Ja se držim sljedećeg:
jedne stare: osnove se stječu do treće, posli je kasno. Da se razumijemo, znam da stalno ulaze u nove faze, ali to njima i meni nije opravdanje.
ako sad ne mogu svojim djetetom ovladat, kako ću tek posli
dijete se rodi ko prazna ploča, barem dok ne krene u vrtić kad dođe pod utjecaj drugih, njegovo ponašanje je isključivo moja odgovornost. Ja se svađam sa mm-om, mamom, svekrvom, susjedom, ma sa cijelim svijetom ako treba, ali barem za sad smatram da smo mi roditelji jedini i isključivi krivci za ponašanje svog djeteta, pa bilo ono dobro ili loše.
Prijateljica mi je nedavno dala zlata vrijedan savjet: bij bitke koje su stvarno važne i tu ustraj.
Nemojte me krivo razumjeti, i u nas ima problema, kriza, šiza.... ali nema šanse da to ide u nedogled. MM to rješava brzo i jasno, ja sam sklona malo više objašnjavat. Njegova je tehnika učinkovitija, od njega učim i sad mi je puno lakše, manje se nerviram i imam prostora i za uživanje s djetetom. Ne držimo mi vojnički režim, naše dijete (jer mlađa je još presitna i ne pruža nikakav otpor) je maženo i paženo, ima sve šta joj treba, nekad mislim i previše, mnogi pa i naši roditelji misle da je previše mazimo (jer smo kod njih 7 dana u godini i normalno da pustim dijete da se izguštira kod bake i djeda). Ali kad dođu kod nas u svakodnevni život onda skuže da je totalno obrnuto.
Svaku večer pruža otpor za pranje zuba, teško joj je, bole je noge (zar mi nećeš pomoć kad vidiš da me toliko noge bole da plačem - emocionalne ucjene su sve češće, a tek joj je 4,5), ne zna di joj je roba, ne može spavat jer joj fali tata... ne vičem je, ali ne popuštam i gotovo. Ako iti malo popustim, sutra slušam: kako sam sinoć smila? Ma ne da mi se to slušat i gotovo.
Neko je nedavno reko da pravi idiota od svog diteta, ja se uvik kad mi dođe da popustim sjetim one priče o lopovu kojeg su trebali kaznit vješanjem radi krađe. Došla mu je mama i plače nad njegovom sudbinom a on se sagnuo i odgrizao joj uho i reko: evo ti, jer ti si kriva šta će mene objesit.
MM od nedavno puno izbiva zbog posla, nekad i po dva tri tjedna u komadu. Sama sam doma po cijele dane s njih dvije, nemam rodbine blizu, sve je na meni, ja sam im i mama i tata i rodbina. Ja MORAM imat situaciju pod kontrolom. Svi me pitaju kako uspijevam, moram, eto kako
Evo večeras se vuče za spremanje u krevet, lipo sam je upozorila seka će se probudit, morat ću ić dojit i nećemo se stić pomazit. Tako je i bilo. I bilo joj je žao. Ok, došla sam je posli pomazit, je ne treba bit extreman, ali je posljedicu ipak osjetila. Sutra ću joj samo napomenit šta je sinoć bilo. Odma se ubrza.
Mi ne ponavljamo sto puta, to kod nas ne valja ništa. Kažem jednom i pitam jedi me čula? To pitanje ponavljam. Ako kaže da nije onda ponovim opet šta tražim od nje. Opet pitam jesi sad čula? Aha. Ok, onda znaš šta trebaš. Ako počne gunđat odma joj kažem, rekla sam ti i više ne ponavljam. Ako opet neće počnem brojat 1,2,3, istog trena se diže. Zna šta slijedi ako dođem na tri.
Ali to je samo za onih par stvari kako je neko spomenuo. Pranje zubi, presvuć se ujutro i navečer i pranje ruku kad se dođe izvana.
Sad pokušavam uvest da stavi rajf na kosu prije jela. Sama se neće sjetit nema šanse, ne ponavljam više, sama vidi kako je grubo kad se kosa uprlja pa je posli čupa dok se češlja.
Ja tako objašnjavam, drekom ništa ne uspijevam, podsjeća me na mene, dok se sam uu nešto ne uvjerim nema šanse da povjerujem ili poslušam
Meni je trebalo 4 godine da dođem do ove faze... A kažu da sad počinje mini pubertet, i meni se čini da upravo ulazimo u njega
i 
