Mame i bebe forum

...ja sam evo nekoliko tjedana trudna i moram priznati da još nemam one nekakve majčinske osjećaje... nekako sam još uvijek u nekom filmu kao da se to meni ne događa...

kada su se vama probudili oni pravi majčinski osjećaji? poslije poroda...?

meni je bilo potpuno različito s dvoje djece... prvo dijete smo dugo čekali i željeli, trudnoća mi je prolazila sporo i u strahu, grču da se nešto loše ne dogodi bebici, voljela sam ga više od sebe puno prije nego što se rodio... maštala o njemu i majčinstvu... kad se rodio, bio je car...

a onda s drugim djetetom potpuno suprotno stalno sam u sebi razmišljala u trudnoći kako nema šanse da ovo drugo dijete volim ko i (tad jedinog) svog sina, trudnoća je proletila začas jer sam imala pored sebe malca od godinu dana i sve do samog završetka poroda nisam uopće imala nekih dubokih i svjesnih emocija za drugo dijete... e tad se desilo ono nešto najljepše i najdublje što jedna majka može osjetiti, u trenutku kad je zaplakao i kad sam ga dobila k sebi na prsa, preplavio me je osjećaj nemile sreće i ljubavi i koliko god sam u samoj trudnoći bila indiferentna, toliko je za mene bio još jači taj neopisivi trenutak... rasplakala sam se ko kišna godina

naravno da ih sad obojicu volim jednako i opet drugačije, svakog posebno, ali u trudnoćama to tako nije bilo... sad sam opet 6 mjeseci trudna i vidim da se priča ponavlja... nemam vremena za sebe ni za razmišljanje o emocijama, stalno sam u strci oko svakodnevnih obaveza, trudnoća leti ko luda i znam da će i ostatak proletiti, a da se neću okrenuti... a sigurna sam da ljubavi i za trećeg sina neće izostajati...

poanta: nemoj se previše opterećivati s tim kako se trenutno osjećaš, trudnoća je za svaku ženu posebna, jedan čas te vode čist razum i logika, drugi tren te prevladaju hormoni pa si ili tužna ili presretna ili ljuta iz nekog nepoznatog razloga... samo se prepusti samoj sebi i osjećaji će polako nadoći... vidjet ćeš kad prvi put vidiš svoje dijete na uzv-u ili kad te prvi put iznenadi sa sitnim udarcima u mjehur, jajnik... pa kad se ti udarci pretvore u prave što te probude usred noći, kad vidiš obris bebine nogice na svom trbuhu jer se podbočila, sve su to trenuci koji te još čekaju i koji ti daju dokaz da je stvarno jedno tvoje živo biće u tebi... jedan od njih će te sigurno preplaviti i natjerati ti osmjeh na lice, a ako ne ranije, onda ćeš poslije poroda sigurno osjetiti da nema sretnije osobe na svijetu... i nikad više ništa neće biti isto

Sjećam se da sam prvi put poželjela biti majka u 24.g., ali eto postat ću mama s 30.g.
A pravi majčinski osjećaji, hm..dala si me u razmišljanje, pa kako sam saznala da sam trudna počela sam se ponašati nekako zaštitnički i u pripremama, kako na fizičke tako i psihičke promjene. Kako je trudnoća odmicala i sad evo još malo do kraja, jedva čekam svoje malo, i kad zamišljam sebe i svog sinčića kako ga dojim, ljubim, grlim, osjećaji koji me prožimaju su sve jači, a to su onda valjda ti početnički majčinski osjećaji, jer sve smo postale majkama čim smo zatrudnile, zar ne?
I sva ta briga oko sebe u trudnoći, zdrava prehrana, kontrolni pregledi,kupovina za bebu, informiranje na raznorazne načine o trudnoći, porodu i novorođenčadi, rekla bih da su postupci brižne majke.
Ako je trudnoća planirana, nema ništa ljepše, majčinski osjećaji su neupitni, a ako se dogodila neplanirano, možda treba vremena da ta spoznaja sazrije pa će jačati i majčinski osjećaji.

Ne znam kakva je tvoja situacija, jesi li ikada pomnije razmišljala o majčinstvu ili je to bila jedna odgođena želja za pravo vrijeme? Ali, koliko vidim trudna si 12.tjedana, odlučila si to malo donijeti na ovaj svijet, odabrala si biti majka, pa ne sumnjaj u budne majčinske osjećaje, oni će samo jačati.

Eto, toliko od mene malo filozofiranja

danna, ja bih po tickeru rekla da je trudna 3-4 tjedna to je još rano da bi postala svjesna te činjenice, osim ako nije duugo čekala bebu...

boysmama, danna je trudna 32 tjedna, nešto si krivo vidjela

moja trudnoća je planirana, a da ne spominjem da smo se dosta namučili dok nisam ostala trudna...

međutim, sada uopće ne mogu razmišljati na način da sam sad već luda od želje da ga/ nju fgrlim, ljubim.... (nemojte me molim vas krivo shvatiti), naravno da se veselim i sl., ali ono...nije to još uvijek onaj osjećaj o kojem žene govore...u biti većina mama kaže da taj osjećaj i dođe tek nakon poroda, da se to jednostavno ne može opisati riječima i da će to svaka od nas sama osjetiti kada beba dođe na svijet

ich je napisao/la:boysmama, danna je trudna 32 tjedna, nešto si krivo vidjela

ich, nisam mislila na dannu, nego na tebe koliko si ti trudna?

ich je napisao/la:u biti većina mama kaže da taj osjećaj i dođe tek nakon poroda, da se to jednostavno ne može opisati riječima i da će to svaka od nas sama osjetiti kada beba dođe na svijet

ali budeš kod prvog djeteta osjetila intenzivne emocije i prije, vidjet ćeš...

boysmama je napisao/la:

ich je napisao/la:boysmama, danna je trudna 32 tjedna, nešto si krivo vidjela

ich, nisam mislila na dannu, nego na tebe koliko si ti trudna?

ich je napisao/la:u biti većina mama kaže da taj osjećaj i dođe tek nakon poroda, da se to jednostavno ne može opisati riječima i da će to svaka od nas sama osjetiti kada beba dođe na svijet

ali budeš kod prvog djeteta osjetila intenzivne emocije i prije, vidjet ćeš...

a tek sam sad vidjela da sam krivo pročitala

12 tjedana sam sada trudna, znači 2 i pol, 3 mjeseca.....

otprilike 2 mjeseca nakon poroda. do tada sam samo manijakalno brinula o njoj.

pa ne znam tacno, ali od kad sam rodila tek...
kad su mi ga doneli, znala sam da je to moje, ali nije bilo bum tras.
sada iz dana u dan ta ljubav raste.

negdje u 20-tom tjednu, kad su me stavili na 3D uzv. vidjela sam mu crte lica i osmijeh i nisam mogla vjerovati

Eh,da, sad kad je TanjaMT spomenula 3D uzv, radila sam ga i ja u 21.tjednu,
tad su me posebno obuzeli osjećaji, nekakva mješavina sreće i straha, kad sam vidjela te male ručice i još se jednom rukom "uhvatio" za pupčanu vrpcu, a druga mu je bila preko lica, i općenito obrisi lica, a posebno su me nekako dotakli obrisi očiju, ma to je nešto prekrasno, u tom trenutku postaneš svjesna koliku odgovornost imaš i da to malo srčeko kuca ispod tvog, a s vremenom tek kad osjetiš pokrete, joj, to je

Sad sam se sjetila i svoje tetke, jednom prilikom mi je rekla da kad je ostala trudna s prvim djetetom (ima sad 3 sina), također nije imala neke majčinske osjećaje, da je tek po porodu osjetila ono nešto i da joj je druga i treća trudnoća svaka za sebe, individualna sa svojim osjećajima i iščekivanjima.

nakon poroda cekala sam da me tresne taj famozni osjecaj... ali prvi put sam ga osjetila tek nakon neka tri tjedna, kad sam ih prvi put uzela na ruke.
dobro, kod nas je bila specificna situacija, prvi put sam ih vidjela tek treci dan nakon poroda, a i tad kroz staklo.
a poslije, kad su dosli doma, bilo je kao i kod alexandre, manijakalna briga o njima... osjecaji su dolazili poslije... sve jaci i jaci.

Meni trudnoća nije bila planirala, desilo se ranije od planiranog, sasvim iznenadno.. Ali kao i svake djevojčice koje tek kreću uvijek maštaju o princu na bijelom konju, velikoj svadbi, puno djece tako i ja. Oduvijek mi je bila želja da imam curicu. Kada sam saznala da sam trudna u meni se kao prolom oblaka desio. Bujica i majčinskih osjećaja, straha za dijete, brige za dijete sve.. Mislim da sam se osjećala kao netko ko cijeli život je želio dijete ali nije mogao.. U trenu mi se preokrenuo život i samo sam razmišljala šta sve raditi da toj bebi bude najbolje Svaku večer do poroda sam joj čitala priče za laku noć A sada nisam ništa bolja Sad je još jače nego ikada

koje tek kreću u školu sam mislila (znate ono igranje s bebama)

mmar-hvala na iskrenosti draga Nije svaka trudnoca ista,kao sto si i sama iskusila..neka te napati tako strasno(skupa s porodom) da ti prisjedne zelja za djetetom.

Ja sam plakala kad sam dosla roditi prvu curku.Plakala zato sto se razdvaja od mene(ludi hormoni prve trudnoce),nisam je htjela djeliti ni sa kim.Htjela sam da bude samo moja..Ma luda sam bila! Drugu curku sam rodila zbog prve,iako sam rekla da vise nikad necu radjati,ipak sam pozeljela mojoj Glorii roditi seku(ili bracu) da ima nekoga i da se odljepi od mene,jer tolika povezanost nije bila zdrava ni za nju,ni za mene.Zrtvovala sam opet svoje tijelo i na svijet donjela najljepsu bebu na svijetu,rodila se brzo i bila je okrugla i cista,ne tako napacena i zguzvana kao moja prva beba.No ipak,osjecaji prema njoj nisu bili ni u pola toliko snazni kao prema prvoj.Jednako sam brinula i cuvala je.A ona prava,istinska povezanost mislim da je dosla kradom, s prvim osmjehom,prvim pogledom..uh a da nepricam,kad je mrvicu porasla,pa me rukicom po licu"jaagaa mama" Strasno me napatila prve dvije godine-ni jednu noc nije spavala.Ovdje na forumu sam nosila podnick "hodam kao zombi" i upravo tako sam se i osjecala.Unatoc kronicnom umoru i prebrijanim zifcima..mislim da ni za sto na svijetu nebih to podnjela,da nije bilo upravo te..majcinske ljubavi..

Prvi puta onako pošteno tek tri mjeseca nakon poroda.
Drugi puta skoro pa odmah.
U trudnoći niti jednom.
To ti je nešto što nastaje i razvija se sa vremenom.
Nije urođena stvar.

Teško mi je odrediti trenutak u trudnoći koji bi označila "buđenjem" osjećaja, sva tri puta mi je trudnoća bila zapravo proces prihvaćanja bebe, sa dva prijelomna događaja u kojima se dogodi nekakav "skok u intenzitetu" osjećaja prema bebi: jedan takav trenutak je kad saznaš spol, pa ti to malo bespolno biće postane cura ili dečko a drugi je micanje bebe, kad dodatno osvijestiš njeno prisustvo. Iako, ništa od toga u trudnoći mi ne može zamijeniti prešišati onaj svemirski osjećaj kad rodiš i prvi put vidiš to maleno biće a već ga doživljavaš svojim i totalno si opčinjen njime a poznate se licem u lice tek par sekundi. Eh, taj dio mi je ono nešto što ne mogu objasniti a niti približno nisam zamišljala da je tako prije nego sam rodila.

U 1. trudnoći su mi se probudili majčinski osjećaji kad sam 1x otišla na uzv.
U 2. trudnoći tek nakon poroda, kad sam 1x ugledala svoju bebu u inkubatoru.

malo po malo se razvijao...

kad sam cula kucanje srca na uzv
kad smo saznali spol,
pred kraj trudnoce kad se meskoljio u trbuhu
prvo stavljanje na prsa po porodu (tu nisam pak bila toliko opcinjena njegovim licem nego tezinom, tijelom, imala sam po prvi puta pravi osjecaj da je to moja beba)
...

Kod mene su se javili osjećaji s pojavom druge crtice na testu,moguće da je to zbog toga što je to bila dugo očekivana trudnoća...sa svakim uzv-om su bili sve jači(pogotovo kad smo napravili 3D).Cijelu trudnoću sam glancala kuću,kupovala sve što će trebati bebi i to malo biće je bilo centar mog svijeta.
Ali ti osjećaji rastu kako i dijete odrasta,intezitet je sve jači s godinama...

ne znam na što se točno odnosi pitanje iz naslova...

prva prava želja za djetetom javila se nekoliko mjeseci nakon biokemijske, tek tada sam ju odžalila, oplakala i poželila da je ta bebica ostala. do tad, kao da se nije ni dogodila, totalno negiranje

u trudnoći ništa specijalno. trudnoća je bila neplanirana, ali zbog te želje koja je ostala nisam ju doživjela loše, nego se radovala bebici.

nakon poroda javila se ona "manija", hormoni valjda. prva snažnija promjena, želja za brigom o djetetu, ma kakva želja, baš pravi pravcati nagon, rekla bih više životinjski nego ljudski
nitko se nije tako dobro brinuo o njemu kao ja, umirala sam ako bi ga ostavila samo na 10 minuta (kod tuširanja, ili ručka npr.) gledala sam ga zaljubljeno, i provjeravala da li diše. non stop.

a onda tek ogroman, ali smireni osjećaj. ljubav, ljubav koja raste i raste

dobro, u svakom slučaju ste mi malo olakšale, jer pomislih... šta se sa mnom događa, bez obzira što je trudnoća bila željena, zašto se nikakvi dublji osjećaji ne javljaju....

Kad sam rodila i kad su mi ju dali nisam ništa osjećala osim olakšanja da je gotovo i htjela sam da ju uzmu i odnesu. Nisam ju voljela
E to je strašan osjećaj. Ne da sam bila indiferentna, nego mi je smetala, nisam ju htjela ni gledati, dojila sam ju preko volje
Tek nakon par tjedana u meni su se počeli buditi osjećaji ljubavi, obožavanja, krivnje jer toliko kasnim.
Šta da kažem, danas ju svi obožavamo, ona je moje malo biće koje me spasilo, ali još se osjećam loše zbog početka, pa ju onda gušim ljubavlju sad kao da ću joj to nadoknaditi.

eh, ovo i moja mama prica za mene, kad je rodila.
od rijeci do rijeci. jer je bio grozno tezak porod a i prvo dijete, jos nerazvijeni osjecaji...

on topic, ja sam se zaljubila kad sam na uzv vidjela malu debelu trbu
to mi nekak bilo strasno milo...
a onda kad sam vidjela ovu sliku (moj avatar)... jedva cekam da cmoknem ta ustasca

al prvo je pa ne znam jel to to, pretpostavljam da ono pravo tek slijedi, kad se rodi.

edit: e da, a tek osjecaj kad smo saznali spol... nevjerojatno nesto. malo su mi i oci zastaklile...