08 svi 2007, 04:12
Hajdi - ja ti nisam neki strucnjak za baby kilazu, ali ono sto znam je da djeca rastu (pa se samim tim i debljaju) jako neujednaceno. moj sin recimo izmedju 2. i 3. rodjendana nije dobio nista - jednaku kilazu je imao s 2 i s 3 godine, a narastao je 10 cm. mozes misliti razlike u izgledu nogica, od buckastih dvogodisnjih dobio je one djecacke grisini nogice. kasnije se opet zdebljao, on nikad nije bio tip mrsav tako je gradjen.
ono sto Gonzales tvrdi (mislim, ne samo on) je da su tablice prirasta kila djece pretjerane i da ih se trenutno vraca u normalu koju su imale prije uvodjenja umjetne hrane i 'tovljenja' djece, i da dosta brige roditelja je posljedica nenormalnih ocekivanja da djeca konstantno se moraju debljati (OVO SE ODNOSI na djecu stariju od godinu dana naravno). bit jedne od njegovih teza je da djeca do godinu dana rastu kao nikad poslije u zivotu, a da roditelji potpuno (ne)logicno ocekuju od djeteta koje manje raste da vise jede (nakon cca prvog rodjendana) i da tu pocinju pomalo ili ubrzano problemi od nerealnih ocekivanja i onoga sto djetetu stvarno treba i koliko stvarno treba jesti/rasti.
on kaze da je famozna fizicka aktivnost djece takodjer precijenjena, jer djeca tog uzrasta u stvari ne trose puno energije, da do veceg trosenja fizicke energije dolazi tek sa 7-8 godina (ovo su sve otprilike brojke, naravno svako dijete ima svoj ritam)
ne znam sto bih ti jos napisala - meni hranjenje nikad nije bilo preveliki problem. pogotovo ne sa sinom. H. je usla u fazu izbirljivosti i zna me izbaciti iz takta ali isto tako znam da je to normalan razvoj njene osobnosti pa se trudim radovati svakoj sitnici. danas je probala za veceru dzem od sljiva koji nije jele valjda godinu dana (nikakve dzemove, samo cisti puter/maslac ili nutellu). prije dva-tri mjeseca je 'vratila' u prehranu jogurt + cornflakes. istina samo jedna vrsta jogurta i samo odredjeni cornflakes, ali ne treba biti nezahvalan roditelj. i tako, pomalo izlazimo iz faze 'jedem samo ono sto se sjecam da sam i jucer jela'
s tim da je H. jela vrlo raznovrsno i maltene sve sto joj ponudim do prije godinu dana, tako da smo glatko prosle ovu fazu 1-3-4 godine. no svakoga doceka losa faza, samo se bitno izvuci se iz nje bez vecih rana (i roditelj i dijete). ne znam koliko Gonzalesova knjiga moze pomoci ako stvarno si apsolutno siguran da tvoje dijete jede nenormalno malo, ili ne dobiva na tezini predugacak period vremena, ili tako neka 'teska' situacija (teska stavljam u navodnike ne jer potcjenjujem situaciju nego jer nisam u poziciji da iciju situaciju proglasim stvarno teskom). on je dosta ironican prema brigama roditelja u stilu kojim pise, meni to ne smeta jer ne spadam u prezabrinute roditelje oko prehrane, ali on isto tako nudi i dobru teoriju i to mi se svidja. znaci, ako mozes progutati njegov stil - mislim da je knjiga ok. ne znam koliko je dodao reference uz knjigu, imala sam nesto materijala ali to su sve ono, znanstveni tekstovi, ne znam koliko roditelji stvarno vjeruju u konkretno trenutno losoj situaciji u neka nova istrazivanja i analize, meni se svidjaju jer mi djeluju apsolutno logicno iz moje perspektive osobe koja nije upala u neku tezu ili duzu krizu s djecjom prehranom.
ono sto Gonzales tvrdi (mislim, ne samo on) je da su tablice prirasta kila djece pretjerane i da ih se trenutno vraca u normalu koju su imale prije uvodjenja umjetne hrane i 'tovljenja' djece, i da dosta brige roditelja je posljedica nenormalnih ocekivanja da djeca konstantno se moraju debljati (OVO SE ODNOSI na djecu stariju od godinu dana naravno). bit jedne od njegovih teza je da djeca do godinu dana rastu kao nikad poslije u zivotu, a da roditelji potpuno (ne)logicno ocekuju od djeteta koje manje raste da vise jede (nakon cca prvog rodjendana) i da tu pocinju pomalo ili ubrzano problemi od nerealnih ocekivanja i onoga sto djetetu stvarno treba i koliko stvarno treba jesti/rasti.
on kaze da je famozna fizicka aktivnost djece takodjer precijenjena, jer djeca tog uzrasta u stvari ne trose puno energije, da do veceg trosenja fizicke energije dolazi tek sa 7-8 godina (ovo su sve otprilike brojke, naravno svako dijete ima svoj ritam)
ne znam sto bih ti jos napisala - meni hranjenje nikad nije bilo preveliki problem. pogotovo ne sa sinom. H. je usla u fazu izbirljivosti i zna me izbaciti iz takta ali isto tako znam da je to normalan razvoj njene osobnosti pa se trudim radovati svakoj sitnici. danas je probala za veceru dzem od sljiva koji nije jele valjda godinu dana (nikakve dzemove, samo cisti puter/maslac ili nutellu). prije dva-tri mjeseca je 'vratila' u prehranu jogurt + cornflakes. istina samo jedna vrsta jogurta i samo odredjeni cornflakes, ali ne treba biti nezahvalan roditelj. i tako, pomalo izlazimo iz faze 'jedem samo ono sto se sjecam da sam i jucer jela'
s tim da je H. jela vrlo raznovrsno i maltene sve sto joj ponudim do prije godinu dana, tako da smo glatko prosle ovu fazu 1-3-4 godine. no svakoga doceka losa faza, samo se bitno izvuci se iz nje bez vecih rana (i roditelj i dijete). ne znam koliko Gonzalesova knjiga moze pomoci ako stvarno si apsolutno siguran da tvoje dijete jede nenormalno malo, ili ne dobiva na tezini predugacak period vremena, ili tako neka 'teska' situacija (teska stavljam u navodnike ne jer potcjenjujem situaciju nego jer nisam u poziciji da iciju situaciju proglasim stvarno teskom). on je dosta ironican prema brigama roditelja u stilu kojim pise, meni to ne smeta jer ne spadam u prezabrinute roditelje oko prehrane, ali on isto tako nudi i dobru teoriju i to mi se svidja. znaci, ako mozes progutati njegov stil - mislim da je knjiga ok. ne znam koliko je dodao reference uz knjigu, imala sam nesto materijala ali to su sve ono, znanstveni tekstovi, ne znam koliko roditelji stvarno vjeruju u konkretno trenutno losoj situaciji u neka nova istrazivanja i analize, meni se svidjaju jer mi djeluju apsolutno logicno iz moje perspektive osobe koja nije upala u neku tezu ili duzu krizu s djecjom prehranom.
08 svi 2007, 04:41
sto se tice poroda kuci - mislim da u puno zemalja (barem ove koje imam prilike bolje znati kroz posao, kontakte...) tradicija poroda doma nikad nije prekinuta, samo je s vremenom modernizirana. zato je to ovdje i cesto i normalno. no sve je tocno regulirano, nema tu nikakvo carabiranja. sve babice imaju svoje rejone koje pokrivaju, i sve je vezano za zdravstveni sustav. ne postoji neasistirani porod, ali postoji velika i jaka mreza babica. postoje i polu-bolnicki sistemi, u stvari sve kako kome odgovara moze se dogovoriti i postoji opcija. sve je vrlo profesionalno. i nije sve tako idealno, slusala sam lani jedno predavanje o tome kako se za svaku smrt bebe prilikom poroda doma pise 'porod doma', a za istu situaciju u rodilistu (velikom, drzavnom) se uvijek pise u detalje sto se desilo, i onda se dobiju statistike o vecoj smrtnosti pri porodu doma jer je uz svaki takav porod dopisano 'porod doma', kuzite?
tako da su i ovdje kao i svugdje uvijek nezadovoljni onim sto trenutno imaju i zele bolje uvjete, tretman ili informacije. zasto je kod nas u jednom trenutno potpuno ukinut porod doma, i potpuno se preslo na bolnicki porod, ne znam postoje li istrazivanja. no u nekim zemljama do te tranzicije nikad nije doslo u cijelosti, cak ni tijekom 70-ih godina kad je sve tehnikalizirano. a tijekom 80-ih se ionako sve vracalo prirodnijem i porodu itd. otad je proslo vise od 20 godina i porod doma je odavno etabliran kao jedna od normalnih opcija.
postoje i situacije kad ti se odbije porod doma - iz medicinskih razloga, znaci ima zena koje ne smiju pokusati roditi doma jer se zna (procjenjuje na osnovnu prethodnih trudnoca i poroda, ili tijekom jedne specificne trudnoce) da se porod mora obaviti u rodilistu. znaci nema neke anarhije, tupim o tome jer sam puno puta vidjela da ljudi mogu potpuno krivo razumjeti sto znaci opcija porod doma. to ne znaci da si van medicinske zastite u najpozitivnijem smislu, 'samo' imas izbor gdje i kako zelis roditi. imas svog ginekologa, babicu, tim babica, whatever, ali ne moras ici u rodiliste.
jednoj mojoj frendici je najveci problem oko organizacije poroda doma (to joj je bio drugi porod, prosli august), bio kako se s muzem dogovoriti u koju prostoriju da stave bazen za porod
njm je sve bilo ok, ali taj bazen nikako nije mogao prihvatiti. na kraju se predao i ona je napravila sve kako je planirala. meni je tako lijepo bilo kad se H. dosla igrati s njihovom starijom curicom (one su si frendice), a mama je isla presvuci malenoga i ulazimo u jednu sobu sa strane i dok ga presvlaci i pricamo M. mi kaze - da, ovdje sam rodila, tu smo taj bazen konacno se dogovorili da mozemo staviti (jer je znala da sam bila u toku njenih briga kako ce muza uvjeriti da je ok - ti bazeni nisu veliki, samo rijec 'bazen' zvuci glomazno). meni je taj trenutak bio tako lijep i poseban, a nije mi bilo prvi put da mi je netko ovdje tako pokazao gdje je rodio u kuci, no svaki put je nekako posebno.
ja volim proci i kraj svog rodilista - moj je plan bio otici u rodiliste, roditi sto bolje, traziti ici doma odmah, i tako sam i napravila - bila sam u rodilistu oko 24h. iz moje perspektive to je bilo lakse organizirati i usredotociti se na sto laksi porod i sto brzi odlazak doma - moj je cilj bio ne roditi doma, nego ici doma najranije sto se moze (ovdje je to 24h). tako da svatko ima svoje preference.
i uvijek se sjetim, sad kad sam odrasla i kad imam svoja i iskustva ostalih kao odraslih osoba - j edan moj prijatelj rodjen 67. u Bosni je rodjen u kuci (kad sam bila mlada nisam pitala zasto i kako, a sad ga vise ne mogu pitati), uglavnom on se uvijek osjecao poseban jer je rodjen u kuci i kad smo bili teenageri cesto je to spominjao kao nesto njemu bitno. on je to morao stvarno sam osjecati, jer nigdje oko nas nije bilo ni naznake ideje da je to nesto stvarno posebno
dojenje jeste puno vise od samog dojenja, no i od mene stvarno dosta
tako da su i ovdje kao i svugdje uvijek nezadovoljni onim sto trenutno imaju i zele bolje uvjete, tretman ili informacije. zasto je kod nas u jednom trenutno potpuno ukinut porod doma, i potpuno se preslo na bolnicki porod, ne znam postoje li istrazivanja. no u nekim zemljama do te tranzicije nikad nije doslo u cijelosti, cak ni tijekom 70-ih godina kad je sve tehnikalizirano. a tijekom 80-ih se ionako sve vracalo prirodnijem i porodu itd. otad je proslo vise od 20 godina i porod doma je odavno etabliran kao jedna od normalnih opcija.
postoje i situacije kad ti se odbije porod doma - iz medicinskih razloga, znaci ima zena koje ne smiju pokusati roditi doma jer se zna (procjenjuje na osnovnu prethodnih trudnoca i poroda, ili tijekom jedne specificne trudnoce) da se porod mora obaviti u rodilistu. znaci nema neke anarhije, tupim o tome jer sam puno puta vidjela da ljudi mogu potpuno krivo razumjeti sto znaci opcija porod doma. to ne znaci da si van medicinske zastite u najpozitivnijem smislu, 'samo' imas izbor gdje i kako zelis roditi. imas svog ginekologa, babicu, tim babica, whatever, ali ne moras ici u rodiliste.
jednoj mojoj frendici je najveci problem oko organizacije poroda doma (to joj je bio drugi porod, prosli august), bio kako se s muzem dogovoriti u koju prostoriju da stave bazen za porod
njm je sve bilo ok, ali taj bazen nikako nije mogao prihvatiti. na kraju se predao i ona je napravila sve kako je planirala. meni je tako lijepo bilo kad se H. dosla igrati s njihovom starijom curicom (one su si frendice), a mama je isla presvuci malenoga i ulazimo u jednu sobu sa strane i dok ga presvlaci i pricamo M. mi kaze - da, ovdje sam rodila, tu smo taj bazen konacno se dogovorili da mozemo staviti (jer je znala da sam bila u toku njenih briga kako ce muza uvjeriti da je ok - ti bazeni nisu veliki, samo rijec 'bazen' zvuci glomazno). meni je taj trenutak bio tako lijep i poseban, a nije mi bilo prvi put da mi je netko ovdje tako pokazao gdje je rodio u kuci, no svaki put je nekako posebno.
ja volim proci i kraj svog rodilista - moj je plan bio otici u rodiliste, roditi sto bolje, traziti ici doma odmah, i tako sam i napravila - bila sam u rodilistu oko 24h. iz moje perspektive to je bilo lakse organizirati i usredotociti se na sto laksi porod i sto brzi odlazak doma - moj je cilj bio ne roditi doma, nego ici doma najranije sto se moze (ovdje je to 24h). tako da svatko ima svoje preference.
i uvijek se sjetim, sad kad sam odrasla i kad imam svoja i iskustva ostalih kao odraslih osoba - j edan moj prijatelj rodjen 67. u Bosni je rodjen u kuci (kad sam bila mlada nisam pitala zasto i kako, a sad ga vise ne mogu pitati), uglavnom on se uvijek osjecao poseban jer je rodjen u kuci i kad smo bili teenageri cesto je to spominjao kao nesto njemu bitno. on je to morao stvarno sam osjecati, jer nigdje oko nas nije bilo ni naznake ideje da je to nesto stvarno posebno
dojenje jeste puno vise od samog dojenja, no i od mene stvarno dosta
08 svi 2007, 08:09
Hvala ti 
08 svi 2007, 08:58
Nataša hvala za opsežne odgovore, stvarno si se potrudila. Znam da nije topik o tome ali hvala i za savjete o težini i ishrani. Znam ja da je J. zdrav i da mu ništa ne fali ali malo me štrecnulo koliko je malo dobio na kilaži (a da mu vidiš sestričnu tjedan dana stariju od njega i 6 kila težu, a on jede više od nje, i bolje). N. je jako izbirljiva u smislu da ne jede NIKAKVO voće ni povrće pa su mi dobrodošle sve ideje da je navedem da bar proba nešto. Inače je zdrava, normalnog rasta i težine 
.
.
08 svi 2007, 09:39
natasha32 je napisao/la: i uvijek se sjetim, sad kad sam odrasla i kad imam svoja i iskustva ostalih kao odraslih osoba - j edan moj prijatelj rodjen 67. u Bosni je rodjen u kuci (kad sam bila mlada nisam pitala zasto i kako, a sad ga vise ne mogu pitati), uglavnom on se uvijek osjecao poseban jer je rodjen u kuci i kad smo bili teenageri cesto je to spominjao kao nesto njemu bitno. on je to morao stvarno sam osjecati, jer nigdje oko nas nije bilo ni naznake ideje da je to nesto stvarno posebno
i MM je od kada ga znam to uvijek isticao, a znam ga od 95'