problemi s gotovo 10-godišnjakom

[moj(a) djeca(k)]

Pranje zuba je samo 'ilustracija' svega ili koliko tesko bilo sta postizem sa svojim prvorodjenim kraljevicem. Nije cak toliko ni vazna, koliko je bitna cinjenica da se oko drugih krucijalnih stvari natezemo bezbroj puta tokom dana i da zbog toga gubim strpljenje i zivce.
Za sve sto trazim od njega (a tih zahtjeva tokom dana je bar nekoliko ), najmanje moram ponoviti pet/sest puta. Deseti put uz negodaovanje poslusa.
Tako nekako.
Ponekad imam osjecaj da ne cuje dobro (a i to smo provjerili), ali najcesci osjecaj je onaj, da radim Sizifov posao.
No, sto bi rekla majka mog oca: 'Teze je dijete odgojiti, nego kamena zagristi', slozicu se i nastaviti da budem uporna, dosljedna i prije svega jako, jako strpljiva.
Sigurna sam da rezultati nece izostati aBd, samo sto za tako sto trebam uloziti snage, znanja i strpljenja kao da odgajam 10. sinova a ne jednog.
Doduse, on i vrijedi za deste.

[patkica]

Naravno da vrijedi svaki sin, pa čak i kćer vrijedi za deset

[tanjabb]

MD; ja sam uvjerena da je vecina klinaca kao tvoj djecak i manjina onih koji samoiniciativno rade stvari ili kojima je dovoljno reci jednom pa zapamte.

Jesi oprao ruke, dignuo dasku, povukao vodu, oprao zube, pospremio odjecu, jesi spakirao torbu za dzudo, torbu za skolu za sutra, stavio prljavi ves i korpu, odnesi molim te zdelicu u sudoper, pospremi si radni stol... to su recenice koje izgovaram svakodnevno dijetetu koji ce uskoro 10. Neke moram ponoviti neke ne moram. Neke dane moram ponoviti sve nekoliko puta, druge dane me "cuje" odmah.

[alexandra]

pa čak i kćer vrijedi za deset

pa čak i ....
ajd da se neko i ćerca sjeti

[folne]

Koliko tek vrijede oni koji bar dio toga samoinicijativno odrade.

Moji su u kategoriji "za deset". Ponavljam i ponavlljam. U boljim danima čuju odmah, u lošijim je propuh među ušima.

Što se pak odgoja tiče, mi smo isto prepopustljivi, ergo vjerujem da smo si za ama baš sve sami krivi jer ne samo djeca, nego apsolutno svaki čovjek ide i uzima do kud mu se dozvoli.

[rucho]

je cure vama je donekle lako... vasi nestasni imaju oko desetak godina... al sto uraditi kad se tako ponasa 3godisnjak...... koji nema dovoljno znanja ko predpubertetlija al s pameti su tu negdje ...... sve pedagoske (i pokoja nepedagoska ) mjere u skladu s godinama su upotrebljene..... rok trajanja im je jedan do dva puta.... onda stanga....

Mum song ponavljam se znam http://www.youtube.com/watch?v=Nem0bkErGVY (Your ipod's my ipod if you don't listen up )

"if your friends would jump the clif you'd do that too??" i onaj dio sa rolling the eyes je ovako cesce sto pjevusim u sebi kao odraz nase svakodnevice.....

[moj(a) djeca(k)]

A cura mi vrijedi za 100 , ali to je druga prica.

Edit: 100. drugih 'zafrkantica'

[patkica]

Rucho, mozda si zaboravila, al ovi stariji su nekad isto imali 3 godine. To je kao prvo.

Kao drugo, ako mislis da je s 10godisnjacima donekle lako a s trogodisnjacima tesko mogu se samo namijati. Ja slatko. A ti ces bome za koju godinu gorko

[moj(a) djeca(k)]

Patkice, surovo si iskrena u tjesenju.

No, ipak moram i sama biti iskrena i priznati da mi je tvoj post na ovom topicu bio obecavajuci, cista pozitiva.
S obzirom da je i tvoj djecak, svojevremeno bio slican mom a uz to je nesto stariji od njega, nije ni cudo sto ocekujem slican 'rasplet' u skorije vrijeme.

[patkica]

Nemam više živaca za tješenje u rukavicama Pojeo ih on, tj. On, sin mamin, zlato mamino pa drito u glavu.
Ono što ti mogu najiskrenije reći (a mislim da nije surovo ) - smanji očekivanja i automatski ćeš povećati uspjeh :), i to je divno
Svaki pristup "ja ću bit super roditelj i moje dijete će bit super dijete" i bit ćemo frendovi i samo će se po sebi sve posložit savršeno" i slično... završi u kaosu frustraciji i neredu na sve strane.
Držati se konkretnih stvari, smanjiti količinu zahtjeva, i sam osjećaj uspješnosti se a time i nekog samopouzdanja raste .
Prošle godine npr. ja sam bila užasno užasno ponosna i sretna. Imali smo "plan napretka" i ostvarili smo ga stopostotno. Manje je važno da su u planu bila dva nova jela.

[moj(a) djeca(k)]

Svaka cast, za dva nova jela. Kapu skidam. Daj Boze da u ovoj godini i mi napravimo takvu vrstu 'pomaka'. Mislim stvarno.
Samo ne znam kako????

[patkica]

Ne znam. Pomalo i uporno Mislim - jedno od ta dva jela bila je riža koju s punih 10 godina života nije mogao jesti . Znači, zapravo - radi se o namirnici, a ne jelu.
Al mislim da sve ipak kreće u onoj promjeni kod roditelja koju je netko gore spominjao
On sada već vrlo vrlo dobro kuži gdje i kada me može navlačit, a gdje i kada ne može. To nije mogao znati onda kad se i ja nisam ponašala tako da je to kristalno jasno.

[moj(a) djeca(k)]

Ne frustirira me sto moj djecak, moje prvo zlato, neke stvari koje bi trebao da radi samoincijativno, ne radi jer je to u ovim godinama jos uvijek itekako normalno i uobicajeno, ali....
Sustina problema je u tome sto to nesto, bilo sto mu kazem da uradim, moram najmanje pet do sest puta ponoviti. Oko desetog tek poslusa, ako i tada.
I ne, ne kaze on 'necu', nego 'sad cu', 'eto me'

Eeeee te stvari mi trose zivce jer tokom dana bar je desetak razloga da mu nesto kazem sto bi trebao da uradi ili obavi. Deset puta deset, jednako je 100. pokusaja.
Dok je bio sam, hajde i nekako ali sada dok imam i zahtjevnu curu uz sebe, stvarno cesto znam biti 'na rubu'

Znate sta je sad rekao mojoj mami???
'Daj Boze da mama rodi jos desetero djece, pa da zaboravi na moju zadacu.'
Zasto??, zato sto sam vec do sada ponovila najmanje desetak puta da uradi zadacu.


Maloprije me je razveselio sjajnim filmom koji je napravio. Odlicna muzicka podloga i jos bolja tema, Sara.

[sandram]

Jesi oprao ruke, dignuo dasku, povukao vodu, oprao zube, pospremio odjecu, jesi spakirao torbu za dzudo, torbu za skolu za sutra, stavio prljavi ves i korpu, odnesi molim te zdelicu u sudoper, pospremi si radni stol... to su recenice koje izgovaram svakodnevno dijetetu koji ce uskoro 10. Neke moram ponoviti neke ne moram. Neke dane moram ponoviti sve nekoliko puta, druge dane me "cuje" odmah.

hvala ti na ovome Tanja

edit, jedna moja poznanica kaze da se sa 12 godina pocnu ponasati kao da opet imaju dvije. Sve cemu si ih naucio do tada zaborave i ispocetka ih ucis higijeni i koje su to 4 carobne rijeci.

[Rimaithor]

Hm, ja sam kratkofitiljna (boze blagi, deset puta da mu ponovim da opere zube pa u vrapce bi me vodili ) ako ne napravi nesto a tri put sam ponovila, urlam, pa napravi, sam se ne bi pokrenuo nikad
Na prvu se pravi da ne cuje, na drugu odgovara samo malo dok... Na trecu se vec meskolji jer zna da cu popizdit pa nekad popusti a ponekat priceka dernjavu.
Lakse mi je kad vidim da je kod vecine isto. Deset godina, jos me minimalno osam mora trpit

[Nikky]

Interesantno da se na topicu ne pise o desetogodisnjim curicama. Moze li biti da je to samo muski fenomen? . Jer kada pogledas, kada se ozene onda zena pocne kvocati umjesto mame. Samo za malo drugacije stvari.

[patkica]

Htjeli mi ne htjeli, jako su drugačiji. U ovo doba već su tu svemirske razlike u ponašanju.

[Nana1971]

pa, slične stvari zapravo. muzevima ne govorimo im da idu oprat zube i napisu zadaću nego da treba nešto prišarafiti ili gdje se stavlja prljavi veš...

Zadnja izmjena: Nana1971; 22 lis 2013, 22:01; ukupno mijenjano 1 put/a.

[lastavica]

ja sam primjetila da ovisi i o tome jesu li u potpunosti odgovorni za tu aktivnost, recimo moja dopodne prije škole obavi za školu sve sama, uzme si jesti, ode na vrijeme u školu, ali zato krevet ostavi nespremljen, hranu nepoklopljenu, sve ladice koje je koristila otvorene, ormare isto tako.

[moj(a) djeca(k)]

Iz skromnog iskustva ili gotovo trogodisnjeg sa djevojcicom, mogu samo napisati da su 'nebo i zemlja' u svakom pogledu, osim po izgledu.

[Potica]

MD; ja sam uvjerena da je vecina klinaca kao tvoj djecak i manjina onih koji samoiniciativno rade stvari ili kojima je dovoljno reci jednom pa zapamte.

Jesi oprao ruke, dignuo dasku, povukao vodu, oprao zube, pospremio odjecu, jesi spakirao torbu za dzudo, torbu za skolu za sutra, stavio prljavi ves i korpu, odnesi molim te zdelicu u sudoper, pospremi si radni stol... to su recenice koje izgovaram svakodnevno dijetetu koji ce uskoro 10. Neke moram ponoviti neke ne moram. Neke dane moram ponoviti sve nekoliko puta, druge dane me "cuje" odmah.

Mene ovo izluđje jer ja ga uspoređujem sa curama koje su osnovnu higijenu svladale do osnovne škole i kad sam rekla da idu na spavanje bilo je sasvim normalno da odu u kupaonu na tuširanje i pranje zubi, za Princa to naravno ne vrijedi ako ne kažem striktno odi se istuširati, pa kad to uradi odi operi zube, pa nakon toga sad odi u krevet, on će naravno završiti u krevetu bez ovih "predradnji".
ujutro kad je sam doma odradi sve što treba i kad treba ali ako sam ja doma onda očekuje da ga gurkam, tipično muški nonšalanto se osloni na mene, sad se trudim to izbjeći i ne podsjećam ali teško mi to ide.

[tanjabb]

MM 90% stvari obavi bez da mu moram zvocati tako da ipak vjerujem kako ima nade .
I ja nakon treceg puta urlam Rima, a on mi onda kaze "sta vices na mene"?
Nagluhost i svakodnevno ponavljanje stvari me ne smeta toliko jer kazem ipak sve odradi. Ono sto nikako ne pusim je bezobrazluk.

[MalaSirena]

Sjećate li se vi kako je bilo kad ste vi bile male (ili se to ne pika jer ste sve cure ), jeste li uvijek isprve radile što bi vam mama/tata rekli?

Iz nekakvog prikrajka sjećanja čini mi se da me mama uvijek prekidala u nekim mojim zanimacijama sa svojim idejama što treba obaviti i ne sjećam se da sam baš poletno poskočila prije neko bi ona, nakon nekoliko ponavljanja, vrisnula, a i to me nije baš tako značajno ubrzalo. I nisam rekla ''neću'', nego ''idem'', ''sad ću'', ''još samo malo''...

Kao što netko reče, mislim da u nama samima i našim očekivanjima leži rješenje.

[Nikky]

Sjećate li se vi kako je bilo kad ste vi bile male (ili se to ne pika jer ste sve cure ), jeste li uvijek isprve radile što bi vam mama/tata rekli?

Iz nekakvog prikrajka sjećanja čini mi se da me mama uvijek prekidala u nekim mojim zanimacijama sa svojim idejama što treba obaviti i ne sjećam se da sam baš poletno poskočila prije neko bi ona, nakon nekoliko ponavljanja, vrisnula, a i to me nije baš tako značajno ubrzalo. I nisam rekla ''neću'', nego ''idem'', ''sad ću'', ''još samo malo''...

Kao što netko reče, mislim da u nama samima i našim očekivanjima leži rješenje.

Ja se ne sjecam Ali mi mama kaze da isto nikada nisam rekla necu vec bi otezala pa zaboravila.

[Adorabla]

ja stvarno ne vidim di je razlika curica i decki do cca 12 godina starosti. Meni je to sve isto sto se ponasanja tice, ili to ja tako mislim jer nemam sina

edit, jedna moja poznanica kaze da se sa 12 godina pocnu ponasati kao da opet imaju dvije. Sve cemu si ih naucio do tada zaborave i ispocetka ih ucis higijeni i koje su to 4 carobne rijeci.

ovo je apsolutno tocno a cak se moze i znanstveno objasniti

[palunkica]

Ima ih koji higijenu usvajaju samo na poticaj, a zapravo im ništa ne smeta.

[folne]

Ja sam uvijek prvo rekla neću pa napravila (ev nadrljala između tog dvoje) , a moj brat bi rekao budem i nikad napravio, ali bolje prošao jer je hoću bila magična riječ bez obzira što iza nje nije stajalo ništa.

Obožavana, ako je suditi prema školi. u 5. su kod nas cure doslovce podivljale, ali totalno. Zaljubljivanja, plača u školi, prostačenja, vrijeđanja, drskosti, strahota. Dečki ih još uvijek nisu stigli. Nekako mi se čini da bi ove godine njih mogao proći prvi val, a dečke bi moglo krenuti.

[danni]

samo ću reći da mi je puno, puno PUNO lakše kad vidim da se manje više svi borite sa ovakvim stvarima i HB na tome

[patkica]

Adorabla, nemaš sina pa bolje ne otvaraj pandorinu kutiju
Što se higijene tiče (pogotovo tuširanja) otkrila sam da mi je najefikasnija otrovni sarkazam. Nije baš da uvijek upali u smislu da se ode prat, al bar vidim da ga pogodi

[dunja]

Koliko tek vrijede oni koji bar dio toga samoinicijativno odrade.

Moji su u kategoriji "za deset". Ponavljam i ponavlljam. U boljim danima čuju odmah, u lošijim je propuh među ušima.

Što se pak odgoja tiče, mi smo isto prepopustljivi, ergo vjerujem da smo si za ama baš sve sami krivi jer ne samo djeca, nego apsolutno svaki čovjek ide i uzima do kud mu se dozvoli.

potpisujem folnušu
sve nam je kako si napravimo - djeca idu do kud im damo, i nevjerojatno kako točno znaju od kad se rode pa nadalje kod koga mogu ići do kud - i točno znaju kod koga im što prolazi
meni je teta u vrtiću dala nezaboravan savjet, djeca trebaju puno ljubavi i puno strogoće
a jedna druga pametna žena je rekla, djeca mogu imati sva prava za koja mogu snositi i odgovornost
toga bi se trebalo držati
druga je stvar što im mi previše popuštamo i dajemo prevelika prava, pa poslije ne znamo kako to srezati