rooming in-trileme

[Plusic]

nisam znala da petrova ima rooming....

[ZacKa]

ajmo ponovo, uopće ne čitah što je kod vas bio rooming in ali mi smo ga tako zvali, iako očito je da nije to u cjelosti to.
Znači djeca su bila kod nas u sobi od 6h ujutro do 22-23h navečer, jedino su ih uzeli kad su bile posjete na pola sata. Prematale su ih one ali mogle smo i mi . Po noći nisu bila djeca s nama. Tako je bilo na carskom samo.

[ivancica]

Načelno, rooming je najbolji mogući "aranžman" za mamu i bebu. Pitanje je samo kako se provodi. I uzima li se u obzir upravo činjenica da smo različite (kao mame i kao osobe), da možda imamo nekih problema, strahova, da smo različito obrazovane i educirane, da možemo razviti neke probleme, pa čak i patološka psihička stanja...i tak...

Zato mislim da je jako važno kakav je rooming.

A ne apriori reći da je najbitnije da je beba s mamom, da se jedino tako može uspostaviti dobar attachment, jer to nije garancija. Tako se samo nabija osjećaj krivnje mamama koje se za to ne osjećaju sposobne. To ne znači da nisu (sposobne za biti od 0-24 s bebom), ali one se tako osjećaju. I onda se još pri tom osjećaju kao grozne mame jer im svi okolo govore da je to najbolje za dijete.

Slažem se MON, od prve do zadnje. Kad sam prije 5,5 god rodila u splitskom, trebala sam 1-2 dana provesti na "konzervi" (ginekološki odjel, ali za zahvate i ostalo) jer su sobe za babinjače bile pretrpane, tj. bili su puni i pomoćni. "Konzerva" je super, ali dok si tu ne možeš vidjeti bebu. Nakon sat vremena je došla čista i pitala koja će na pomoćni (pomoćni krevet je onaj na podu), naravno da sam išla, samo da vidim malog. Dakle, moja želja da budem s bebom je bila neupitna, ali se zbog rupture grlića maternice i opće slabosti nisam mogla brinuti o njemu ni onoliko malo koliko su u to vrijeme bebe bile s nama (OK, na pomoćnom se ne možeš brinuti ni za sebe). (I doma mi je mama pomagala više od mjesec dana, ne zato što nisam znala ili htjela, nego zato što ponekad nisam mogla ni stajati na nogama).

Sad se veselim roomingu jer nekako mislim pa neće opet biti baš isto, i veselim se zato što ću u svojoj sobi moći imati i svoje bočice pa ako i ne krene dojenje iz prve moći ću mu barem dati izdojeno. Prvi put nam dojenje nije išlo jer je u početku stalno bljuckao crno, a onda nije mogao uhvatiti sisu jer su bradavice bile premale/nikakve (kasnije je on to razradio, za brata ne bi trebalo biti takvih problema ) , a sise prepune (mlijeko mi krene u 3 mj trudnoće). Ja sam izdajala i bacala (nisam znala smijem li što drugo, tad nije bilo ni edukatorice, a sestra koju bi pitali da nam pokaže, pokazala bi preko neke s), i jedva čekala da dođemo doma i krenemo sve ispočetka. Sad sigurno više znam, i manje se bojim (svega i sviju) i mislim da će mi sad biti bolje. Ali onda, u onakvom stanju mi je bilo dovoljno ono vremena koliko su bili s nama i što ga stalno mogu vidjeti iza stakla (OK bila sam sretna što nije plakao i lupao glavicom o krevetić kao neke druge bebice).

[zmajic]

Ajme Ivančice koje iskustvo...