neugodne situacije se puno češće dogode kad podojiš u javnosti veliko dijete, nego malu bebu, tipa...moglo se i strpit, ima 2 godine i slično
u svakom slučaju, mislim da bi SVAKOM ko ima ITI MALO mozga bilo neusporedivo ljepše vidit mamu kako doji nego pretužnu bebu/dijete koje traži cicu, a mama ga/ju odbija jer ne uspijeva naći dovoljno skriveno mjesto...
meni se srce slomilo nekidan, ispred Movog vrtića, mama je došla po veće dijete, a bebica prepretužno plače dok ona pokušava govorit, sad će tata pa ćemo papat u autu, ne možemo ovdje da nas ljudi vide...a njom frendica bez bebe koja je isto došla po dijete u vrtić pametuje:pa pusti nek plače, sad ćeš ju podojit, nešti da plače 10 minuta..
Žena onako izbezumljeno traži mjesto za dojenje...dio je nitko ne vidi...i nosi jako uplakanu bebu i vuče za ruku dvogodišnjaka...baš mi je bilo žao što ne može razbit taj osjećaj i žao mi je bilo što ima takvu frendicu...

ako ne mislliš dojit u javnosti, a ne misliš čulit u kući nonstop, kako može uspjet dojenje?