Htjela sam još nešto napisati.
Dakle, ja sam završila kod bake (mamine mame) sa godinu dana starosti i to u drugom gradu, skoro 500 km udaljenom od moje M, ali
tada (zbog određenih problema) to je bila jedina solucija.
Trajalo je to pune 2 godine iako smo se često viđale.
Danas, a ni nakon toga, ne osjećam niti da manje volim mamu, dapače...mislim da nema bolje majčice
niti da sam bila za nešto zakinuta.
Baka mi je bila također naj naj..da je bar danas živa, uživala bi u praunuku.
Mislim da prvo moraš poraditi na svom stavu, ohrabriti se, sa puno pozitivnih vibri u glavi krenuti naprijed i polako sve srediti.
Ne galamiti, svaditi se i inatiti, i prvenstveno naglasiti baki da ako želi sve najbolje za unuka, malo razmisli o (ne)kvaliteti namirnica koje mu daje. A to što ide njoj kad padne....pa trči i moj, to je skoro pa normalno.
Moj i navečer zna cmoljiti u krevetu - baka, bakicaaa...pa ga pitam kaj je, on veli da bi išao malo baki.
Sad svaki vikend na 1 dan i noć ode do mojih i uživaju!
Ja sam imala takvo djetinjstvo i bilo mi je savršeno (nema tu ništa loše).
Budi sretna da nije jedna od onih koje ga neće ni pogledati.
To samo malo moraš usmjeriti.
No, kad tebe nema, ne očekuj da je sve baš kako bi ti željela.
Reci joj otvoreno da ti ne kontrira dok ste skupa jer ti ruši autoritet pred njim..tebe se ipak mora slušati.
Da ne duljim, još jednom sretno!