naša priča
Postano: 24 sij 2007, 13:02Moja Nela se rodila 27.02.2006., sa 1220g i 39 cm, u 32. (po F. metodi čak 31.) tjednu trudnoće jer se meni odljuštila posteljica, imala sam tešku preeklampsiju i HELLP sindrom. Odjednom :conf i iz čistog mira 
, cijela tudnoća je djelovala uredna .
Ja sam se grizla mjesecima i razmišljala jesam li mogla primijetiti da nešto nije u redu i da li bi onda bilo sve u redu.
Nela je otpočetka sama disala
, ali je imala krvarenje 2. stupnja i 2 teže infekcije dok je bila u inkubatoru, srećom antibiotici su pomogli, ali MM i meni su to bili teški dani neizvjesnosti. Spašavala nas je starija srećica Dora (sada 3,5 god).
Ja sam izašla iz bolnice nakon 2 tjednai onda smo MM i ja 2xdnevno išli na izdajanje, a nakon 50 dana u inkubatoru na dojenje i konačno sam je imala u rukama 2 puta dnevno po pola sata.
2.5. smo je konačno donijeli kući, ali tu nije bio kraj neizvjesnosti i strahu, počeli su pregledi kod neuropedijatra, fizijatra i vježbe.
Napredak je bio spor, ali uz redovno vježbanje (od studenog nam 1-2 puta tjedno dolazi i privatno terapeutica) lijepo i pravilno puže i posjeda se (i nepravilno ustaje čim se okrenemo, to joj još moramo braniti, ali smo presretni što ipak vidimo da će jednog dana i hodati
)
Uz adaptirano, dojila je do prije mjesec dana, a onda počela smanjivati i prije 3 dana skroz prestala. Tužna sam što je već došao kraj (D. je dojilapreko 2 god), ali neću biti nezahvalna, sretna sam što smo i ovoliko dogurali
Toliko o nama
za sada tipkamo se kasnije
, cijela tudnoća je djelovala uredna .
Ja sam se grizla mjesecima i razmišljala jesam li mogla primijetiti da nešto nije u redu i da li bi onda bilo sve u redu.
Nela je otpočetka sama disala
, ali je imala krvarenje 2. stupnja i 2 teže infekcije dok je bila u inkubatoru, srećom antibiotici su pomogli, ali MM i meni su to bili teški dani neizvjesnosti. Spašavala nas je starija srećica Dora (sada 3,5 god).
Ja sam izašla iz bolnice nakon 2 tjednai onda smo MM i ja 2xdnevno išli na izdajanje, a nakon 50 dana u inkubatoru na dojenje i konačno sam je imala u rukama 2 puta dnevno po pola sata.
2.5. smo je konačno donijeli kući, ali tu nije bio kraj neizvjesnosti i strahu, počeli su pregledi kod neuropedijatra, fizijatra i vježbe.
Napredak je bio spor, ali uz redovno vježbanje (od studenog nam 1-2 puta tjedno dolazi i privatno terapeutica) lijepo i pravilno puže i posjeda se (i nepravilno ustaje čim se okrenemo, to joj još moramo braniti, ali smo presretni što ipak vidimo da će jednog dana i hodati
)
Uz adaptirano, dojila je do prije mjesec dana, a onda počela smanjivati i prije 3 dana skroz prestala. Tužna sam što je već došao kraj (D. je dojilapreko 2 god), ali neću biti nezahvalna, sretna sam što smo i ovoliko dogurali
Toliko o nama
za sada tipkamo se kasnije 
