
jučer sam bila na informacijama, došla kući zgromljena. a onda još i kod kuće kaos.
J je jako pametan, u skupini je darovite/potencijalno darovite djece (u školi provode neka psih testiranja), školu hendla s lakoćom što se tiče savladavanja gradiva. ali ponašanje katastrofa. kaže mi jučer učiteljica da se stalno vrti, ne pazi na nastavi, ne zna gdje su stali kad nešto čitaju...
kod kuće se ponaša grozno, apsolutno oko svake sitnice imamo probleme i natezanja. svakodnevne svađe. NIŠTA ne napravi odmah kad ga zamolimo, makar to bilo nešto najjednostavnije na svijetu. probali smo mirno, probali smo s kaznama, na sve mile i nemile načine i ništa ne pali. kažem mu ja jučer što je učiteljica rekla, a on meni da učiteljica pretjeruje, da njega taj i taj ometa na nastavi pa da oni iza njega u klupi stalno pričaju, pa da on nije čuo da je učiteljica rekla to i to jer ili nije rekla ili govori pretiho... uglavnom stalno su mu drugi krivi, nikad on.


ja više ne znam što da počnem. nikako, ali nikako ga ne možemo dobiti na suradnju. inače je užasno drag, miran, velika maza, emotivac, pravednik... ali poživčani na svaku sitnicu. posebno s mm-om ima svađe.
ako treba u kupaonicu, zamolimo ga 10 puta, on ne kreće, onda nakon 11. puta napokon krene, ali se vuče kao glista, maltene da se uopće ne pomiče s mjesta.
e sad, tad krećemo u nekoliko smjerova:
1. nekad i dalje lijepo molimo, ništa. objašnjavamo kako to njegovo ponašanje nije lijepo, bla bla bla... ponekad upali nakon što izgubimo 20 minuta. ponekad ne upali ni tad, on se jednostavno i dalje inati
2. zaprijetimo kaznom. ništa. ponovimo da će ako se malo ne ubrza (pobogu, pa ne tražim ne znam što, nego samo da ode i obavi pranje zubi, tuširanje.... normalnom brzinom

i tako gotovo svakodnevno, oko svega.
jednostavno ne znam kako dalje.
koliko sam ja sama uspjela izanalizirati, tu su dva glavna problema.
1. nikad on ni za što nije kriv. ako se ružno i bezobrazno ponaša, drugi su ga izazvali. ako se s nekim posvađa, uvijek je taj drugi kriv
2. ne sluša ništa. nismo mi autoritativni roditelji, pokušavamo sve blago. možda bismo trebali tresnuti šakom o stol i reći izvoli to napraviti i gotovo. ali ne možemo. lijepo molimo, ali nikakve koristi.
i brine me taj njegov negativizam i izjave da bi se najradije ubio.

oprostite na dugom postu, morala sam...

edit: zaboravila sam ovo, a mislim da je dosta važno. kad nakon sukoba/svađe razgovaramo i pitam ga zašto se ružno ponaša, zašto ne posluša molbu, on uvijek kaže da ne zna, da se on želi lijepo ponašati, ali jednostavno ga nešto sprječava. je li to samo pokušaj izvlačenja, prebacivanje odgovornosti? ili?