posebna djeca

[elizabeta]

elizabeta, napisala sam da NEKIM roditeljima ide na dušu.....moj generalni stav je da se što više djece bilo kojih pp treba i mora integrirati, ali da neka to jednostavno ne mogu, dok im roditelji to nikako ne mogu prihvatiti. i opet naglašavam neki.

o.k. slažem se s tim, naravno.

znam da ti znaš...ali ono što sam boldala nije naodmet stalno ponavljat...jer mnogi ne znaju da je baš kod autizma posebno, veliki akcent na individualnosti.
nije da je puno drugačije i kod "zdrave" djece
Ali često vidim da se ta osobnost, drugačijost tolerira kod njih, iznalaze se riješenja (i najproblematičnija djeca nekako ostanu u toj školi)...a djecu s pp se voli staviti svu u istu ladicu, i olako se dižu ruke

[Dinkic]

Sto znaci djetetu reci znas tvoj prijatelj u razredu ima Down sindrom ili CP ili ... mislim da nista. Svako dijete je dijete prije svega. Zasto netko ima asistenticu ili kako u nekim skolama uciteljice lijepo kazu imamo u razredu jos jednu uciteljicu koja ce malo vise pomagati i uciti s doticnim djetetom, a djeca ubrzo shvate da ce i njima uskociti ako ne pod nastavom (a ponekad i pod nastavom) onda na odmoru. Jako je dobro za cijelu integraciju nase djece da je asistent od prvog dana u prvom razredu jer onda je sve novo i prihvaca se puno lakse nego kada asistent dodje mjesec dva poslije ili kada dijete ide vec mozda duze u skolu.

Prvi razred je izuzetno vazan, prvi dan su vazni, i bitan je prvi stav zato sigurno je vazno odmah po pocetku skolske godine imati roditeljski sastanak. Tako smo i mi imali, mislim drugi ili treci dan. Svaki roditelj se predstavio i predstavio svoje dijete, s njegovim dobrim i manje dobrim osobinama, s njegovim zeljama i mislima, tako smo i mi rekli da F. ima DS i malo objasnili sto je DS te rekli da ce uz njega biti asistent i sto ce on raditi. Uciteljica i asistentica su puno radile na zajednistvu sve djece, pa to je prvi razred kada se neka djeca do tada nisu ni vidjala nisu isli u isti vrtic i slicno. Naime i druga djeca imaju sigurno neke svoje specificnosti i potrebe (kao sto je netko napisao naocale, neko "klempave usi", netko ima teskoca u govoru, netko s necim drugim, uostalom svi imamo puno toga istog i zajednickog, a opet smo i razliciti.

Poslije sam cula da su neki roditelji rekli djeci da je F. malo bolestan i da trebaju paziti na njega, no nekima izgleda nije trebalo nista reci, neki ni nakon dvije godine nemaju pojma da F. ima Down sindrom i sto je to. Za njih je F. djecak koji s njima ide u skolu, njihov prijatelj, koji malo teze uci citati i pisati, teze govori, ali zato zna bolje rijeci iz engleskog nego oni, koji bolje moli Zdravo Marijo nego oni, koji obozava plesati, glumiti s njima, koji je naucio citati i koji su cini mi se vise se radovali njegovom uspjehu citanju nego svom vlastitiom. Sve u svemu svatko je u necemu bolji u necemu mu je malo teze, no bitno da svi uspiju i da lijepo napreduju, da vole svoje prijatelje, da se igraju s njima.

Na grupe potpore sam napisala jednu zgodu no evo i ovdje. Nas F. na tjelesnom uziva no kada treba potrcati kada uciteljica da znak, on se smije, gleda druge i uvijek kasni u odnosu na drugu djecu vec u startu. Njegov prijatelj K. jedan dan pocme "zabusavati" i onako trckarati u mjestu i vise Fico naprijed, Fico naprijed te ga nas F. i pretekne te prijatelj K. bude zadnji u toj trci, prvi put F. nije bio zadnji. Suze radosnice u ocima uciteljice, asistentice. a i nama doma kada su nam ispricale ondosno kada smo citali u komunikacijskoj biljeznici. A slicnih situacija je bilo i bit ce ih sigurno jos. Djeci je dano i djeca daju dalje.

Nase dvije asistentice djeca obozavaju. Koje je to bilo veselje kad je nasa prva neki dan dosla u razred jer je nasa nova morala na jedan put pa nam je uskocila za dva dana. To je bilo veselje, cika, radost, mazenje, ma svi i curice i djecaci. Koje je to lijepo iskustvo i za obje nase asistentice. Kada se nova vratila nakon dva dana, sto je nije bilo, opet radost i veselje djece, bas svih.

Svakako je na ucitelju velika odgovornost da se djeca medjusobno postuju i cijene. Mi imamo srecu, a znam jos nekoliko uciteljica nase djece da su Korakovke i da djeca u prvom razedu su mogli imati jastucic (kada se umore da malo naslone glavu na jastuk), da su mogli sjesti i na pod, da imaju tepih na dnu razreda te da je to sve to tako normalno u prvom polugodistu.
Domimama imamo knjiga (danas me Irenim M razveselio kad je donio nesto jos komada prvog izdanja iz njihovih zaliha) i nema nikakvih problema da dam mami djecaka (poznam ih od kada je djecak imao 6 mjeseci) pa da odnese u skolu. Mi smo stampali 8500 komada prirucnika i imamo jos neki h 100tinjak komada. Knjige nam traze i skole i vrtici, i roditelji i strucnjaci.

Mi nismo do kraja dali nasim roditeljima u razredu sluzbeno nase knjigice, nego kako sam s jednom mamom malo vise se druzila tako sam nekako preko nje prenosila poruke i drugim roditeljima jer mi ne zivimo u kvartu gdje nam je skola. Njoj sam dala i nase knjigice i film i tako su polako i drugi gledali nas filmic i nase knjigice, naravno i sve nove koje radimo, posebno uzivaju gledajuci u njima slikice F. i J,.koje znaju.

Ove skolske godine u redovnim skolama RH je preko 30 tero djece s DSom, vise od 70% njih ima asistenta i sigurno je ovaj oblik skolovanja za jedan dio djece s Down sindromom. Prije cetiri godine bilo je 5-6 djece, samo jedan s asistentom. Pomak je veliki. Svi i ucitelji i roditelji su puno napravili, no najvise nasa djeca koja su se sama izborila za ostanak u okolini i koji jako lijepo napreduju. Da ima teskih trenuatak ima, da ima trazenja ima, no ono sto ohrabruje da se ide korak po korak i da ide. Mnogima je sve novo, neki se malo boje, no ipak idu u izazove i polako uce. Zaista imamo prekrasnih ucitelja nase djece. Najljepse mi je iskustvo bilo kada sam slusala 12tak ucitelja nase djece na jednom susretu kada su iznosili svoje strahove, svoje bojazni te kako su ih bas nasa djeca ohrabrila i podigla i pokazala da nista nije nemoguce, samo treba biti otvoren i ici ce. Nadamo se da cemo opet prikupiti nesto sredstava pa da cemo ih sve ponovo okupiti, ove godine cak duplo vise nego prosle.

U svim studijama i knjigama koje sam imala priliku citati navodi se dobrobit integracije nase djece s teskocama u razvoju no da izuzetno puno dobiju djeca normalnog razvoja, da su puno uvidjavnija, pazljivija, suosjecajnija i da se razvijaju u osobe tolerancije i postovanja. Iz puno primjera nase djece, a cula sam i dosta primjera kada su integrirana djeca s CP mogu potvditi da su djeca normalnog razvoja upravo takva i da su razredi sasvim drugaciji kada imaju djecu s teskocama.

Tako vjerujem da ce biti i u skoli gdje ide nas D. vrlo brzo, ako vec nije samo sto se to jos ne primjecuje mozda.

[IRENA]

ivana 7997 - hala ti na temi i na tome što je upravo na ovom podforumu
Prilika da se bolje upoznamo i razumijemo - mislim dvosmjerno
Ovo ti meni dodje ko "virtualna " integracija.

[sandram]

Dinkic, predivan post

[Bubidea]

Na grupe potpore sam napisala jednu zgodu no evo i ovdje. Nas F. na tjelesnom uziva no kada treba potrcati kada uciteljica da znak, on se smije, gleda druge i uvijek kasni u odnosu na drugu djecu vec u startu. Njegov prijatelj K. jedan dan pocme "zabusavati" i onako trckarati u mjestu i vise Fico naprijed, Fico naprijed te ga nas F. i pretekne te prijatelj K. bude zadnji u toj trci, prvi put F. nije bio zadnji. Suze radosnice u ocima uciteljice, asistentice. a i nama doma kada su nam ispricale ondosno kada smo citali u komunikacijskoj biljeznici. A slicnih situacija je bilo i bit ce ih sigurno jos. Djeci je dano i djeca daju dalje.

i meni su pune oci suza radosnica

[ivana7997]

ivana 7997 - hvala ti na temi i na tome što je upravo na ovom podforumu
Prilika da se bolje upoznamo i razumijemo - mislim dvosmjerno
Ovo ti meni dodje ko "virtualna " integracija.

i meni je bas drag ovaj topic.

[nadicab]

meni je prekrasan komentar moje najstarije kada je Denis i opet donio pozivnicu za rođendan: "Zar opet? Pa on je više pozivan na rođendane u prva 3 razreda nego ja tokom cijelog svog školovanja!!"
To se zove rezultati integracije na djelu

[li-la]

jako lijepo napisano,svaka čast.

[Dabilly]

naša su iskustva pozitivna skroz, od redovnog vrtića do, evo, već trećeg razreda oš. imali smo sreću s divnim osobama, tetama koje su pripremile djecu za mog sina, koje su ga pazile i mazile i uključivale u sve u što su mogle (govorimo o elementima autizma). isto se nastavilo i u školi, imamo asistenticu uz koju moj sin jako dobro funkcionira, zovu ga na rođendane također
na prvom roditeljskom mm je roditeljima ukratko ispričao o čemu je riječ, podijelili smo i letke udruge (što zbog stručnih termina, što zbog onog teksta A kao autizam, ako se sjećate); puno ga je roditelja znalo iz vrtića, kao i djece. učiteljica ga je upoznala par dana prije nastave, a za asistenticu sam pisala uputstva za rukovanje kad god se mogu uključiti u rad škole ,radim to. njegov razred ide već dvije godine na obilježavanje svjetskog dana autizma, a ove će godine svi od 1.-4. razreda ići pravili su i plakat za obilježavanje, a uključuju ga gdje god mogu i kako god mogu.
kod njega nema tako vidljivih vanjskih obilježja na prvi pogled, ali se vrlo brzo shvati da je drugačiji. djeca su to jako dobro prihvatila.
još jedna jako dobra stvar - asistentica vodi nekakav dnevnik, svaki dan ja u toj bilježnici pročitam što je radio, što ima za zadaću, što sutra treba donijeti u školu i slično.nama jako važno jer ne možemo dobiti od njega povratnu inf (iako je neki dan ničim izazvan počeo pričati: imali smo neku malu priredbu danas u školi.... )

[ronin]

Dinkic-hvala na postu

[ivanaibruno]

naše iskustvo nije baš dobro. u razredu (1.) imamo dječaka s CP. ne hoda, ne priča, povremeno vrisne, mama je uz njega.

trebam li što dalje reći? djeca su zblenuta, on i mama su naprosto u prvom razredu redovne škole i to je to. mislim da učiteljica samo čeka da mama shvati da maleni nije za redovnu nastavu pa da ga ispiše. nitko u razred ne ulazi od stručne službe škole, smatra se da dijete uz mamu i učiteljicu u razredu ne treba podršku... nemam pojma, sve to loše izgleda. učiteljica je očajna i ogorčena, nema ničiju podršku, i da budemo iskreni- uopće nije kompetentna (kao ni većina naših učiteljica) baviti se tim malcem. kad se samo sjetim- amo je došao propis da se djeca s teškoćama integriraju u redovnu nastavu. OK, nemam ništa protiv, dapače, ali učiteljima se automatski treba osigurati dodatna edukacija, kad se već zna koga u razred na jesen dobivaju. a ne ovako...

djeca s njim ne mogu uspostaviti nikakav kontakt i zapravo ga ne doživljavaju. kao da nije u razredu s njima.

gdje je granica, koga integrirati a koga ne? na školi je navodno i u nekom višem razredu još jedno dijete sa CP, ali je pokretan, komunicira s ostalom djecom. naš prvak- ne znam... po onom što od djece i učiteljice čujemo, nije baš ohrabrujuće.

čak je i moj mali rekao neki dan da mu se čini "da bi učiteljica bila sretnija da xy nije s njima u razredu"!!! koji užas!

[Dinkic]

Jedno pitanje za mame koje nemaju posebnu djecu, bolje receno djecu s teskocama u razvoju - Da li biste se vi borile za integraciju vaseg djeteta da ima neku teskocu, manju ili vecu? Nemojte pisati nista, nego samo si pokusajte u svojim mislima odgovoriti na ovo pitanje.
Kada vec imate u razedu dijete s teskocama probajte se staviti u situaciju te majke i malo promislite sto biste vi napravile. Opet ne pisite, nego samo razmislite. Da li biste pokusale stupiti u kontakt s majkom djeteta s teskocama kojeg imate u razredu? Sto mislite kako je toj majci? Ne pisite samo razmislite i u svom srcu zahvalite da nemorate prolaziti tolike teskoce koje prolazi majka djeteta s teskocama, zahvalite sto vase dijete nemora prolaziti silne i sumnjicave strucnjake, zahvalite sto niste morale provesti sate i sate vjezbanja i ucenja sa djetetom i prije skole i u skoli nego ste se mogle setati s njim, igrati se s njim, otici na izlet dok je majka djeteta s teskocama vikende (tjedne) provodila ne samo doma nego i u drugoj zemlji i na terapijama sa svojim djetetom.

Na forumu grupe potpore javila se mama djecaka koji je kao vec trecas naglo obolio i hvala Bogu vratio se u razred svojih vrsnjaka. I skola je pristala na povratak, djecak je dobio asistenta, roditelji borci, a tek djecak. Sto kazu njegovi prijatelji iz razreda kada ga sada vide u kolicima i da nemoze puno toga sto je prije mogao. Pricaju doma s roditeljima, poticu ih kako da mu pridju, kako da ga slusaju. Pitaju roditelje djecaka sto bi i kako nesto mogli napraviti ili preporuciti svojoj djeci. Razgovor, razgovor i objasnjavanje. Da li se zna kako to raditi, nitko nezna, no svi uce i trude se (djeca, ucitelji, roditelji).

A sada malo pravih zivotnih situacija kada je integracija potrebna, logicna i pozeljna no nema se ili ima sluha za nju.

Istinita prica, djecak zivi na selu, u 1. razredu samo 9 ucenika, cak ima i asistenticu (cak dilpomiranog defeltologa), otac je umro naglom smrcu kad je djecak imao 3 godine, od tada (od soka) njegova je komunikacija vrlo oskudna no napreduje jako lijepo, vise neverbalno nego verbalno, spretan i okretan, pomaze vec mami oko kuce. Majka, borac nad borcima, sama dize cetvero djece, polagala je i vozacki u 40. godini da bi svoje dijete mogla odvesti na terapije jer iz sela vozi autobus ujutro (u 6.00), podne i navecer. Kupila polovni auto, no kada dodje zima sa svoga brijega nemoze se s njim spustiti. Djecak naucio slova, a skola ga nije ni upisala u maticu do tjedan dva prije kraja prvog razreda. Uciteljica ga ignorira cijelu godinu, a ravnatelj u svemu pomaze. Dijete tjedan dana prije kraja skole nema niti jedne ocjene. Svi dobivaju knjizice njegova je s ocjenama ipak no nepotpisana. Skola kopa rukama i nogama da djecak vise ne ide kod njih, ili ce biti u ustanovi (cca 100 km) od kuce (jos jedan sok) ili ce zahvaljujuci ipak nekom dobrom srcu svaki dan putovati taxijem do skole ovaj put 25 km u jednom smjeru odnosno jos 25 km u drugom (tako svaki dan), a skola mu je u njegovom selu bila od kuce samo pola kilometra i uskoro bi sam uz svoje susjede mogao ici u skolu. Putuje taxijem svaki dan evo vec drugu godinu. Zar trosak taxija nije mogao biti za asistenta i da se bolje iskoriste dva sata djetova dnevno. No i to je bolje nego ustanova.

Drugi primjer, srecom s dobrim zavrsetkom. Dijete na otoku, treba u skolu, nudi se rjesenje, udomiteljska obitelj na kopnu i centar za odgoj i obrazovanje, dijete je staro 7 godina, mamu i tatu nebi vidjalo danima, mjesecima. Ipak skola pristaje i dijete ostaje na otoku, ostaje uz mamu, tatu, brata, sada je vec treci razred, odlazi uz mamin poljubac i zagrljaj u skolu, dolazi sa smjeskom doma i uziva uz svoje najdraze.

Oboje djece su djeca s Down sindromom, imaju svoje teskoce, ali i potencijale. Nazalost vrlo cesto ljudi (najcesce strucnjaci) donose zakljucke oni to nemogu, a da nisu ni probali, niti se raspitali, a sto je jos najzalosnije nisu dali ni priliku djetetu.

Zivotna prica svakog pojedinca je posebna i tako sigurno i svakog djeteta spomenutog na ovoj temi.

Kao majka djecaka s teskocama u razvoju, u ovih 10 godina njegova zivota susrela sam i upoznala jako puno nasih obitelji koje imaju djecu s Down sindromom iz cijele Hrvatske, ali i van RH, upoznala njihove teskoce, tjeskobe, ali i radost kada im dijete nakon silnih vjezbanja uspije, kada pocme govoriti, kada dijete krene u vrtic, kada krene u skolu, kada je prihvaceno od strane rodbine, susjeda, prijatelja, teta u vrticu, skole. Velika je tjeskoba no ide polako, s vjerom i nadom u bolju buducnost nase djece. Do sada su me posebno razveselile vec tri ravnateljice, trazile su nas jos djece s Down sindromom da dodju u njihove skole.

[Dinkic]

ivana 7997 - hvala ti na temi i na tome što je upravo na ovom podforumu
Prilika da se bolje upoznamo i razumijemo - mislim dvosmjerno
Ovo ti meni dodje ko "virtualna " integracija.

i meni je bas drag ovaj topic.

Ivana7997 hvala na povezivanju dva podforuma.

[danijela81]

pratim od prvog posta, al sad sam se baš rasplakala.
pišem komentare, pa brišem.
čini mi se suvišno reći sve što želim reći, jer oni koji bi shvatili, već imaju isto mišljenje. a oni drugi ga ionako neće promijeniti.
hvala Bogu da ima i sretnih priča, nečija borba se ipak isplatila.

[MAJA Skopje]

Za njih je F. djecak koji s njima ide u skolu, njihov prijatelj, koji malo teze uci citati i pisati, teze govori, ali zato zna bolje rijeci iz engleskog nego oni, koji bolje moli Zdravo Marijo nego oni, koji obozava plesati, glumiti s njima, koji je naucio citati i koji su cini mi se vise se radovali njegovom uspjehu citanju nego svom vlastitiom. Sve u svemu svatko je u necemu bolji u necemu mu je malo teze, no bitno da svi uspiju i da lijepo napreduju, da vole svoje prijatelje, da se igraju s njima.

Ovo je sustina. Nema sta da se potencira, ako djeca nesto pitaju onda se objasnjava. Zasto potencirati stvari ??? Time sto potenciras odma ga stavljas u grupu posebnih. Ideja je da se djeca od malena nauce na razlicitosti. Kao sto neko recimo nosi naocare, drugi ima klempave usi i slicno, i tako neko je u kolicima, neko fizicki nije kao ostali ali svi su tu skupa i uce se da budu zajedno. I ipak Vi koji ste roditelji "zdrave" djece nemate potreba bilo sto potenicirati svojoj djecici jedino ako se oni obrate vama sa odredjenim pitanjem onda sasvim pazljivo i suptilno pokusajte objasniti i nikako ama nikako ne upotrebljavaljte rec bolestan. Mislim da je to najveca greska. Jednom je jedno djete Jovanu u vrticu reklo pazite on je bolestan. Jovan dosao doma i kaze. Mama pa mene ne boli grlo, ja nemam temperaturu nisam bolestan, zasto ovaj tako kaze. ????

[ivanaibruno]

ah, napisala sam cijelu čitabu al mi bila glupa pa sam ju brisnula.

evo, još sam jednu brisnula, pa da sasvim skratim, uz strah da me pribijete na križ: stvarno mislim da nisu sva djeca s teškoćama za integraciju u redovnu nastavu.

pitam se kako sve to vidi mama koja je sa svojim malim u školi svaki dan/cijeli dan, među djecom koja trče, skaču, igraju se i ono najgore- potpuno ignoriraju njeno dijete??? i da smo svi prošli upoznavanje s tim malim i vrstom njegovih poteškoća, to svejedno ne bi imalo koristi jer on ne može ni na koji način komunicirati s klincima. ne priča, lišce mu je kao u grču... može li se kod sedmogodišnjaka uopće razviti svijest o takvoj razvojnoj poteškoći, pa da mu djeca prilaze bez straha?

[MALA2006]

Potpisala bi post od Danijele81.
Mislim da je nekad dovoljno I samo malo dobre volje pa da utjecaj bude pozitivan na obje strane.

U cijelo prici meni nisu jasni ti ucitelji I ostali "sluzbenici".
Kaj nitko od njih nema djecu? Kaj nemogu na trenutak staviti u poziciju te djece I roditelja
Pogotovo jer nikad neznas kaj te u zivotu ceka. Danas si zdrav, pokretan, svjestan. Sutra si na drugoj strani koju ignoriras, zanemarujes, obeshrabrujes, vrijedjas.
Nema tu po meni ljudskosti niti trunke. Samo oholost I tastina.

[Dory]

[quote="ivanaibruno"]ah, napisala sam cijelu čitabu al mi bila glupa pa sam ju brisnula.

evo, još sam jednu brisnula, pa da sasvim skratim, uz strah da me pribijete na križ: stvarno mislim da nisu sva djeca s teškoćama za integraciju u redovnu nastavu.

Naravno da će uvijek postojati jedan dio djece koji se neće moći integrirati u redovnu nastavu...puno je tu razloga - od nedovoljnog rada s djecom od strane roditelja, njihove nedovoljne edukacije, zbog manjka informacija, zbog neadekvatne (nepotpune) liječničke skrbi od rođenja (ili nedostupnosti iste)...i za tu djecu će postojati centri za odgoj i obrazovanje..i vjerujte mi da se djeca tamo osjećaju prihvaćenima, imaju veliku podršku od strane ljudskih resursa (tu rade i logoped, i defektolog i fizijatar...)..Ali isto je tako u centrima jedan poveći broj djece koja tamo ne pripadaju - koja su mogla uz trud okoline i podršku šire društvene zajednice krenuti na redovnu nastavu...
Ja priznajem da sam u neku ruku i zazirala od djece s pp, zapravo sam ih se bojala....ušla su u moj život i zapravo su me neizmjerno obogatila, moju djecu, moje prijatelje i mene naučila su da možeš biti drugačiji, imati drugačije mogućnosti i kapacitete...ali da je to dijete prije svega dijete, sa istovjetnim željama i stremljenjima kao i svako drugo dijete..oni se raduju...i žaloste...i zakljubljuju..i maštaju....i unatoč svim teškoćama sam neizmjerno sretna što ih imam, jer sam uz njih zapravo naučila koliko jedan mali, običan korak može biti vrijedan....

[ivanaibruno]

ušla su u moj život i zapravo su me neizmjerno obogatila, moju djecu, moje prijatelje i mene naučila su da možeš biti drugačiji, imati drugačije mogućnosti i kapacitete

ovo bi, kad god je moguće, trebao biti rezultat integracije. nemam dovoljno iskustava sa centrom za odgoj, ali znam da je jedna moja učenica otišla na daljnje školovanje u 5.r. u centar i dijete se preporodilo. i dan danas me ljubi i grli na cesti kad me sretne, ali mi kaže da joj je tamo ljepše.

[IRENA]

Ovo bi na školarcima mogao postati " piši briši" topic jerbo se svi nekako boje da ne povrijede nekog drugog a opet se ispod naizgled mirne površine krije nemirno more... i svi imaju nešto uzburkano za napisati - i "jedni" i "drugi" .. zato još jednom zahvaljujem ivani 7979 na pokretanju ove nimalo "lake" teme ( jer je povezala posebne i one druge školarce i zahvaljujem i ivanaibruno jer je napisala svoje mišljenje pa makar je i pribili na križ - što ja zasigurno neću... to se radi samo na Vrućima ...
Kad se moj Jan upisivao u redovnu školu( po prilagođenom programu uz asistenta) najveća vrijednost koja se desila bila je apsolutna iskrenost svih neposredno uključenih o svim dvojbama, strahovima.. predrasudama čak... na toj iskrenosti dalje smo gradili.. za sada uspješno... Tako očekujem da će biti i ovdje.. da se .. konačno... upoznamo...

[danijela81]

ušla su u moj život i zapravo su me neizmjerno obogatila, moju djecu, moje prijatelje i mene naučila su da možeš biti drugačiji, imati drugačije mogućnosti i kapacitete

ovo bi, kad god je moguće, trebao biti rezultat integracije. nemam dovoljno iskustava sa centrom za odgoj, ali znam da je jedna moja učenica otišla na daljnje školovanje u 5.r. u centar i dijete se preporodilo. i dan danas me ljubi i grli na cesti kad me sretne, ali mi kaže da joj je tamo ljepše.

ljepše vjerojatno zato jer je tamo prihvaćena, što je zapravo jako tužno.
završiti 4 razreda redovne škole, i onda se ljepše osjećati izolirana, zajedno s ostalom izoliranom djecom.
djeca doma lako nauče slično razmišljati kao i njihovi roditelji.
vidim kako već sad gledaju mog Vjerana, kao da će se od njega njihovo dijete zaraziti, a prema njemu se odnose kao da, osim što ne vidi, isto tako i ne čuje, i ne razumije, ni ne trude se shvatiti koje su njegove poteškoće. vidim da su radoznali, ali ne usude se pitati direktno, nego se "priča" okolo, pa često te priče budu i uveličane. mnogima smo predmet zgražanja, mnogi nas žale kao da smo ne znam kako jadni radi toga. žale, a odbacuju. to mi je najgore od svega.
već sad ga nijedan vrtić u Os ne prima.
kako će nam tek biti u školi. a bit će puno veći, i vrlo brzo će skužiti sve što i ja primjećujem.
ako svi tako lako odustanemo od integracije, zbog okoline, nerazumijevanja, neprihvaćenosti, opet će iduće generacije prolaziti isto što i mi.
a Vjeran će vjerojatno imati djecu, 50% je šansa za svako dijete da naslijedi njegove okice. htjela bi da se do tad već nešto promijeni, da bude malo lakše živjeti s tim.

[Dory]

Ono što meni smeta u našem obrazovnom sistemu je činjenica da dijete nekako lako može završiti u Centru za odgoj i obrazovanje (puno djece se upisuje direktno tamo, bez da ih se uopće pokuša integrirati u redovnu školu). Ali što ako se pokaže u centru da to dijete ima veće kapacitete i da mu zapravo nije mjesto tamo (živjelo je u neadekvatnoj, nepoticajnoj sredini, nitko nije radio na razvijanju njegovih mogućnosti) ????
Na žalost ne znam za niti jedan slučaj da se dijete iz centra za odgoj - uključilo u redovitu školu............
Mislim da bi i na tome trebalo raditi.

[danijela81]

Dory, apsolutno se slažem.

[nadicab]

Ima djece za koju nije integracija i to i Zakon prepoznaje. Ali, takve djece kojima je najbolje da budu u specijalnim školama /ustanovama gdje će učiti životne vještine je zbilja jako malo.
Zakon kaže da i djeca s mnogostrukim oštećenjima trebaju ići u specijalne škole; moj Denis je dijete s mnogostrukim oštećenjima i to velikima. Išao je u redovni vrtić, ide i u redovnu školu po redovnom programu uz pomoć asistentice. To. što motorički ništa (skoro) ne može i što jako malo vidi svijeta oko sebe - to ga ne ometa da uživa u učenju i školi i razredu i svojoj asistentici.
Danas, na Rebru, ga obavijeste da može ići u "Škla u bolnici" i on sav sretan vikne "YESSS!!!". Curica do njega, 5. razred, je rekla da ne želi ići u tu školu.
Naravski, da bi integracija uspjela, trebaju se ipak napraviti neke predpripreme - pa i za svu djecu su potrebne predpripreme i za jaslice/vrtić/školu ... ima i djece koja plaču ujutro kada idu u školu i Zakon odobrava kod teško adaptivne djece da majka sjedi s njime prvih mjeseci u školi.
i uvijek volim isticati ovu osobu:


Najveći um današnjice zatvoren u nepokretnom tijelu i bez mogućnosti govora, ali s mogućnošću komunikacije.

Iskreno, problemi su samo u glavama ljudi i to onih službeno bez pp-a. Neka naša djeca nisu ni lijepa, ni slatka ni zgodna; neka sline, neka vrište, neka kriče ... ali, ona su naša djeca i ova civilizacija im (srećom) na papiru priznaje sva prava i jednakost. Na nama je da to pretvorimo u praksu - komunikacijom, integracijom, razumjevanjem ...

[teutonija]

Cure predivan topic.Svima

[ivanaibruno]

ljepše vjerojatno zato jer je tamo prihvaćena, što je zapravo jako tužno.
završiti 4 razreda redovne škole, i onda se ljepše osjećati izolirana, zajedno s ostalom izoliranom djecom

zakaj bi bila izolirana? činjenica je da je ta djevojčica "završila" 3 razreda u jednoj drugoj balkanskoj državi, došla u rh bez da poznaje brojeve i bilo kakva slova je upravo to- činjenica. da je mala u životu bila više gladna nego sita- i to je činjenica. da su joj roditelji takvi kakvi jesu- i to je činjenica. dvije godine je išla u redovnu školu i nije svladala baš ništa- nikakvog pomaka pod milim bogom. i da sam u istom tom razredu imala još troje s pp, a ni ostatak nije briljirao (da sad ne ulazim u kojem sam jadnom i bijednom kraju lijepe naše radila)- naprosto za tu malu mi nismo bili dobro rješenje. i kad je mala došla u sredinu gdje je jela 3 puta na dan, u školu u kojoj je mogla postići bar neki rezultat- naravno da je bila sretna. vikendom je išla kući, preko tjedna bila kod "tete" kod koje joj je bilo toplo, imala je čistu odjeću... no škola (koja je u mom gradu stvarno hvale vrijedna) je svemu tome pripomogla.

da budemo iskreni- da je završila redovnu školu, po pp, debelo je pitanje bi li završila ikakvu srednju. ja sam uvjerena da ne bi. jer u tom slučaju bi izašla iz te redovne škole a i dalje ne bi znala ni čitat ni pisati, pa kako bi i kud bi dalje?

i ono brutalno na kraju- radit neće u životu ni ovak ni onak. eto, to je njena realnost. tak da, kad sve podvučeš, bitno je da je dijete našlo povoljnu sredinu u kojoj je mogla ostati čim dulje, pod nekakvom zaštitom, umjesto da je ostala u obitelji, bog te pitaj do kad. s druge strane, da je ostala u redovnoj školi, jednom kad bi školu završila, starci bi ju oženili, što ni maloj ni njima ne bi bilo niš neuobičajeno- pa ti vidi opet što bi za nju zapravo bilo "bolje".

i kao i uvijek, svako dijete ima svoju priču. bilo ovakvo ili onakvo.

i slažem se da bi nam mnogima trebalo dodatne informacije i edukacije o poteškoćama u razvoju u školi i integraciji. naročito za vrijeme studija. a u moje vrijeme, ne tako davno, nikad nisam o tome na faksu čula. svakako ne da bi išta zapamtila.

[ivanaibruno]

dijete nekako lako može završiti u Centru za odgoj i obrazovanje

dori, po iskustvu iz svoje škole, to je bila nemoguća misija, prebaciti dijete iz redovne škole u centar. jer sve mora roditelj amenovati. ništa kontra volje i suglasnosti roditelja. zato bih rekla "lako" ako to roditelj odobri (sumnjam da baš ikoji roditelj to traži).

slažem se da pričamo jako u rukavicama. i sama ne pišem sve što mislim, jer zadnje što bih željela je da nekog povrijedim. i to ne svojim stavom, jer on je načelno ispravan. nego načinom na koji bi se neka moja napisana riječ/rečenica mogli protumačiti. onda ću se morat još opravdavati za nešto što uopće nisam mislila.

[Beppa Joseph]

Predivan topic, zaista. Toliko me potaknuo na razmišljanje. Želim raditi u školi i sigurno ću imati onda priliku i uživo se susresti s ovim problemima, ali i bogatstvom koje donosi različitost.

Moje iskustvo je takvo da kroz školovanje i djetinjstvo nisam imala puno dodira s djecom i odraslima s posebnim potrebama. Instiktivno sam uzmicala, ne znajući se ponašati. Bojala sam se da ih ne uvrijedim buljenjem, a sd vidim da sam ih više povrijedila ignoriranjem.

Stvari su se promijenile kad sam upoznala mm-a jer on ima ujaka koji ima MR i gluhonijem je. Družeći se često s njime, naučila sam se bolje ponašati i uvidjela sam koliko je malo potrebno da mu uljepšamo dan. S druge strane, kad smo počeli posjećivati djecu u jednom domu, moj slatkasti i veseo pristup pokazao se jako lošim s djecom, pogotovo tinejdžerima koji su mentalno zdravi, a imaju teškoće s prihvaćanjem svojih tjelesnih ograničenja. Njima je trebao normalan razgovor i pomoć da se što bolje integriraju i odu na neki koncert, do grada, na kavu itd (malo banaliziram, ali ako uđem dublje, pisala bih jako dugo).

Želim reći da je točno da će manje problema biti u školi i vrtiću ako se ne treba prolaziti korz integraciju. Bit će ugodnije i roditeljima i djeci i učiteljima. ali onda nismo nigdje. Bit će djeci i ugodnije ako ne uče fiziku, ali znamo da to nije rješenje. Važno je znati da neki procesi ne mogu biti uspješni ako se ne potrudimo oko njih. Ne možemo biti tolerantni na daljinu. Ne možemo biti humani, alko nismo s ljudima koji trebalju našu humanost.

Rezultat toga svega je zapravo nevjerojatan, misleći da pomažemo drugima i da smo mi dobri, na kraju ispada nešto sasvim drugo, postajemo bolji ne zato što smo nekome pomogli i što smo ga pustili u svoj svijet, nego zato što smo imali privilegij ući u tuđi svijet, sasvim drugačiji od našeg.

[danijela81]

dori, po iskustvu iz svoje škole, to je bila nemoguća misija, prebaciti dijete iz redovne škole u centar. jer sve mora roditelj amenovati. ništa kontra volje i suglasnosti roditelja. zato bih rekla "lako" ako to roditelj odobri (sumnjam da baš ikoji roditelj to traži).

ne traži, ali mu se nekako nameće. i onda, kroz sve poteškoće na koje nailazi, to mu se ponekad čini kao jedino rješenje.
svaki je slučaj za sebe, tu se slažemo. kao i slučaj djevojčice koju navodiš. puno je tu propusta, mnogi su u tom slučaju zakazali. da imamo malo bolji sustav socijalne skrbi, našlo bi se mjesto za tu djevojčicu, gdje bi joj bilo toplo, čisto, gdje bi imala 3 obroka dnevno, i dobivala dovoljno pažnje, a da istovremeno može pohađati redovnu školu.
ono što bi, u smislu obrazovanja, mogla postići u centru, može postići bilo gdje, samo treba pronaći način da ostvari svoj potencijal.
redovna škola je bolja opcija, baš zbog integracije. ne u samu školu, nego općenito u društvo.
izoliranje iz škole, izolira ju iz svega, odvaja od društva u kojem bi trebala živjeti.

[Fantasy]

Ne znam jel ste danas gledale emisiju "Normalan život". Bilo je o životu s CP-om i jedan mladi dečko koji ima CP je isto naglasio da je najbitnija od svega integracija i ako je ikako moguće, redovan vrtić, škola, fax jer to pridonosi tome da čovjek ostvari svoje potencijale. Naravno da "posebno" dijete ima svoja ograničenja, ali isto tako treba iskoristiti do maksimuma svoje mogućnosti i treba mu dozvoliti pa i natjerati ga da napravi samo sve što može. To me podsjetilo i na jedan Oprah show gdje su gostovali muž i žena patuljci (ne znam kak se to stanje pravilno zove kod nas ) i oni su usvojili troje takve djece i namjerno žive u ogromnoj kući "normalno" napravljenoj, a ne po njihovoj mjeri, jer žele da djeca nauče da se oni moraju prilagoditi na neki način "većini" tj. da moraju biti spremni suočiti se s preprekama na koje će sigurno nailaziti. I kod njih nema "ne mogu, previsoko mi je"- mama veli, ok uzmi stolac i peri suđe. Užasno su me se dojmili s tim svojim stavom i potpuno se slažem s tim, da svu djecu treba maksimalno osamostaliti, a put do toga ide naravno preko integracije u svakodnevicu. Naravno, daleko smo mi od Amerike i njihovog postupanja s osobama raznih vrsta teškoća, ali čini mi se da se baš ovom integracijom otvaraju vrata tome. Kad se svi naviknu i nauče kako se ponašati prema osobi koja ima teškoće i da ta osoba nije "bauk" onda će cijelo društvo biti humanije i svima će život biti ugodniji i bogatiji.