Mame i bebe forum

Ponukana današnjom šetnjom po parku, i iako su moje cure odavno prerasle ovu skupinu djece između 1 i 3 godine, pitam vas - dižete li djecu kada padnu? Ili ih pustite da se sami usprave?
Pravite li se da "to nije ništa"? Znam da to ovisi i o tome kakav je pad, je li ogrebotina na koljenu malena ili ima malo više krvi, ali me zanima kako zapravo reagirate kada su padovi u pitanju?

I mi smo prerasli ovu skupinu, ali mislim da mogu odgovoriti. Zavisi o tome kako padnu i koliko se udare, ima li krvi ili nema itd, kako si i sama napisala...ali koliko se sjecam, dizala sam ih u tim godinama, uz obavezno ljubljenje ozljedjenog mjesta kako bi brze proslo
Sad su vece (skoro 5 i 6), pa procjenim. Imamo i "nije nista strasno, digni se" a i onih drugih verzija uz grljenje i tjesenje, dezinficiranje i stavljanje hanzaplasta (hbd, dalje od hansaplasta jos nismo dosli).

ako je običan lakši pad zezamo se da je lovio zeca i da di je zec. diže se sam. tako ne dižem paniku, prođe bez suza i brzo padne u zaborav. naravno poljubimo udareno mjesto i odmah prođe.
ako je jači pad i odmah krenu suze i urlici, zagrlim ga i ljubim. ako prođe opet fora sa zecom ubacim i to jer to mu je fora i lakše sve prebrodi.

jednom smo imali pad da je izašla kvrga. ja nisam bila prisutna pri padu ali kad sam ga vidjela 5 minuta poslije s rogom na glavi dobro da se nisam onesvjestila. kod tih žeščih padova bolje da me nema jer bi od moje reakcije moglo biti još i gore . mislim naravno najbolje bi bilo da nema ni teških padova

snowwhite je napisao/la:ako je običan lakši pad zezamo se da je lovio zeca i da di je zec. diže se sam. tako ne dižem paniku, prođe bez suza i brzo padne u zaborav. naravno poljubimo udareno mjesto i odmah prođe.

E vidiš, baš to sa zecom me i zanima

Kod moje starije cure taj zec nije nikad bio dobra varijanta za utjehu
Ona bi se svaki put iznervirala, da o kakvom mi sad tu zecu pričamo i ne vidimo li da je ona pala?!?

I inače ona umije biti drama queen kada su ozljede (koliko god male bile) u pitanju i zanemarivanje te njezine drame i okretanje na zeca bi uvijek bilo jako loša taktika.

kod ljubice zec isto nikad nije palio, svaki pad- bio on velik ili mal bio je ispracen sa teatralnim suzama i naricanjem odmah trazi obloge (i dan danas ) i nepomicno sjedi dok ne prodje. drama queen.
sinko je zecev fan, otrese mjesto gdje se lupio i juris dalje.
nebo i zemlja.

uf, u zadnje vrijeme je to jedna od češćih tema koju mi nameću, a ja sam dovoljno nesigurna kao mama da, pored svega, stalno prevrćem u glavi i preispitujem svoje postupke.

ne pada baš toliko često, ali se često udari. kad je bio manji rješavali smo sve pusom, u trenu bi prestao plakati. sad već sam traži pusu, bio to jači ili manji udarac.
kad se jače udari, ne razmišljam ni trenutak o tome treba li ga utješiti na taj način, ali u zadnje vrijeme zove me za svaku sitnicu, i ako ne reagiram, forsira plač dok ne dobije pusu. baš forsira, pretvara se, dernja bez suza. pokušavam stvar riješit na drugi način, govorim mu da nije ništa, pa skrećem pažnju na nešto drugo... tu i tamo uspije, ali uglavnom dobije što je tražio.
uvijek sam mislila da ako dijete samo traži utjehu, da bi mu je trebalo i pružiti, međutim, komentari uvijek "brižne" okoline natjerali su me da razmislim da li on možda mojo krivicom postaje razmaženo derište

neki dan je hodao s tatom ulicom, ugazio u rupu, zapeo i pao. dočekao se na rukice, ali ga je inercija valjda potegla još prema dolje, tako da je gadno udario čelom u betom. a komentari mojih su bili da je glava pala zato jer se nije mogao zadržati od straha, jer ja uvijek skočim svaki put kad padne i odmah ga dižem, i da to nikako nije dobro.
istina, dižem ga skoro svaki put, jer on je dijete koje je poprilično oprezno od samog početka (a ima i dobar razlog za tu opreznost), i njegovi padovi su uglavnom "gadniji". ne pada često, ali kad padne, poprilično se izudara. i ja uvijek reagiram jednako, podignem ga, poljubim udareno mjesto, i pokušavam utješiti dok ne prestane plakati. i voljela bih reći da ne sumnjam da je to dobar način, ali ne mogu kad zbilja nemam pojma je li to ok, ili mu možda na neki način s tim radim neku štetu.

zec ne pali ni kod njega, isto ga živcira. on hoće pusu, kad je gadnije, onda i zagrljaj. i to od mene ne pomaže tuđa. uf, sve bih dala da je ona teorija o majčinskim instiktima točna, ali očito u mom slučaju nije. skoro svaku, pa i najmanju sitnicu, preispitujem, i pitam se da li radim dobro ne osjećam nikakve majčinske instinkte koji bi mi rekli: to je to, tako treba napraviti, i to je najbolje za njega

danijela81 je napisao/la:glava pala zato jer se nije mogao zadržati od straha, jer ja uvijek skočim svaki put kad padne i odmah ga dižem, i da to nikako nije dobro.

danci, znaš da ja nisam baš od onih koji tješe uvijek i u svakoj prilici ali ovo ovdje mi je jako, jako smiješno i sasvim sam na tvojoj strani - pa kakva je to logika da padne jer se nije mogao zadržati od straha??

jeste, Iva, čudno je to koliko dva djeteta od istih roditelja mogu biti posve različita

Ja procijenim, moji uglavnom nisu dramili oko padova, sami se ustali i otresli prije nego bi ja stigla blizu tako da ih nisam ni stigla dizati sve i da sam htjela.
Ja nakon pada grlim i tješim ako boli i ima krvi, ako ne nikom ništa.

Kako ste i pisale, ovisi mi kako je pao.
Ja (mi) to sa zecom nismo nikada primjenjivali.
On se uglavnom digne ko da ništa nije bilo.
Ako vidi da se zgulio i da ima možda malo krvi, dođe k meni i kaže: daj mi mama pošpricaj sa onim da definiciraš

edit: bilo je par ružnijih padova i tu naravno da tješim, ljubim itd...možda je 2, 3 puta do sada bilo suza zbog padanja, tj. ozljeda (hB ništa strašno).

Dizu se sami, ali grljenje i ljubljenje bubanog mesta je lekovito (ako nije nista ozbiljno, odmah posle poljupca nastave dalje).

Nisu nikad plakali za bezveze, nego kad placu onda stvarno boli.

Ali zato kad nam je bila necaka u poseti, za svaku ogrebotinu suze krokodilske i naricanje i ne mozes je smiriti nicim, definitivno se razlikuju decki od cura po ovom pitanju.

ja imam jednu izrazito spretnu i hrabru curu
rijtko padne, još rijeđe zaplače, ljubimo uvijek, često i sama dođe i kaže buba tu pa ja poljubim
a prebrza je, pa se gotovo uvijek sama ustane

zavisi kakav je pad. ako se bas udari i zaplace onda obavezno pritrcim i zagrli, i ljubim i mazim. ali ako padne i ako nije pad strasan onda aplaudiram i ohrabrujem da ustane sam:)

Barbi je napisao/la:Ja procijenim, moji uglavnom nisu dramili oko padova, sami se ustali i otresli prije nego bi ja stigla blizu tako da ih nisam ni stigla dizati sve i da sam htjela.
Ja nakon pada grlim i tješim ako boli i ima krvi, ako ne nikom ništa.

isto.
zeca ne poznajemo

Jednostavno je. Obično pričekam časak da vidim hoće li se sama podići.
Ako zaplače i ostane ležati, nema druge nego da pomažem.
Ako plače dajem pusu i kažem "proći će" (to mi se čini kao najiskrenija i najrealnija utjeha), grlim i tješim po potrebi, tražim flastere često bez potrebe :mrgreen

mogu potpisat pomakiki, trgnem se malo, ali onda pričekam (većinom) da vidim kolika je šteta

Moj kad je tek poceo hodat onda je pado i udaro s glavom di je god mogo...i ja sam svaki put skocila i grlila i ljubila i na kraju shvatila da ja isprepadam malog sa svojim skakanjem i jaukanjem kad on padne....sad kad padne ako nije bilo strasno pljescem i pohvalim kako je opet ulovio zeku,na sta se on nasmije i odjuri dalje... Prestala sam panicarit kad padne i dramit jel oni do 3 godine (tako sam citala) ne shvacaju i ravnaju se prema nasim reakcijama...ali kad je jako opasno i kad ga boli onda se dode mazit i pokazuje di ga boli i daje mi da mu dam pusu i nakon toga opet odjuri kao da nista nije bilo...

Jana je jadna, cjela izudarana. Ali najcesce uopce ne reagujem. Ako je boli jako, ona sama dodje do mene i zatrazi da joj masiram mesto i da poljubim. Moja mama bije mesto gde se udarila (to mi je pomalo )

uopće ne reagiram ako je normalan pad, sreća do sad nije imao ozbilnijih, jednom je samo po noći pao s kreveta i jednom je profulao stol i lupio pored oka ali sve je ok

pomikaki je napisao/la:Jednostavno je. Obično pričekam časak da vidim hoće li se sama podići.
Ako zaplače i ostane ležati, nema druge nego da pomažem.
Ako plače dajem pusu i kažem "proći će" (to mi se čini kao najiskrenija i najrealnija utjeha), grlim i tješim po potrebi, tražim flastere često bez potrebe

isto
uglavnom ne place ako mu nije nista, a ako zaplace onda ga vjerojatno boli jer je bio jaci pad pa grlim, ljubim dok ne prodje
jako puno je padao od kad je prohodao, tako da sam se naucila ne raditi dramu oko toga,od pocetka sam skuzila-sto manje drame ja radim to ce manje i on.
iako smo 2 puta sivali glavu, ali je oba puta bio u kuci i naletio na nesto....uf kad se sjetim...al ne jurim za njim za svaku sitnicu sad nakon toga svegaa jos je i nedavno resicu iznad gornjih desni slomio(skakao po krevetu i naletio na zid) tu je bilo drame, al vjeroajtno zbog moje dramaticne reakcije jer mu je isla krv iz nosa i usta, i jos je povratio, mozete zamisliti paniku u kuci...

joj ja se sjetim one pjesmice iz vatrogasca Sema:
brz je ko munja što nebom lunja
dakle, ja imam jednog brzog malog, koji hvala svevišnjem rijteko padne, posebno kad se uzme u obzir koliko trči i po kakvim terenima, a kad malo i padne, on se digne, otrese i šiba dalje. eventualno dođe da ljubimo bolno mjeto. kaže buba i pokaže prstom di treba sjest pusa. kad bi zaplakao, to bi definitivno bio znak da se dobro udario, jer ovako ne plače, čak ni kad ogrebe koljeno! srećom kažem, jako je spretan, ali ja kad vidim kako on juri, svaki dan me po par puta presječe u prsima ...

I ja imam jednog brzog kao munja. U početku nije padao ali zato zadnjih mjesec dana često je na podu, za sada su to samo male ogrebotine i on je prije na nogama nego se ja uspijem snači. Sam otrese prašinu, pomazi udareno mjesto i nastavlja dalje. Danas je bio prvi pad sa malo krvi, ali se opet sam prije dignuo nego sam se ja snašla samo je danas tražio poljubac. Nakon što sam ga pomazila i poljubila uzeo je bočicu sa vodom i sam je polio malo po rani i nastavio dalje sa igranjem.