Kao predsjednik udruge Protagora čija je misija zaštita prava ireligioznih osoba, proteklih sam tjedana dobio nekoliko pisama roditelja. Sva ona ukazuju na neku vrstu duhovnog nasilja nad njihovom djecom. U javnim dječjim vrtićima, u državi koja je ustavno određena kao sekularna, sve češća je pojava da djeca prije svakog obroka mole. Dijete koje nije religiozno čak i kad ne mora moliti, ipak je svakodnevno prisiljeno prisustvovati religijskom obredu. Ireligiozna djeca koja ne idu na vjeronauk u osnovnim su školama često za vrijeme vjeronauka prepuštena sama sebi, pa silom prilika ostaju na vjeronauku. U jednoj osnovnoj školi vjeronauk se drži 2 sata tjedno, a još 2 sata časna sestra odvodi djecu u obližnju crkvu. U resornom ministarstvu kažu mi da to nije zakonom zabranjeno, pa je dakle formalno u redu.
...
Ovdje želim progovoriti o duhovno silovanoj djeci čiji su tihi svodnici upravo njihovi roditelji. Pri tome ne mislim na iskreno religiozne roditelje koji nastoje svoju vjeru prenijeti svojoj djeci. Oni djeci žele prenijeti vlastitu istinu i u tome im dajem za pravo, iako njihovu istinu smatram (samo)obmanom. Znam, međutim, da i oni moju istinu smatraju (samo)obmanom, pa ipak ja od njih očekujem i zahtijevam poštivanje mojeg prava na nju, kao što i ja poštujem njihovo. Jer suživot je onih koji su životno vođeni različitim istinama moguć samo na osnovi uzajamne snošljivosti.
Ako, dakle, mislim da je vjeronauk oblik indoktrinacije kojom se djeci, u dobi dok su im znanje i sposobnosti kritičkog mišljenja nedovoljni da bi se mogli oprijeti neistini i manipulaciji, usađuju dogme koje će ih određivati cijeli život, pa i njihov odnos prema drugim i drukčijim ljudima, onda to ne znači da roditeljima osporavam pravo da religioznu manipulaciju vlastitom djecom. Ne osporavam religioznima pravo na njihov religiozni život, ali im osporavam pravo da nas ostale prisiljavaju živjeti u skladu s njihovim religijskim predrasudama. Javni prostor mora biti svima jednako dostupan, a to znači i zaštićen od bilo čijeg i bilo kakvog, pa i ideološkog, presezanja. Svakodnevno smo, međutim, u javnom prostoru izloženi religioznom nasilju, od religioznog diskursa u kojem su vjera, duhovnost, istina, prave vrijednosti, životni smisao, pa i sama ljudskost rezervirani samo za religiozne, preko religioznog oglašavanja u javnim prostorima kao što su škole, bolnice, policijske postaje, pa čak i sudnice, do licemjernog prisiljavanja na sudjelovanje u religijskim obredima. Najgore je ipak što su religioznom silovanju izložena djeca već od najranije dobi. Promašeno bi, međutim bilo, pozivati silovatelje da to ne čine. Njihovo nasilje treba osvijestiti i suprotstaviti mu se. A roditelji su ti koji su prije svih pozvani da skrbe o svojoj djeci i da ih zaštite od svakog oblika nasilja.
Razumijem roditelje koji trpe da im djecu duhovno siluju u opravdanom strahu da će im djeca, ako se pobune, biti dodatno izložena mobbingu i bullyingu. Razumijem ih i kad to čine u strahu od gubitka osnovnih uvjeta vlastite egzistencije i egzistencije obitelji. Razumijem ih, pa ih čak mogu više-manje opravdati. Ali unatoč tome moram reći da time postaju sudionici u nasilju nad svojom i drugom djecom.
Jer tko bi trebao zaustaviti nasilnike nad njihovom djecom, ako ni oni sami za to nisu spremni. Pristajući na nasilje oni otpor prepuštaju drugima koji su zbog toga još više izloženi nasilju. Jedan roditelj koji se u dječjem vrtiću ili školi pokuša oprijeti religioznoj nasrtljivosti teško će polučiti uspjeh, a dijete će mu biti, već samim time što je osamljeno, veoma izloženo pritisku. Ali već dva roditelja imaju znatne izglede da uspiju, a dva djeteta u skupini više nisu osamljena. Stoga, koliko god imam razumijevanja i opravdanja za roditelje koji bi se prvi trebali izložiti, manje mogu opravdati one roditelje koji prepuštaju drugima da se sami bore ne samo za svoju nego i njihovu djecu.
Da vjeronauk i religijski obredi u ranoj dobi nisu tek nešto sporedno i usputno najbolje pokazuje Crkva, kojoj je do njih itekako stalo, koja ih ugurava gdje god može i koja dječje duše želi preuzeti dok su još povodljive i sklone autoritetima. Ugraditi u njih podložnost ideološkom autoritetu cilj je onih koji njima žele vladati čitav život. Jeftini su izgovori roditelja koji djecu šalju na vjeronauk, da će djeca tamo nešto moći naučiti o drugim religijama. Vjeronauk nije školski predmet zasnovan na znanstvenom znanju nego konfesionalna indoktrinacija, ideološko vrbovanje, ribarenje dječjih duša. Sve što se na bilo kojem vjeronauku može saznati o drugim religijama neistinito je, jer je kontaminirano pravovjerjem vjeroučitelja