To su ljudi koji očito u životu nisu prošli tako teške trenutke, a usto i ne misle što govore. Mene više takvi komentari ne bole toliko kao prije. Što je Nadica rekla, tko od nas može znati što mu budućnost nosi? Koliko divne i zdrave djece i mladeži nastrada u prometu, koliko iz završi na drogi, alkoholu, raznim bolestima? Ljudi bi trebali dobro promisliti kad kažu tako nešto, jer sreća je na žalost jako krhka, samo mnogi toga nisu svjesni.
Kad sam ja rodila malo je tko od rodbine došao vidjeti curice. Neki su mi otvoreno rekli da nisu mogli, za druge mogu samo pretpostavljati što im je bilo u glavi. Ali iskreno, nisam se niti stigla živcirati oko toga, jer sam svaki trenutak nastojala iskoristiti da curama bude što bolje. A malo je njih znalo koliko sreće i radosti nama pružaju ta naša djeca, i kako dijagnoze postoje zato da se ruše, i kako ni jedan doktor i ni jedna knjiga ne mogu predvidjeti u kojem će se smjeru razviti vaše dijete.
Malo je njih skužilo zašto smo otvorili šampanjac kad se Laura prvi put popela na kauč... ili zašto na rečenicu "ova ti je mala nemoguća!" odgovaram sa "Hvala Bogu".

Kad sve zbrojim, ja sam naučila uživati i biti sretna s malim stvarima. Ljudi koji kroz život putuju kao po traci to nikad neće razumjeti. Kad bolje promislim, ni ne moraju. Oni gube, ne mi.