Opet moj Zmaj. On je bistar, pametan, osjetljiv, nježan. O svačemu taj razmišlja, tako i o smrti. Nemamo baš neki problem s tim, ovo više pišem jer me zanima što vaša djeca pitaju, a posebno što im vi odgovarate.
Moj tata je davno umra (kad sam imala 17g) i moja mama uvik priča o njemu, 1001. dogodovštinu, po stanu ima njegovih slika, tamo se Zmaj "upozna" s njim. Jedino je tu Zmaj ima doticaj sa pojmom smrti.
Ima pola godine (i više) da me je pita moramo li svi umrit jer da sam mu ja jednom rekla da moramo. Stala sam i brzinski razmislila, ne želim opteretit svoje dite, al mu ne želim ni lagat. A ovo je pitanje di moraš ili reć jedno ili drugo, ne možeš zakamuflirat. Rekla sam da moramo, nisam stigla reć ne sad nego kad budemo staaaari ili nešto tako, a on je nastavija jel baš svi umru. Da. Ma baš svi svi? Da. Ima li netko ko nije umra? Nema ljubavi. I Zmaj udre u plač da on ne želi umrit. Prošli smo cili razgovor, brz jer ne želim puno o tome, samo onoliko koliko ga zanima i da mu olakšam, kako umremo kad ostarimo jako jako, ili u slučaju neke ružne bolesti, da o tome ne razmišlja jer je mal, a da to nije za male.
Drugi put ga je zanimalo (plačljivim glasom) kako će on bez svoj zeca (plišana igračka s kojom spava otkad se rodija) kad umre.
Pa je baku pita šta se dogodi sa mesom jer da on zna kad se umre da imaš samo kosti.
Mene je pita nakon toga imamo li kosu uz te kosti kad umremo.
U još jednom razgovoru o sličnoj temi, pokušala sam (nakon šta sam dobro razmislila) spomenit raj. Prvo nisam želila o tome niti započinjat jer nisam znala kako će se on nosit sa pojmom raja. Al kako sam vidila da ga smrt kao takva interesira i plaši, odlučila sam pokušat sa rajem kao nečim ljepšim od smrti. Kao šta sam i pretpostavila raj nije najbolje proša, mjesto gdje odeš kad umreš, odnosno ne umreš nego odeš na drugi svijet, njega je zanimalo gledaš li otamo i zaključija je da ne želi on nigdi otić, ni umrit ni u raj. Pametno moje.
Nekidan je pita oče li baka (moja mama) bit živa kad on dobije djecu, pa sam rekla da valjda hoće (ima 67), a on je zaključija da sigurno oče jer kako je tatin dida (njegov pradida) "preživija" da se on rodi.
Očito je da često o tome razmišlja. Ovo su, mislim, svi slučajevi da smo o tome pričali. Razgovori kratko traju. Ne bježim od teme, niti je potičem, on je pokrene i sam zaustavlja nakon par rečenica, ne želi ni on o tome.
Najnovije je nekidan nakon mise, zašto je Isus umra, ko ga je ubija, kako to nije umra. Ta priča je odlično prošla, osim onog dijela da je na muralu vidija da Isus u ruci drži malo ribe i kolačića (
), za koga je to. Rekoh da je stim nahranija puno ljudi, da je on Bog i sve može pa tako i to. Pita me je jel on to uspija jer je sve to skupa skuva pa je tako bilo puno spize za sve?
Kako bi se sa ovom temom tribala nosit i šta bi mu mogla reć kad krene sa svojim pitanjima da uljepšam surovu istinu o smrti?
Edit: greške
Zadnja izmjena:
Marto; 18 pro 2011, 21:09; ukupno mijenjano 1 put/a.