Mame i bebe forum

znam da bih odgovore koje cu ovdje postaviti lakse nasla na grupama potpore, ali bas ih zelim postaviti ovdje

naime, u nasoj skoli ove godine u svakom prvom razredu imamo barem jedno dijete s asistentom u nastavi. nijedna uciteljica, medjutim, ni djeci ni roditeljima nije rekla zasto, niti je ikome ista objasnila.

u nasem je razredu djecak s downovim sindromom. nitko nije djeci rekao zasto on ima asistenticu, po cemu je poseban, zasto nije lijepo kad ga zezaju i guraju po hodnicima... autisticna djevojcica u susjednom razredu za vrijeme nastave lezi na podu, asistentica slijeze ramenima, uciteljica takodjer, a ostala djeca

pretpostavljam da je ideja o ukljucivanju u redovit nastavni program nije podrazumijevala takvo izdvajanje? bismo li ih nekako ruzno etiketirali da smo objasnili sto, zasto, kako mozemo pomoci, kako mozemo odmoci... neke upute barem?

Ivana, kužim te skroz što hoćeš reći. U vrtićku grupu mog sina su predzadnju godinu vrtića došla braća blizanci, od čega jedan s CP. Djeca su reagirala vrlo različito, a mi nismo niti znali dok mi sin nije rekao kako ima jedan dečko novi u grupi, kojem oni ne daju da igra nogomet s njima jer ne zna trčati. Tu sam se šokirala, razgovarala sam puuuno sa sinom a bogme sad i tetama rekla da je trebalo djecu na neki način pripremiti.

Ah, bar u nečemu mogu pohvaliti našu školu. Naši su imali prvih nekoliko satova razrednog odjela posvećenih posebnom djetetu koje je u razredu. Čitali su Bontončić (odlična slikovnica o ponašanju prema "drugačijoj" djeci), nakon toga su puno crtali, iza toga su radili plakat, ma super. I svi su nekako prihvatili to dijete kao dio razreda.

Istina, šetanju i vrištanju pod satom i razbacivanju stvari se i dalje čude, to je prilično prirodno Ali nema niti ruganja niti ničega sličnoga.

aaaa, bontoncic, odmah cu je nabaviti, hvala

ako ne nađeš, mislim da ja imam još jednu doma.

Evo malo više, zove se Bontončić ili kako svima biti prijatelj - jako jako lijepo

http://www.udrugapuz.hr/bontoncic.htm

ivana, mogu te potpisati od slova do slova. takodjer je nedavno tek dosla curica sa pp. ima asistenticu u nastavi, al ništa više ne znamo. niti mi dijete zna bilo što više reći.

Nama je učiteljica na prvom roditeljskom rekla da imamo učenika s asistentom u nastavi. Kasnije se ispostavilo da još jedan učenik treba pomoć pa nas je molila da razgovaramo s djecom i objasnimo im da njima nisu neke stvari dopuštene koje su njemu.
Ove godine nas je opet na prvom roditeljskom upoznala s brojem djece koja imaju poseban ili prilagođen program. S time da nije iznosila imena ni detalje.

ivana7997 je napisao/la:u nasem je razredu djecak s downovim sindromom. nitko nije djeci rekao zasto on ima asistenticu, po cemu je poseban, zasto nije lijepo kad ga zezaju i guraju po hodnicima... autisticna djevojcica u susjednom razredu za vrijeme nastave lezi na podu, asistentica slijeze ramenima, uciteljica takodjer, a ostala djeca

pretpostavljam da je ideja o ukljucivanju u redovit nastavni program nije podrazumijevala takvo izdvajanje? bismo li ih nekako ruzno etiketirali da smo objasnili sto, zasto, kako mozemo pomoci, kako mozemo odmoci... neke upute barem?

mislim da guranje i zezanje nije lijepo opcenito ne samo da nije lijepo kada se radi o djeci s pp...

iskreno, mislim da bi bilo ok podijeliti (osim bontoncica koji mi je super) i (sada pricam samo o DS-u) ovu knjizicu/prirucnik recimo - nju sam ja dala tetama u vrticu i ostavila na hodniku za ostale roditelje kada je Dodo krenuo u vrtic...
http://zajednica-down.hr/

nadovezujem se na lastavicu.. prošle godine su djecu upoznali zašto jedan dječak ima poteškoće u hodanju, i to mislim prilično detaljno, jer moj sin i dan danas spominje da ako se dijete prerano rodi da može teško hodati.

Kad je moj A krenuo u 1.r krenulo je i dijete sa pp u kolicima, na prvom roditeljskom nas je učiteljica upoznala sa djetetom a mama je ispričala sve o njegovoj bolesti.
Djeca su ga odlično prihvatila, sada su u petom i uvijek mu pomažu čak ga moj A i jos jedan jači dečko često prenesu u kolicima jer im je tako lakše nego kružit do lifta, stvarno nešto predivno.

Kod M u razredu je dijete sa pp, dijete teže hoda, u proljeće je bio na operaciji i sada hoda odlicno s pomoću štaka, isto ima asistenticu ali nam nitko o njemu nije ništa rekao.
M kaze da je njima učiteljica rekla kako se prema njemu moraju lijepo ponašat
M ga je prihvatio kao najboljeg frenda.
Mi smo jako puno doma snjima o tome razgovarali i jako sam ponosna na svoje dečke.

Nisu niti nama niti djeci rekli točno što je, odnosno koja je dijagnoza. S djecom su postupili kako sam gore napisala, i to je bilo sasvim dovoljno - on je drukčiji i kao takav je prihvaćen.

S druge strane nama su samo rekli da je u razredu dijete s pp i da ima asistenta/asistenticu.

Dakle, priprema radi čuda. A s druge strane, one s naočalama zezaju do besvijesti, tu nisu pripremljeni

mamma je napisao/la:Mi smo jako puno doma snjima o tome razgovarali i jako sam ponosna na svoje dečke.

i ja sam ponosna na tvoje decke i tvoj pristup

DomiMama je napisao/la: mislim da bi bilo ok podijeliti (osim bontoncica koji mi je super) i (sada pricam samo o DS-u) ovu knjizicu/prirucnik recimo - nju sam ja dala tetama u vrticu i ostavila na hodniku za ostale roditelje kada je Dodo krenuo u vrtic...
http://zajednica-down.hr/

super! smijem ja to nabaviti pa podijeliti u skoli? mozda bi i drugi roditelji htjeli znati malo vise o tome?

moram samo priznati da se ne slazem s terminom down sindrom umjesto downov sindrom, ali to nije tema

svatko od vas može tražiti učiteljicu da pripremi poseban sat, odvojeno za roditelje i odvojeno za djecu na kojem će se na primjeren način svi upoznati sa djetetom koje ima bilo kakav problem. bontončić je odličan za podijelit svima, lako ga se umnoži. ali uz njega je dosta bitna i živa riječ. sad ih znači više ne zovu djeca s posebnim potrebama, nego djeca s asistentom u nastavi....

da krenem od asistenta, koji je ponekad nužan, ponekad dvosjekli mač, naročito ako nije dostatno i pravilno educiran pa ne može objasniti drugima što se dešava, a k tome još ne zna pomoći djetetu. kod autistične djece su ih počeli izbjegavat, odnosno ekstremno ih dobro educirat (vani, ne kod nas ) kako oko djeteta uz problem ne bi stvarali i dodatni nesvjesni štit i priječili ostaloj djeci direktan kontakt s autističnim djetetom.

moje osobno mišljenje je da naš školski sustav uopće nije spreman za integraciju, da učiteljice, uz časne izuzetke, nemaju ni volje ni vremena educirati se za rad u takvim razredima, da škole nisu pripremljene ni u kom pogledu i da se ide malo na silu. a opet, mora se negdje početi.
nekim roditeljima bi stavila na dušu i to što inzistiraju da im dijete ide u redovan program, a ono to jednostavno ne može pratiti pa se furstracije produbljuju i povećavaju, a korist od boravka među zdravom djecom bude nikakva. tu pričam naročito o autističnom spektru.

u svakom slučaju, ako želite, možete i morate prisiliti školu da nađe neku stručnu osobu (s erfa, iz nekog centra, svejedno) psihologa ili defektologa koji će djecu i roditelje pripremiti (s malim zakašnjenjem) na suživot i rad sa posebnim djetetom. koji će upozoriti na lijepe i ružne situacije koje će se sigurno pojaviti i kako tada reagirati i još stotinu drugih stvari. bez toga se zdravoj djeci radi zbrka u glavi i osim onih prirodno znatiželjnih većina će se okrenuti od posebnog djeteta.
uz to, učiteljica bi trebala iskoristiti svaku priliku kroz nastavu, gradivo, šetnje, slobodne aktivnosti provući neku priču od djeci (i odraslima) s posebnim potrebama svih vrsta, pričati o psima vodičima, o uspjesima paraolimpijaca, u kasnijim razredima pozvati u školu anu sršen ili neku drugu osobu s pp koja je postigla velike uspjehe, završila fakultet i tako......

trubite, jašite, budite uporni, tako ćete najbolje pomoći i svojoj i posebnoj djeci.

da,veliku ulogu igraju roditelji koji pričaju sa svojom djecom
o postojanju djece koja imaju neke probleme.
mislim da je to jako bitno.

ivana7997 je napisao/la:

DomiMama je napisao/la: mislim da bi bilo ok podijeliti (osim bontoncica koji mi je super) i (sada pricam samo o DS-u) ovu knjizicu/prirucnik recimo - nju sam ja dala tetama u vrticu i ostavila na hodniku za ostale roditelje kada je Dodo krenuo u vrtic...
http://zajednica-down.hr/

super! smijem ja to nabaviti pa podijeliti u skoli? mozda bi i drugi roditelji htjeli znati malo vise o tome?

moram samo priznati da se ne slazem s terminom down sindrom umjesto downov sindrom, ali to nije tema

da. dapace. koliko bi ti trebalo i u koju skolu bi trebalo dostaviti?
zasto se ne slazes s terminom down sindrom

poslat cu ti na pp, moze?

a sto se naziva tice, zato sto downov sindrom ne znaci da je down imao taj sindrom, nego da ga je on otkrio. kao i kod drugih sindroma, bolesti, bilo cega... to je uobicajeno u hrvatskom i ne treba izbjegavati

ivana7997 je napisao/la:poslat cu ti na pp, moze?

a sto se naziva tice, zato sto downov sindrom ne znaci da je down imao taj sindrom, nego da ga je on otkrio. kao i kod drugih sindroma, bolesti, bilo cega... to je uobicajeno u hrvatskom i ne treba izbjegavati

moze...

ok. kuzim... ali neka se lingvisti bave time
meni svejedno... DS, downov, down, trisomija 21... sve su to slova brojevi, a moj Dodo je moj Dodo

Integracija djece s pp u redovan sustav obrazovanja je potrebna ali nisu svi činbenici u tom procesu kvalitetno educirani, pripremljeni.....
Isto tako mislim da je vrlo važno napraviti dobru procjenu djetetovih mogućnosti za uključivanje u redovan sustav obrazovanja te roditeljima koji imaju djecu s pp približiti na koji način djeluju Centri za odgoj i obrazovanje i da nije potrebno zazirati od njih....Ukoliko se radi o djeci koja imaju pp radi fizičkih teškoća, a intelektualno su ok. onda je svakako dobro da se integriraju u redovan sustav jer bi se u centrima loše osjećali...naravno - vrijedi i obrnuto - ukoliko su prisutno značajnije zaostajanje u psiho-fizičkom razvoju - bolji je izbor centar....Imam djecu i u jednom i u drugom obliku obrazovanja, te djete s pp u redovnom vrtiću....zadovoljna sam jer su lijepo integrirani, prihvaćeni - a ponajprije zato jer su oni zadovoljni...

u nasoj je skoli curica sa downovim sindromom, doduse ne nas razred nego susjedni
uciteljica nema nikakvog asistenta, i brojcano ima samo jednog ucenika manje nego u ostalim razredima
mi tu curicu znamo od ranije, pa nam je sasvim normalno, ne znam kako je u njihovom razredu

nekim roditeljima bi stavila na dušu i to što inzistiraju da im dijete ide u redovan program, a ono to jednostavno ne može pratiti pa se furstracije produbljuju i povećavaju, a korist od boravka među zdravom djecom bude nikakva. tu pričam naročito o autističnom spektru.

točno mi je ovo rekla jedna frendica, inače stručnjak na tom području. tj da je jedno dvoje takve djece "izvadila" iz redovnog programa i stavila u njima primjerenu okolinu i da su djeca konačno došla sebi.

hvala ti alex za cijeli post, ja ću ovu našu učiteljicu malo "podbosti"... onako milo kako samo to ja umijem

alex, nisam odmah skuzila tvoj post. hvala ti, bas ti hvala.

Mi imamo u vrticu djecaka s autizomom. Ono sto me rastuzilo je da na roditeljskom ni tete ni mama tog djecaka nisu bas nista o tome pricale. Znam da su tete na to bile spremne, ali mama vjerojatno nije.
edit, kada malo bolje razmislim, mozda ima veze i to sto su to trogodisnjaci. ipak je drukcije s djecom predskolskog i skolskog uzrasta.

mi nismo imali problema s vrtićem i školom jer smo išli i idemo u poseban vrtić i školu.
ali je na meni bilo objašnjavanje djeci iz susjedstva, parka, djeci na moru, što je sa s. i zašto ne govori, što oni kod nje detektiraju kao najveći problem.
i uvijek me iznenadilo i još uvijek me iznenađuje kako djeca puno razumiju i kako brzo shvaćaju. čak i tako mali, trogodišnjaci. za svaki uzrast imam prilagođenu priču i uvijek prolazi, ako im kažeš istinu koju mogu razumjeti. trogodišnjacima je dovoljno započeti priču kako je dijete bilo jako bolesno dok je bilo mala beba. tu je već kupljena njihova pažnja i oči su širom otvorene i onda dalje ide lako.
ovi malo stariji kad im krenem o krvarenju u mozak krivo spojenim neuronima i ostalim medicinskim čudima otvore ladicu i slušaju ko omađijani.
jedan dio njih je sve skontao kroz priču o njoj i njenom psu.
i tako.....
uglavnom, s djecom imamo najmanjih problema i svi je prihvaćaju sa svim njenim hendikepovima. veći su s odraslima.

p.s.
najjači mi je bio sin od jedne prijateljice kad ga je negdje sa 6. godina pitala da li ga zanima zašto s. ne priča, a on ju je otpilio i rekao da ga ne zanima i da ona ne prica jer je to tako, al da je to njemu potpuno svejedno.

ovdje skidam kapu našoj učiteljici koja je na 1. roditeljskom sve roditelje upoznala s Denisom, te zamolila mm-a da nešto više kaže o njemu. Mi smo i namjeravali sami zatražiti da mm to veli na roditeljskom, a učiteljica nas je pretekla
Nikada, nikada nismo tajili Denisove probleme, uvijek su sva djeca iz okoline bila upoznata s njegovim problemima, čak smo ga i naučili što da veli kada ga djeca sama pitaju ...
Ivana, naša škola ima defektologicu i pedagogicu - na vijeću roditelja traba inzistirati da one na 1. ili najkasnije 2. roditeljskom o tome popričaju. To je bar minimum poštovanja i prema drugoj djeci a naravski i prema djetetu s pp-om.

Janova učiteljica kao i Denisova dala na prvom roditeljskom priliku SVIM roditeljima da kažu nešto o svom djetetu pa kad je na nas došao red mi smo "predstavili" Jana i izmedju ostalog rekli nešto o DSu i rekli da nas mogu pitati štogod ih zanima. Nisu pitali tada ali su poslije pitali na kavi ili kad bi zajedno čekali klince da završe s ručkom.... Mene su na hodniku i sami klinci pitali o Janu i uvijek sam im odgovorila na sva pitanja.
Učiteljica je na tom prvom roditeljskom upoznala i sa učiteljicom iz boravka i asistenticom - tko je, zašto je tu, kako će se to odvijati u razredu...
Činjenica da Jan ima asistenta nije ga izdvajala jer je čak jedan od zadataka asistenta i bio da ga što više uključuje u zajedničke aktivnosti...
Ostaviti u zraku puno neodgovorenih pitanja ( i roditelja i djece) nije dobro - kako ste i same napisale.

Ajde da ispricam i nase iskustvo. Ne desava se u Hrvatskoj vec u Makedoniji ali bice od koristi.
Kada sam Jovana upisivala u prvi razred (krenuli su sa punih 5 godina i par mjeseci) nisam imala nikog poznatog (ili vezu) da mi kaze koja je uciteljica bolja ili nesto slicno. Otisli smo ja i mm u skolu gde smo nameravali da upisemo Jovana i rekli da hocemo da vidimo pedagoga. Ona je ta koja upisuje djecu. Mi smo otisli par tjedna pre upisa. I pretstavili se mi smo ti i ti i imamo djete koje treba se upisat u vasu skolu. Djete ima ove i ove probleme evo nalaza strucnih lica. Zenu koja je mlada oko 40 godina prvi put u zivotu vidim. Bila je jako ljubazna i rekla nesekirajte znam ja tacno kod koje uciteljice da bude. I tako bi. Dosli upisi bili sa Jovanom ona malo porazgovarala sa njim dala mu nesto da nacrta i to je to. Pre nego sto je pocela nastava isto par tjedna idem ja u skolu da vidim i upoznam doticnu uciteljicu, nisam se najavila posebno i otisla kod pedagoga i kazem volela bih da upoznam uciteljicu. Ona je pozvala. Zena je dosla i kaze bas sam htela da vas pozovem da se upoznamo. I kaze da cujem kakav je mali ? koji je problem? sta moze, sta nemoze i tako. I usput i ona sama eto tako da se otvori kaze ne sekirajte se ja imam brata sa pp. I onda mi malo laknulo. Jer kad covjek ima u familiji takvu situaciju ipak ima malo vise razumevanja. I ono sto sam ja pitala bilo je: Dali treba ostalim djecama da se kaze unapred za Jovana ili nesto kao na roditeljskom da se roditelji upoznaju. Ona mi je rekla nema potrebe bilo sto potencirati. Deca su divna, oni ce sasvim normalno prihvatiti. Verovali ili ne do dan danas hvala bogu niko ga nikad nije uvredio bilo sta u vezi hodanja. Tek je ove godine poceo da ide uz i niz stepenice. Ono sto se nama potrefilo je skup roditelja tih djece. Mi jedno 10 para roditelja smo se jako zblizili, ja sam sa njima diksutirala o njegovom problemu i cak ih u kriznimi situacijama zamolila da malo razgovaraju sa svojom djecom oko njihovog odnosa sa Jovanom. Od uciteljice sam relativno zadovoljna.
Kako ce se deca u razredu ponasati prema djetetu sa pp zavisi i od domaceg vaspitanja. Kazem do sada niko nikada nije pitao zasto Jovan hoda kako hoda? On je njihov drug, ono sto me osobito dojmilo se desilo prekjucer. Nisam bila ja prisutna bio je mm. Zateko ih kako imaju fizicko (nasa bolna tema) i kaze ovaj nas "trci". To je daleko od trcanja al se nesto muva i kaze stavili ga da bude izvodjac penala. On ne moze igrat fudbal kao i ostali i uopste na taj nacin ucestvovati u igri. Bilo je jako tesko ukljuciti ga. I tako jucer kaze ode lopta u aut. I onda svi fino cekaju da se Jovan namesti i sutira. Niko se ne nervira i cak jedan decko koji je naj "faca " u razredu kaze sklonite se sada i cekajte Jovan sutira aut. Eto kazem kad u Vasoj sredini od malena imate osobe sa pp , covjek se na to navikne i to postane svakodnevno i nema potreba da se bilo sta potencira.

Evo, ja imam pozitivno iskustvo.

Moja curica (elementi autizma) je u posebnom programu, ali već treću godinu dvaput tjedno ide i u redovnu školu (O.Š.Mato Lovrak). Doduše radi se o 2 predmeta za koje je ona jako nadarena (glazbeni i likovni), pa joj nije problem prilagoditi se. No, bilo je u samom početku malo straha da će se ekscentrično ponašati.

Ipak, naučila je mirno sjediti na satu, slušati upute učiteljice, prilagodila se djeci i ona njoj.. Jedanput je prva u razredu zapamtila novu pjesmicu i pjevala uz matricu (dobila aplauz i čestitke djece) Jako se veseli odlascima u tu školu i izvrsno je primljena, a i djeca su je krasno prihvatila. Jedanput smo na placu sreli neku nepoznatu djevojčicu koja je veselo pozdravila našu A, a ona joj se nasmiješila. Bili smo zbunjeni dok curicina mama nije upitala kćer odkuda ju zna. Pa je mala rekla da ide s njima povremeno u školu.
Tamo ide sa svojom tetom - defektologinjom, koja veli da je učiteljica sve već na 1. satu objasnila. Sve to polazi od ravnateljice te škole koja je jako otvorena prema integraciji.
Ove godine su najavili i nekakvo "pojačanje" satnice mojoj curici, a žele uključiti i još pokoje dijete u taj projekt.

Naravno, moje dijete još uvijek nije za potpunu integraciju..ne mogu zamisliti šta bi ona radila npr. na matematici.
Izgovara sve riječi a počela je pomalo i čitati i pisati...pa bi joj to išlo lakše...ali stalni problem nastaje u komunikaciji.
Autizam je jako širokog spektra, i doista je vrlo individualno ko jest ko nije za integraciju. Tako da se ne mogu složiti sa stavom da to generalno nije dobro i da to forsiraju roditelji.
Dječak koji je jedini (uz moju A.) išao u tu školu je iznimno napredno, inteligentno dijete i u mnogim područjima genijalan. Dobro govori, odgovara na pitanja, zna pisati i čitati, računati...sve sve...no, iz integracije je sljedeće godine ipak isključen jer se dvaput dogodio eksces (gurnuo je neku djevojčicu). Ipak, mislim da je isključen odlukom roditelja.
Jer činjenica je...i među "zdravom" djecom ima agresije, ali za takve se uvijek ima više strpljenja. Tako da se ja ne slažem što se ovog dječaka odmah izoliralo.


U školu u koju ide moj sin (a i u vrtiću prije toga) ide i slijepa djevojčica. Nikad nije bilo problema, sve im je objašnjeno.
Sjećam se da kad su bili 1. razred, da se moj sin javio da će za vrijeme tjelesnog, dio sata zabavljati tu djevojčicu, i razgovarati s njom. Kasnije su neka djeca zadužena i da je prate doma, i nekako su to shvatili normalno...i bili sretni da mogu pomoći.
U 2. razredu, ta djevojčica je mom sinu napisala pravo ljubavno pismo I on je tad bio sretan što se baš u njega zaljubila

ivana7997 je napisao/la:
pretpostavljam da je ideja o ukljucivanju u redovit nastavni program nije podrazumijevala takvo izdvajanje? bismo li ih nekako ruzno etiketirali da smo objasnili sto, zasto, kako mozemo pomoci, kako mozemo odmoci... neke upute barem?

Ivana, djeca koja su sklona etiketiranju i izrugivanju, to će činiti i bez obzira da li u razredu postoji drugačije dijete (dijete s p.p.). Takvi će uvijek naći žrtvu, makar povučeno i šutljivo dijete, debelo, presitno...ovakvo onakvo...To je stvar lošeg kućnog odgoja.
I takvima neće ni Bonton ni učiteljicin govor bitno pomoći.

elizabeta, napisala sam da NEKIM roditeljima ide na dušu.....moj generalni stav je da se što više djece bilo kojih pp treba i mora integrirati, ali da neka to jednostavno ne mogu, dok im roditelji to nikako ne mogu prihvatiti. i opet naglašavam neki.