Mame i bebe forum

Otvaram ovu temu potaknuta necime sto sam jucer procitala.

Kako sam sa sinom pocela prakticirati time out, cisto instiktivno. Nakon sto je uporno i uporno radio bas nesto sto sam mu izricito zabranjivala, poslala sam ga u sobu i tamo je bio kojih 30ak sekundi i manje. Plakao je i onda sam dosla po njega, poljubila ga i objasnila da to tako ne moze ( raditi nesto za sto postoji izricita zabrana ) i nije vise ponavljao. Onda sam isla malo citati o time out metodi i nasla da postoje neki pedagozi koji se ne slazu sa tom metodom i ovdje stavljam clanak koji me je najvise potakao na razmisljanje. preporucujem svima da ga procitaju: http://www.prirodnoroditeljstvo.com/o-r ... vanja.html
Nije da se slazem sa autorom oko svega ali su me neke stvari malo bocnule i stvarno sam se zapitala koliko sam ja zapravo dobra mama? Ali nije to tema.
Da sumiram ovaj tekst. Znaci autor navodi da je kaznjavanje bilo koje vrste, sve od batina i vikanja kako najekstremnijeg oblika kazne pa do time outa ili ignoriranja djeteta, krivo i pogubno za djetetov razvoj.
Ono sto me je najvise zaboljelo je to sto ponekada primjenjujem te "metode zasnovane na separaciji" tj. nekada kada sma ljuta ignorairam sina, ako je bio jako zlocet da me je doveo do ludila. Ili ga jednostavno posaljem od sebe, kao idi tamoi igraj se, ostavi me sada na miru i vidim da ima osjecaj da je odbacen. Sinoc mi je bilo tesko zaspati jer stvarno imam osjecaj da mu pokazujem da ga ne volim ako me ljuti iako se punomazimo i ljubimo i ti slucajevi su mozda jednom u 3 - 4 tjedna,

Uglavnom, autor isto spominje da su sve te metode zasnovane na uspostavljanju moci nad djetetom a to nije pravi autoritet.

pitam se onda, pa kakao odgojiti dijete, kako mu objasniti da se nesto ne smije, pricom? Koliko dugo pricati, ako me pocupa peti put za redom i dalje da goorim ne? ne razumijem. kako se vi u svemu tome snalazite i sto mislite o ovom tekstu kojeg sam postala.

I najvaznije, koliko se pronalazite u tom clanku, tj. koliko i sami primjenjujete te metode?

ja osobno ne koristim time-out metodu. niti metodu da prijetim da će mama otici i da će ostati sam. to mi nije ni na kraj pameti.
općenito - kod metoda je fora da su one "kratkog vijeka", vrlo brzo će metoda ispuhati i morat će se tražiti neka nova, pa će metoda ponestati...

zato je bitan cijelokupni pristup djetetu - od jutra do mraka. i kad je ono dobre volje do kad je ljuto i ne zna procesurati svoje osjećaje.

mi smo u fazi da kad je ljuta i kad joj nešto ne dam - tipa hoće dovuci SVE igracke u krevet za spavanje. onda se naljuti i dobro me izlepeta rukicama. ja se suzdržavam, nekada viknem, ali sam joj toliko puta rekla da je ok da je ljuta, ali nije ok mamu lupati... onakon toga sada, kada me lupne, dođe za minutu i kaže "mama oprosti, ja sam te lupala"
nakon toliko pričanja ona zna da to nije ok, ali isto zna da ja znam da je ona nemocna u tome. onda se izgrlimo i izljubimo i zaboravimo zašto je bila ljuta

tekst mi je malo dugacak da ga mogu sad u miru iscitati, ali budem

Ja sam ga iscitala i sve je to divno i krasno ako imas relativno razumno dijete i ako imas vremena u svakom mu se trenutku posvetiti.
Slazem se da uvjetovanja koja nisu povezana tipa "ako neces rucati nema crtica navecer" nemaju smisla. Ali ako ja skolarcu kazem "prije naucis za test prije ces moci odigrati igricu" a on se krevelji i razvlaci i popusi vrijeme za igricu ona je to posljedica koju si je sam izabrao.
Nikada se ni ne prijetim da cu ih ostaviti, to mi je koma, i ne saljem u time-out zato da dijetetu pokazem kako izgleda izolacija i osjecaj samoce nego zato da se makne od situacije koja ga tjera na neprimjereno ponasanje i da se prije svega smiri.

tanjabb je napisao/la: ne saljem u time-out zato da dijetetu pokazem kako izgleda izolacija i osjecaj samoce nego zato da se makne od situacije koja ga tjera na neprimjereno ponasanje i da se prije svega smi

jasno je da ovisno o dobi djeteta i pristup pojedinoj "metodi" je drugaciji. dvogodišnjaku time-out neće ama baš ništa značiti. a ne znam koliko i trogodišnjaku.

kada se za nešto "ulove" u toj dobi je po meni skretanje pažnje najbolji izbor. ili ponuditi - ovo sada ne možemo imati, ali možemo imati ovo i ovo.

To prirodno roditeljstvo je vrlo slično u nekim crtama i "potitivnom roditeljstvu", koje je recimo opisano na ovim stranicama http://www.ahaparenting.com/

U osnovi se svodi na to da se djetetu priča i objasni, da nauči granice, da se dopuštaju svi osjećaji, ali ne i bilo kakvo postupanje (dakle - smiješ biti ljut, ne smiješ zbog toga tuči/gristi/uništavati).

Što je najbolje i moja dvogodišnjakinja u kritičnim situacijama već zna da je krivo postupila (npr. ugrizla brata), ali je poriv za "nepoćudnim" ponašanjem još uvijek jači od samokontrole u tom trenutku, što je za tu dob normalno. Tek oko školske dobi samokontrola postaje dovoljno jaka da see dijete može većinu vremena kontrolirati, pa i u ekstremnim situacijama.

A do tada će mi trebati puuuuno živaca. No mislim da se isplati izabrati taj pristup, jer bilo kažnjavanje fizičko ili "separacijskim metodama" odnosno emotivno, u biti se svodi na to - tko je jači tlači.

Ne uspijeva mi na žalost uvijek iskontrolirati se, jer je samokontrola pretpostavka mirne i staložene reakcije na djetetovo ponašanje, ali radim na tome i trudim se iz dana u dan biti malčice bolja u tome. Imamo boljih i lošijih perioda... I nekad jednostavno ne znam kako postupiti u skladu s tom "metodom".

Teško je izgurati mirnu reakciju kad vidiš da dijete namjerno izaziva, ponavlja nešto nedopušteno, ono baš "izaziva vraga", ali uz puno, puno truda se može... Nekima je to lakše, drugima teže. Ja sam dosta temperamentna, pa mi teže ide, no ipak već ima napretka...

Joj Nikky sve mi je jasno, sve nas iste brige muče...
Ja za sad nisam primjenjivala ništa od tih "zloglasnih" metoda, ali i mene jako muči kako mu objasniti da nešto nipošto ne smije i da je jako opasno - evo moj se ima naviku bacati po krevetu, po kauču, svukuda jer kao - skače u dubinu dida Mraza (iz jedne priče, ne pitaj ) i mi uporno objašnjavamo da je to jako opasno, da uvik mora provjeriti di će pasti itd. ali naravno on uvik iznova po svom
Kad krene s nečim pilati, cendrati (npr. oće čokoladu prije ručka ili stajat na taraci za vrime pljuska bez kišobrana jednostavno mu kažem - koke ne može to i to zato jer ćeš pokvariti ručak/jer ćeš se prehladiti itd. i naravno on i dalje cendra po svom, ali ja dalje ne objašnjavam (jer nema smisla, jednom je dovoljno, dva put max.) nego mu krenem preusmjeriti pažnju na šta drugo i to uglavnom upali...
Ako malo povisim ton (ne računam u situacijama kad prijeti stvarna opasnost) kasnije se strašno grozem i izbjegavam to u širokom luku...
Nekad mi dođe lupati glavom u zid ka i većini roditelja ali uvik sebi mantram on je malo dite, ne radi to namjerno i uglavnom se uspijem skulirati - ALI jedanput me je izludija, izgubila sam totalno busulu i rekla mu sad kad si tako zločest molim te ajde doli u babe ja više neman snage svađat se s tobom i uzela ga za ruku i krenila prema vratima i onda se u sekundi sabrala i rekla - oprosti koke mama se iznervirala, aj molim te budi dobar - a on odvalija od smija i kaže - ajde opet me vodi babi, ajmo se opet igrati - očito nisam bila tako opasna kad je on mislija da se igramo, ali ja sam se osjećala katastrofa i nikad više nisam dopustila sebi da tako izgubim živce ( i nadam se da neću)
On, je inače baš dobro dite, ali ka svaki pravi ovan uporan do besvjesti i mama mora dobro istrenirati svoje strpljenje

Biti mama nije lako uvik, ali je i neprocjenjivo

ijoj sto volem ove svoje pametne moderatorice

uglavnom ove što pričate, daje najviše učinka.

mene ima po svuda, neki dan sam ga uštipnula za nos da ga je zabolilo, jer jednostavno mi je nagon bio takav. poslje mi je bilo žao, i baš me je onako gledao u šoku, ali tisuću puta sam mu već rekla, i kad je zario pandže pesu u njušku i gledo je kako cvili mislim da nisam imala drugu reakciju nego ga uštipnuti. krivo ili ne objašnjavala 1000 puta, i već mi je žao jadnog psa. poslje je sljedila kazna nema telke niti voženja liftom. i evo pu pu nije štipao psa.
druga situacija je bila da je bacio brdo kamenja u parku i skoro pogodio dijete. automatski sam ga zgrabila i odvela doma za kaznu. bila sam jako ljuta, to sam mu pokazala i možda sam u krivu, ali po meni su to bile opasne situacije koje nisam mogla riješiti pričom...

većinom objašnjavam, preusmjeravam, uvjetujem....

Od knjiga (a jesam razne "prožvakala", odabirući one koje mi nisu na prvi pogled docirale , iz već pregleda na koricama ) mi je najbolje sjela Naomi Aldort "Što nas djeca mogu naučiti" s "Ovdje se ne radi o nježnim načinima kontrole nad djetetom nego o načinu života i razumijevanja djeteta kako bi ono dalo sve od sebe, ne zato što vas se boji, nego zato što to želi, po svojoj slobodnoj volji."

E sad, kako to ide sa svakom kombinacijom naravi roditelj-dijete i ovisno o situaciji (opasnoj po život nekoj potencijalno), to je već druga stvar. Napominjem da se dijete jednom dedi "otrglo" na semaforu i poletjelo ali prema stupu pritisnuti gumbić za prelazak a ne preletjeti na cestu, što nije smanjilo dedin tog trenutka, no o takvom se djetetu radi generalno, koje ne srlja, takav je tip, i svaki put kad bih svladana umorom, nekim svojim poslom (u tom trenu recimo stvarno važnim) silom izvukla nešto (ne fizičkom, ali "nadjačavanjem" iz pozicije odraslog koji zna bolje), to je išlo na štetu svima. Kad sam se uspjela dobiti da malo zastanem, poslušam, općeprihvaćeno "kako bi trebalo" zamijenim nekim drugim potezom u kojem je bilo mjesta za sve strane donekle uvažiti, puno je manje sukoba i muke obično - ali da može biti naporno, može

da, al napornije je puno ne slušati, ne doživljavati i tjerati svoje, rezultat, dijete neposlušno mama ljuta isfrustrirana.
ja sam totalni živac, pucam na gluposti bez beda, planem u sekundi, impulzivna, al ovaj mali me je naučio jako puno toga. na žalost samo prema sebi, i dalje sam živac prema svima ostalima. al duram i čekam da se mrva makne, jer čim malo šiznem ljutito viče tiho. i to mi bude time out. podvučem rep zbrišem u sobu i čekam da me prođe

i ja sam poprilicno temperamenta i jako nervozna osoba ali me dijete naucilo puno toga. izmedu ostaloga kako biti smirenija i jako sam povecala samokontrolu, posebno u kontaktu sa dijetetom. moram priznati da ste me posramile kada vidim koliko vas ima koje ne primjenjujete ove metode i skulirano prolazite kroz dan. Ali to je i bit, da covijek spozna svoje greske i mijenja se na bolje.
Mislim da cu prestati sa time outom i prestati se duriti kada izbije konflikt radi zdravlja moga djeteta za koje ne moram reci da volim vise od zivota. Cvrstog sam uvjerenja da ljubav nije samo rijec vec se to treba i pokazati. Na neki nacin jedva cekam slijedecu konfliktnu situaciju da sve to bolje odradim.
Cijeli dan imam nekakav grc u zelucu i onaj odvratan osjecaj griznje savijesti jer sam dugo vremena bila uvjerena kako sam ja super extra mama, odlicna, predobra ( umisljena ) a ovo me bas spustilo na zemlju. Kada samo pomislim da sam igrala neke igrice moci da malim dijetetom, dresirala ga strahom i sl... ma fuj. gadim se sama sebi.

a kako to sa starijima kao sto spominje tanja bb, kada osnovac ne zeli uciti za test vec igrati igircu, dali onda uvjetovati i ici na nagradu i kaznu ili ne?

Nikky dok ti promišljaš i radiš na sebi itekako si dobra mama
Nemoj se gristi, sve mi nekad napravimo grešku, izgubimo strpljenje itd. to je ljudski, bitno je da se stalno trudimo biti najbolje šta možemo i ispravljamo svoje greške, i bitno je da bebač osjeća da ga voliš, a u to ne sumnjam

Hm, korak po korak, kako se do čega dođe a onda ide i više pregovaranja, s odgovornostima koje rastu, granice su čvrste na nekim pozicijama, tipa: javiti se kad je negdje bez nas, poštivati dogovore općenito bez laganja ali neke su granice pomične i ovise o dogovoru. E sad, zezne li sam sebe, onda se može na sebe ljutiti. Igrice bi igrali stalno - i to cool opišem kao ovisnost, onu kakvu uče iz prirode kao nepoželjno ponašanje. Neće radi toga manje pokušati iskamčiti dulje vrijeme na mobitelu, računalu, tv-u, nečemu, ovisno o prisutnosti publike koja će mu moguće držati stranu (rodbina ) s računanjem na to da neću raditi "scenu" - kad uspijevam zadržati hladnu glavu i to bolje "odigram" . I inače se lakše dogovorimo u 4 oka

Hm...tema me bocnula, moram priznat, i to sad, u životnom momentu kad imam lako odgojivog starijeg sina, mirno, poslušno dijete, i uragan od mladje trogodišnje kćeri.
Ono što definitivno znam je da su toliko različiti da nema šanse da kod nje upali nešto što je palilo kod njega.
Isto tako sve knjige ovog svijeta ne govore o količini živaca koliko zahtijeva njezin odgoj, ukoliko ne želim primjenit fizičke kazne (a vjerujte mi, došlo mi je milijun puta!).
Uglavnom, recept za ovo "teže odgojivo" dijete nemam, i ne znam hoću li ga ikad naći. Funkcioniram po nekom svojem instinktu za svaku određenu situaciju ali bogme, traži oooogromnu količinu samosvladavanja.
Jest da ide malo lakše što je starija, ipak se vide mrvičasti pomaci u ponašanju, u smislu da će razumjet moja objašnjavanja al to su zaista samo rijetki trenuci.

Nikky kažu da ako si povezan s djetetom odmalena i kasnije bude lakše. Jer dijete zna da cijeniš i "njegovu stranu", a ne drviš samo po svom. A vjerujem da se sve to uči s vremenom, kako odrastaju djeca.

Meni je puno teži period sada s djetetom od 4,5g nego s djetetom koje je s 2g imalo uobičajene tantrume. Sada on već dosta toga zna i kuži i nekad namjerno koristi za "igru moći", a što se moglo možda i izbjeći da sam i prije koristila neke od metoda npr s linka koji sam stavila.

Što mi je pozitivno je da trud koji ulažem pokazuje rezultate i pomake i da nam odnos ide na bolje i u "vrućim situacijama".

Ali još uvijek me zna izbaciti iz takta kad ide tuć manju ili ju namjerno zeza znajuć da će je to dovesti do očaja, najčešće me raspi**i kad je ide namjerno lupit tek toliko jer nije dobio nešto po svom... Tu mi je najteže zadržat mir... I nisam jednom vikala, prijetila ili se pokupila iz sobe u suzama... Srećom i to ide na rjeđe. Ali teško je to samosavladavanje, pravi izazov.

Meni je to teško, zadržat mir, ne planut, ne prijetit ne znam čime, em zbog temperamenta, em zbog bijesa i nemoći koji osjećam u tom trenu, em jer su i mene tako odgajali - da je kazna prirodna posljedica lošeg ponašanja...


I ja se tješim, bitno je da se trudim, grizem se kad planem, al se bar trudim nekaj za sljedeći put naučit, napravit drugačije... I ispričam se ak tako poludim... Nadam se da će biti sve manje toga što me bude izbacivalo iz takta baš jako...

Ono što definitivno znam je da su toliko različiti da nema šanse da kod nje upali nešto što je palilo kod njega.

Njonji, ja te itekako razumijem. Jer imam istu situaciju samo dva decka. Sto je palilo na starijem koji je bas bio otvoren za sugestije tako nista nista ne pali na mladjem.
Reci cu suvereno da je nemoguce provoditi nirvana roditeljstvo s djetetom koje se rodilo ljuto, koje je stalno antiprotivno svemu, ne pola sata/sat dnevno nego od jutra od kad otvori oci pa dok ne legne. Ako pri tom imas doma jos jedno starije koje trazi paznju za neke sasvim obicne stvari (tipa pomoc kod zadace npr.) dok mali ne zeli istovremeno raditi nista nego li unistavati skolske biljeznice, sarati po njima, gadjati brata igrackama itd... nemas druge nego poslati ga malo na hladjenje. Jer je to u tom trenutku nasusna potreba. Cak ne kao odgojno sredstvo iz kojeg ce nesto nauciti (jer nece, to je taj tvrdoglavi tip) nego zato jer moras kako bi mogao starijem pomoci.
Ja se iskreno nimalo ne grizem ni ne preispitujem koje ce to traume ostaviti na djetetu. Jer maltretiranje koje smo svi mi ostali u obitelji prosli od strane divljaka od negdje 16 mjeseci pa do tri godine je ostavilo itekako posljedice na svima nama. Nisam znala do tada koliko strpljenja imam, ali nisam bome znala ni da ima djece koja nisu otvorena za nikakvu suradnju, koja se bas zele ljutiti, koja bas zele urlati, koja se ne zele ispricati nikada i nikome, koja ne prihvacaju nikakve zamjene za ono sto su si zamislili... da ne idem dalje.

lako je biti pametan kad to nisi dozivio.

i kod mene je tako, nije ovako ekstremno kao kod tanje, ali isto sam prosipala važne mudrosti dok sam imala samo s.
njemu jednom objasnim, on kimne glavom i shvati.
a mali

ali zato je mali bolji u zauzimanju za samog sebe, tako da nije to ni loše

Rakoh da u svakoj kombinaciji roditelj-dijete ne mora fercerati kao ni u svakoj situaciji - zato sam se od prosipanja važnih mudrosti ogradila- svatko je u svojim cipelama, tuđe bi ga žuljale - vidim kad s djetetovim vršnjacima komuniciram, neki me totalno zabezeknu, pojma nemam kako i što bih s njima na dulje

Neki ljudi inače imaju feeling za ljude, onako, instinktivno, ja nemam - moj tata oduvijek uspijeva s raznim klincima, ljutitim, nezainteresiranim, ali i s raznim odraslima slično, nekako izvuče preusmjerenje pažnje i učini sugovornika suradljivim. No to je već dar

zato sam se od prosipanja važnih mudrosti ogradila

I ja. Koliko sam s prvim procitala knjiga o odgoju, pristup ovaj onaj... s drugim sam skuzila da je to sve baceno u vjetar.
Drugo je ako roditelj nema u odgoju onih osnovnih postulata postivanja djeteta ili mu se pak uopce ne da baviti djetetom. Ali oni te knjige ionako nece primiti u ruke.
Ne kazem sad da nitko ne treba citati knjige i teorije i savjete o odgoju. Ali se ne treba gristi i sekirati ako neki pristup na tvom djetetu uopce ne pali, ne treba misliti da smo lose majke jer smo nekada dijete poslale u time-out.

Zašto je meni ova knjiga "sjela", opisala mi je odmah u nekom prvom poglavlju jedan tantrum kakav bih ja sama kod djeteta izazvala točno takav koji je bio: rezultat umora, toga da je baš morao sa mnom nekamo (ja sam morala nekamo i njega pri tom povesti sa sobom trenutno bez drugačije opcije), da je usput bio gladan ili žedan i da je meni fitilj bio kratak. Poslijedica je bila da sam se borila s djetetom. Kakogod, humorom ili urlanjem ponekad - što ne znači da ga u idućoj sličnoj situciji opet nisam morala staviti (i sebe) u sličan položaj spletom okolnosti. Ali teta u knjizi je rastumačila kako bi dijete da je bilo uvaženo koji tren prije drugačije reagiralo možda (možda ) - moj tata bi svo vrijeme svoje prilagodio tom trenutku prije i puno se kraće borio, meni to nije uspijevalo, odnosno, važnost tog trenutka prije nisam uvijek šacnula. Pa sam se popravljala. I nisam.

Ali ta mi je knjiga recimo prihvatljiva, onom mom nekom shvaćanju, ne piše autorica da je neka kazna zabranjena kao big NO, ali više mi to sjeda nego onaj neki 1,2,3 i slično, nešto tipa dresiranja i uspostavljanja poslušnosti u strahu.

Moguće i da ne znam postaviti kaznu za motivaciju (ili kontramotivaciju) i inače, to što velim da prekine igranje na mobitelu nema veze s time je li ili nije nešto odradio nego jednostavno smatram da mu je tih nekih blic efekata na nekom mini ekranu dosta u tom trenutku, ma kako mu interesantni bili.

Ali da sam ova, jesam: http://www.youtube.com/watch?v=Nem0bkErGVY - bio se vrtio tu ranije ovaj link, nije se loše podsjetiti

Ja sam s Lukasom uvijek posebno posvecivala vreme onom trenutku prije i to nam je bila misao vodilja koja je odlicno funkcionirala. S drugim nisam imala vremena provoditi to prije jer je buntovnistvo bilo jedna konstanta od jutra do mraka, dakle nema trenutka prije jer je sve sada. Ako me kuzis .

Kužim

Inače ovoj mami s linka kojeg sam dodala se smijemo skupa sad kad zna ponešto engleskog i može razumjeti tekst, a još se hoće nasmijati sa mnom, bez da svaka situacija bude (jer eto u takve s godinama ulazimo ) i kako vrijeme ide, javi se češće argument "kako on može/ smije,..." i za to ova teta u Mum song ima odgovor s "Jump of the Cliff"... a ja još smišljam svoj

Nikky je napisao/la:Cijeli dan imam nekakav grc u zelucu i onaj odvratan osjecaj griznje savijesti jer sam dugo vremena bila uvjerena kako sam ja super extra mama, odlicna, predobra ( umisljena ) a ovo me bas spustilo na zemlju.

Dobra tema... ja sam stvari posložila ovako:
nikad ne možemo biti savršeni roditelji
razne teorije su meni super i zanimljive, na bazi pročitanog onda razmišljam, ali ne želim da mi to poljulja samopouzdanje (koje smatram vrlo bitnim za uspješno roditeljstvo)
i kasnije primjenjujem kako mogu i kako odgovara meni i mom djetetu
a nikako ne vjerujem da bi doslovno hvatanje za neku metodu pomoglo, nema recepta za roditeljstvo

ono što uvijek pomaže je: puno ljubavi i razumijevanja prema djetetu, povjerenje u dijete, da i kada sam ljuta i živčana, i kad je zakuhala svašta, imam na umu da je to dijete dobro i dragocjeno
pa tako i postupam
ljuta sam ali je i dalje volim i znam, čak i u tom trenutku kad vičem da je to samo epizoda
i naravno da vičem, ali to nije u cilju pokoravanja i posramljivanja djeteta, nego su to moji osjećaji

milkyway je napisao/la:mene ima po svuda, neki dan sam ga uštipnula za nos da ga je zabolilo, jer jednostavno mi je nagon bio takav. poslje mi je bilo žao, i baš me je onako gledao u šoku, ali tisuću puta sam mu već rekla, i kad je zario pandže pesu u njušku i gledo je kako cvili mislim da nisam imala drugu reakciju nego ga uštipnuti. krivo ili ne objašnjavala 1000 puta, i već mi je žao jadnog psa. poslje je sljedila kazna nema telke niti voženja liftom. i evo pu pu nije štipao psa.

sličnu situaciju (nehumano potezanje psa za rep, udaranje mačke) sam ja riješila tako da sam odmah propisla kaznu zabrane diranja svih ljubimaca na tri dana
to je uzročno-posljedično povezano i tako sam joj objasnila - ako to radiš, ja se bojim za životinje a i za tebe, ne mogu cijelo vrijeme gledati što radiš s njima i zato ih ne smiješ uopće dirati dok ne pokažeš da si shvatila što govorim
e koja je to bila muka

Kad sam vidjela temu, a posebno članak s linka, jezik me zasvrbio. Puno toga je u mojoj glavi i teško je u par rečenica reći nešto.

Moje mišljenje je da u svemu ne treba toliko gledati na situaciju: "što ću učiniti s tim problemom, s djetetom? kako ću promijeniti dijete?", nego više dijete pred sobom, ali i sebe: kako se ono osjeća, u kojoj je razvojnoj fazi, što mi zapravo govori ovo ponašanje. I naravno, treba vidjeti dijete, a ne problem, dijete treba biti subjekt našeg odnosa, a ne objekt na kojem nam je nešto činiti.
Da ilustriram. Dvogodišnjak skače po krevetu. Prvo vidjeti je li to opasno. Ako je, zaustavimo ga. Ima raznih načina. Ophođenje ljubazno, toplo. Ako ne posluša iskoristimo svoju fizičku nadmoć i jednostavno ga odnesemo na drugo mjesto. Pali usmjeravanje na nešto drugo (uglavnom). Možda ima potrebu za kretanjem. Ako u tom trenutku na taj način nije opasno onda se pitam ima li kakve materijalne štete, smeta li to meni ili možda ne smeta ali mislim da me netko sad vidi rekao bi kako mu to dopuštaš. Ako nema opasnosti, nema štete i meni ne smeta, pa nek skače. Ako me boli glava i umorna sam ko pas pa mi ipak smeta, mislim da je u redu to reći i djetetu, dopustiti da vidi i moju bol i umor. Boli me glava kad sad skačeš, molim te prestani (ne zato što se mora ili jer ja tako kažem). Ljubazno, toplo i osobno, gledajući u oči. Možda da pročitamo slikovnicu? (ili nešto drugo što voli i što oboje u tom trenutku možete prihvatiti). Vjerojatno ćete se uspjeti dogovoriti, ali ne nužno. Ono što ste napravili je da ste razgovarali o (svom) problemu s drugom osobom, uvažavajući je i poštujući. Nema savršenih rješenja niti savršenih ljudi, na nama je da težimo boljem.

Svaka dob ima svoje različitosti i odgovornosti koje djeca mogu preuzeti na sebe i naravno, postoje djeca s kojima je lakše i ona s kojima je teže.

Moze li ikada biti kasno za promjenu nacina roditeljstva? Stalno razmisljam o tome da ako jesam sinu ostavila dojam da ga volim samo kada je dobar, a izgleda da jesam, mogu li to promijeniti kod njega da dobije drugu poruku? Stalno se bojim da nije kasno, da mu je to vec uslo u podsvijest i da ce sada zauvijek imati osjecaj manje vrijednosti isl.... Znate da kazu da su prve tri najvaznije

Nikky, brijes. Tvoje je dijete voljeno i ono to zna. A u odrastanju ce se jos toliko stvari promijeniti, dijete ce se promijeniti, vas odnos, okolnosti... Ne misli da ce ovakav kakav je sada biti zauvijek . Opusti se. Nikakva nepopravljiva steta nije ucinjena.

Nikky je napisao/la:Znate da kazu da su prve tri najvaznije

najvažnije za povezivanje s djetetom, a vi još dojite. povezani ste - nema greške

Dobro je da razmišljaš, malo ljudi to često radi - a sad ozbiljno: baci pogled na potpise si, nisu s neba opali a i nisu ti ni prve 3 još prošle. Kako dijete raste, lakše će neke stvari artikulirati i moći uopće slušati. Teško da ima nepopravljive štete skoro svaka se da popraviti u svakodnevnom odnosu

Baš tako, imate vi još puno vremena za izgraditi još boljii odnos. A vjeruj, izazovi postaju sve veći. I nalazit ćete zajedno načine da ih savladate. I sama veliš da niste često imali neke "veće okršaje", pa nema šanse da to potuče sve one druge pozitivne interakcije sve drugo vrijeme.

Koncentriraj se na to da mu daš do znanja da ne voliš to neko ponašanje, konkretno imenuj što te smeta, tipa ne "ti si zločest" nego "to što si napravio je ružno", tu si u svakodnevnom životu već puno postigla.

Nikky potpis na cure
Dobra si ti mama, voliš ga i on to zna sigurno
Napraviš tu i tamo koju grešku ka i svi, ali i promišljaš i stalno gledaš kako biti bolja i to je već puno... budi i dalje tako kritična, ali nemoj biti tako stroga sama prema sebi

Hvala vam cure. Vasa podrska mi bas puno znaci. Osjecam se bolje.