Otvoreni razgovor sa nastavnikom bi trebao riješiti problem.
I moje su nebo i zemlja...
Lora je više "akademski" tip, čita i piše od treće godine a Tara će evo skoro pet i jedino zna napisati svoje ime.
Sa Lorom smo "završili" kod vrtićkog psihologa jer su se bojali da forsiramo dijete.
Dijete od 3.5 godine pisalo je na "diktat", iz neznanja smo preskočili grafomotoričke vježbice i stručnom oku to je bio alarm za uzbunu.
Naravno, psihologica je bila vrlo oprezna (da ne uđemo u otpor) ali je iz razgovora (sa djetetom, roditeljima i bakom) vidjela da stvar proizlazi iz Lorine potrebe i želje...Dobili smo upute za adekvatni pristup...
Otvoreni razgovor je sve riješio.
Tari je pet godina i osim svog imena, slova ne zna napisati. Sa njom radimo grafomotoričke vježbice, to joj je zanimljivo ali do određene granice. Tada stop inače ode u frustraciju.
Takve su...različite.
I naša je škola jako mala pa nastavnici imaju prilike uočiti detalje ali bez razgovora sa roditeljem ne mogu biti uvijek sigurni o čemu se radi pa time ne bi smjeli niti "etiketirati".
To je kao kada vidimo "živo" dijete pa si damo pravo i zaključimo da je zločesto, razmaženo, ima ADHD...može biti bilo što a nije niti blizu, zar ne...
U nekoliko smo navrata imali razgovore u školi (u sklopu informacija dotakneš se raznih temi...).
Učiteljica je konstatirala da je Lora nemirna na nastavi. Iako mi je tlak skočio na 200 (automatski, roditeljski, normalno), scoolirala sam se i prihvatila kritiku kao konstruktivnu. Učiteljica je u pravu...Lora je vrlo zahtjevno i aktivno dijete kojem nismo pružili dovoljno fizičke aktivnosti kako bi izbacila višak energije. Učiteljica mi je ukazala, prihvatila sam i reagirali smo da ne prijeđe u Lorinu frustraciju. Zahvalna sam učiteljici jer je kritika ZAISTA bila konstruktivna.
Upisali smo ju na sport i problem riješen. Em ne ometa nastavu, em je više koncentrirana, zadovoljnija...
Imali smo i situaciju u kojoj nam je ukazano (iz zaista najbolje namjere), da Lora ne poštuje Cate (moju desnu ruku, našu čuvalicu). Bilo mi je čudno jer ZNAM koliko se vole i poštuju ali opet...NE ZNAM ja kako se Lora ponaša u školi a Cate je sklona davati im na volju...Diskretno sam "istražila slučaj" (da ne duljim sa pričom) i ispalo je da je učiteljica, gledajući kroz prozor, stekla krivi dojam.
Slijedeći dan smo objasnili nesporazum i dali povratnu informaciju:
1) jer smo zahvalni što učiteljica nije samo tako prešla preko situacije i ukazala nam na istu (iako je stekla pogrešan dojam)
2) da su nam takve informacije bitne
3) da razjasnimo "nesporazum" kako Lora ne bi bila "etiketirana"
Kod Tare smo primjetili da ju u školi (vrtiću) tretiraju kao razmaženo dijete kome je sve NE. Razgovarali smo sa učiteljicama, dali smo nekoliko primjera iz ponašanja doma, objasnili smo da smo svjesni njezinog ponašanja, objasnili smo obiteljsku situaciju (preseljenje na drugi kontinent i sve što ono nosi sa sobom) i zajednički smo konstatirali da se kod Tare "terrible two faza", zbog toga, produžila i da Tarino ponašanje ne treba kažnjavati. Već nakon mjesec dana uočen je pozitivan pomak.
Ponekada nam nastavnici govore nešto u najboljoj namjeri a mi ulazimo u otpor. Ponekada nam "etiketiraju" djecu. Ponekada jednostavno nemaju vremena jer smo dio ogromnom sustava. Ponekada....kombinacije i situacije su razne ali samo iskren i otvoren razgovor na relaciji nastavnik-dijete-roditelj može detektirati i riješiti stvar.
Osobno ništa ne prepuštam slučaju, reagiram odmah, nije me sram, pitam... Možda imam samo krivi dojam...ali ne dopuštam da stvar ode predaleko...Tako bi trebali i nastavnici.
Ne sviđa mi se to uspoređivanje sa starijim bratom (odaje dojam da je rečeno u negativnom kontekstu) i zaključak da je dijete razmaženo. Čak i ako je istina, nastavnica bi trebala imati malo drugačiji pristup.
Reagiraj što prije jer dijete može biti obilježeno za cijeli život...
Cure su ti dale mnoštvo super savjeta.
Sretno