kao i uvijek,trebali bismo više učiti od-djece
moja je posebna djevojčica uključena na 4 sata u redovni vrtić.dakle,ona ne komunicira s djecom verbalno,ne igra s njima,no kako ta djeca na nju reagiraju...nemam riječi.kakva toplina,kakva empatija.
kad zaplače,nastoje je utješiti ,na svoj način,dajući joj igračku,slikovnicu,komad kruha ako se nalazi na stolu.to je BIT integracije.to bih snimila kamerom i pokazala svim nevjernim tomama.
jedan današnji prizor.došli smo u vrtić,braco predškolac otrčao je u svoju skupinu(koja btw nije ni njoj nepoznata jer je tete puštaju da ode braci,ne drže je isključivo u njenoj sobi),taman sam joj obula papučice i gledam da je uvedem u sobu,kad se do nje zatrčao jedan petogodišnjak iz bracine grupe,došao do nje,prignuo se,zagrlio je i poljubio.
to kako sam se tada,u tom trenutku osjećala ne mogu opisati.
prizor je vrijedio tisuću riječi!kad bi barem ljudi omekšali svoja tvrda srca i oslobodili se glupih predrasuda,vratili se dječjoj jednostavnosti...eh,kad bi....
inače nam samo predstoji borba
svim mamama posebne djece želim puno ustrajnosti i strpljivosti u borbi za prava svoje djece....ljubav i sreću vam-nam-neću poželjeti jer znam da ih imate i viška
denisu. nisu djeca kriva, vjerujem da su roditelji ti koji ili zbog nezainteresiranosti ne objasnjavaju nista ili pak iz pukog neznanja (pa onda i iz straha i zadrtosti?) govore protiv pa djeca usvajaju njihove stavove 
) - nigdje upala - "upali" smo mi "posebni" stidljivo tu na školarce ...baš sa željom da se bolje upoznamo ...
al sam te sad vidjela tu pa da ne zaboravim - Nela stalno spominje 
i kako su se njemu sviđale njene čestitke
)
