaze, ili ne otkrijes sama, no to te sigurno ne cini losom ili nesposobnom kuharicom.

isto tako i to grizenje. isprobala si sve cega si se sjetila - nije pomagalo. na kraju balade je prestao. e sad, mozda je prestao jer su tvoje metode urodile plodom, a mozda pomoci jednostavno nije bilo - mozda je morao to proci dok mu samom ne sine da se to ne radi.

[mamashnita od noje]

npr. moje starije dijete je u razdoblju od prve do cetvrte godine zivota grizlo. I to izrazito jako, burno, na svaku frustraciju, nezadovoljstvo (a cesto bi tek naknadno ustanovili sta je mogao biti triger), ponekad jednostavno na recenicu koju bi mu netko rekao, a u svakom slucaju reagirao je i na najmanji osjecaj nesigurnosti. Mnoga djeca grizu u nekoj fazi, obicno oko druge godine (otprilike se sjecam sto sam citala o tome, mozda sam fulala, srecom je to iza nas). I kazu da traje par mjeseci. Kod nas je trajalo tri godine sigurno. A ne par mjeseci. Kao sto mnoge faze, one lose ili manje lose kod nas traju puno duze i sporije prolaze nego sto to vidim u okolini. Sta bi covjek pomislio kad vidi velikog djecaka od 4 godine kako grize oko sebe? Da je agresivac, ili ludjak ili da su mu roditelji potpuno nesposobni. Ja sama sebe cesto dozivljavam nesposobnom (u vezi njega), sad vidim da i vi mislite da je rijec o nesposobnosti roditelja.

ajme, po stoti put se uvjeravam kako mi je dijete u toliko stvari prekopirani M. ovo s grizenjem je samo jedan primjer. kod nas je identicna situacija. i potpisujem ovaj dio u kojemu pises kako se osjecas u vezi svega.

[watani]

a ja bih rekla da je, uz urodjene osobine djeteta i roditelja, isto jako bitno koje su trenutne okolnosti zivota u kojima se svi sudionici nalaze.
pa onda kad se sve zvijezde posloze onak bas kak treba , eto ti “lako odgojivog djeteta“.

svakako, ako znamo sve ovo sto smo napisale, nikako ne treba upirati prstom i osudjivati roditelje djeteta koje se po nama ne ponasa prihvatljivo. vec ih treba pokusati razumjeti. sigurno imaju neku svoju pricu. ne vjerujem da su svi ti neki egocentrici, ljudi sumnjivih navika i sl, pa da ih je bas briga kak ce im se dijete ponasati u drustvu.

Ja sama sebe cesto dozivljavam nesposobnom (u vezi njega), sad vidim da i vi mislite da je rijec o nesposobnosti roditelja.

ok. mozemo onda govoriti o nesposobnosti roditelja. ALI to po meni nikako ne znaci da je taj roditelj nesposoban. kuzis? kao u matematici: znak jednosmjerne jednakosti. taj roditelj je vjerojatno sposoban uociti problem, zna da treba nesto poduzeti da se to rijesi, ali nije sposoban pogoditi pravu metodu koja ce problem rijesiti. pokusava ali koristi cijelo vrijeme krivu.
nije da sjedi i ceka da sve prodje samo od sebe. ili uopce ne vidi da postoji problem.
znaci, nesposobnost roditelja da upikne pravu metodu.
ali da je uspio upiknuti pravu metodu koja bi urodila plodom, bio bi sposoban.

[TanjaMT]

lako i tesko odgojiva djeca su "onda i samo onda" laka, odnosno teska kad se, pojednostavljeno receno, ne upikne metoda, tj. kad tebi kao osobi "lezi" odredjeni nacin odgoja, i ako je to i sa djetetom tako onda ste se nasli i dijete je u ladici "L.O.D.". ako moras istrazivati, ulagati vise napora, zivaca, pa i znanja (kao npr. patkica) onda ti je dijete teze odgojivo. zapetljala jesam, ali konkretno: ja imam dvoje djece, jedno lako i jedno tesko odgojivo. koje je lako, a koje tesko ovisi o tome da li pitate mene ili npr. muza. meni je sin u kategoriji "lakog", iako je kompliciran do boli, ali ja ga kuzim, a muz i on nikako na zelenu granu. obratno je sa kceri, meni je s njom teze (iako opet ne toliko koliko muzu sa deckom), a on se lakse snalazi - uglavnom.
nema instant rjesenja, ali ono sto mene veseli, ako je to prava rijec, jeste ta razlicitost, svaki je bice za sebe, svaki te stavlja na drugu kusnju.

[LiKmama]

konkretno: ja imam dvoje djece, jedno lako i jedno tesko odgojivo. koje je lako, a koje tesko ovisi o tome da li pitate mene ili npr. muza.

to je to. to ti ja kazem.

[moj(a) djeca(k)]

Ima raznih kategorija "tezine", ali po meni je najbitnije da se roditelji "bore" ili drugim rijecima, nastoje pomoci djetetu u pravilnom odrastanju. Naravno za tu vrstu borbe treba puno vise svega.... (mogla bih potpisati gotovo 100% sve patkicine postove )
Ono sto meni smeta je nerazumjevanje okoline....ili komentari: "Znas, ona(i) jako puno radi sa xy, zato se i vide rezultati" ili drugim rijecima (ma ne moram vam prevoditi, znate i sami). Mislim ima toga jako puno, ali nerazumjevanje i mijesanje okoline defintivno mi najvise smetaju.

[mama courage]

priznajem da ima teško i lako odgojive djece, al to ne znači da se lako odgojiva djeca odgajaju sama od sebe. i to uopće ne znači da lako odgojivo dijete bez potrebnog odgoja ne može postati teško odgojivo dijete

pa to nije nitko ni rekao.

referirala sam se na ovo: "posebno ovaj dio o nerazumjevanju roditelja, koji misle da to sto imaju djecu koju je lako odgajati znaci kako su oni savrseni roditelji sa pravim pedagoskim metodama, a istina je uglavnom u tome da imaju srece"

ja sam gospođici svojevremeno u kafićima davala mali šećer i žličicu u ruke nek licka i gricka da mogu na miru popiti kavu. nemajka!

pa i ja sam. ne radi se o tom bezazlenom primjeru, nego o tome da su to moje frendice navodile same kao primjer kao nešto što znaju da će im se kasnije obiti o glavu. kao što sam i ja znala raditi neke stvari zbog kojih ću kasnije "nadrljati".

[maryca]

ja sam gospođici svojevremeno u kafićima davala mali šećer i žličicu u ruke nek licka i gricka da mogu na miru popiti kavu. nemajka!

ja sam svojoj davala isto tako malo secera samo da je osisam!

inace je tip djeteta, koje apsolutno nista ne da "cackati" oko nje i njene glave!
niti cesljanje, sisanje, rezanje noktica, mjerenaj temperature, pranje zubica, kose, susenje, davanja sirupa itd., uopce gledanja u nju, jer odmah misli "bit ce nesto", a tek joj je 2god.
svaki put je rat ili cekam da zaspe, da bi neke radnje obavila.
vjerojatno su to faze, jer neke polako prolaze, kao sto je npr. slucaj s sisanjem!
ne znam kako sam dosla na to, ali sad je barem mogu osisati budnu i cim spomenem sisanje, kaze "mama dane ceceja"
nije "odgojna metoda" ali je pomoglo, jer je stvarno cudna sto se tice tih stvarcica.

a sto se tice "tesko odgojive djece" svida mi se kako je ovo receno:

nema instant rjesenja, ali ono sto mene veseli, ako je to prava rijec, jeste ta razlicitost, svaki je bice za sebe, svaki te stavlja na drugu kusnju.

vazi za svako dijete, kao i za svakog roditelja!

[maryca]

Ono sto meni smeta je nerazumjevanje okoline....ili komentari: "Znas, ona(i) jako puno radi sa xy, zato se i vide rezultati" ili drugim rijecima (ma ne moram vam prevoditi, znate i sami). Mislim ima toga jako puno, ali nerazumjevanje i mijesanje okoline defintivno mi najvise smetaju.

ok, ja jos nisam dozivjela neko mijesanje okoline za sebe i svoje postupke prema mome djetetu, jesam cula neke komentare, ali iskreno mislim da svatko tko ima dijete, nece se zgroziti nad necijim postupcima, jer nitko ne zna kakve muke muci taj NN sa svojim cedom .
"okolina" valjda tako lijeci svoje nezadovoljstvo.
kazu "suti da te ne bi stiglo"!

primjer, imam tu poznanicu, cija malecka(3,5god.) ima recimo dobre odgojne metode, ali ona je jednostavno tip djeteta koje voli tuci drugu djecu i njena mama kaze, da vise ne zna sto da radi?!
cak tuce ili vuce za kosu i vecu, krupniju i stariju djecu, vrate joj, dobije i ona, ali uzalud...
tata joj miran, da ne moze mirniji, mama sva ok i kaze da nista ne pomaze, ni fino, ni kazne, ucjene i sl. mala po svome i samo ceka zrtvu !
i tko je tu kriv?

[patkica]

isto tako i to grizenje. isprobala si sve cega si se sjetila - nije pomagalo. na kraju balade je prestao. e sad, mozda je prestao jer su tvoje metode urodile plodom, a mozda pomoci jednostavno nije bilo - mozda je morao to proci dok mu samom ne sine da se to ne radi.

pa upravo zbog toga (i ako naglasimo da je ovo s grizenjem samo primjer problema, a imali smo ih masu i imamo ih i dalje u svim mogucim smjerovima), djecu kojoj treba puno vise vremena i roditeljskog truda, zivaca i snage da dodju do nacina funkcioniranja koji je drugoj djeci puno prije i lakse usvojiv - tu djecu nazivamo tesko odgojivom djecom. Kazes da nema teze i lakse odgojive djece, da je samo stvar upiknut pravu metodu - al kad je ta metoda teze uhvatljiva, teze primjenjiva i traje puno puno duze nego sto je uobicajeno da bi se doslo do rezultata - znaci da je to dijete sve skupa

teze

odgajati.

[Imge]

danas, par godinica starija, pametnija i iskusnija - zakljucujem da zapravo nikad nisam ni imala tesko odgojivo dijete. iako bih takvo sto s njegovih 3-4-5 godina - SIGURNO potpisala.
danas zapravo sa sigurnoscu znam da je moje dijete prezivo, prepuno energije, preaktivno - za babu kao sto sam ja . i ja se zapravo s tom cinjenicom nisam znala nositi... nisam kuzila da ako je dijete odjednom nervozno, aktivno - zapravo trazi bas to - aktivnost.
hocu reci, kod nas je gotovo sa 100% vjerojatnoscu uzrok problema bilo to sto sam mu nametnula aktivnost/druzenje/igru koja njemu trenutno uopce ne odgovara ili se radilo o tome da se dijete jednostavno nije izigralo i izdivljalo (ponavljam, vrlo cesto zato sto se meni, eto, nije uvijek dalo sprtit stvari i izvesti dijete van u setnju, na zrak, na igraliste, ma opcenito - bilo gdje. njemu je trebalo samo da malo promijeni sredinu i da se istrci i da na taj nacin rijesi izvor svoje frustracije....).
hebi ga, da, ucimo dok smo zivi
tad sam mislila da je dovoljno malom uvaljati knjigu, upaliti mu crtic, sjest s njim na pod i igrati neku zajednicku igru... je, sipak. njemu je na dviljanje bas trebalo uzvratiti divljanjem...

i danas, ponavljam - par godinica starija - ovakve stvari jednostavno preveniram na nacin da ako vidim da malog hvata zuta minuta - to nikako nije zato sto je zlocest, teze odgojiv, prezahtjevan ili nesto trece - nego mu jednostavno treba da se dobro istrci i na taj nacin izbaci iz sebe stres. i onda je mir.
i otkad sam duboko svjesna te cinjenice - nemamo nekakvih vecih problema.
i da. to je sve skupa puuuuuuuuuuno napornije, pogotovo za mene inertnu , no, rezultata ima, a to je najvaznije.
(pitajte sto o svemu ovome misli mm koji je sportas. njemu naravno ovakvo dijete vise nego odgovara i on nikad nece reci da je nase dijete zahtjevno ili teze odgojivo... to upravo potvrdjuje onu tanjinuMT tezu da nekom jedno dijete bolje sjedne, da se se s jednim djetetom nadjes na istoj valnoj duljini jer ste jednostavno slicni, a s drugim ne...).
i kao sto tanjaMT lijepo kaze - upravo je u tome ljepota

i da ne zaboravim. nakon svih ovih godina jedino sto sa sigurnoscu mogu potpisati i o cemu bih mogla knjige i knjige napisati - samo je fizicki iznureno dijete - mirno dijete . uz duboko postovanje prema redu i dosljednosti. u toj kombinaciji - uspjeh je zagarantiran.
barem je to nekako nasa prica...

p.s. malo pojasnjenje. moj pojam teze odgojivog djeteta i percepcije okoline na moje dijete - uvijek se vezivalo uz pojam izrazite energije i prekomjerne aktivnosti. zato sam se u postu ogranicila iskljucivo na taj segment.

[LiKmama]

patkice, vrtimo se u krug pa citiram sebe s prethodne strane, jer mi se cini da to mozda nisi vidjela:

...odnosno: ovisno o tome kakva si ti osoba, neke stvari/odgojne metode/ ti je lakse odnosno teze provesti u djelo.
pojednostavljeno: l. je dijete s kojim treba puuuno pricati, puno mu podrske davati, dizati samopouzdanje itd. MENI je to piece of cake; ja sam brbljava, volim mljeti i uopce mi to ne predstavlja problem. mom muzu je to tesko i iziskuje napor.

svako dijete ima "negdje nesto", neki dio karaktera na kojem moramo potrositi vise vremena, moramo uloziti vise truda da ga usmjerimo, pomognemo mu, naucimo ga itd. i tu ovisi o roditelju i njegovom karakteru koliko ce mu to lezati, koliko ce mu biti tesko, koliko vremena i zivaca trebati..... i zato mislim da nema te "tesko odgojive djece" nego da je samo nama osobno, zbog toga kakvi smo mi, lakse ili teze s nekim odredjenim djetetom.

to sad i tanjaMT i imge govore: nije stvar u tome da

je ta metoda teze uhvatljiva, teze primjenjiva i traje puno puno duze nego sto je uobicajeno da bi se doslo do rezultata

nego su neke metode tebi osobno vise ili manje prihvatljive, vise ili manje ti leze, lakse ili teze ti ih je primijeniti pa ti se na kraju cini da je dijete "tesko".

[Hajdi]

Mislim da razumijem što Patkica želi reći. Odgojne poteškoće neke djece nisu povezane s našim osobnim sklonostima i metodama koje su nam "sjele".
Za većinu djece to vrijedi ali ne i za sve.

[watani]

.. Odgojne poteškoće neke djece nisu povezane s našim osobnim sklonostima i metodama koje su nam "sjele".
Za većinu djece to vrijedi ali ne i za sve.

slazem se da je tako, da ima takve djece. ali na kraju se ipak ispostavi da ta djeca imaju neki urodjeni poremecaj (paznje, da su hiperaktivna i sl), sto nije tako?

[patkica]

Hvala Hajdi
I meni se cini da se vrtimo u krug jer pricamo zapravo o razlicitim stvarima. Ja ne pricam o tome kako, na koji nacin provodit vrijeme s djecom, pa dal to meni pase ili ne, dal mi je lakse/teze provest u djelo neku odgojnu metodu i slicno. Jedina metoda koja je meni teze prihvatljiva i ne primjenjujem ju su batine. A vrlo sam svjesna da bi takvo dijete u drugacijem roditeljskom okruzenju bilo dijete koje bi svakodnevno dobivalo gadne batine.
Moji frendovi koji znaju Miku (i oni koji imaju dijete i koji nemaju) i sami kazu za njega: e znas Miku, on je malo poseban. I s obzirom da ga u principu vole (pogotovo sto su druzenja ogranicena ), obicno se zezaju na racun toga i samnom, i s njim (malo manje s njim, jer ponekad boje reakcije ).

ja govorim o njegovom funkcioniranju, o njegovom reagiranju, prihvacanju/neprihvacanju odredjenih situacija, reakcijama koje nisu uobicajene i cesto su izrazito teske, a rezultat su njegove recimo kompliciranosti.
Da sad ne trazim svoje citate, a vjerojatno nisi procitala (ili ja nisam bila precizna), s obzirom da smo potrazili strucnu pomoc (za njega, ali i za nas kao roditelje jer smo bili na granici neprezivljavanja zbog nerazumijevanja svega sta nam se dogadja s njim), imam i njegov profil napravljen od strane djecjeg psihologa, i konstantno pracenje strucne osobe, koja ga srecom smatra divnim i vrlo posebnim deckom , ali i daje strucno misljenje po kojem on je izrazito tesko dijete (ne lose, zlocesto, neodgojeno ili da ima mamu sa krivim metodama - dapace - puno radi s nama na tome da mi prihvatimo njegovu razlicitost, da se naucimo nositi s time kako bi sto bolje svi skupa isplivali iz tog kaosa).
I to misljenje, i rad s njime (nas kao roditelja i njen kao strucne osobe) bazira se na njegovoj disproporciji u emotivnom i intelektualnom razvoju. Sto je vjerojatno najcesci razlog za probleme u ponasanju tj. djeca koja pokazuju teskoce takvog tipa najcesce imaju takvu nekakvu disproporciju.
Kad se nekoliko "razina" razvoja razvija podjednako, bude sve vise manje uskladjeno i ide nekim logickim i ocekivanim tijekom. Kad je jedan dio razvijeniji (ili slabiji), ima vjerojatno nekih odstupanja i teskoca. A kad su dvije razine strahovito udaljene jedna od druge - jedna izrazito visoka a druga izrazito niska, dolazi do velikih problema. Pa kad otprilike u tijelu petogodisnjaka imas nacin razmisljanja sedmogodisnjaka a reakcije i osjecaje trogodisnjaka, ne moze bit dobro, kako god da okrenes. I ne moze biti samo o tome da je meni neka metoda prihvatljiva ili neprihvatljiva. Njemu samom je vjerojatno najteze, al je naravno premali da bi to savladao.
Ovo sve ja govorim laicki, koliko se sjecam usmenih razgovora sa psihologicom.

Nema veze, i u "stvarnom" zivotu sam naucila na nerazumijevanje one okoline koja nije imala takvoga iskustva. Jer svi krecemo od vlastitih iskustava i radimo razne teorije i cvrsti smo u svojim misljenjima kako smo u pravu jer drugacije ne poznajemo. Da ja npr. imam samo S, a da onda provedem malo vremena sa djecakom kakav je M ili sudjelujem u diskusiji na forumu i ja bih vjerojatno tvrdila da je stvar u krivom pristupu roditelja ili zapomaganju nekoga ko se jednostavno nije snasao pa je dijete proglasio teskim.

[patkica]

Moje dijete nema poremecaj paznje, nije ADHD niti tako nesto. Kod njega je slucaj naveden (opet) u prethodnom postu. Sto nije poremecaj, nego ja bih rekla tempo razvoja koji je drugaciji od uobicajenog, u principu "sve dodje na svoje s vremenom" , ali je potvrdjeno da je tijekom tog razvoja puno teze (i njemu i roditeljima).

[mamashnita od noje]

patak, divno mi je citati tvoje postove

[Mirci]

patkice,

evo i jedan citat (patkici nije potreban ) za lakse razumijevanje - Zahtjevna djeca - Greenspan

Tijekom godina naša razmišljanja o djeci koja se susreću s izazovima u kontroli njihovih osjećaja i ponašanja su skretala od jednog ekstrema ka drugome. U jednoj fazi prst optužbe je bio uperen na roditelje - nekako je bila njihova krivica što su im djeca bila nepodnošljiva. Da su roditelji bili stroži, manje strogi, tolerantniji ili manje tolerantni (ovisno o stručnjaku), tada bi njihova djeca bila «dobra». Takav pogled mnogim roditeljima nije donio olakšanje, već je poticao njihovu krivnju. Roditelji su i dalje bili smeteni time što je njihovo roditeljstvo bilo uspješno kod jednog djeteta, a neuspješno s drugim. Mnogi su imali intuitivan osjećaj da je jedno od njihove djece bilo posebno izazovno, ali su se našli u teškom položaju kada su pokušali pomoći tom djetetu. Njihalo se tada prebacilo prema drugom ekstremu: stručnjaci su bili skloni vjerovati da su djeca jednostavno takva rođena. Veći dio suvremenih istraživanja temperamenta pretpostavlja da su ključne karakterne osobine uglavnom zadane, temeljene u biologiji. Prema tom viđenju većim smo dijelom određeni da budemo ekstrovertirani i samopouzdani ili sputani i introvertirani. Dječja razdražljivost, suzdržanost, agresivnost ili konfuznost je sagledana kao dio njihove prirode i roditelji, zbog važnog utjecaja, nemaju izbora nego naučiti živjeti sa svakom karakteristikom njihova potomstva. Prilagođavanje vlastitog ponašanja i pokušaji usklađivanja s djetetom, kako ne bi još više pogoršali situaciju, svakako su bili korisni, ali je taj način ostavljao mnoge obitelji u uvjerenju da su bile ograničene u načinima na koje su mogle pomoći djeci da postanu emocionalno fleksibilnija.

Takvi ekstremni pogledi polariziraju «odgoj» (uglavnom proizlazi od roditelja) i «prirodu» (uglavnom biološki). Takvi pogledi ne samo da nisu u mogućnosti razjasniti cjelokupno ponašanje, već su i od slabe koristi roditeljima. Dok mnogi ljudi, proučavajući razvoj djece, prepoznaju da se biologija i odgoj isprepleću, ta spoznaja nije dovoljno primijenjena u savjetima roditeljima.

[lastavica]

patkica, tako mi je te lijepo čitati unatoč teškoj temi, sva si moja razmišljanja o toj temi uspjela artikulirati

Baš me zanima da li netko kao roditelj ima iskustva tj. uspio je prepoznati kao teško odgojivo dijete i ono koje nije zahtjevno na van, koje nema te vanjske manifestacije i koje nas " ne vuče za rukav " da mu pomognemo.

[LiKmama]

ma gle, zapravo nije ni bitno jer se u nekim kljucnim dijelovima ionako slazemo, a kako cemo to nazvati je u ovom konkretnom slucaju ionako nebitno.
sta hocu reci: vrtimo se oko izraza koji meni ne pase jer ga se cesto koristi u rangu "zlocest", a kao opravdanje da se djecu sputava, ne radi s njima i u krajnjem slucaju zlostavlja, tuce zbog neposluha i sl. tako da to sto sam ja inicijalno rekla da ne vjerujem u taj pojam - nije trebalo tebe piknuti jer se na tebe i druge normalne roditelje ni ne odnosi buduci se u vecini stvari slazemo - samo ih drugacije zovemo.
drugi aspekt je ovo sto je watani spomenula; djeca s dijagnozom nekog poremecaja paznje ili disproporcije kakvu ti navodis - naravno da se s takvom djecom treba vise raditi, ali to je upravo zbog te dijagnoze - dijagnoza zahtijeva rad. no i opet, kako si i sama rekla, u suradnji s psihologicom trazite nacina kako mu pomoci, kako nauciti prihvatiti situaciju itd. tj. trazite metodu. samo sto se tvoj sincic ne uklapa u neke poznate sablone pa kod njega ne pomazu neke "obicne" i svima poznate taktike, nego mu treba smisliti neku drugu.

sad sam sve zbrckala, nadam se da se kuzi sta hocu reci. u globalu, aako bas moras, mozes reci i da je zlocest dok god je to samo rijec koju koristis za to, a pristup ti je normalan i ispravan i ne krivis dvogodisnjaka za urlanje zbog frustracije.... ne volim tu rijec, ali me ne smeta toliko ako je "samo rijec".
pa tako ajde, prihvacam da ti m. smatras tesko odgojivim djetetom, nije bitno jer ionako radis sve sto je u tvojoj moci da mu pomognes pa je "tesko odgojivo dijete" samo izraz koji rabis, ne povlaci nista za sobom.

i naravno:

svi krecemo od vlastitih iskustava i radimo razne teorije i cvrsti smo u svojim misljenjima kako smo u pravu jer drugacije ne poznajemo.

da ga poznajem, mozda bih i ja rekla da je tezak.

[patkica]

LiK Ja izraz "tesko odgojivo dijete" nisam nikad dozivljavala kao sinonim za zlocesto, niti "lako odgojivo dijete" za dobro ili poslusno. Mada sam svjesna da se to cesto tako koristi. Al osobno nikad ne bih pomislila na zlocestocu pri koristenju izraza "tesko". Meni je taj izraz puno prikladniji od bilo kojeg drugog, jer je neutralan i nema mi negativnih konotacija. Djeca se ne radjaju zlocestima i losima, i u to vjerujem apsolutno. Niti bih ikad pomislila za dijete s adhd-om ili poremecajem paznje i sl. da je zlocesto ili neodgojeno jer se ponasa drugacije, jer ne radi to namjerno i svjesno. A svjesna sam da se takva djeca cesto stigmatiziraju. Tu je taj dio roditeljske odgovornosti najveci - da podignu drugacije dijete najbolje sto mogu i da mu pomognu u prilagodbi svijetu i samom sebi. A roditeljima sa takvom djecom zaista je teze, zato mi je taj termin prikladan

[moj(a) djeca(k)]

Evo nase price...Znaci, mi smo tih problema agresivnosti imali najvise u periodu dok djecak nije progovorio. To je bio njegov nacin komuniciranja. Umjesto: "Daj mi loptu", samo bi grubo otimao loptu iz ruke nekog xy. Medjutim, vec tada se razvila teorija kako je "grozan" i svasta nesto....

Osim sa agresivnoscu imali smo problema (jos uvijek ih imamo) sa postizanjem bilo kakvog rezultata i na bilo kojem polju.
Vracam sjecanje na period kada je imao dvije i pol godine.
Bukvalno sve primjenjive metode padale su u vodu...a ja koja sam radila sa mnogo djece prije svog djecaka i imala izuzetan uspjeh (po cemu sam bila prepoznatljiva ) sada sam bila dotjerana pred zid i ocajna do suza.
Evo jedan banalan primjer iz tog perioda (jos uvijek je aktuelan - samo u modificiranom izdanju):
Bili smo vani satima, setali, ljuljali se, igrali i kada smo trebali da udejmo NEMA SANSE!!! Nista ne pomaze....Da bih izbjegla scene i dalja ubjedjivanja, smatrala sam da je najbolji nacin uzeti ga u narucje i unijet u kucu. Medjutim, nema sanse. Djecak bi se ukoci, ili batrgao i jednostavno nije bilo te snage (fizicke) da ga unesem. Kada napokon (uz pomoc sa strane) udjemo u kucu, djecak bi plakao, bio cendrav i neraspolozen jako dugo iza toga.
Price, razgovori, strpljenje, ljubav...pa cak i ucjene..ali nista nije bilo dovoljno da ga nauci na miran ulazak u kucu ili da nije po njegovom. Naredeni dan kada bi se ponovo susreli sa istom scenom pokusala na drugi nacin: "Ok, ostacemo jos pola sata a onda moramo uci da se igramo ili gledamo crtic" (ili bilo sto sto on voli). Nije prolazilo....
Dan iza ponovo bih rekla da je vrijeme za ulazak u kucu, i kada bi on poceo da cendra usla bih sama (objesnila sam mu prije da cu tako uraditi) a njega ostavljala "samog" vani (uvijek je bio neko uz njega od odraslih- naravno)
Moja najjaca odgojana metoda je razgovor. Sa djecakm sam uvijek i sada to radim razgovrala, pricala, ucila primjerima ali....moj djecak je svojeglav- sto ce mozda u buducnosti biti jako dobro, ali zato sve metode sa njim padaju u vodu...Osim metode strpljenja, dobrih zivaca i bezgranicne ljubavi.

Ma kako ce nekima od vas izgledati cudno ovo sjecanje i poredjenje ali kada razmisljam o malom bicu koji se zove moj djecak, onda ne mogu a da ne mislim da je on takav rodjen- jer smo prvo suocavanje sa njim takav kakve jeste imali jos od onog dana kada sam ga rodila, ili trenutka nase borbe sa dojenjem....
Nije nam uspjelo a sve sam pokusala...Jendostavno njemu nije bio "merak" i nije htio ni da pokusa. Sjecam se da sam ga jednom drzala na grudima sve dok izglednio nije stisnutih usana zaspao u mom narucju (bukvalno, izgubio se od gladi).
Pokusavali smo sa sesiricima za dojenje....svim i svacim (na kraju se sve svelo na moje izdavanje )...i ko zna koliko bi dugo jos pokusavali da nismo dobili savjet od iskusnog pedijatra...i ko zna kakve bi posljedice ostavila ta borba na nas dvoje.
Ne bih voljela da se sada prica o "tesko odgojivoj djeci" pretvori u diskusiju o dojenju....Htjela sam reci, da nam je beba sa tri dana starosti jasno stavila do znanja sta hoce a sta nece.... i nista, ali apsolutno nista nismo mogli postici da ga razuvjerimo, naviknemo ili "prevarimo".
Mozda je tome razlog ovo ili ono (ovaj dio ostavljam za drugi podforum), ali sjecam se iskustva zene koja me je nazvala (u vrijem nase brobe sa dojenjem) i rekla kako je 4 djece dojila godinama, kako sa jednim (imala ih je petero, ovaj je bio 4. po redu) nije uspjela i da su zbog njene upornosti zaglavili u bolnici i da joj je tada pedijatar odrzao predavanje o tome kako jednostavno postoje djeca kao sto je taj njen 4. sin - posebna, razlicita od ostalih...djeca koja nisu kao druga djeca itd itd

Takav je moj djecak....Divan, krasan, osjecajan, intelignetan....ali jako razliciti svojim vrsnjacima i zbog toga smo imali i imamo jako puno problema ali ponajvise nerazumjevanja u smislu komentarisanja (sto meni smeta), i stvaranja pogresnog mita u drustvu njegovih vrsnjaka, s ciljem da ga otudje od xy drustva...sto im opet tesko uspjeva jer ne samo djeca vec i odrasli vole da budu u njegovom drustvu.
Hocu reci, da je moj sin jos od tih prvih dana bio "cudo nevidjeno"

On je takav bio od prvog dana, posebno takav je bio u periodu do 3 godine i sada je takav, ali opet nesto smo i postigli odgajanjem i metodama. Samo to sto je postignuto je skoro nista u poredjenju sa drugom djecom sa kojom roditelji nit rade niti im se posvecuju (ili bar ne koliko bi trebali- po mojim shvatanjima i mjerilima), a djeca krasna da ne mogu biti krasnija.
Zato jednostavno ne podnosim price kako je super dijete samo zasluga roditelja i njihovih odogojnih metoda (jer sudeci po onome sto mogu vidjeti najbolja djeca su bas ona kojima roditelji nisu nimalo posveceni- primjere necu navoditi, jer sam pretjerala sa opsirnoscu).
I u tom je kontekstu sreca koju sam gore spominjala (rijec koju sam ustvari prepisala iz prethodnog posta i koju sam trebala staviti pod navodnike kako se ne bi razvila nepotreban diskusija) znacila je prije svega "da sit gladnom ne vjeruje" (uostalom kao sto nisam ni ja kada sam odgajala drugu djecu, ne samo profesinalno vec privatno u svoja cetiri zida)
Opet cu se vratiti na primjer zemlje koja se obradjuje i cinjenicu kada zemljoradnik dobije plodan komad zemlje koja se prima bez problema i onaj koji mora jako, jako da se posveti kako bi njegova zamlja dala bar upola dobre rezultate (a mozda i vjerovatno jednog dana bolje plodove)
Onaj prvi ima vremena za puno vise stvari da uradi sa tim komadom zemlje, dok onaj drugi sa puno vise truda pokusava izvuci minimum (za pocetak)
Medjutim, taj sto ima dobra komad zemlje to mu se podrazumjeva pa se previse i ne trudi, nego uzima "zdravo za gotovo", dok onaj drugi se trudi, jako....I zato ce mozda ovaj drugi dugorocnije imati bolje rezultate. Kazem mozda, jer sve je to od covjeka do covjeka, od okolnosti do okolnosti. Ali cinjenica je da ovaj gore i ne misli da postoji zemlja koja trazi vise truda, vec uglavnom da je onaj koji je obradjuje nesposoban ili nema dobre metode.

[moj(a) djeca(k)]

I jos malo da se vratim na djecaka ( ustvari na medjuljudske odnose) tesko mi je sto i danas neki (od odraslih) kada se pojavi problem u djecijem drustvu vole da krivicu prebace na njega (md)...sto nastoje da ga degradiraju u djecijem drustvu...sto osjetim njihovu nadmenost i ima toga......
Danas je moj djecak sasvim ok u odnosu prema drugima - jedino poteskoce u odgajanju imam ja kao roditlelj (prestao je biti agresivan prema drugima, samo jos mene zafrkava )
Iako je uvijek bio jako njezan i pazljiv prema djevojcicama (malim i vleikim) i djecacima manjim od njega, danas je to jos vise izrazeno. Uglavnom, sto je vec neko rekao, navikala sam, prilagodila se njemu i samo njemu i sada strpljivo cekam da jednog uzivam u rezultatima svog rada, a prije svega u sreci svog djeteta.

Ako bih opisivala md, najslikovitiji opis je da je poput Vragolastog Denisa. Nemiran, inovativan, radi nestasluke i pun je onog otvorenog sarma koji i nepoznate ne moze ostaviti ravnodusnim.
Da je jos uvijek neodokazana, i da iz njega izvire nevjerovatna energija koja sve rusi pred sobom, znatizelja na koju je nemoguce zadovoljiti je... i da tesko bilo sta postizem sa njim - istina je....ali, kao majka bez obzira na sve te poteskoce osjecam se ispunjenom i jako, jako sretno sto je bas on moj djecak.
Mislim da je on zbog te svoje razlicitosti, zaista poseban...poseban jer nije poput drugih (ma koliko to meni danas smetalo)

Komplikovana djeca zahtjevana su do bola, traze apsolutnu posvecenost i paznju, rade uvijek sve po svom i nema tog autoriteta koji im se moze nametnuti ( neko ce za njih reci da su tvrdoglavi, neko da su jake licnosti...a neko da su bezobrazni)
Licno svog djecaka vidim kao jaku licnost - prekrasnog malog sarmera velikog srca.

Bole zlocasti komentari ali tome je razlog nesto posve drugo....

[Imge]

md, sve sto si napisala nekako se svodi na ono o cemu pricam. a to je da za cijelu ovu opricu moras imati uzasno puno energije...i strpljenja...i zivaca...
inace, mene ovakva djeca kao tvoj maleni uvijek inspiriraju i ma koliko drugima mozda izgledali zahtjevni - meni su takva djeca nekako draza, jednostavno zato sto radeci s njima jako puno naucis... o sebi, odgoju, o svojim granicama...
znam da na kraju dana spadnes s nogu, no, ta su djeca stvarno neponovljiva...


nego, da ne zaboravim, ma koliko izgledalo da je tesko imati dijete kao sto je maleni md, ovo sto pise lara mi tek daje misliti:

Baš me zanima da li netko kao roditelj ima iskustva tj. uspio je prepoznati kao teško odgojivo dijete i ono koje nije zahtjevno na van, koje nema te vanjske manifestacije i koje nas " ne vuče za rukav " da mu pomognemo.

naime, moja djeca su uvijek bila konkretna, uvijek su "na van" pokazivala frustracije, probleme, nenosenje sa situacijom, no, ovo larino mi bome izgleda vrlo komlicirano za rjesavati...

[anlan]

Zadnja izmjena: anlan; 17 srp 2008, 00:55; ukupno mijenjano 1 put/a.

[LiKmama]

md, ja ne znam zasto ti mislis da sam ja u toj prici "sita.
vidis me negdje kako dolazimo iz setnje, ja otvaram vrata od kuce, a moji djecaci, drzeci se za ruke i pjevajuci do, a deer, a female deer veselo uskakuju unutra? ne, ozbiljno, scena kakve opisujes smo imali i imamo od obojice i ja ih uopce ne dozivljavam kao neki problem nego kao nesto potpuno normalno.

liama kad vidis vani; drag, umiljat, pristojan, poslusan, odvazan, spretan.... on je ono sto nazivaju "laganim" djetetom. i je, kod njega su se neke kockice tako poslozile da je masa stvari tekla vrlo glatko, no dobrim dijelom i zato sto su nase naravi vrlo kompatibilne, i prva, druga metoda koja bi meni pala napamet je obicno i uspijevala.
s druge strane, ono sto ne vidis je koliko truda sam ja morala uloziti da rijesim neke aspekte s kojima smo imali i imamo i dalje problema. nitko osim nas dvoje ne zna koliko smo imali i imamo razlicitih razgovora, uvjeravanja, pokusaja, vjezbanja, isprobavanja tehnika... da bi dosli do toga da je on takav kakav danas je. a on je meni (neusporedivo) "lakse" dijete i uvijek sam tvrdila da su sva djeca kao on - ja bih ih imala deset.
da sam ga, nedaj boze, ikad smatrala "tesko odgojivim", cim sam rodila kiana mogla bih se mirne duse samoubit.

ako je tebi ovo sto opisujes pojam "tesko odgojivog djeteta", rado bih ti priustila dan-dva s kianom. iznenadila bi se.
kod njega sve ono sto ti padne napamet kao dobro rjesenje, sve sto si cula, procitala i mozes ovako nabrzaka smisliti - mozes odmah i zaboraviti. nema sanse. pod 1 zato sto je tvrdoglav kao mazga. pod 2 zato sto ide glavom kroz zid. pod 3 zato sto je samostalac i nitko mu ne treba.... da dalje na nabrajam.
ako u parku postoje dvije penjalice, manja i veca, i liamu kazem da ide na manju, da je premalen za veliku, on ce otici na manju. kiana mogu ili fizicki udaljiti iz parka, ili stati pod veliku i paziti da ne padne, jer on ce ici na veliku. tocka. a ima 19 mj. no posljedicno u soft play igraonici se on igra na dijelu za 5+ (5 godina).

poanta, naravno da ti stav ovisi i o tome kako na to gledas i kako dozivljavas prepreke na koje nailazis. mogla bih ih ja obojicu, a pogotovo kiana proglasiti "tesko odgojivim" i imati izvrsnu ispriku zasto su mi djeca ovakva ili onakva, umjesto da prihvatim da u nekim pogledima moram malo vise upregnuti mozdane vijuge i shvatim to kao izazov roditeljstva; da je moj zadatak pronaci rjesenje.

[moj(a) djeca(k)]

md, ja ne znam zasto ti mislis da sam ja u toj prici "sita.

LiK, nemam pojima o cemu pricas??? Uopce se nisam tebi obracala, vec sam govorila opcenito. I to sam polazila prvo od sebe "site" iz nekog ranijeg vremena- vremena u kojem bih imala potpuno razlicito misljenje ovome danas (i to prije svega zahvaljujuci svom ne samo teretskom, vec i prakticnom znanju).

vidis me negdje kako dolazimo iz setnje, ja otvaram vrata od kuce, a moji djecaci, drzeci se za ruke i pjevajuci do, a deer, a female deer veselo uskakuju unutra?

Mozda cu biti gruba, ali uopce te se nisam sjetila niti mi je tvoj primjer bio pred ocima dok sam pisala post. Vise sam se kroz pisanje obracala patikici i svim drugim mamama koje prolaze kroz vise-manje slicne situacije, bez obzira kako cemo im ime dati "tesko odgojiva, komplikovana ili zahtjevna djeca"...ili kako vec ko voli.

ne, ozbiljno, scena kakve opisujes smo imali i imamo od obojice i ja ih uopce ne dozivljavam kao neki problem nego kao nesto potpuno normalno.

Primjer koji sam navela je (kako sam i podvukla u svom postu) samo jedan u nizu (napisan ilustracije radi)...samo jedan od bezbroj ne samo iz tog perioda, vec iz jednog obicnog dana. Bilo mi je bezveze opisivati i nabrajati sve (ili govoto sve) situacije.
A poenta tog primjera je da se nije javljao povremeno vec je bio konstatnta. Konstanta koja je i danas prisutna, samo sto nakon 10-15 minuta razgovora i ubjedjivanja nesto i postignemo, bez suza i ispada.