kontrola kod fizijatra
Postano: 13 svi 2003, 09:13
Nakon skoro godinu dana (točnije 11 mjeseci) otišli smo na kontrolu kod naše fizijatrice dr Klobučar u Vinogradskoj.<
>Kao prvo sam se ugodno iznenadila kako izgleda odjel: baš onako kako bi i trebalo - pastelne boje, novi funkcionalni namještaj, dosta didaktičkih igračaka po sobama.<
>Ono što me je šokiralo i rastužilo jest činjenica što mi je doktorica rekla - oni nažalost više nisu za habilitaciju, nego samo za dijagnozu. Vježbanje se provodi samo na Gojaku i u 3 toplice: Krapinske, Varaždinske i Kalos. Njima pored rastućeg
oja djece s poteškoćama većih ili manjih, režu mogućnost vježbanja djece; sada majka može boraviti u bolnici u tretmanu majka-dijete na obuci samo 10 dana godišnje i to ako je van Zagreba. Fali im terapeuti, fali im nova krv u doktorskim redovima (ona i dr Stojčević su skoro pred penziju, a novog nikoga nema), fale im radni terapeuti, logopedi, defektolozi - ma zapravo im ne fale jer su im oduzeli mogućnost habilitacije djece (pametan način rješavanja problema manjka radne snage).<
>U vježbaoni imaju prekrasne nove strunjače koje su - premakane i dijete ti upada u strunjaču <
>Srećom imala je puno vremena pa smo natenane pričale <
>Istakla je da se na Denisu vidi koliko je truda uloženo u njega, veoma je bila zainteresirana da joj pokažem kako ga vježbam i što sve radim s njim. Ona nam je i do sada pružala podršku u našim nastojanjima da Denisu pružim i maximum i optimum.<
>Pitala sam ju da mi okvirno kaže kakve su minimalne prognoze za njegov budući razvoj s obzirom na njeno iskustvo (pošto djeca s poteškoćama su velike individue i mogu se davati samo vrlo široke prognoze): ona kaže da ako vježbano dijete s 3 godine starosti još uvijek ne može kontrolirati držanje glavice i ako ima veliku zakočenost zdjelice, da su prognoze jako loše (što srećom nije slučaj kod Denisa). Puno znači što je Denis jako zainteresiran za svijet oko sebe, što toliko komucira sa svojom okolinom (cijelo vrijeme joj je pričao o vuku jer smo u fazi "Vuk i Crvenkapica"), što je socijaliziran, emotivno topao - što je borac.<
>Rekla nam je "Da li znate što bi bilo s njim da niste vježbali? Da ste ga ostavili da leži i da ga niste poticali? Bio bi ukočena santa leda s kojom ne bi mogli komunicirati, sa skraćenim tetivama koje bi se operativno rješavale. On ima veliko oštećenje i vi ste napravili puno".<
>"Mi još uvijek nismo gotovi s našim radom" <
>Obećala nam je da će nas preko ljeta probati pozvati na savjetovanje s radnim terapeutom i logopedom (nekoć je na odjelu bila i muziko terapija koju je uvela prof Stojčević i koja je, dok joj je odjel bio jedina okupacija, bila jako zainteresirana za multidisciplinarni pristup djetetu s poteškoćama).<
>Eto, bili smo kod nje sat i pol, puno izmjenili iskustva i otišla sam s pozitivnim osjećajem od nje - zato volim ići kod doktora koji imaju vremena popričati s roditeljem, koji te savjetuju, upute te ako je nešto krivo i dadnu ti podršku za ono što je ispravno. Nažalost, takvih liječnika je sve manje Denis (16.05.2000.)<
><
><
><i></i>
>Kao prvo sam se ugodno iznenadila kako izgleda odjel: baš onako kako bi i trebalo - pastelne boje, novi funkcionalni namještaj, dosta didaktičkih igračaka po sobama.<
>Ono što me je šokiralo i rastužilo jest činjenica što mi je doktorica rekla - oni nažalost više nisu za habilitaciju, nego samo za dijagnozu. Vježbanje se provodi samo na Gojaku i u 3 toplice: Krapinske, Varaždinske i Kalos. Njima pored rastućeg
oja djece s poteškoćama većih ili manjih, režu mogućnost vježbanja djece; sada majka može boraviti u bolnici u tretmanu majka-dijete na obuci samo 10 dana godišnje i to ako je van Zagreba. Fali im terapeuti, fali im nova krv u doktorskim redovima (ona i dr Stojčević su skoro pred penziju, a novog nikoga nema), fale im radni terapeuti, logopedi, defektolozi - ma zapravo im ne fale jer su im oduzeli mogućnost habilitacije djece (pametan način rješavanja problema manjka radne snage).<
>U vježbaoni imaju prekrasne nove strunjače koje su - premakane i dijete ti upada u strunjaču <
>Srećom imala je puno vremena pa smo natenane pričale <
>Istakla je da se na Denisu vidi koliko je truda uloženo u njega, veoma je bila zainteresirana da joj pokažem kako ga vježbam i što sve radim s njim. Ona nam je i do sada pružala podršku u našim nastojanjima da Denisu pružim i maximum i optimum.<
>Pitala sam ju da mi okvirno kaže kakve su minimalne prognoze za njegov budući razvoj s obzirom na njeno iskustvo (pošto djeca s poteškoćama su velike individue i mogu se davati samo vrlo široke prognoze): ona kaže da ako vježbano dijete s 3 godine starosti još uvijek ne može kontrolirati držanje glavice i ako ima veliku zakočenost zdjelice, da su prognoze jako loše (što srećom nije slučaj kod Denisa). Puno znači što je Denis jako zainteresiran za svijet oko sebe, što toliko komucira sa svojom okolinom (cijelo vrijeme joj je pričao o vuku jer smo u fazi "Vuk i Crvenkapica"), što je socijaliziran, emotivno topao - što je borac.<
>Rekla nam je "Da li znate što bi bilo s njim da niste vježbali? Da ste ga ostavili da leži i da ga niste poticali? Bio bi ukočena santa leda s kojom ne bi mogli komunicirati, sa skraćenim tetivama koje bi se operativno rješavale. On ima veliko oštećenje i vi ste napravili puno".<
>"Mi još uvijek nismo gotovi s našim radom" <
>Obećala nam je da će nas preko ljeta probati pozvati na savjetovanje s radnim terapeutom i logopedom (nekoć je na odjelu bila i muziko terapija koju je uvela prof Stojčević i koja je, dok joj je odjel bio jedina okupacija, bila jako zainteresirana za multidisciplinarni pristup djetetu s poteškoćama).<
>Eto, bili smo kod nje sat i pol, puno izmjenili iskustva i otišla sam s pozitivnim osjećajem od nje - zato volim ići kod doktora koji imaju vremena popričati s roditeljem, koji te savjetuju, upute te ako je nešto krivo i dadnu ti podršku za ono što je ispravno. Nažalost, takvih liječnika je sve manje Denis (16.05.2000.)<
><
><
><i></i>