Normalno sam se dizala i sve. Nakon drugog - kad me nisu zasili, sam patila.Epi, a sta da ti pricam, bila sam suluda, uvjerena da cu umrijeti i tako to, ali kad su mi rekli da mirujem da mi stave epi, bila sam ko bubica. Veli mi muz (jer je meni to sve u magli) da su se svi u sobi samo pogledali i tiho prokomentirali kako ne mogu vjerovati da sam se u sekundi tako smirila i nepomicno sjedila.
Inace, prije poroda mi je i sama pomisao da mi netko nesto zapikne u ledja bila
, ali tamo sam se brzo predomislila. 
A nisam ni upik osjetila, ne sjecam se, zbilja.
), beba veca od prve.
, bio stravičan. Ja se grozim i epiduralne jer ja ju nisam imala namjeru uzeti, ali su mi preporučili, a ja u onom svom čudu prihvatila. Žena me tri puta bola u leđa, tri puta pogodila u živac pa sam joj na kraju kroz zube prosiktala da vadi iglu van i da ću roditi bez toga pa makar umrla. U tom trenu, od svih tih bolova stvarno sam i mislila da mi se duša odvaja od tijela 
Popucala sam, rezali su me i šivali, pojma nemam koliko punata (šavova) su mi stavili, oporavak dobrih mjesec ipo dana jer su mi konci srasli u tkivo, nisu otpali. Pa su mi to u dva navrata na živo čupkali i boli škarama gnojne mjehuriće koji su se stvorili. Ali, evo prošlo je i to, spremna sam i fizički i psihički na drugo, sad čekam neke druge uvjete da se slože. Nadam se da neću puno čekati da se ne bi predomislila 
