Mame i bebe forum

Bila sam u dilemi kako nasloviti temu...pretpostavljam da o ovom pitanju svi imamo razlicite a opet tako slicne stavove no ipak me jako zanima razmisljanje iskusnih i pametnih mama. mislim da sam nekad naisla na slicnu temu, trazila sam ju al' bez uspjeha, ako postoji nesto slicno slobodno brisite...

naime moja curica od 2,9 mj. odavno prihvaca interaktivne igre sa klincima, obozava stariju djecu i sa njima se zna jako lijepo igrati, vrlo je zrela za svoju dob...
e sad vrlo cesto dođemo u kontakt s djecicom kojima je fora guranje i udaranje (nekad bome i jako grubo) no moja curica, na srecu, u tome ne vidi nista zanimljivo te se ona u takvim situacijama povlaci i onda ta djeca opet ponavljaju isto...e sad, daleko od toga da je ona stidljiva, naprotiv, komunikativna je i otvorena ali joj nije jasno zasto se ta djecica tako ponasaju i onda ih ona izbjegava (po meni odlicno rjesenje)..
no ja se sad pitam, sta kasnije i kako instruisati dijete da se u takvim situacijama ponasa, da li joj reci 'on tebe kamenom ti njega kruhom', sto je zapravo hriscanski korektno i u duhu nasih roditelja koji su vecinu nas ovako odgajali ili ju ipak pripremiti za svijet koji nije ni malo ruzicast te joj reci da se ipak brani kad dodje u situaciju da bude 'napadnuta' (naravno, pod ovim ne mislim na djecije gurkanje koje je normalna faza) ...

mi ju odgajamo najbolje sto znamo i umijemo (kao i ostali roditelji) i otprilike u ovoj prvoj verziji ali primjecujem da ima i roditelja (nemali broj) koji prisustvuju grubom ponasanju svojih malisana i apsolutno ne reaguju, ne zamjerim im nista, vjerovatno se i oni trude najbolje sto znaju no i dalje ostaje moja dilema, sta i kako? Jasno mi je i da je u pitanju djeciji uzrast i da i oni sami moraju ocvrsnuti i stasati uz vlastite bitke, ne smatram da roditelji trebaju biti policajci koji ce stalno interven. dok se djecica igraju ali mislim da je ok posmatrati svoje dijete, njegovu igru te ipak reagovati ako dijete konstantno ponavlja lose obrasce ponasanja (ovo mogu potkrijepiti argumentima jer sam prisustv. situacijama u parku kad dijete u prisustvu roditelja krvnicki udara drugo dijete a roditelji nijemo stoje da sam ja morala reagovati kako dijete ne bi zavrsilo sa ozbiljnim povredama).

Mozda sam zakomplikovala post, sorry, nadam se da cete ipak shvatiti moje pitanje...

Moj se sin ponašao na sličan način. I mislim da je to okej.
Što je stariji, to više razgovaram ukoliko traži pomoć, ali mu na koncu kažem i potičem ga da sam dođe do rješenja koje njemu paše. Dam mu opcije, i onda ga pustim. Interveniram samo u slučajevima koji baš, po mom,krše granice sigurnosti i dostojanstva nekoga od djece.
No, da ti ja ne palamudim, inspirira me jedna divna knjiga dr. Cloud i dr. Townsend Boundaries with kids. Iako naslov zvuči kao da nema veze s temom, knjiga zapravo pokriva, po mom, sve što roditelj treba znati. Divna, inspirativna knjiga.

Evo ti citat, oprosti ako ne čitaš engleski. Možda će drugima dobro doći

Realizing all this, Jan sat down with her daughter and
explained, “Honey, I love you, and I love our time together. But
I just don’t have enough time for every single one of your
thoughts and feelings. And I want you to take responsibility for
your own emotions, too. I know you can think for yourself and
handle them. So from now on, I will have twenty minutes at night
for share time for you, then that will be all, unless there’s a really
bad problem that can’t wait. So you be sure to tell me the most
important things you want me to know.”
Of course, this wasn’t all the time Jan gave to Brittany, but it
was the only really structured time. Brittany didn’t like it and tested
the boundary, but Jan stuck to it. Jan saw her gradually develop
more confidence in her friendships and fewer tears. Brittany was
becoming more proactive in taking care of herself. A couple of
times, the little girl even forgot her share time with Mom because
she was busy doing something else. Brittany was out of the control
of other people, as was her mother. Remember, “each one
should carry his own load” (Galatians 6:5). There is wisdom in the
old saying, If you want to fix the child, fix the parent.
Proactive boundaries are not about revenge and fairness, but
about responsibility. Reactive boundaries operate under the law
“an eye for an eye.” If one child shoves another, the other shoves
back. This payment in kind is motivated by justice and revenge.
Proactive boundaries, however, are more concerned with higher
motives, such as responsibility, righteousness, and love for others.
Tantrums Needn’t Be Forever
159
As the New Testament teaches, “Do not repay anyone evil for
evil” (Romans 12:17). Your child should be about the business
of restraining evil in himself and others, not exacting revenge for
it. This work of paying for evil, thereby removing the need for
revenge, was already finished on the cross (1 Peter 2:24). This
also includes demands for fairness and justice.
We support kids’ being able to take care of themselves. Selfdefense
classes, for example, can help a child learn to defend
himself and have confidence in his ability to function with other
kids. However, we do not support the idea that when the child
is angry, he should get into a fight. This confuses reactive with
proactive boundaries.
Reactive boundaries demand retribution. Many combative
adults, who today can’t hold a job or a marriage without enormous
power struggles, never outgrew their reactive stances as
children. They can’t let go of a grievance or offense and simply
move on. Proactive boundaries function very differently. The
child with proactive boundaries doesn’t allow himself to be taken
advantage of or harmed, but he isn’t a crusader against every
bully on the playground. A good way to look at the difference
is this: With reactive boundaries, you fight the friend who constantly
bugs you. With proactive boundaries, you decide you
don’t need that kind of a friend.
Demands for fairness are a related problem for parents.
When, for example, your child reacts to some problem with,
“It’s not fair!” you will either feel guilty about not being perfectly
fair or ally with the child against a bad friend or teacher.
This keeps the child in a reactive phase. It encourages her
to feel like a victim and to somehow expect fairness in the
world. Instead, tell your child, “You’re right—lots of things
aren’t fair. And it’s not fair that I let you off the hook sometimes
when you deserve punishment. Your needs are very
important to me, but perfect fairness isn’t. In this family, as
long as you’re okay, that’s fair enough for you.” This helps
the child focus on getting his needs met, not judging the world
for not being fair to him.
Boundaries with Kids
160

alisa, vrlo inspiritivan clanak i odgovarajuci za temu, thanks!

Alisa je napisao/la:A good way to look at the difference
is this: With reactive boundaries, you fight the friend who constantly
bugs you. With proactive boundaries, you decide you
don’t need that kind of a friend.

...ovo kao da opisuje stav moje curke.
Da ne budem pogresno shvacena, ja nemam dilemu oko toga sta trebam reci svom djetetu kada posmatra grubost ili se nadje u nekoj od naprijed opisanih situacija (pri ovom ne mislim samo na fizicku grubost vec na stav drugoga kao takav), naravno da je nama cilj da ona uocava i razlikuje dobre od losih obrazaca te da cemo ju mi uvijek savjetovati i ohrabrivati da se lijepo ophodi prema drugima, sa empatijom i dobrim namjerama, zivotni mi je cilj da ona izraste u plemenitu osobu i da mi pomognemo razvoj osnove koju ona, u tom smislu, vec posjeduje no ja ovdje promisljam o tome kako ce ti obrasci dugorocno djelovati na dijete, odnosno hoce li joj omoguciti potrebnu dozu opreza (ne mislim na strah) prema svijetu kakav on zbilja jeste, u dobrom i losem smislu i ipak je zastititi od neprijatnosti izazvane lakovjernoscu i ponekad naivnoscu koju posjeduju osobe koje svijet gledaju ruzicasto...joj, oprostite, odoh previse u teoriju...

Alisa je napisao/la:Proactive boundaries function very differently. The
child with proactive boundaries doesn’t allow himself to be taken
advantage of or harmed, but he isn’t a crusader against every
bully on the playground.

...ovo mi je super i mislim (i nadam se) da ce to kod moje curke ovako izgledati...

zakomplicirala si. nepotrebno.
đe ba problem?

moja je isto tip koji se zna odmaknuti od nevolja i problematičnih. često su joj i zanimljivi, dok ih gleda iz daleka i dok ne pretjeraju. mislim da imam sreće što mi dijete ne treba posebne instrukcije, već je sama od rano svjesna da su ljudi drukčiji i da se družiš sa onima koji ti pašu.

eli je napisao/la:zakomplicirala si. nepotrebno.
đe ba problem?

(imam ja to obicaj )
i moja je takva

Moj sin je otprilike takav, uglavnom se povlači kada ga netko fizički napadne i žali se nama.
MM se radi toga sekira i "govori mu da ne napada prvi ali da se brani"...mene to uvijek naljuti jer mislim da takav stav isto može izazvati agresiju nisam pametna, mm i ja u poslijednje vrijeme o tome češće razgovaramo jer R sada ima četiri godine i takvo ponašanje, naguravanje i sl. sve više se pojavljuje i u vrtiću i u parku....

ajoj kad bi se nekome dalo da nama koje nismo savrsene sa engl.prevede onaj citat iz knjige, please, bas me zanima sto tocno pise, jel ima neka dobra dusa da nam prevede na hrvatski?

nema nijedna

ne treba cijeli tekst, barem otprilike skraceno opisati

Ja ću prevesti, ili dati sažetak, ali trenutno mi se žuri. Navratite kasnije

Hvala alisa

Olja,

potpuno razumijem tvoje dileme, al nemoj se brinuti imaju djeca svoje sisteme kako se sa time nose.
Evo ti moj primjer, pa ti možda pomogne. Moja djevočica sada ima 5,5 godina i prema opisu je vrlo sličnog ponašanja kao i tvoja (u situacijama koje si opisala). Znam da me je duša bolila kad bi ju vidla kako zbunjena i sva u čudu gleda 'živahnu' djecu u svom okruženju. Brinula sam kako će se dijete sa takvim karakterom snaći u takvim i sličnim situacijama u životu.
Sada više ne brinem. Ona je samostalno odabrala najbolji način da se sa time nosi. Jednostavno se odmakne od konfliktnih situacija. Uvijek ima u sebi neki pozitivan i pomirljiv stav koji 'ova druga strana' osjeti i na neki način prema njoj se drugačije odnose. Ona se okrene na drugu stranu, ode na drugu ljuljačku, na drugi kraj pješćanika, uzme pa čita ili crta nešto svoje. Bojala sam se da je to njen bijeg i da je ustvari nezadovoljna i žalosna, međutim ona se sasvim dobro osjeća i ustvari postaje interesantna ostalima i privlači drugu djecu k sebi

Prezadovoljna sam tim njenim stavom. Stvarno ne znam na koga se to dijete uvrglo jer joj je majka malo življeg karaktera i li što bi fino reklo 'temperamentna'. l

micika, klinka ti je super

...moja mala nije povucena, naprotiv,vrlo otvorena i zivahna, prava je haharica i nemoguce je ne primijetiti ju osim u ovakvim situacijama u kojima je zbunjena i nije joj jasno zasto je klincima fora to naguravanje i udaranje jer ona je to davno prerasla, odn. nije to nikad ni radila...i mislim da je super sto je to tako i sto se zna odmaknuti od takvih stvari ali ovo sam se pitala ..

micika je napisao/la:Brinula sam kako će se dijete sa takvim karakterom snaći u takvim i sličnim situacijama u životu.

no kako si napisala

micika je napisao/la:imaju djeca svoje sisteme kako se sa time nose.

vjerujem da je tako

indi, kako je eli napisala, mislim da zbilja imamo srecu sto nam se djeca znaju odmaknuti u takvim situacijama

ja vas čitam i moram priznati da se divim vašoj dječici, reagiraju baš onako kako, po meni, treba... ali to, sve mi se čini, neće biti slučaj sa mojim starijim dvogodišnjim dječakom, nažalost

on je nešto manji, ali kod njega se ponekad već naziru počeci agresivnog ponašanja prema drugoj djeci, neovisno o tome da li su ta djeca starija ili mlađa od njega samog, a to najviše dolazi do izražaja kad je na svom terenu tj. doma... većinom se to svodi na posesivno naguravanje i protest oko njegove igračke koju je drugo dijete uzelo za igranje... on tad hoće baš TU igračku i u stanju je potući se sa 4erogodišnjakom za nju... inače je jako komunikativan i vedar, voli druženje s drugom djecom u parku i čak zna biti nježan, aktivno sudjeluje u igri, ali kad nije po njegovom, on agresivno stupa na scenu što da radim, da li je to ponašanje za zabrinuti se ili je to samo neka ružna faza, ona teorija "terrible two"?

ja u takvim situacijama reagiram "in situ" i posramljena instant priskačem u pomoć djetetu kojeg je gurnuo, ozbiljnim glasom mu pokušam objasniti da se tako ne smije ponašati, ali ne mogu reći da ima puno efekta... možda je još mali da bi razumio ili je to jednostavno takav karakter, ne znam... nismo ga tome učili...

bmama, to je upravo TT faza, nista za zabrinuti se i proci ce...i moja je imala fazu kad nije htjela dati igracku ili je htjela uzeti neciju ali to u toj dobi nikako nisu trajne osobine
..naravno, treba im puno pricati ali su jos mali da poslusaju, samo polako..

Boysica, to je najnormalnija faza. I posesivnost oko svojih igracaka i guranje vani. Mog su prvo gurali drugi, pa je onda gurao on, sad se vise ne nagurava (prerastu oni takvo ponasanje). Vasa su djeca jos mala i kad krenu u vrtic naucit ce jos sto sta od onog sto se nama roditeljima ne svidja. Dok je Lukas bio tako mali i ja sam vise intervenirala u djecje sukobe, sada ne vise.

tnx, cure, nadam se da ste u pravu nije nimalo ugodno crveniti se pred javnošću za postupke svoje dječice... svakako ne bih htjela da se ovakvo njegovo ponašanje nastavi ubuduće, ako zbog nikog drugog, onda njega samog...

Alisa-kraljice teme su ti odlične!!
Pratim temu jer me iznimno zanima ta problematika;čitam vas

I ja sam majka jedne živahne skoro pa već trogodišnjakinje. Super funkcionira u kolektivu, komunikativna je, snalažljiva, u svemu ispred svojih vršnjaka. Ali...uvijek taj ALI...ona pod svaku cijenu dobije ono što je naumila. Ona organizira i vodi igru, ali onog trena kad netko krene protiv nje (uvjetno rečeno) malo agresivnije (npr. ne pita smije li igračku i sl. ) ona nastupa agresijom. I naravno pri iniciranju nečega ako ne uspije elegantno što je uvijek prva opcija, primjenjuje silu. Ja se toplo nadam da je agresija kod nje faza (prošle godine je prijatelj bio isto te dobi i identično se ponašao) i borba za opstanak jer je najmlađi član mnogčlane obitelji . Mnogi mi kažu da je to instinkt za preživljavanje čemu se samo nasmijem. U njenom se karakteru već sad naziru naznake dominantnije osobe koja voli i želi preuzeti inicijativu, ima karakteristike malog vođe. Bojim se samo da ako ta agresija potraje da će sve to krenuti u krivom smjeru...a ne da ta dominantnost ispliva kao kvaliteta.
Ostala djeca nisu takva, povlače se u konfliktnim situacijama, a sami se u iste ne dovode kad su u kolektivu. Doma se naravno počupaju međusobno, ali uvijek to riješimo i pomirimo se.
Malenoj zasad objašnjavam da nije lijepo otimati, udarati i gurati djecu jer će ostati sama i bez prijatelja. Nema efekta, ali ponavljanje će se nadam se isplatiti a do tada i u takvim situacijama.

Bigmama, ništa ne brini to je prolazna faza. Kao što sam gore napisala imam djevojčicu mirnu, dragu..što se kaže Bogu iz krila ispala. E, onda sam rodila Svena. Tada sam se zarekla da nikada više neću za ponašanje nekog djeteta kriviti odgoj, roditelje....
U drugoj godini on je bio mali terorista. Kog je stigao tog je mlatnuo, uzeo, prosuo, počupao... Ja sam bila luda od tuge i srama. Danas je to sasvim drugo dijete. (jučer navršio 3 godine) Eto, radilo se o fazi koja je na svu sreću prošla.
I naravno, svi su mi govorili da je to prolazna faza, ali mi tada to nije bila neka utjeha.

micika, u svoje i bigmammino ime, nadam se da si u pravu... jer nekad je baš teško gledati ih takve... a nekad te opet iznenade nježnošću

'micika, u svoje i bigmammino ime, nadam se da si u pravu... '

Ma bez brige, kažem vam i meni su u to vrijeme govorili da je to normalno i prolazna faza, samo što tada ja nisam u to vjerovala

istina
faza dodje i prodje..i kad krene u skolu i uozbilji se, onda nam takvi trenuci fale

svakako zanimljiva tema...
iako moj ima samo 18 mjjeseci pocela sam se pripremat za eventualne ozbiljnije agresivne i bijesne ispade pa sam malo citala...
pa bi dodala na temu
citala sam da...:

osim sto nesmijete ignorirati kad vam netko od roditelja druge dijece kaze da je vase dijete agresivno i ukaze vam na ponasanje,nesimjete se ponasati ko da nemate pojima da to radi,vec objasnit da radite na problemu,a ako nemate pojima,recite da cete porazgovarat...i ucinite sve sto mozete da se vase dijete nauci kontroli
a ako primjetite takvo ponasanje kod ostale djece,pridite roditelju i napomenite, jer roditelj mozda doista ne misli da se dogadja nesto lose...(kolko god cudno zvucalo)

ima nas svakavih,al svi imamo savrsenu djecu

Penny idealno izgleda ovako napisano. No probala i nikad više, jednostavno sam dobila po nosu. Tipa, ti ćeš govoriti da je moje dijete agresivno, hoćeš reći ludo, kakav si ti doktor..........

super tema!
Ja mislim da ima svakakvih roditelja i nisu svi realni u pogledu svoje djece i njihova ponašanja! Znači da nije svako neodgojeno djete u "prolaznoj fazi"! U obitelji imam primjer jako lijepo odgojene djece koja naravno su i vesela i živahna ali se vidi taj odgoj i poslušnost prema roditelju a imam i primjer doslovno neodgojene djece koja su i bezobrazna i gruba prema strancim, drugoj djeci tako i prema svojim roditeljim (naravno da i oni znaju biti mazni i dragi kad žele), tu i jest problem rade ono što ONI žele bez da uvažavaju savjet roditelja nemoj to i nemoj tako! Nisu kriva djeca već roditelji! Djete sve što zna mora naučiti i negdje vidjeti i ako ga se uporno ispravno uči, bez obzira na karakter i temperament, djete će biti fino i pristojno! Tko kaže da djete nemože biti razigrano i živahno a ujedno i poslušno!?
Moj sin je preblag i prefin i ja se bojim šta će bit kada dođe u vrtić ili školu među dosta djece koja su gruba i bezobrazna ali i dalje ću ga učit da bude pristojan, da poštuje starije i da nebude agresivan, i da svi odgajaju svoju djecu nebi bilo toliko bulinga u školama!!
Realno gledajući, neki roditelji imaju djecu ali ih doslovno ne odgajaju. Jednostavno ne obraćaju toliku pozornost na njih, niti ih hvale kada su dobra i u nečem uspiju a isto tako ne upzoravaju ih kada pogriješe i naravno da djeca neznaju!
Znam da sam gruba ali tko od vas nepoznaje djete koje je neodgojeno? Ja imam u obiteli djecu koju volim ali vidim da nisu odgojena, da su bezobrazni i nekulturni!

marina-zrinka, moram priznati da si sad ovo malo preopćenito napisala, mislim da ne znaš kako je nekad "nezgodno" s malo nestrašnijom djecom... po ovom tvom tekstu bi se puno roditelja moglo naći, u najmanju ruku, povrijeđenima...

ono što sam htjela reći (već sam ranije tu pisala svoj slučaj) je da ne mora nužno neposlušno i živahno dijete biti istovremeno i neodgojeno, kako se možda na prvi tren učini ovim roditeljima "manje zahtjevne" djece, ne može se odmah zaključiti da roditelji s njima uopće ne rade ili se ne trude odgojiti ga/ju ako je dijete pokazalo nekakav javni ispad... a jako puno ovisi i o tome u kojoj dobi ti se dijete nalazi tj. da li je spremno slijepo slušati roditelje u svom naletu zaigranosti, tvrdoglavosti...

da vam opišem svoju jučerašnju situaciju na doktorice:

jučer sam išla sa svoje dvoje djece kod pedice (zbog mlađeg bebača) i L je bio nemoguć... ni primirisati vratima ordinacije, a ja sam morala ući s malim i onda je bilo deranja na hodniku, kad sam mu pokušala objasniti da neće njemu doktorica ništa, nego braci, nije me htio slušati... onda sam ga silom uvela, bilo je i bacanja po podu... kad smo završili, uhvatila mene med. sestra pod ruku, odvukla sastrane i dobronamjerno održala lekciju kako mi je dijete razmaženo, da obavezno nakon ove epizode mora slijediti neka kazna jer oni već sve kuže i da mu se ne smije ovakvo ponašanje pustiti (on ima 2 godine)... ljudi moji, mene je bilo tamo sram što je najgore, meni je to bilo njegovo "normalno" ponašanje kad mu nešto nije po volji... a probala sam ga kažnjavati, kažanjavamo ga i ja i mm često (kazna je sjedenje mirno na kauču) ali to njemu baš i ne pali dugoročno... mislim, kaže on: mama, opoti... ali sutra ili za pola sata opet ponovi isto a pokušali smo puno i pričati s njim i kad je dobre volje sve čuje i razumije i obeća da neće više, ali uzalud... kad ga uhvati ludilo, nitko od nas nema dovoljno autoriteta da ga smiri, znam nekad i glasno vikati jer izgubim živce, to ga prepadne, ali kratkoročno... baka i dido imaju čak i šibicu za te svrhe (nisu ga nikad tukli, nego samo zaprijete) i on se nje čak i boji, ali se u datoj sekundi ipak neće smiriti...

kažem opet, nadam se da je to faza jer nas već lagano izluđuje, a stvarno se bavimo njime, doma je sa mnom čitav dan, izlazimo minimalno jednom dnevno van i posvećujem mu svu pažnju koliko mogu (uz bebača), ne znam što bih još mogla napraviti da nas se ne proziva "neodgojnim" roditeljima...

kad je doma, sad je u fazi bacanja igrački, lupanja svojim plastičnim alatom po svemu, igračke mu mijenjam svako malo (imam rezervu u kutiji na ormaru), ali mu začas postanu dosadne... smiruje ga jedino crtić, a ne želim ga pretvoriti u totalnog ovisnika o njima...

pliz, help

Da mislim da jesam napisala malo preopćenito, i naravno da ima raznih situacija!
Ni meni sve neide uvijek glatko. Ali evo onda da opišem kako sam se ja postavila: već od dobi kada je počeo puzati (9 mj) je imao stvari u kući koje nesmije dirati npr. pitar, TV i tako neke stvari i naravno da nije automatski slušao ipak su te "zabranjene" stvari nazanimljivije ali ja sam se 1548754 puta na dan digla makla ga i rekla Ne TO, i s vremenom jako brzo je znao šta nikako nesmije dirati! Kada je malo porastao kazna za neposluh mu je bila da mu uzmem igračku i stavim je gdje je vidi i onda mu objašnjavam zašto sam mu je uzela i da to nesmije raditi....... isprva bi plakao "vrati mi" ali ubrzo je shvatio da mu plač nepomaže i da je neće dobit natrag pa se onda pomirio s tim i uopće je nije plačem tražio natrag jer je znao da ju neće dobit (zato je od tate izvlačio plačem jer je vidio da kod njega to pali pa sam se borila sa svojim dragim jer ga on "nemože gledat da plače"). Oko 2 god kazna je bila da nema crtića taj dan i još je uvijek, sada ima 2,8 god i ja imam glavnu riječ, on ukoliko bude neposlušan ili "zločest" uvjek mu kažem gdje je pogriješio, da se tako nesmije ponašat, kako se treba ponašat i snosi posljedice u obliku nema crtića, igračke po želji i sladoleda ili slatkiša!
Ugl. sada kad idemo kod doktora on digne majicu sam, otvori usta ili pokaže rukice, ja vidim da je uplašen ali drži mene za ruku i sve uredno odradi i na kraju pozdravi a onda ga hvalim i pričamo tati kak je bio dobar pa bude sav ponosan svaki put sve više i svaki put je sve bolji!
A odlazak u dućan je većini roditelja noćna mora, pa sam ga i tu navikla da sve što ima u rukama stavi na pokretnu traku i nikad mu nisam u dućanu kupovala igračke po njegovoj želi već što bi ja odlučila pa se nije navikaqo da se baca po podu i traži nešto jer tad pogotovo nebi dobio!
Ja mislim da je najvažnije biti dosljedan i od prvog dana reagirati na svaku sitnicu tako da i sam zna procjeniti šta je ok a šta ne i mora i znati zašto pa mu se non stop treba obješnjavat! Zbog te dosljednosti sam se ja malo sa mužićem prepirala jer on pada na njegove suzice pa mu je spreman malo popuštati ali nedozvoljavam jer djete vrlo brzo nauči "izvlačit" od roditelja jer ipak su nam djeca preslatka i neodoljiva!
I sada sam na konju jer se ja i moj sin po cijeli dan igramo, smijemo i šetamo bez ispada jer zna da mora slušat mamu koja je inače poprilično djetinjasta i zaigrana, niti malo gruba samo dosljedna i uspješna u tom!
Ispričavam se ako sam bila pregruba prema roditeljima "zahtjevnije" djece samo smatram da se oko djece treba dobro, dobro potruditi jer oni zaslužuju da im se pokaže ispravan put a ne da ih se "ima da bi ih se imalo" a onda se žalit da su nemogući!

boysmama, dečkić ti je još mali i normalno je da tvoje odgojne metode još nisu dale rezultata, no najbitnije je ustrajati. ako odustaneš od kazni, oduzimanja predmeta kojim lupa po namještaju, korenja i hvaljenja, tvoje dijete će se isto ili gore ponašati i za tri ili pet godina. vidjela sam primjere gdje su roditelji čekali da dijete sazrije, da više razumije, puštali i popuštali pa kad je dijete postalo dovoljno pametno i zrelo puno je teže ispravljati krive drine. po meni je najbitnije reagirati, ne se praviti da ne vidiš jer rijetki se fino odgoje sami od sebe.

ali, curke, zar sam ostavila takav dojam da...

eli je napisao/la:po meni je najbitnije reagirati, ne se praviti da ne vidiš jer rijetki se fino odgoje sami od sebe

ja sam uporna ko pitbull i tisuću puta dnevno kažem NE, otmem igračku, maknem ono s čime me je razljutio, stalno, ali stalno tupim po istome, već sam sama sebi glupa do bola od ponavljanja i svaki put kad mi napravi scenu u javnosti redovito ide u kaznu iako je prošlo i sat vremena, sjeća se on svega što je napravio i uredno se svaki put sam pokaje, ali opet po starom čim okrenem glavu sve je dobro dok se isključivo s njim bavim i dok je sve po njegovom, čim nešto uskratim slijedi prvo užasan protest, a nakon toga kazna i dalje uz protest, smirivanje, pomirenje... i tako u krug... kad ga ja kaznim, plače i viče tata i obrnuto... kad shvati da smo složni u ustrajanju ili da nema tate doma, onda se umiri jer nema izbora... imam osjećaj da je njemu stalno dosadno, osim ako nismo vani ili se ja ne igram s njim (tipa kocke, slagalice, pa čak i autići, trčanje, skrivanje...), ali ja nemam vremena samo za njega... uz njega vodim kompletno kućanstvo sama, od nabave, kuhanja, čišćenja, pranja do brige o bebaču od 7 mjeseci

ne znam što bi mu još uskratila, slatkiše ne jede pod mojim nadzorom, crtić ugasim, ali nema puno efekta (a i obično je dobar kad je crtić upaljen), hranu općenito ne voli, mogao bi 3 dana bez jesti, igračke mu ionako, kao što već rekoh, nisu zanimljive... spremna sam na bilo kakve radikalne mjere i po prirodi sam dosta trvdoglava i uporna, ali mi već fali ideja...

efekti dolaze sa vremenom, nije dovoljno deset puta ponoviti. ne trebaš ništa radikalno uvoditi, samo nemoj izgubiti upornost.

vjerujem da mu je dosadno i da se ne zna sam zabaviti, a tebi je teško uz još jednog bebača biti starijem cjelodnevni klaun, animator i sluškinja. možda da ga upišeš u neku igraonicu ili poludnevni vrtić. sada ste u jako napornom razdoblju, no dani će ti uz sve ove obaveze preletjeti i za tri, četiri godine imat ćeš dobre dečke koji se sami igraju i mamu skoro ne trebaju pa će ti čak biti i dosadno.