Mm će sa mnom tek sad prvi put na pregled, ali zato što radi stalno ujutro, a i moj ginić radi do 13 h, pa nije nikad ni mogao sa mnom.
Htio je prisustvovati porodu, ali opet radi posla nismo mogli ići na trudnički tečaj, tako da će sad uzeti dan slobodno da ode sa mnom.
Ali opet nije sve tako bajno i sjajno..
Na početku baš isto nije imao previše razumjevanja. Kad sam bila razdražljiva, nikad baš nije vodio brigu o tome da mi pusti u nekim stvarima, nego je stalno sve pripisivao mojim hormonima. Kad sam završila u bolnici u 14 tj, bome se zabrinul.Svaki dan je visio kraj kreveta, mazio trbuh...Ali sad je opet isto ko i prije.
Pita on mene kako sam, ali nikad se sam ne sjeti uzeti neku knjigu i proučiti nešto o bebi, niti se ne sjeti sam malo maziti trbuha.Vidi kako se beba rita i njemu je to dovoljno.Hoda sa mnom po trgovinama i kupuje sve za bebu, ali vidim da mu još nije doprlo do glave da bude uskoro tata. Jer kad mene ulovi depresija i počinjem postavljati pitanja tipa: da li ću ja to moći, itd, on kaže da sve to dolazi samo od sebe i neka ne brinem. A njemu je to isto prvo dijete ko i meni, ali on ne brine..( još je relativno mlad - 23 god).Šta se tiče kućanskih poslova, pomaže mi maksimalno u svemu: pere suđe, svaku subotu pospremi kuću...
I koliko god mi ponekad bude žao što se ne sjeti pomaziti trbuh i malo popričati sa mnom malo više o samoj trudnoći, vjerujem da kad se beba rodi, da će biti sasvim drugačije.Znam da će mu doći iz guzice u glavu...Ipak nije dijete neka lutka, cijeli život se automatski okrene na glavu. Nisam baš 100 posto sigurna pošto još to ne unam, ali mislim da je tako - vjerujem da je muževima isto drago što će dobiti bebu, samo što to oni pokazuju na sasvim druge, nama nejasan način, jer teško da će koji muškarac bti toliko emotivan ko mi žene.
Ali, kad se beba rodi, i onaj najtvrđi muž i tata omekša.U to sam sigurna!
