zasto koristimo dopuste i SRV - aktualne promjene (!?)

[martina mama]

Ja isto mislim da ce se ovdje cuti misljenje samo starih kuka iz prostog razloga sto se mame i tate s manjom djecom bore s intenzivnom rehabilitacijom i ne zele ni misliti o tome sto ce biti ako im djeca ne prebrode poteskoce koje imaju. I ja sam se u dubini duse nadala da ce marta prebroditi sve poteskoce i bilo mi se jqko tesko zamisliti u ulozi mame djeteta s trajnim ostecenjem. Iako je marta otisla jako daleko, ipak su nam ostali detalji po kjima se razlikujemo od prosjeka. Jos uvijek se svojski trudimo biti bolji od sebe samih, ali mi cinjenica da smo razliciti danas ne pada tesko. Danas se usudim razmisljati o martinom odrastanju i o tome kakav ce zivot imati. Jos uvijek se znam uplasiti zivota, ali to sve brze prodje i nisam blokirana u strahu od buducnosti. Sad vidim da su mnoge stvari ispale i bolje nego sam ih zamisljala i vjerujem da ce se marta i svi mi izboriti sa svime sto zivot nosi.
Bilo biijepo da nam se jave i oni koji su u intemzivnijim fazama da se cuje i njihov glas.

[danijela81]

Interesantno je da su svoje misljenje iznijele samo mame odraslije djece, koje koriste SRV, imaju srecu imati posao.
Sto i kako razmisljaju roditelji mladje djece ..... ? Ili oni koji nemaju biti oboje zaposleni, ili one koje mozda traze posao, ili ......

čitam od početka, nisam imala osjećaj da je ijedno pitanje iz ovog topica postavljena nama koje ne koriste pravo na dopust ili SRV, pa se nisam ni oglasila.
osim toga, moje dijete ima "samo" problema s vidom, težih, ali kad čitam vas presretna sam što nema još neku tešku dijagnozu, a mogao je imati. on je i vježbač, hipotonija, nedavno je prohodao (sa 18 mjeseci), počele su padati i prve riječi...

ja sam studentica, u procesu sam rastave braka, malac i ja imamo ukupno primanja od nekih 2000 kn, 1250 invalidnina i 830 dječji doplatak, što je, naravno, jedva dovoljno za dvoje za neki "normalan" život, ne znam kako bi iz toga pokrila i dodatne troškove koje imamo zbog zdravlja. tu uskaču moji roditelji, koji sami nemaju baš neka primanja, ali, kao i ja, spremni su se odreći čega god mogu.
da sam mogla, neke stvari bi definitivno rješavala privatno. npr. sve njegove operacije očiju, neću ovdje spominjati čime sve nisam zadovoljna, i koliko je ishod svega mogao biti bolji samo da smo znali vani postoje stručnjaci koji bi to bolje odradili (najbliži u Sloveniji).
privatno uzimamo jedino leće, koje koštaju 1900kn par. nosi ih neka dva mjeseca, a morali smo kupiti već drugi par. jako se bojim da će se i nastaviti tako...
fizijatrom i terapeutom na Goljaku, kao i neuropedijatrom u Vinogradskoj sam zadovoljna, barem tu nije bilo "dodatnih" troškova osim za prijevoz. sada smo u Os, pa vježbamo u bizovcu, nisam prezadovoljna, moglo bi bi bolje, ali važem svaku lipu i mislim da su mu neke stvari sada potrebnije od privatne tete vježbalice. hdB, njegove teškoće s motorikom nisu tolike da bi bila primorana to napraviti.
to je što se tiče financija...

[danijela81]

...a što se drugih stvari tiče, stavljam se na listu za Vrapče, nakon preležane trudnoće s komplikacijama, i ovih godinu i pol doma s djetetom, ne osjećam se baš sasvim psihički zdravom.
voljela bih raditi, ne samo radi financija, pa makar i pola radnog vremena. otkako sam doma i bavim se uglavnom djetetom, krug poznanika s kojima se viđam, razgovaram, družim, mi se jako smanjio. osjećam kako postajem ograničena na moj i Vjeranov mali svijet, i to mi nimalo nije ugodno.
a voljela bih i završiti fax, ali to čak nije ni financijski moguće, a postalo je gotovo teže izvedivo nego otići raditi. Vjerana ne mogu upisati u vrtić. tetu čuvalicu si ne mogu priuštiti, nemam ga kome ostaviti i još otići 300km daleko na nekoliko mjeseci raditi diplomski u labosu...
a kada bih se i zaposlila (nekim čudom u današnje vrijeme i bez diplome), ne znam tko bi trpio stalna bolovanja radi Vjeranovih kontrola u Zg, pretraga... barem jedan cijeli tjedan mjesečno bi mi trebao za te stvari (pregledi očiju su u anesteziji). čini mi se da ćemo barem s vježbicama biti uskoro gotovi, s njima mi je nemoguće uopće razmišljati o bilo kojoj opciji.
jednostavno ne vidim neko rješenje u bližoj budućnosti, nego doma čekam neke bolje dane, kada ću ja ponovo postati ja.

a vama koje nakon svih osobnih mini revolucija, i onih malih vama značajnih pobjeda, još imate volje za neke globalne promjene, boriti se protiv nečega još većeg i krčiti put nekome drugome, najiskrenije se divim. obzirom na sve stvari koje su krenule nizbrdo, ja sam već sada u nekom tupilu, stanju u kojem ne vidim da se išta može promijeniti na bolje, koliko god se mi trudili. i treba mi da me netko uvjeri u suprotno.

[lulamae]

danijela..trenutno si u situaciji u kojoj sam ja bila nedavno..zapravo skoro identicnoj..dijete ima problema s vidom,bila studentica,u procesu rastave,pomagali roditelji i tako..
a sto da ja velim na sve ovo prije?sve sam procitala i mogu reci da mi zaista nije jasno gdje svi vi nalazite novce za sve te silne terapije..potpuno mi je jasno da su potrebne kao sto su potrebna i sva ta silna pomagala ali te cifre s kojima baratate,meni su nezamislive..
ja kao studentica nisam imala pravo ni na sto..adrian je na jedvite jade nakon ohoho zalbe,cekanja i povlacenja po novinama dobio invalidninu nakon nekih dvije godine..bila sam sama i jadna u svakom pogledu..rastavljala se od muza..skrhana psihicki,fizicki,materijalno-totalno..svih ovih godina zavrsavala faks uz sve ono sto sam morala proci (preglede,operacije i svoje i njegove,lezanja u bolnici,cekanja po ambulantama,skupljanja novaca od frendova,crkve i sl,nizanje dijagnoza za dijagnozom itd) da bi n akraju shvatila da uzaludan sav moj trud oko tog faksa kad kao prvo-nitko mi ni nece zaposliti jer je opcenito tesko naci posao,kao drugo-nitko me nece zaposliti jer se zgroze kad shvate da imam dijete s pp i sigurno puno brige oko njega..kad bi me netko slucajno i zaposlio-gdje bi moje dijete bilo kad vec dvije godine pokusavam ga upisati u vrtic u mjestu gdje zivimo...ne da ga ne mogu upisati na 8 sati ako bi eventualno nasla neki normalan posao,nego ga ne mogu upisati ni na 4 sata a naci posao koji bi radila 4 sata mi je SF,ali stvarno..i gdje sam sad?na dopustu koji primam unazad dvije godine,znamo svi kako..s tim da firma propada i samo cekam dan kad cu dobiti otkaz i ostati i bez te mizerije...nikad u struci radila nisam,godine prolaze,nisam imal prilike preije raditi zbog toga sto sam brinula za dijete i nisam bila u stanu raditi,niti sam imala vremena..muz sada radi po cijele dane i noci,dolsovno radi dva posla..ne vidim ga danima,samo ga cujem preko mobitela..
troskovi?zgrozim se samo kad pomislim da je nova cijena ortopedskih cipela 900kn i da ih po novom moze dobiti samo svakih 8 mjeseci jer ocito je svejedno koje je godisnje doba,te cipele su valjda dobre za sve!i za kisu i za sunce i za snijeg!i sto da ja dalje razmisljam?kad mi je drzava odredila da bivsi placa alimentaciju od bijednih 800kn sto ne pokriva eto cak ni cipele a di sve ostalo..s tim da sam se i za to dobrano morala potruditi-ovrhom!
zivimo u stanu od 30ak metara kvadratnih..ne mozemo se ni okrenuti kak spada..
sto mu mogu priustiti?samo onih par sitnica na uputnicu-fizioterapiju jednom tjedno (i to jedva nasla nekog ko radi popodne a na uputnicu),mali dom (koji ne pruza fizioetrapiju jer je u sustavu onih 'povremenih') koji traje samo dva sata tjedno,vinko bek jednom tjedno i to je to..jos namaknem neke novce za bazen i jahanje i to nam je plafon...tako da ista vise od toga meni je nezamislivo..

[danijela81]

da bi n akraju shvatila da uzaludan sav moj trud oko tog faksa kad kao prvo-nitko mi ni nece zaposliti jer je opcenito tesko naci posao,kao drugo-nitko me nece zaposliti jer se zgroze kad shvate da imam dijete s pp i sigurno puno brige oko njega..kad bi me netko slucajno i zaposlio-gdje bi moje dijete bilo kad vec dvije godine pokusavam ga upisati u vrtic u mjestu gdje zivimo...ne da ga ne mogu upisati na 8 sati ako bi eventualno nasla neki normalan posao,nego ga ne mogu upisati ni na 4 sata a naci posao koji bi radila 4 sata mi je SF,ali stvarno..i gdje sam sad?

upravo ovakav scenarij vjerojatno i nas čeka, od tud moja bezvoljnost i pesimizam.
milijun puta sam već pomislila da sam barem imala kakav-takav posao prije nego sam ostala trudna. uz dopust ili SRV bi barem neko vrijeme bilo malo lakše.

[Lidija]

U tome i je problem. Bilo bi dobro da imate, imamo, neku beneficiju, poticaj, bilo što ..... pri zapošljavanju,radu, naravno uz mogućnost adekvatne skrbi o djeci - bilo kroz vrtic, skolu, ........ dodatno financijsko opterecenje uvijek postoji. Uvjerena sam da su roditelji na SRV dobri radnici, svi oni kojima daju raditi, da u svom radnom vremenu odradjuju debelo vise od pola posla. Da bi se dokazali, jer im je neugodno, jer osjecaju obavezu, jer im je vazno raditi i jer cuvaju posao ...
Uobicajeno je da oni koji imaju vise, zapravo taj ''visak'' ulazu u djecu, pomagala, rehabilitacije, mozda netko i u neku tetu cuvalicu... Svi mi bez automobila ne mozemo funkcionirati, prijevoz je organiziran za vrlo mali broj djece i to u ogranicenom opsegu, kako doci do auta, onda do love za benzin ... Zar zaista svi zajedno trebamo biti sustavno kaznjavani sto imamo djecu s pp, zajedno sa svojom djecom koja su isto tako kaznjena jer nema kapaciteta za adekvatnu skrb, edukaciju, rehabilitaciju, i sto zelimo da ona zive u svojim, nasim, obiteljima.

Znaju zakonodavci da mi necemo navaliti na institucije i prepustiti im svoju djecu na prilicno skupu skrb koja je sve samo ne adekvatna. Nego cemo radi njih, radi djece, sve pretrpjeti. Netko vise, netko manje, ali svi cemo se odreci cega god mozemo nebi li klinci dobili koliko im svatko od nas najvise moze priustiti.
A u biti, kad bi klinci imali sto im treba u sustavu, onda bi se mi i zaposljavali i radili i ne radili kao i sav ostali svijet. I sigurno bi nas manje boljelo smanjivanje place, otpustanje i sl. nego ostale, jer svi mi imamo neke druge vrijednosti i manje mjerimo novcem, drukcije nam znaci novac nego onima koji imaju srecu imati redovne klince. Obicno nasim obiteljima novac, pa ma koliko ga bilo, sluzi za djecu i njihove potrebe. Nadam se da sam dovoljno razumljivo napisala ono sto mislim.

Ovako, danas..... Onima koji nemaju nista ili imaju malo nedajmo nista, onima koji nesto imaju uzmimo, a klincima i dalje sve manje i manje.

A zapravo sve je jasno, ako nam je Zakon o radu dao neko pravo, ako smo na temelju toga organizirali svoje zivote, usli u kredite, sve usko vezano uz nasu djecu, jer njima treba prostor, njih vozimo, njima plaćamo rehabilitacije, njima kupujemo pomagala, zeljeli to ili ne na neki nacin zakidamo ostalu djecu (braci i sestre) .... na koji nacin da se mi reorganiziramo. Umjesto da se podiže standard skrbi, on pada i to strmoglavo.

Ocito je glavni cilj strpati nas zajedno sa nasom djecom u nase kucice i stanove, ako ih imamo, u skolu vise ne trebaju ici, pa ih ne moramo voziti, posljedicno nam ne treba auto, dat ce nam za to status njegovatelja i za to prikladnu naknadu, iz kuce ne moramo izlaziti pa ne trebaju cipele ni nasoj djeci ni nama, a mi cemo postati ovisni o socijalnim naknadama. To je zapravo jeftinije od institucije. A onda jednog dana, kad ostarimo, jer i to ce se desiti, djeca ce nam ipak zavrsiti u institucijama ili necem slicnom - boljem ili gorem, a mi cemo imati ''prikladne'' mirovine iz kojih cemo sufinancirati smjestaje nase djece.


Članak 63.
Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.
Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti.
Tjelesno i duševno oštećeno i socijalno zapušteno dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i skrb.
Djeca su dužna brinuti se za stare i nemoćne roditelje.
Država osobitu skrb posvećuje maloljetnicima bez roditelja i onima za koje se ne brinu roditelji.
Članak 57.
Slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba.
Posebnu skrb država posvećuje zaštiti invalidnih osoba i njihovu uključivanju u društveni život.
Ne može se zabraniti primanje humanitarne pomoći iz inozemstva.


Da li vam je ovo poznato ?

Vidi se da mi je svega dosta. A i ura je takva .... odoh pre

[Dajina]

Naši troškovi su isto ogromni,a primanja mala, dobro imamo donacije jer inače kako bi?
Evo ja sam majka koja koristim bolovanje ili status njegovatelja do njegove 8 god. D. sada ima 5 god. Jednostavno ga nisam imala gdje ostaviti, naš nijedan vrtić ga nije primio..... jer oni nisu stručnjaci za ADHD. Za sve terapije se moraš boriti ili plaćati sam, odgovor poput, PA GOSPOĐO MOZAK MU JE OŠTEĆEN ON JE KO BILJKA..... previše....
I da nisam uvijek imala internet tako da sam nosila knjige iz knjižnice i čitala učila...... Mi umjesto osobnog asistenta imamo volontera a ja sam s njim zadovoljna, divan mladić, i moj D. ga obožava.
Pošto je fizioterapeut napisao da je D. prohodao i da mu nisu NEOPHODNA kolica ni to nismo mogli dobiti, kupili smo plovna invalidska za 1300 kn. platili u 3 rate.....
E sada možda ovo ne spada ovdje ali mene zanima ne bili bilo lakše da otpočetka nam dadu kvalitetne terapije i ne bili puno veći napredak bio za našu djecu, nego kad se ti vučeš pa čak i do 18 mj. žaleći se i moljakajući.... i tako dijete izgubi 18 prvih mj.?

[suzaks]

Ja-mama napisa

E sada možda ovo ne spada ovdje ali mene zanima ne bili bilo lakše da otpočetka nam dadu kvalitetne terapije i ne bili puno veći napredak bio za našu djecu, nego kad se ti vučeš pa čak i do 18 mj. žaleći se i moljakajući.... i tako dijete izgubi 18 prvih mj.?

Pa , ne znamo zašto....nitko od nas ne zna...
Hvala bogu, da postoji nada, kao što je Irena napisala, da pionirskim radom odškrineš neka mala vrata....
Nama se često dešavalo, da ih otvoriš, i onda poslije tebe opet budu zatvorena!
Jer , nekak imam osjećaj , da svaki roditelj i dijete s poteškoćama, prolazi svoju OSOBNU kalvariju od početka, od nule...
Da li je to zato što je svaka teškoća specifična i nema gotovo iste kliničke slike - ne znam...
Ali sve mi se čini da je do države - i svih komponenti , u koje god takneš, funkcioniraju ko raštimani orkestar!
Lako je kad nije stvar živog bića, njegove bolesti, vremena koje te tjera....
Dijete nije papir, nije nečiji administrativni spis, magistarski rad, mogućnost studije, mogućnost lova u mutnom!

Nekako bi se trebalo zakonski goniti prekršitelje zakona - različitost i integracija su dio plana za EU....
Al ne može to biti samo floskula na papiru! Ako ti ja-mama ne možeš upisati svoje dijete u vrtić,
ako ja ne mogu s djetetom u kolicima u vlak ili autobus, ako mama studentica sa djetetom s poteškoćama NEMA pravo na socijalnu zaštitu države, ako se nekom ne da prilagodit školski program jer lakše bi dijete bilo separirat u posebnu ustanovu, ako takvih milijon različitih uvjeta nije zadovoljeno - MOŽEMO li se obratit nekom jačem sudu za ljudska prava?
Nadice, da putem udruga, vi imate razrađene finese, ali s udrugama kod nas je selo veselo! Ne znam ko više lovi u mutnom - udruge ili gradska vlast? Možemo peticijski , na nekom državnom niovou? Ili putem pravobraniteljice? Ne znam!

[suzaks]

ja-mama napisa

jer oni nisu stručnjaci za ADHD. Za sve terapije se moraš boriti ili plaćati sam, odgovor poput, PA GOSPOĐO MOZAK MU JE OŠTEĆEN ON JE KO BILJKA..... previše....

Prestrašno!
Vidjela sam da je Nadica stavila onaj izvještaj pravobraniteljice! Ima li kakva mogućnost da se te ustanove krivično gone i da jednostavno moraju upisati dijete, i da to odradi netko drugi (pravobraniteljski ured) a da to ne zahvaća energiju i angažman roditelja?

[nadicab]

od kuda nam novaca?
Nemam ušteđevinu, imam minuse na tekućem. Plaćam kamate banci
Starija djeca primaju najmanji mogući džeparac (gimnazijalac 80 kn, a brucošica 200 kn s čime si plaća prehranu na faksu). Ona je na maturalac išla s 150 € u džepu - znaju da nemamo novaca (za njih) jer sve ide na Denisa. Frizerka me skoro uvlači u frizeraj jer mi je šteta davati novac na frizuru; uvijek mi više odreže šiške jer zna da ću joj opet doći za pola godine. Djeci kupujem u outletu i na sniženju.
Dosta toga "užicam" moljakajući okolo donacije - uopće to ne volim i nije ugodno dokazivati npr. da botox neću ubrizgati sebi u bore, nego u djetetove noge (nakon takvog razgovora sam plakala od nemoći i poniženja).
Imam još 2 kredita
U takvoj situaciji, mogućnost da mi smanje plaću mi je grozna
A u cijeloj priči smo mm i ja magistri znanosti i očekivat je da imamo pristojna primanja, da možemo ići na putovanja, večere, izlaske ... možda bi i mogli da nema tih ogromnih troškova

[suzaks]

Lulamae i Danijela - hebeni životni uvjeti
Jel postoji ikakva pravna mogućnost da se ta opcija drugačija ( kao i samohran roditelj, kao i roditelj više djece s poteškoćama i još neka) uvedu možda kao socijalna kategorija?
Naime, od prvog dana sam sumnjala u dobre namjere uvođenja SRVa! Jedini smisao je bio da se skine sa socijalne kategorije jer je onda podložno promjenama (kao što novi prijedlozi dokazuju) zakona....Socijalne kategorije je najteže mijenjat!

[Lidija]

Neki dan je kod nas u udruzi bila studentica psihologije koja je za svoj diplomski provodila anketu s roditeljima djece s pp po pitanju osobnog zadovoljstva. Upitnik je australski i sve tako nesto.

Moje odgovaranje na pitanje -

da li ste zadovoljni svojim zivotnim standardom?

Naravno radi se o subjektivnoj ocjeni od 1 do 10 gdje je 5 nit jesam nit nisam, 10 potpuno sam zadovoljna

I sad meni kroz glavu idu misli
- pa zadovoljna sam, sta ja znam cca - 7 ili 8
- ali kako bismo sa svojim kvalifikacijama, radom, odnosom prema radu, muz i ja zapravo trebali zivjeti u smislu standarda - uf pa i nisam bas zadovoljna - 3 ili 4
- kraj mene sjedi visokoobrazovana samohrana mama bez posla i djetetom koja jedva spaja kraj s krajem ali doslovce - pogledam nju - i zakljucim - moja ocjena je - 10

Objektivno ? Subjektivno ?

[Lidija]

Socijalne kategorije je najteže mijenjat!

Ja bih vrlo rado izasla iz svih socijalnih kategorija. Samo da postoji mreza podrske.

[Lidija]

Nama se često dešavalo, da ih otvoriš, i onda poslije tebe opet budu zatvorena!

Amnezija je karakteristicna. Koliko je vas bilo onih koje ste se PRVE neceg sjetile, koje ste PRVE nesto trazile, ali VI STE PRVI slučaj .........
Ma mos mislit .....

[suzaks]

Lidija napisa

Upitnik je australski

Oprosti , ne mogu odoljet

[Lidija]

Pa gle i i je prikladno

[Dajina]

od kuda nam novaca?
Nemam ušteđevinu, imam minuse na tekućem. Plaćam kamate banci
Starija djeca primaju najmanji mogući džeparac (gimnazijalac 80 kn, a brucošica 200 kn s čime si plaća prehranu na faksu). Ona je na maturalac išla s 150 € u džepu - znaju da nemamo novaca (za njih) jer sve ide na Denisa. Frizerka me skoro uvlači u frizeraj jer mi je šteta davati novac na frizuru; uvijek mi više odreže šiške jer zna da ću joj opet doći za pola godine. Djeci kupujem u outletu i na sniženju.
Dosta toga "užicam" moljakajući okolo donacije - uopće to ne volim i nije ugodno dokazivati npr. da botox neću ubrizgati sebi u bore, nego u djetetove noge (nakon takvog razgovora sam plakala od nemoći i poniženja).
Imam još 2 kredita
U takvoj situaciji, mogućnost da mi smanje plaću mi je grozna
A u cijeloj priči smo mm i ja magistri znanosti i očekivat je da imamo pristojna primanja, da možemo ići na putovanja, večere, izlaske ... možda bi i mogli da nema tih ogromnih troškova

Joj draga samo hrabro,glavno da se volite...
A za naše troškove nebi bila dovoljna plaća niti od 25000 kn mjesečno.... a i najbolji radnik u našoj državi nema toliko..... to što se podrazumijeva, daleko je od stvarnosti.

Dosta toga "užicam" moljakajući okolo donacije - uopće to ne volim i nije ugodno dokazivati npr. da botox neću ubrizgati sebi u bore, nego u djetetove noge (nakon takvog razgovora sam plakala od nemoći i poniženja).

A poniženja će uvijek biti, ja onda pogledam mog anđela sjetim se odakle smo krenuli i gle dokle dogurali...... obrišem suze i kažem ISPLATI se nakraju ćemo izaći ko pobjednici.....

[alexandra]

nas su financijski tukle prve tri godine, ja sam imala najmanju moguću rodiljnu naknadu, a mm je uhodavao firmu i bili smo podstanari. posuđivali su nam frendovi, poklanjali rođaci, a kad više nije bilo, onda su njegovi starci prodali vikendicu, a moja stara garsonjeru. to je bila kao njihova sigurnost za starost, al eto, ošlo na njeno hodanje. dizali smo kredite i tako. a daljnje godine idu ovako - u zadnjih 11 godina mislim da smo bili vani na večeri-izlasku jedno 5 puta, frizeru idem jednom godišnje, kozmetičarki nijednom, nikad nisam imala uređene i zgelirane nokte , ne putujemo, ne kupujemo novine, knjige (osim onih vezanih uz kojekakve njene poremećaje), ne idemo u kino, kazalište, da skratim ne idemo nigdje osim na more, na koje ne bi mogli ići da njegovi starci nemaju dole kuću.

jedina investicija u koju smo išli je bila kupnja stana, a rata kredita je točno moja cijela plaća. i ta država koja me zaštitila kod poslodavca da mi u plaću ne dira, sad istu tu naknadu misli smanjiti. e pa o svačem sam sanjala, i da će me šutat po frimi i da će firma propast i da će ko zna šta biti, ali ovo svakako nisam.

[mamashnita od noje]

jos sam nesto htjela dodati. alex je spomenula diskriminaciju i zaista je rijec o diskriminaciji.
kao prvo, diskriminiraju nasu djecu koja bi morala imati potpuno jednake zivotne uvjete kao i djeca bez poteskoca, a limitiranjem naknada to nece imati jer ce obitelj imati manje novca i samim time djeca ce imati manje mogucnosti za kvalitetne terapije, asistente, pomagala... znaci, da imam dijete bez poteskoca i radim puno radno vrijeme imala bih punu placu koja bi mi, u tom slucaju, odlazila na druge, manje vazne stvari, nego sto mi odlazi sada.
SRV nije privilegija, nego potreba i nisam si ga ja omogucila svojom zeljom, nego lijecnicka komisija na osnovu med. dokumentacije, dakle djetetovih stvarnih potreba.
o tome kako smo diskriminirani vec time sto nam drzava na naknadu ne uplacuje doprinose necu uopce pisati

ma je l' imamo mi tu stofa za ustavnu tuzbu?

[Lidija]

Stofa ima, samo kad zakon izadje, a onda ......... Zahtjev z apreispitivanje ustavnosti članka jednog drugog zakona sjedi na Ustavnom sudu vec dvije godine i tko zna koliko ce jos (koji je poslala nasa Udruga) ..... treba prezivjet s neizvjesnim ishodom.
Zato je bolje sprijeciti, ako se moze ....

[mamashnita od noje]

ma naravno lidija, nije u pitanju. ali koristiti i to kao argument. unaprijed. sada. zaprijetiti sudom za ljudska prava u strasbourgu.

[Daisy]

zaprijetiti sudom za ljudska prava u strasbourgu.

Potpisujem.

[Plava]

No, argumentacije radi - pitanja za raspravu-
- da li je dopust i/ili SRV izbor, ono stvarni izbor obitelji ?
- da li stimulirati ili destimulirati ostajanje/ulazak roditelja na trziste rada ? (ili stimulirati ovisnost o naknadama drzave)
- koliko vam znaci raditi ?
- koliko niske naknade utjecu ne samo na trenutni standard vec i na buducnost ovih obitelji i djece s težim smetnjama (mirovine, obiteljske mirovine nase djece koja nece imati radnu sposobnost (sto je razlicito od poslovne)
- kako ce se zaposliti ili s kojom kompetencijom vratiti na posao osoba ( obicno majka) koja 8 godina provede van rada

1. SRV je kod mene MORAŠ...nisam imala izbora...
2. mislim da bi trebalo stimulirati ulazak roditelja na tržište rada ali na način da nam omoguće ustanove koje bi mogle pružiti kvalitetnu i stvarnu rehabilitaciju i njegu i brigu za našu djecu kako bi ona napredovala a ne nazadovala i kako bi mi bili mirni da tamo dobivaju ono što im treba i da mi nebi imali potrebu tražiti privatne terapeute i ustanove koje moramo puno plaćati...
3.meni raditi znači puno...lijepo je otići od kuće, biti među ljudima, osjećati se korisnim i naravno zarađivati...ali sa druge strane SADA kada sam majka djeteta sa teškoćama taj rad mi je donesao dodatni stres (kojeg već ionako imam poprilično) ništa ne stižem, ne stignem u 4 sata na posao i sa posla i po dijete, vozim se ko luđak po gradu i to uglavnom plačući jer nemam pomoć neke bake ili tete servisa, ne funkcioniram više niti kao majka svojoj ostaloj djeci a niti kao supruga....moja cijela obitelj trpi zbog toga a nikoga oko nas to nije briga...već od prije narušeno moje zdravlja koje sam uspjevala držati lijekovima pod kontrolom sada je ponovno narušeno da mi više niti lijekovi ne pomažu...ponovno sam posegnula za antidepresivima i borim se i grebem doslovno da bi preživjela..
4. niske naknade puno utjeću na cijelu obitelj...roditelji troše gotovo minimlno na sebe a sve što se kupuje kupuje se djeci i troše se ogromni novci na rehabilitaciju djeteeta sa teškoćama...
5.kako će se zaposliti ili vratiti na posao...evo ovako kao ja, a rijetke su one sretnice koje će to bezbolno obaviti...možda ona majka koja ima samo jedno dijete...ali meni sa 3 od kojih je jedno sa teškoćama je to nemoguća misija...
6. troškovi...evo ovako ugrubo oko 10.000,00 kn..logoped, defektolog, fizioterapeut, muzikoterapija, neurofeedback, materijali za rad, privatni pregledi-su rjeđi ali koštaju po pregledu oko 1000-2000 kn...

[mamashnita od noje]

kad su vec zeljni novih zakona i / ili novih izmjena postojecih, nek uzmu lovu tamo gdje treba

http://danas.net.hr/novac/page/2010/07/05/0017006.html

[ptica]

Zanimljivo, tajnik Bošnjaković kaže hotelijeri se bune donošenju zakona, a kada se roditelji djece s poteškoćama i udruge bune na smanjivanje prava i naknada nikome ništa.
Zlo mi je...