iliti žalopojka o dojenju:<
><
>Moje prvo zlato dojila sam 16 mjeseci, sve do druge trudnoće koja je počela krvarenjem pa sam morala prestati, na žalost i mene i moje malene. 16 mjeseci dojenja bez problema, bez ragada, bez bolova, jednom rječju: savršeno.<
>Onda sam se cijelu trudnoću tješila da će moje hranilice u
zo ponovno biti u funkciji, jedva sam čekala.<
>I nakon dugog čekanja, bebač je stigao. Sekcijom. Dobila sam ga treći (!!!) dan. Ali nema veze, mislim ja, i marljivo masiram prsa, da budu spremna kad mi donesu bebu. Došla beba, krenulo kilavo, ali je krenulo. Nema veze, mislim ja, tu ga dohranjuju, kad dođemo doma sve će doći na svoje. I dalje masiram, bebač si malo popapa, mirno spava. Mlijeko ne teče potocima, ali ga ima.<
>Došli doma, krenulo relativno do
o. Relativno jer se nikako nismo mogli namjestiti, ta malena usta (iako je bebač bio veeeeliki) nikako nisu mogla obuhvatiti
adavicu sa aureolom. Došle ragade, bolilo. Nema veze, mislim ja, to su početne muke, bit će bolje. Prvi mjesec prošao, navečer smo tu i tamo dodali bebimil kad se nismo mogli nahraniti, ništa strašno, prirast na težini bio ok. <
>Drugi mjesec, sisanje od par minuta, sa svake strane, vaganje, prirast 100 grama u 2 tjedna. Više dojiti, dohranjivati. Malac povuče par puta, okrene glavu. Druga strana, opet isto. Drugi položaj, opet isto. Plače. Gladan. Daj bočicu. Plače on, plačem ja. Pa dan ili dva bolje. Pa opet isto. Pa opet plače on, plačem ja. Pa izdajanje. Nije problem u mlijeku, nego u prsima, njemu naprosto ne odgovaraju. Nisam mogla vjerovati, ali tako je. Na koncu smo navukli 3,5 mjeseca kakvog-takvog dojenja, sa puno izdajanja i potocima mojih suza.<
>Nisam mogla vjerovati da nakon što sam kćer dojila 16 mjeseci, sina ne mogu. Ni izdajanje nije pomagalo, mlijeka je bilo sve manje. Usprkos ogromnoj želji i ne manje važno - bezrezervnoj podršci i pomoći MM-a. <
>Ne znam koji su uzroci i razlozi, ima li genetika kakve veze (MM uopće nije htio prsa), sekcija, to što sam malenog dobila tek nakon 3 dana... Ali zbilja više nije išlo. Evo, malac lijepo napreduje i sve je to u redu, navikli smo se na te bočice i sterilizatore i menažeriju... ali nije to - to. Priznajem, frustracija je još u meni. Jesam li učinila baš sve? Još se dan-danas preispitujem...<
><
>Morala sam ovo napisati. Možda sam trebala to staviti na neko drugo mjesto. Ali tu mame znaju kako je teško i tužno kad jednostavno ne ide...<
><
>Od srca vam svima želim da dugo, dugo dojite svoje malene, na beskrajnu radost i zadovoljstvo i vas i vaših beba! Mi sijecanj 2003<
><
>Ma sijecanj 2005<
><
><i></i>



