
vježbamo jednom tj.u bolnici,a terap.nam dolazi doma 3do 4 puta,kako kad.prije je to bilo svaki dan osim nedjelje.
ja sa njim ne vježbam ništa osim vježbe zvana klupica i pokušavam, koliko mogu, da mu pomognem da napravi iskorak,ako se već nije sam podigao,nepravilmo naravno. ne vježbam jer NEĆE,ukoći se,bježi...
počeo je plakat

tamo negdje sa 9.5-10mj.do tada je sve bilo manje više ok.a od tada do dana današnjega samo plač,plač

.strašno.ja sam lagano već deprimirana,pa bježim u drugu sobu,al naravno da ga čujem.
od kada smo krenuli sa vjež.(3mj) trudimo i vodimo računa da sve bude kako treba tj.po beby h.i vjež.po bobathu.
Ivan je rođen mj.dana ranije i imao je krvarenje I st.bogu hvala bez težih posljedica,bistar,veseo ...dijagnoza mu je distony hipotonija.u nekih mjesec i pol narastao je 13 cm.pa nas je i to malo unazadilo.
do 5mj.nije mogao kako se kaže bože tebe,onda je počeo usvajati i dobro ide.
na zadnjem pregledu kod fizij.više mu ne korigira dob -(mjesec),dostigao je i usvojio što je trebalo.e sad...,sad se mučimo s iskorakom, jer on jednostavno od kada je propuzao brza i neke stvari izbacuje ili ne zna ne znam više ni ja

.
fizij.uporno govori kako je tvrdoglav,da može al neće

,a to kaže i terap.a ja ću poludjeti?ŠTA ZNAĆI MOŽE,A NEĆE?
pa valjda ga nešto koći pa ne može,a ne neće.
šta se tiče straha od nepoznatih ljudi,jok nije to.ovo je strah od terapeuta,strah od svake žene koja ima plavu kosu,a ulazi u našu kuću i koja ga podsjeća na njih dvije.
.jer da nije plakao bi i u kolicima kad smo vani,svakome ko mu prilazi.a takav je da bi crnome ciganu dao ruku da ga uzme.
inače promatra ljude,znane,ne znane,maše im ,smijulji.
jučer čekamo u čekaoni na vježbe, Ivan okrenut leđima, ne vidi ko mu prilazi,a terap.sa dna hodnika zavikala- evo mog Ivana,i taj tren kad je čuo njen glas,ukočio se,počeo plakat i prestao kad smo odvježbali i zatvorili vrata za sobom.
danas čim se pojavila na vratima stana isti scenarij...i to traje traje i traje.
ubrzo idemo kod neuropedij.na kontrolu njoj neće (nije do sada) zaplakat odmah, jer je ne vidi tako često,al će zaplakat kad ga stane prevrćat.ne znam šta da radim,on jednostavno ima traume od vježbanja i to me žalosti,a ne mogu mu pomoć.
kad me pogleda tužnim okicama i digne rukice dođe mi da urličem....a šta ću stisnem zube,znam da mora vježbat...
a MM napusti stan,u bolnicu nas dovede al ne ulazi,kaže jednostavno ne može.
