mama courage je napisao/la:o tome kako ateisti svoja uvjerenja ne mogu braniti na način na koji to čine vjernici
ja bih to preformulirala da ateistima nije dozvoljeno da svoja uvjerenja brane na način na koji to čine i vjernici. ako je to tako napisano kako sam ja shvatila.
Ma ne da nije dozvoljeno, nego bi se mnogi od njih osjećali bezveze da uvjerenja brane istim načinima (što god to bilo), jer su po prirodi stvari, nekako više individualci.
Ne znam, meni se čini da je to čak privilegija: dokazivati svoje moralne vrijednosti, ljubav i samosvijest npr. kroz življenje umjetnosti (koja na najsjajniji način veliča ljudski "duh"), prožimanje s prirodom (ili činjenje nečeg za prirodu, odnosno umjetnički kreativno izražavanje) ili ostvarenje na neki drugi način...biti slobodan i potpuno neopterećen pripadnosti nekoj zajednici istih svjetonazora i punoj pravila i postulata...pomagati ljudima i činiti nešto za čovječanstvo jer je to TVOJA unutarnja potreba, a ne tvoja dužnost...itd itd.
Toliko tu ima i privilegiranosti, da ponekad zavidim onim čvrstim ateistima...kao što ponekad zavidim i velikim vjernicima...pa se onda upitam gdje se ja u stvari tu nalazim...Svakako je najteže "ne pripadati", ali možda i najljepše...
Nadam se da sam objasnila