SPAVANJE SA DJETETOM

[Krumpirić]

Hihiihh,i ja sam mislila da će moje dijete spavat u svom krevetu uvijek.Zbilja.Da se to podrazumijeva

[Ninči]

Thalia, nisam još trudna, ali iz tvojih usta u Božje uši

Krumpirić, znači ni meni nema spasa

Nemojte mi samo još reći da ću promijeniti i ostala mišljenja koja imam sad jer ovo mi, hajde, ni neće toliko teško pasti

[dodoli]

Ovisi Ninci koliko ce te bebac smotati

[Ninči]

A je mene teško smotati Pogotovo djeci

Nisi me baš utješila

[dodoli]

A sto bi ti bila bolja od nas, molim te

[Marin]

Malo je onih koji mogu odolijeti maznom pogledu i toplim ručicama svoji mrva
I ja sam nekada (davno) razmišljala na slični način. Zapravo, sjećam se i vremena kad sam mislila da se nikada neću udati i imati djecu.... no s vremenom se sve mijenja, a najveće promjene donose upravo ta mala bića

[hram]

Upravo sam pročitala čitavu ovu diskusiju prepunu emocija... stvarno ste od ovoga napravile "vruću temu".
Sad će moja priča o tome kako Barbara od 4. mjeseca svog života spava sama u svojoj sobi, mnogima od vas zvučati kao provokacija. Ali, to je stvarno tako ne zato što mi glumimo neke stroge i principijelne roditelje, nego zato jer je tako ispalo samo po sebi. Može nam se možda dogoditi da s godinu i pol poželi spavati s nama, iako joj za to sigurno nećemo dati nikakvog povoda?!

Ninči, ja sad priznajem da se u većini stvari slažem s tobom iako si se možda malo previše "zapalila" i krivo interpretirala neke izjave.

Otkako Barbara spava cijelu noć, a to je sad već jedno 2.5 mjeseca, probudila se po noći svega par puta i to vjerojatno nešto sanjajući jer sam se svojim dolaskom u njezinu sobu samo uvjerila da se ona malo promeškoljila, smirila i nastavila spavati. Nije bilo apsolutno nikakve potrebe da ju uzmem na ruke, a kamoli u sobu ili krevet. Naglasit ću ovdje i to da sam dojila 8 mjeseci, što znači da sam još 4 mjeseca "hodočastila" u njezinu sobu 1-2 puta po noći. Dojila sam ju sjedeći u jednoj maloj fotelji koju smo stavili kraj krevetića, tako da sam ju za te radnje morala uzeti u naručje što ju je posve razbuđivalo i nije dopuštalo da jede u snu. Niti jedan moj dolazak k njoj nije mogao trajati ispod pola sata, često niti ispod sat vremena. Pretpostavljam da je to ono za što bi Ninči rekla da nisam bila "komotna"... što mi se već danas vraća na najbolji mogući način. Sada jesam KOMOTNA jer dijete ne spava samnom niti u sobi, a kamoli u krevetu i vjerujte mi uživat ću u toj komociji dokle god budem mogla i moliti Boga da tako i ostane.

Osim Babyfona imamo i nadzornu kameru kojom promatramo Barbaru u svom krevetiću. Ovo zvuči kao "Big Brother", ali vjerujte, to je imalo itekakvog smisla. Prvih smo dana skakali k njoj u sobu na svaki njezin glas, dok nismo shvatili da je ona budna i kad je tiha, premeće po rukama igračke s kojima spava i nešto s njima potiho guguće. Tada smo uveli kameru. Dakle, Barbara ujutro kad se probudi može se još sama igrati po sat vremena, čak joj se može dogoditi da u toj igri ponovno zadrijema... i tek nakon toga nas počne dozivati kako bi netko došao po nju. Smatramo da bismo ju dolaskom po nju ranije (što bi bez kamere sigurno učinili) zakinuli za trenutke njezine intime u kojima ona očito uživa na samo njoj znan način.

[hram]

Upravo sam pročitala čitavu ovu diskusiju prepunu emocija... stvarno ste od ovoga napravile "vruću temu".
Sad će moja priča o tome kako Barbara od 4. mjeseca svog života spava sama u svojoj sobi, mnogima od vas zvučati kao provokacija. Ali, to je stvarno tako ne zato što mi glumimo neke stroge i principijelne roditelje, nego zato jer je tako ispalo samo po sebi. Može nam se možda dogoditi da s godinu i pol poželi spavati s nama, iako joj za to sigurno nećemo dati nikakvog povoda?!

Ninči, ja sad priznajem da se u većini stvari slažem s tobom iako si se možda malo previše "zapalila" i krivo interpretirala neke izjave.

Otkako Barbara spava cijelu noć, a to je sad već jedno 2.5 mjeseca, probudila se po noći svega par puta i to vjerojatno nešto sanjajući jer sam se svojim dolaskom u njezinu sobu samo uvjerila da se ona malo promeškoljila, smirila i nastavila spavati. Nije bilo apsolutno nikakve potrebe da ju uzmem na ruke, a kamoli u sobu ili krevet. Naglasit ću ovdje i to da sam dojila 8 mjeseci, što znači da sam još 4 mjeseca "hodočastila" u njezinu sobu 1-2 puta po noći. Dojila sam ju sjedeći u jednoj maloj fotelji koju smo stavili kraj krevetića, tako da sam ju za te radnje morala uzeti u naručje što ju je posve razbuđivalo i nije dopuštalo da jede u snu. Niti jedan moj dolazak k njoj nije mogao trajati ispod pola sata, često niti ispod sat vremena. Pretpostavljam da je to ono za što bi Ninči rekla da nisam bila "komotna"... što mi se već danas vraća na najbolji mogući način. Sada jesam KOMOTNA jer dijete ne spava samnom niti u sobi, a kamoli u krevetu i vjerujte mi uživat ću u toj komociji dokle god budem mogla i moliti Boga da tako i ostane.

Osim Babyfona imamo i nadzornu kameru kojom promatramo Barbaru u svom krevetiću. Ovo zvuči kao "Big Brother", ali vjerujte, to je imalo itekakvog smisla. Prvih smo dana skakali k njoj u sobu na svaki njezin glas, dok nismo shvatili da je ona budna i kad je tiha, premeće po rukama igračke s kojima spava i nešto s njima potiho guguće. Tada smo uveli kameru. Dakle, Barbara ujutro kad se probudi može se još sama igrati po sat vremena, čak joj se može dogoditi da u toj igri ponovno zadrijema... i tek nakon toga nas počne dozivati kako bi netko došao po nju. Smatramo da bismo ju dolaskom po nju ranije (što bi bez kamere sigurno učinili) zakinuli za trenutke njezine intime u kojima ona očito uživa na samo njoj znan način.

[hram]

[color=indigo]OPROSITITE, DRAGE MOJE, ALI NE ZNAM ZAŠTO MI JE POST PROŠAO DVA PUTA!

SORRY![/color]

[kokakola]

Možda ću ispasti glupava s ovim što ću reći ali
ja ne razumijem zašto se djecu u ovoj temi cijelo vrijeme smatra kao napadače na roditeljski krevet.
Stječem dojam da se u svakom slučaju smatra da je to nešto barem malo negativno, pa jedna struja roditelja nipošto to ne želi dozvoliti, a druga struja iz potrebe zadovoljenja djetetove potrebe i želje žrtvuje sebe i spava s djetetom.

Ja to doživljavam nešto drugačije.
Vjerojatno ste sve doživjele da sa svojim muževima spavate zagrljeno, čisto zato što se jako volite i tako se osjećate još bliži jedno drugom, dakle apsolutno bez veze sa seksom.
E pa tako sada spavamo svi troje. Obožavamo se i želimo si biti blizu u svakom trenutku. Prije smo bili MM i ja, sada smo MM, Hana i ja.
Hana bez problema prespava u svojoj sobi u svom krevetu, ali u takvom slučaju meni ona jako nedostaje i ja sam ta koja zajedno sa Hanom (a vidim da i MM tako paše) želim da spavamo svi zajedno.
Što se tiče bračnog života, mislim da je tu već sve rečeno. Tko se želi seksati, naći će načina.

Nekako ipak imam osjećaj da i većina vas mama koje spavate sa djecom u stvari to radite zato jer to i vama tako paše, a ne samo djeci, jer teško mi je zamisliti da ima takve djece koja se i nakon tri-četiri godine ne mogu 'istjerati' iz roditeljskog kreveta, ako zajedničko spavanje roditeljima zaista smeta. Mislim da nam prisilno zadane norme ponašanja nameću i potrebu za opravdavanjem zašto spavamo s djecom, zašto dojimo dvogodišnjake i sl. Cijeli svijet baba oko nas, na poslu, u obitelji razmišlja o tome kao nečemu negativom (hvala bogu ne svi), pa je prirodno i lakše reći ne mogu dijete odviknuti, ono tako želi.

Ujedno smatram da to da li netko spava ili ne sa svojim djetetom nema apsolutno nikakve veze sa dobrim ili lošim odgojem. Moje je dijete pristojno, dobro, smatram da nije razmaženo, barem po mojim standardima. Ja se trudim na njezine emocionalne potrebe odgovoriti što bolje mogu i želim joj na taj način osigurati što ljepše djetinjstvo i što zdravije odrastanje. Bitne granice su ipak uvijek na svom mjestu.
Iskreno ne vidim ništa loše čak niti u tome da petnaestogodišnja djevojčica ili dječak sa svojim pubertetskim brigama zaspe u majčinom zagrljaju, ako za tim osjeti emocionalnu potrebu. Dapače.

I ja sam se prije nego sam postala mama namjeravala pridržavati pravila ponašanja i bila se spremna svađati oko toga, ali promjene u pogledu na svijet su krenule već u trudnoći i još uvijek traju. U biti više se ne mogu niti sjetiti zašto sam se htjela držati pojedinih pravila ponašanja.

Koji su uopće razlozi zašto bi cosleeping bio loš? Ja ih (više) ne vidim.

Sada jesam KOMOTNA jer dijete ne spava samnom niti u sobi, a kamoli u krevetu i vjerujte mi uživat ću u toj komociji dokle god budem mogla i moliti Boga da tako i ostane.

Ja ne osjećam potrebu za takvom komocijom. Možda sam zabrazdila. Svatko od nas je drugačiji i na jedinstven način doživljava obitelj, ljubav i roditeljstvo.

[mama i ema]

Potpisujem kokakolu, samo cu jos dodati ovo:

s pocetka sam i ja Emu dojila tako, ustajala se dva puta u noci dojila je 15-20 minuta sjedeci, budna. Medjutim, neprimjetno se se ti podoji produzavali, vrijeme izmedju njih skracivalo, a moj umor se gomilao...

Presli smo na dojenje u krevetu, s vremenom sam ja naucila zaspati uz dojenje, nekad bi se probudila i vratila je u krevet, nekad ne. Sa njenih 6 mj spavale smo zajedno, spavala sam dobro, nisam znala kad doji i koliko doji, uzimala je sama kad bi joj doslo...

Zabrinuta takvim razvojem stvari, nazvala sam kumu koja ima troje djece i vece iskustvo i ona mi je rekla da samo uzivamo, da se mazimo sto vise, jer ce nam jednog dana to jako nedostajati (rekla je da ona ima sestogodisnjaka koji se neda vise ni poljubiti...)

Na zalost, mi smo svoje nocno dojenje i zajednicko spavanje nasilno prekinuli sa godinu dana zbog nekih razloga koji su mi se tada cinili opravdani a sada besmisleni (povratak na posao i polazak u vrtic, preseljenje u drugi stan sa jaaako uskim krevetom...)

[hram]

Sve ja vas razumijem i uopće vas ni u kojem pogledu ne krivim što ste izabrale spavati sa svojim djetetom. Ja samo želim reći da se smatram sretnom što to ne moram. Kad bi Barbara željela spavati s nama mi bismo joj sigurno to i dozvolili i žrtvovali bismo svoju komociju isto kao što sam ju ja na neki način žrtvovala kada sam po noći odlazila u drugu sobu dojiti sjedečki! I to sam radila samo zato što sam smatrala da je i njoj ljepše i bolje spavati samoj u krevetiću, nego se tiskati s mamom i tatom (koji oboje spavaju vrlo nemirno) na francuskom ležaju. Ne znam kako to izgleda po noći, ali dok gledam Barbaru kako spava po danu, ona se u dva sata okrene desetak puta, vrlo često i za 180 stupnjeva. Ne mogu zamisliti da bi to ikako mogla s nama u krevetu!

[Krumpirić]

pa ni meni ni mmu nije Movo spavanje s nama žrtvovanje komocije...ja sam napisala da je to najviše odgovaralo i Mu i mmu i meni...i je...i lijepo mi je kad smo zajedno

[kokakola]

Krumpirić, ma znala sam ja da ja nisam jedina kojoj to paše ;-) , ja sam mislila na uopćeni stav o tome kao o nečemu od čega se treba 'odvikavati', jer je valjda nešto u tome loše.

Ja samo želim reći da se smatram sretnom što to ne moram.

Nitko to ne mora. To je stvar izbora. Ja se smatram sretnom što Hana sa mnom želi spavati.
Previše smo razdvojeni preko dana, da bismo onda po noći bježali jedni od drugih.

[JiA]

ja sam mislila na uopćeni stav o tome kao o nečemu od čega se treba 'odvikavati', jer je valjda nešto u tome loše.

Ajmo sad opet:
Primjer: dva blizanca + ja + mm. I francuski ležaj.
Koga ćemo "izbaciti iz kreveta" ( mene, najradije ).
Mene zanima što bi napravila Kokakola ili Krumpirić. Iskreno.

[Stefanova_mama]

JiA, unapred da se ogradim bez zelje za svadjom, iako nisam Krumpiric i Kokakola, reci cu sta cemo mi uraditi sa drugim detetom - primiti ga kad mu je to potrebno, da spavamo svi zajedno (dimenzije naseg kreveta su 180x200, u troje ima dovoljno mesta, za ucetvoro cemo se malo stisnuti ili primaknuti kinderbet).

[Krumpirić]

Da djeca to žele i da JA TO ŽELIM(a nema ništa loše u tom da netko ne želi,zašto bi) vjerojatno bi prodala ovaj i kupila veći krevet

[JiA]

Stefanovamama, ne bi Jer smo ovaj krevet ( 160 sa 200 ) morali rastavljen unijeti u sobu i od zida je odvojen samo s jedne strane nekih 20 cm ( sa radijatorom između ).
Dakle, ponekad baš i nije izvedivo. Pogotovo ako JA želim spavati pored mm-a, unatoč tomu što djeca gotovo svaku večer žele spavati sa mnom.

Kako rekoh, kad god je potrebno ( pa evo, i sinoć ) mm-a potjeramo u dječju sobu.

Da djeca to žele i da JA TO ŽELIM

A ovo vidim jednako mislimo.

[kokakola]

Naravno da ne bismo spavali svi skupa, ako bi to preraslo u gnjavažu i ako bilo tko od nas to ne bi htio.
Isto tako kad Hana više ne bude htjela spavati sa mnom i tatom, ili kad nekome od nas to počne smetati, vjerojatno više tako neće niti biti.
To i je ono što ja mislim, da je normalno poštivati želju djeteta (ili roditelja) onoliko koliko to onome drugome također paše.

Apsolutno nemam ništa protiv bilo koga tko ne želi ili ne može spavati sa djecom. Ne smatram to nečim jako bitnim i nezamjenjivim za obiteljsku sreću. NIti mislim da bi itko trebao ikoga forsirati na tako nešto.

Ja samo kažem da meni ovako paše i da stvarno u tome svi skupa uživamo.

JiA, meni je općenito teško zamislivo imati blizance, kad ih nemam. Vjerojatno bi se sve stvari otpočetka drugačije odvijale. Vjerojatno bi i mene bilo strah spavati zajedno sa dvoje mišića od po dvije kile, pa bih spavala pored krevetića. Bitno je da je mama tu kad ju dijete treba.

[Stefanova_mama]

JiA koliko ja vidim nama se stavovi razlikuju samo u nacelu (u nacelu ti nisi da ti spavaju u krevetu, a u nacelu ja jesam), a praksa se mnogo ne razlikuje oni spavaju kad im je zgodno.

Na 160cm i jeste malo guzva za cetvoro.

[hram]

Previše smo razdvojeni preko dana, da bismo onda po noći bježali jedni od drugih

kokakola, možda je u tome sva tajna. Ja sam se od Barbare u 14 mjeseci odvojila dva puta po dva sata. Svo ostalo vrijeme ovog svijeta bilo je samo naše!

[aniram 103]

Moj isto spava sa nama a krevet je 140×200 ali ne smeta.Muž je tia da spava sa nama i kad mi je bilo dosta vratila ga u njegov i približila krevetić krevetu on bi se samo pribacija.I zapamtite doć če vrimena kada nas neće tit ni pogledat a kamoli spavat sa nama zato sad uživajte u malim mazama.

[JTS]

Da, evo na ovaj zadnji post samo da se nadovezem...kod mog starijeg je doslo vrijeme, jos u prvom osnovne, nema vise cmakanja, njeznosti, spavanja skupa....i koliko ja htjela, ne frema me pol posto...

Tako da sad stvarno, dok s emoze i dok dijete to treba, zasto da ne ;-)

Sa muzem se uvijek nadje prostora, mjesta za njeznosti