Obje trudnoce sam prenijela 7 dana, pa sam tako jedva cekala da napokon rodim, da vidim svoje bebice koje su me lupkale i skakljale, i stucale i okretale se vec dulje vrijeme iznutra...
I onda...prvi porod je bio induciran, dr. mi je probusio vodenjak, dobila sam epiduralnu i stvarno je bilo brzo i manje vise bezbolno- U 10 ujutro su mi probusili vodenjak a u 15.55 popodne se rodio FRan. Odmah sam znala da zelim ponovno, da zelim jos jednu bebicu, da zelim ponovno osjetiti bebicu u trbuhu, opet ljubiti mali smotuljak...
Drugi porod mi je bio puno naporniji iako je krace trajao(vodenjak su mi probusili oko 6 ujutro a Nika se rodila u 8.55 ujutro), trudovi su spontano poceli, ali mi nisu dali epiduralnu jer sam bila vec 5cm otvorena pa je sve uzasno bolilo i jako me iscrpilo tako da nisam imala snage za tiskanje kada je trebalo pa su NIkicu prakticki izvukli na silu van pa su joj slomili klavikulu. Oporavak iza drugog poroda je bio dugotrajniji i uzano me bolilo svih 6 tjedana iza poroda jer mi je puknuo cerviks pa je uzasno bolilo kada je to iznutra zacjeljivalo. Tada sam rekla: e to je to...nemrem ja to vise. Ipak su tu i godine-Niku sam rodila sa 33 godine i vec mi je bilo napornije u trudnoci nego sa Franom kojeg sam rodila sa 31.
A sada? Uhvatim se kako ponekad razmisljam kako bi divno bilo opet da sam trudna, osjetiti bebicu opet u trbuhu, pa se sjetim onog blazenstva nakon samog poroda kada lezim u sobi i euforicno isekujem da mi donesu bebicu, pa se sjetim onih sitnih minijaturnih prstica, one malecne glavice....A onda se lupim po glavi pa si velim..A 25 kila koje si dobila u svakoj trudnoci, a tvojih 36 godina, sta ako nesto krene po zlu, pa od kud mi energije za sve jos jednom....Pa se skuliram! I sigurno znam jednu stvar-da sam mladja , da sam rodila ranije, u dvadesetim, 100% bi isla i na trece...ali ovako, koliko god me srce vuce, mozak i fizicki umor vele --ipak sada stani tu di jesi, take a deep breath i cuvaj ovo malo energije sto ti je preostalo za ovo dvoje malih slatih hahara, trebat ce ti!