krumpiriću, evo idem otvoriti forum i topic o porodu i u mislima, prije nego se stranica otvorila, vidim tvoj avatar i tvoju repliku.
Znala sam da ćeš se nadovezati, mada mi nije jasno čemu ono silno kvotanje i repliciranje ama baš cijelog posta.
Lijepo sam u uvodu rekla
Evo zašto ja ne bih porod kod kuće. Tko voli, nek se raspita i izvoli, ali ja zbog toga i toga ne bih. Nadala sam se da je to bilo jasno iz mog posta, ali izgleda da nu ovim pisanim medijima nema tih granica u kojim se čovjek može dovoljno ograditi.
Osim toga, tema je
Porod kod kuće i u bolnici - znači, svatko neka se izjasni i objasni je li za ili protiv... ovo o čemu ti govoriš je za temu
Porod kod kuće, mane i prednosti.Vidim da puno čitaš i interesiraš se, ne samo vezano uz ovaj topic nego i inače, ali imam osjećaj da kroz to silno citiranje knjiga, filmova i ostaloga gubiš nijanse vezane uz određene osobe i događaje, da sve ostaje baš kako treba, a treba biti by the book. Konkretno ovdje, navodiš autore, filmove, ovu konstataciju o većem broju smrtnosti gdje je manje poroda kod kuće u Sad-u- i to sve ostaje u nekakvoj sivoj zoni kad pogledam stvaran život oko sebe. Hoću reći, život ovdje, tu, moj život i onih oko mene ipak ide nekim svojim tijekom, ovakvim ili onakvim, i važno je prilagoditi se trenutku, živjeti najbolje kako se može... navođenje statistika, procjena, računica vezanih za neke druge zemlje nisu od velike koristi. Recimo, nakon zaista pročitanih knjiga i knjižurina, ja još uvijek nisam svoju djecu-nespavače-plakače našla niti u jednoj od njih. Nigdje.
Relativnost doživljaja te različitost osobnosti liječnika i babica mi je zaista smiješno komentirati odn. po tko zna koji put utvrđivati kako nas ima i ovakvih i onakvih.
A moja tvrdnja bijaše da nisam osjetila trećinu svog
Izgona, ne cijelog poroda. Meni je to nevjerojatno da ne osjetim kako se reže i šije meso, te kako posteljica izlazi.
A ti na to daješ svoju riječ - ti si svega bila svjesna. Dobro, onda se tako može javiti netko tko također nije dio poroda osjetio. Pa onda netko tko je sve senzacije doživio i proživio. I tako dalje. Moja riječ protiv tvoje ili uz tvoju. Prilično irelevantno da bi se išta dokazalo ili se čemu proturječilo.
Dio u kojem sam bila nejasna je rečenica
u bolnici se o svemu može dogovoriti. Ne, zaista ne može o svemu, ali može u onolikoj mjeri koliko je meni dovoljno.
To jest i bila moja poanta. Prema mojim iskustvima i saznanjima, mojim doživljajima i promišljanjima o porodu, mojim osjećajima vezanim uz sam porod - meni je ono što u bolnici dobijem dovoljno. A ono što bi se događalo kod kuće me ispunjava nesigurnošću. Čitala sam o tome, čak i više nego sam i sama očekivala (preko onog legendarnog Fidjinog posta na Rodi kako je rodila svog sinka), bez obzira na sve što sam saznala, opet ga ne bih izabrala, sigurno, sto posto.
Uglavnom - moje razmišljanje o porodu je sljedeće i kao takvo povlači za sobom ovaj moj stav da ne bih porod kod kuće.
Kao trudnica nikada nisam gladila svoj trbuh. Nisam imala poriva pjevati djetetu, niti mu pričati. Ni prvi ni drugi put nisam uopće doživljavala dijete u sebi. Jedini trenutci jačeg doživljaja bijahu pri uzv. Kad bih vidjela bebu na teveju.
A posve sam mirna po pitanju takvih osjećaja/neosjećaja jer sam to ja - osoba koja sevširom otvorenih očiju čudi svijetu, intenzivno doživljava i proživljava - ali ne reagira otvoreno.
Kako sam se osjećala u trudnoćama, tako isto mišljah i pri porodu.
Vidiš, oksitocinsku euforiju ja nisam ni doživjela. Jer bijah u anestezijama oba puta. Ali ne osjećam se uskraćeno.
Nisam osjećala osjećaje "sunce moje mamino, milo moje, ljubavi, samo ti legi u maminom naručju i sl" sada pri prirodnom porodu. Nisam. Znaš o čemu sam razmišljala? Što je super što sam ju rodila da bude Riba u podznaku, što su mi pokazali kako ima veliki madež na leđima, što je bila sva tako crna i neobična, ko kakva Vijetnamka, što mi je potpuni stranac i - kako bih se voljela sada malo odmoriti.
Uz takva razmišljanja, skoro identična i prvi i drugi put - meni nije potreban stalni kontakt s djetetom pri porodu. To da osjećaš kako je dijete svakim trudom sve bliže, kako će svakim trudom biti u mom zagrljaju (ne ironiziram nego se prisjećam lijepih riječi jedne forumašice naše i njene priče s poroda), kako svaka bol, svaka kontrakcija, prodisaj, napetost, znoj, kako to sve vodi ka višem cilju - rađanju mog djeteta.
Ja to tako ne osjećam. A čini mi se da je to osnovni smisao želje za porodom kod kuće.
Što se tiče dogovora s liječnicima, mislila sam čisto na pristup i komunikaciju kojima sam s njima zaista imala odličan odnos. A podsjećam da sam na stolu ležala dobrih 10 sati i promijenila dvije smjene i čitavu četu liječnika i babica.
Nije mi smetalo ni što sam skoro cijelo vrijeme ležala na lijevom boku, što mi je babica legla na trbuh pri izgonu, ni što su me rezali, ni klistiri i brijanja prije toga, ništa što smatram uobičajenim za ovo naše podneblje. A znam da mnoge, mnoge žene upravo u osnovama poroda kod nas kritiziraju upravo ovo na što sam ja pristala. Ok, opet se vraćam na početak, neka se svatko informira i radi onako kako iu u što je uvjeren, meni ovo ništa nije smetalo. Postavila sam se prema njijma da su osobe koje mi jedino mogu u tim trenucima pomoći i takav sam feedback i dobila. i zadovoljna sam.
Vjerojatno sam sad i ja pomiješala jabuke i kruške, hm, teško je kad emocije zamagle razum.
Muz se vec navikao... 
Kakav je uopće prosjek rađanja kod kuće u tzv. razvijenim zemljama, odn. ima li kakve proporcionalnosti između boljih uvjeta življenja i većeg broja kućnih poroda?
imali su običaj rodilju služiti punih 6 tjedana nakon poroda, a ona bi uživala kao kraljica... ok, dosadilo bi mi to, ali nije mi baš odgovaralo ni direktno nakon izlaska iz bolnice za štednjak... 
hoću reći, mislim da se sve može dogovoriti, a izuzetaka uvijek ima...
i nekako stječem dojam zasićenosti regulama, pravilima, statistikama, mora se ovako, mora se onako.. jer, ako se napravi drugačije, nije dobro, odn. sve ima opravadanje ako postoji negdje u obliku činjenice i statistike... valjda sam sad jasnija...
-to valjda znaju svi koji su ovde malo duže