S prvim djetetom mi nije uspjelo dojenje, dojila sam je oko 2 tjedna i kako nije dobivala na težini jednostavno sam pokleknula i izdajala sam se naredna tri i pol mjeseca i tako joj davala svoje mlijeko. No, ovog puta nikako nisam mogla odustati, između dojenja sam visila na internetu i pretraživala sve živo i samu sebe uvjeravala da beba napreduje, čak sam je vodila kod pedijatra da provjerimo da li je sve uredu. Nakon svih problema oko dojenja, nisam si zadavala nikakav rok koliko dugo bih trebala dojiti svoju mišicu, najvažnije mi je bilo da uspijemo :juhu , čak me već sad neki ljudi pitaju kaj još uvijek dojiš....ja se samo nasmijem

i jednostavno me nije briga tko kaj misli, više me takve stvari ne mogu izbaciti iz takta...
Priznajem da me malo brine kad se vratim na posao, kako ćemo dalje, ali mislim da ćemo to riješiti u hodu, ne želim paničariti oko toga, treba uživati u svakom danu, a kad se vratim na posao već ćemo se beba i ja snaći.
Vidim koliko beba uživa dok je dojim tako da uopće ne razmišljam o ikakvoj granici do kad će to biti.
