Ja to NECU

[swenova mama]

admama mozda jos jedan poll- koliko nas se stvarno pobunilo i zahtijevalo svoja prava, i pri cemu? <i></i>

[mirjana33]

Ja sam se pobunila i energično maknula doktorovu ruku sa mog trbuha kad mi se navalio na trbuh,jer nakon puno pokušaja i tiskanja beba nije htjela van. On je to htio napraviti kad uopće nisam imala trud. A onda sam zapamtila svog boga.U tom najosjetljivijem trenutku kad sam bila uplašena što će biti sa bebom i sa mnom vidjevši da beba ne ide van,on je pogođen mojom reakcijom počeo prodiku: Zašto ste se uopće odlučili imati bebu ako ne želit surađivati, kakvo je to histerično ponašanje...<
>Na kraju mi se ipak navalio na trbuh i naravno, dijete mi se rodilo sa puknutom klavikulom(ključna kost) i podljevom krvi u desnoj bjeloočnici koji se mjesec dana nije povukao.<
>Toliko o :"Ja to neću" <i></i>

[Jasena]

Mislim da je kod nas najveci problem sto nam trudnocu cesto vode ginekolozi koje ne rade u rodilistu, a kod nas (bar u Puli) nema prakse da kod poroda zoves svog ginica da te prati na porod, osim ako ne ides planirano na inducirani i rezerviras box !!!<
>Ono sto ja planiram za drugi put je sjesti s voditeljem rodilista i pokusati dogovoriti s njim ono sto bih ja htjela i u kojoj je mjeri to moguce. Na zalost, to se mogu ja usuditi jer ga znam s neke druge strane, ne vjerujem da bi o tome zelio razgovarati s bilo kojom trudnicom koja zatrazi razgovor s njim (ne mislim d asam ja posebna, ali mislim da me ne bi odbio iz pristojnosti ). <i></i>

[mamaSabina]

za prvi porod mogu samo reci da sam bila relativno preplasena i nisam nista zahtijevala, iako sam kad su svi izasli iz boxa pila vodu i setala, makar su mi za
anili, bilo mi je lakse, ali su svaki put kad su me vidjeli prigovarali...na drugi porod sam dosla sa stavom"ako ne trazis jasno i glasno neces ni dobiti" i sve sam mogla- i piti vodu(male gutljaje, ne bas na litre) i pricati na telefon, i mijenjati polozaje, ali ono glavno ne- opet sam morala lezati i opet su me (babica je priznala-nepotrebno)razrezali.ali i ove sitne stvari smatram malom pobjedom dok se nesto od temelja ne promijeni<
>**********************************************<
>moram se vratiti na temu, jer sam nesto VAZNO ZABORAVILA:<
>kako se Lukas rodio sa samo 2180 g bio je na odjelu s nedonoscadi ali nije bio u inkubatoru.prvi dan mi uopce nisu dali da ga vidim, ja se ostro pobunila, i uspjela sam izboriti da ga vidim svaki dan u 13:00, cak su ga i tata i
aco vidjeli treci dan. ali najvaznije:nitko me nije pitao sto s dojenjem, ja sam svaki dan forsirala to pitanje, zao mi je bilo da ne dojim a da ne pricam kako sam se borila s navalom mlijeka.i treci dan mi dozvole da ga odem dojiti, kad ono sestre me potjerale. i ja na viziti pedijatrijskoj dignem galamu, i zahvaljujuci divnoj pedijatrici izborim se da idem dojiti svaka tri sata k njemu na odjel. oni uopce nisu pomislili na tu mogucnost jer sam bila jedina mama koja je dolazila, sjedila sam na drvenoj stolici idoslovce su mi suze tekle kako me rana bolila.zavidjela sam zenama u sobi koje su to obavljale lezecki. sedmi dan sam jedva usla u auto da idem kuci, a jos dugo nisam mogla normalno hodati. a sestre na odjelu neonatologije su me gledale poprijeko jer sam non stop dolazila i u biti im smetala u ispijanju kava itd...sve su tamo prave vjestice, nemrs vjerovat, bas na tom odjelu osim cetiri divne zene koje su mi kratile vrijeme i hra
ile me...znam da sam rastegla, ali eto,ako se jos koja mama izbori za pravo da bude kraj svoje bebe, neka, oprostit cete mi <i>Edited by: mamaSabina at: 4/30/02 11:25:56 pm<
></i>

[Anajecestoime]

Ja još nisam rodila, ali imam već neke ideje u glavi.<
>Npr. smatram da mi epiduralna neće biti potrebna, tj. uopće je ne želim (ako mogu zube popravljati bez injekcije mogu valjda i roditi - na kraju krajeva, boli mene a ne doktora ).<
>A što se tiće hodanja mama mi je već dala savjet da se nikako nedam spriječiti u tome. I ona je svojedobno prakticirala hodanje (na savjet svoje mame, tj. moje bake ) i puno joj je pomoglo.<
>Nadam se da doktori neće praviti probleme jer trudnoću vodim u ambulanti na SD gdje bih trebala i roditi (možda budem imala sreće da mi dođe baš moj doktor), a svi doktori koje sam tamo upoznala čine mi se prilično razumni. <i>Edited by: Anajecestoime at: 4/30/02 8:04:59 am<
></i>

[Daniela32]

Ja sam svakako pokušala odbiti amnioskopiju par dana pred porod (pred termin), ali je glupi doktor (inače šef odjela) mislio da ja to odbijam zbog straha od boli, i napravio je dok me zapričavao i na kraju rekao: nije bolilo, jel da? Grrrrrrr..... <b><i>What a wonderful World!</i></b><i></i>

[maristella69]

Što bi mi se loše moglo dogoditi ako maknem onaj iritantni priključak za CTG sa sebe i dozvolim si da se malo okrenem i na drugu stranu, možda se i podignem, olakšam si onako kako će mi već vlastiti osjećaj govoriti?!<
><
>Od prošlog poroda u riznicu užasa ulazi i ta potreba da budem zacementirana na jednoj strani zbog tog beskorisnog aparata, te trpim onu ženturaču da me prekorava jer mi je ispao sa trbuha, kao to je zbog djeteta, a satima nitko nije ni bacio pogled na ispisanu listu......<
><
>Hoću li imati snage usprotiviti se?! <i></i>

[adrianovamama2000]

da swmama imas pravo pala sam u nesvjest kad sam vidjela koliko vas je odrjesito a dok sam bila u bolnici nisam slusala takvu pricu. ja kao i cure koje su postale spadam pod one umjerene iako bi rado bila jos hra
ija ali priznajem da nisam<
>Na svom drugom porodu sam uspjela skoro u svemu sto sam htjela ctg sam imala 5 minuta, imala sam loptu nisam rezana, ali klistir sam ipak dobila jer mi je bilo zao cure koja mi ga je trebala napraviti jer bi ona bila kriva. eto ipak mi treba vise hra
osati next time <i></i>

[Anita72]

Spadam u ove umjerene, a tako bi željela da imam više snage i odlučnosti boriti se za ono što mislim da je za mene najbolje!! Btw, sve ovo pričam sad, dakle desetak dana prije poroda, a bojim se da će i to pasti u vodu u rađaoni. <i></i>

[kim]

bas sam si preko vikenda dosta razmisljala o NECU.<
>Prvi porod su mi inducirali nakon sto su primjetili da nesto s Karlom nije OK, da je posteljica jako kalcificirana, namazali su me gelom i probusili vodenjak, cijelo vrijeme sam bila zavezana za krevet jer su mi davali infuziju, pa drip, pa epiduralnu, pa se jos nisam otvarala , a K opet bas i nije bio do
o pa su mi napravili carski. <
>Poslje svega bila sam sretna sto je sve ok, sto su mozda i malo pretjerano
inuli (dr Kos i dr Hafner), ja sam se relativno
zo oporavila, a i karlo je bio ok. Jedina posljedica koja mozda i nema veze sa svim tim je sto se bas i nismo naucili dojiti.<
>I cijeli vikend se pitam da li bi opet tako postupila ili bi rekla necu? Mislim da sam bila previse preplasena i samo sam htjela da se sve do
o svrsi i mislim da bi u takvoj situaciji i opet tako postupila. <i></i>

[† nina i nika]

Ja sam isto dobila jezikovu juhu kad sam se šetala. Ipak me je odmah babica pregledala i vidjela da sam se dovoljno otvorila da mogu roditi. NAkon sat vremena sam rodila. Ipak, sad kad se vratim u taj trenutak sjetim se odmah njezinog glasa kako viče: "Dijete je na zadak, nema šetnje". I stvarno, mislim da je bila u pravu. Onda nisam bila svjesna trenutka i opasnosti da je mogla ispasti pupčana vrpca i da sam mogla ostati bez djeteta. Zato mislim da treba tražiti stvari umjereno. Ipak oni imaju više iskustva. Treba tražiti, ali i objašnjenje zašto, ako je negativan odgovor. Mene su i rezali i nije mi krivo jer mi je draže da je tako nego da se dijete ugušilo zbog toga što je bila zloća pa se nije okrenula kako spada. Bolje i to nego carski. Moj porod je bio opasan, ali zahvaljujući babici i doktorima prošao je
zo i ne prebolno. <i></i>

[radosna mama]

Kad sam bila trudna, nista sto su mi doktori govorili nisam prihvacala zdravo za gotovo, nego sam puno istrazivala i odbijala ono sto nisam smatrala potrebnim. Naravno, nisam tek tako odbacivala doktorske savjete, ali nisam pustala da odlucuju umjesto mene. Znam da sam do
o ucinila jer je sve proslo super. Da sam slusala sve sto su mi doktori govorili, da sam pristala na drip i sl. mislim da bi se sve bilo zakompliciralo. <i></i>

[natasha32]

ja sam na prvi porod otisla s 21 godinu i nisam imala pojma ni o cemu, tako da se ni za sta nisam bunila jer sam mislila da tako treba - dugo sam npr. mislila da je epizotomija nesto sto se rijetko dogadja i da sam bas imala tezak i neuobicajen porod jer dok me nisu izrezali nisam ni znala da to postoji - blazeni internet i mracno doba prije njega , a za drugi se nisam imala puno sta buniti jer sam rodila ovdje (u Dublinu), dakle - tata na porodu, sve te moraju pitati, babica masira medjicu kad sam rekla da me slucajno ne reze (nisam ni pukla), rodila sam u nekakvom sjedecem polozaju , uglavnom nije bio lezeci... tako da samo pruzam podrsku za popravljanje uvjeta kod nas, sto se vise bunite na porodu malo-pomalo ipak se mora ici na bolje...<
><
>moram dodati i da je boravak u bolnici ovdje predivno iskustvo i da smijesak na licu sveg osoblja i tople rijeci stvarno nista ne kostaju... <i></i>

[mirjana33]

E.da.Zaboravila sam reći,makar će te se možda i smijati, ja sam se izborila da mogu ostati u svojim bijelim soknicama.Skinuli su mi ih tek pred početak poroda.<
>Kako je koja sestra dolazila i govorila mi:"Skidajte te sokne", ja sam uvijek lagala:"Ali sestra prije mi je dozvolila da budem u njima".<
>A one su samo slijegale ramenima i niš im nije bilo jasno.Meni je fakat bilo zima za noge, tako da bi valjda nekog ubila da mi ih je skinuo za vrijeme trudova kolko mi je "šljiva" bilo. <
>Živjele bijele soknice!!! <i>Edited by: mirjana33 at: 5/4/02 7:47:29 pm<
></i>

[Mala Bornica]

ja sam pitala da li mogu malo prosetati, jer bi mi to pasalo (nisam prije o tome previse znala), i slatko su mi se sestre nasmijale.<
><
>da li mi netko moze objasniti ili staviti link, zasto ne amnioskopija par dana prije poroda, i zasto ne izazvati radjanje posteljice???? <i></i>

[LidijaKo]

Mene na porodjaju nisu nista pitali, niti su mi sto govorili, a ja ko mali naivni pesek sve poslusala. Nisam imala pojima o nicemu i mislila sam da je bolje da ih slusam, ali drugi puta necu tako. Sigurno necu! <i></i>

[Ingrid007]

mirjana33, ti si žena mog života! mislim, zbog soknica. dugačka je to sad priča i nema veze s ovim topicom, al morala sam ti se javiti! <i></i>

[Marina2001]

Imge ne daj da ti ih skinu ni na porodu molim teeeeeeeeeeee.<
>Glede carapa i ja sam molila da mi ih ostave i skinuli su ih tek kad je porod poceo.S obzirom koliko dugo sam se kupala u plodnoj vodi tijekom te noci i jutra mislim da bi umrla od zime. <i></i>

[Ganesha]

Nisam još rodila (termin je 10. mjesec), ali sam apsolutno za prirodni porod. Nažalost kod nas u bolnicama dobije se tretman kakav se dobije, doktori su takvi kakvi jesu. <
>Svima bih preporučila knjigu Žensko tijelo, ženska mudrost, dio gdje govori i trudnoći, porođaju, majčinstvu, napisala ju je doktorica koja je ginekolog i porodničar. Zaista je odlična knjiga, riješila me nekih dilema, otvorila nove horizonte. Kad bi barem bilo kad nas takvih ginekologa i porodničara.<
> <i></i>

[mamakoki2]

Kako sve to sada jednostavnije zvuči i dapače vrlo logično, međutim kada se sjetim svog prvog poroda i sada me prođu trnci niz leđa. Potpuno otvorena ležim od 3 do 7 spojena na ono odvratno čudovište od aparata, ne smijem se niti pomaknuti, nitko ništa ne pita, naravno niti gleda djetetove otkucaje i jačinu trudova. Ja šutim i trpim, znam mora proći, ali kada?! Bože, kako sam se jadno osjećala. Pa, zar taj trenutak u životu ne bi trebao biti nešto najljepše? Sada kada očekujem drugu bebu mislim da ću drugačije reagirati, bar se nadam, zapravo željela bih. Potrebno je surađivati s babicom i doktorom ali ponekad oni žele olakšati posao sebi, a ne razmišljaju o tome koliko dugo će trajati naš oproravak, kako ćemo se osjećati poslije. Ja nažalost mjesec dana nakon poroda nisam mogla sjediti, a mislim da je moglo proći i bez toga, a da ne govorim da sam krivo zašivena i bojim se da bi mi to moglo utjecati na tijek drugog poroda. <i></i>

[mamakoki2]

Kako sve to sada jednostavnije zvuči i dapače vrlo logično, međutim kada se sjetim svog prvog poroda i sada me prođu trnci niz leđa. Potpuno otvorena ležim od 3 do 7 spojena na ono odvratno čudovište od aparata, ne smijem se niti pomaknuti, nitko ništa ne pita, naravno niti gleda djetetove otkucaje i jačinu trudova. Ja šutim i trpim, znam mora proći, ali kada?! Bože, kako sam se jadno osjećala. Pa, zar taj trenutak u životu ne bi trebao biti nešto najljepše? Sada kada očekujem drugu bebu mislim da ću drugačije reagirati, bar se nadam, zapravo željela bih. Potrebno je surađivati s babicom i doktorom ali ponekad oni žele olakšati posao sebi, a ne razmišljaju o tome koliko dugo će trajati naš oproravak, kako ćemo se osjećati poslije. Ja nažalost mjesec dana nakon poroda nisam mogla sjediti, a mislim da je moglo proći i bez toga, a da ne govorim da sam krivo zašivena i bojim se da bi mi to moglo utjecati na tijek drugog poroda. <i></i>

[Karla1976]

Zasto se ne smije kretati i šta nas to sprečava tamo, taj CTG? Zar se to stvarno mora non stop držati na trbuhu i jeli on jedini koji te ograničava da se krećeš i okrećeš ako je sve ostalo uredu i u granicama normale (tj, npr. da ne primaš infuziju i slično). <
>Ja bi se rado kretala i s malo manje tog Ctg ako me on već sprečava, ali da li sam loša i neodgovorna mama ako pitam da mi to skinu?????? <i></i>

[Sandra30]

Nisi ali ce ti oni tamo vjerojatno dati takav dojam. <i></i>

[Karla1976]

GRRRR..... Već oštrim zube. <i></i>

[folne]

Ista stvar ko i s mnogim ma mama. Nisam išla na tečaj, ali nisam bila niti needucirana. Prvi puta stvarno ne znaš šta očekivati bez obzira na sve što si proučio, a i slušaš priče i ovakve i onakve... Npr. prije poroda sam rekla nek mi se ko proba navaliti na trbuh zviznut ću ga nogom (kolegici su doslovce od pritiska popucala crijeva, beba je srećom bila O.K., ali njoj su morali spašavati život, a da ne kažem o kasnijim operacijama da to srede, da bi živjela koliko-toliko normalno). Babica mi se naravno navalila i još sam joj rekla hvala, jer sam bila polumrtva. Šetala sam koliko sam htjela (SD), a bome i pila i mokrila, jer me nitko nije ni bendao. Sestra i dr. su se natezali oko CTG-a, jedan stavljao, drugi skidao, ali kad mi je pukao film, sama sam ga skinula i otišla na WC. Što se tiče sokni nitko ih nije ni primjetio...<
>Nadam se da će drugi porod biti lakši, jer ću onda moći i štogod tražiti, ali ako bude kao prvi (ili nedaj Bože teži) bojim se da ću opet biti u stanju totalnog šoka i da ću pristati na sve samo da konačno rodim. <i></i>

[Karla1976]

Ja isto sama sebi govorim da neću da mi iko liježe po stomaku (sestri mi je doktor se baco na stomak, pritom psovo i svakako se izražavo, tako da joj je to bio horor, i na kraju je morala na vakum), ali što ti kažeš, u onom trenutku (pretpostavljam, ne znam, prva trudnoća!), samo slušaš šta ti govore nadajući se da znaju najbolje (a nije baš tako u svim slučajevima, nek doktori oproste!), pa zato najčešće i šutimo jer nismo u mogučnosti da biramo kad se radi sve u malo vremena, a samo u glavi ti je živa i zdrava beba. <
>Ja se ipak nadam da mi niko neće dirati stomak! (A malo mi je blesasto prije nego što sve počne reći nemojte mi na stomak!, a stvarno možda baš bude potreba - mada ne vidim tu neke potrebe) Ali zato, ja vodim svog muža, da mi bude glasnogovornik! <b>"Zaželi i ostvarit će ti se!"</b> <i></i>

[Andrea3]

E baš si me podsjetila s tim čarapama! Prvi porod /Vinogradska/, ja bosa, ne da sam se smrzla, nego sam htjela poludit kak su mi bile hladne noge. A zapravo se ne sjećam zakaj sam čarape uopće skinula i je li to netko od mene tražio. Drugi porod /Sveti duh/, samo godinu i pol kasnije, tak da sam si to smrzavanje do
o zapamtila i pripremila bež čarapice s rojžicama, baš su mi bile krasne, iz Austrije I nitko nije tražio da ih skinem pa predmnijevam da ili nitko nije primijetio da ih imam /hm, teško, tak su bile krasne / ili su se odonda promijenila pravila pa je to danas za
anjeno . U svakom slučaju, u drugom porodu nije mi bilo zima za noge i preporučila bih svima malo zimogroznijima da ne skidaju čarape. <i></i>

[ninagk]

Ja sam odbila samo drip. Klistir sam rekla da neću u šali, jer to mi nije tako teško padalo, i babica je rekla da može ak ću potpisat. Pretpostavljam da sam rekla da hoću da ni klistir ne bi dobila, ko što mi nisu dali ni drip jer sam vikala da potpisujem da ga neću na svoju odgovornost (a niš nisam morala potpisati). Žao mi je jedino laktarenja i rezanja - u sred truda doktor mi je sjeo na trbuh i tad su me recnili - ja nisam bila ni svjesna šta mi se sprema - da jesam, mislim da bih se uspjela izboriti za porod bez toga. Ma šteta da se mi uopće moramo BORITI za normalan porod. <i></i>

[Karla1976]

Baš si to fino rekla , žalosno da se moramo boriti za nešto normalno! <b>"Zaželi i ostvarit će ti se!"</b> <i></i>

[Sandra30]

Vidis vraga, jos cura zna cijeniti carapice na porodu, ne samo ja <i></i>