Sada je: 22 srp 2026, 09:11.

SPAVANJE SA DJETETOM

Pratite generaciju svojih mališana, družite se, razmjenjujte iskustva, mišljenja i dijelite sve ono lijepo i manje lijepo što donosi život s djecom!

Moderatori/ce: latica, snowwhite

PostPostao/la ira105 » 23 srp 2007, 02:12

Moja Lana je spavala u kindi prvih pet mjeseci, nakon toga s nama. Od prije par mjeseci MM je zbog nemirnosti presao na drugi krevet, a Lanči je ostala spavt sa menom, jer jednom tokom noći obično oko pet ujutro si malo pocika-. Dok popodne kad spava spava sama. Pa sada.. :3srca
15.5.1992. Marko
12.1.2005. Lana
Avatar
ira105
Samo sam naišla
Samo sam naišla
 
Postovi: 20
Pridružen/a: 22 ožu 2007, 03:03
Lokacija: BJELOVAR-ZAGREB-PUNAT

PostPostao/la Ninči » 23 srp 2007, 12:14

Meni neke stvari nisu jasne :dunno Zar nije dijete sigurnije u svom krevetiću? :conf Mislim, hajde još da mama dobije neki instinkt pa se ne mrda dok spava, ali i mama i otac :conf Ili ste svi tako mirni spavači? :conf
A i kako možete biti intimne sa svojim muževima dok je dijete u istoj sobi? :shock: Ili vas je strast potpuno prošla? :conf Mislim, mi imamo psa, pa kada legne na pod u našoj sobi, a mi se hoćemo maziti, prvo njega izbacimo van pa onda prionemo na posao :dunno Ne znam, ali ja ne bih mogla biti mirna i opuštena da znam da je beba tu i da se svaki tren može probuditi....pogotovo beba starija od godinu dana. A iz udobnosti moje sobe me nitko ne bi mogao istjerati :roll:

Sestra i zet MM-a imaju dvoje djece i svatko od njih spava u svojoj sobi otkad su se rodili. Nikad nije bilo nikakvih problema :dunno

Mislim da samo treba biti uporan jer kad bismo im dopuštali da dobiju sve što zažele čim zaplaču, ne znam gdje bi ovaj svijet završio :dunno
Avatar
Ninči
Samo sam naišla
Samo sam naišla
 
Postovi: 77
Pridružen/a: 04 sij 2007, 05:45
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la mama i ema » 23 srp 2007, 13:46

Mislim da samo treba biti uporan jer kad bismo im dopuštali da dobiju sve što zažele čim zaplaču, ne znam gdje bi ovaj svijet završio


Mislim da nisi u pravu, ako se dijete probudi nocu i place, onda to nije njegov hir, nesto ga je vjerovatno probudilo, ili neki zvuk, ili ruzan san, ili neka bol, i ako je takav isprepadan jos i sam, pa je jos mrak, ajoj....

Ema u principu spava u svom kreveticu ali cesto se probudi placuc, nekad joj samo treba dati dudu, nekad trazi piti, nekad je samo pogladim po kosi, ako je neutjesna onda je uzmem k sebi i vrlo brzo se umiri.
mama i ema
Povremeno i pišem
Povremeno i pišem
 
Postovi: 350
Pridružen/a: 05 svi 2005, 10:48

PostPostao/la Marin » 23 srp 2007, 14:18

Mislim da samo treba biti uporan jer kad bismo im dopuštali da dobiju sve što zažele čim zaplaču, ne znam gdje bi ovaj svijet završio

Ovo mi je strašno i pomisliti :shock: . S ovom tvrdnjom se nikako ne mogu složiti. Mislim da treba odgovoriti na djetetov plač, napokon oni ne plaču jer nas žele maltretirati - oni plaču jer su usamljeni, uplašeni, bolesni...nikako jer su razmaženi.
Od prvog dana pokušavam odgovoriti sinu nježno i uvijek na njegov plač ili strah. Smatram da jedino na takav način može odrasti u samopouzdanu osobu svjesnu svojih strahova, ali i samosvjesnu osobu koja se može suočiti sa svojim strahovima ne bojeći se podijeliti ih sa drugima.
Nikada nisam imala problem sa spavanjem, kad je bolestan spava s nama, kad nešto ružno sanja uvijek ga utješim i ako vidim da je jako uplašen opet spava s nama...U "normalnim" noćima spava u svom krevetiću i ne budi se. Pročitamo priču, pomazimo se (imamo svoje male rituale). I moram reći da na sve to on izvrsno reagira i da nemamo nikakvih problema čak ni kad sam ja na putu, pa me nema danima... U nježnostima smo dosljedni i muž i ja, pa kad mene nema, mmuž sasvm dobro odradi to i sam.
I mogu reći da glede toga imam sretno djete, puno ljubavi, koje svoju ljubav izražava na mnogo načina. Imam dijete koje u svojim roditeljima traži potporu, dok je istovremeno samostalno (koliko je moguće za tu dob) i koje svakodnevno iskazuje i pokazuje ljubav svojim najbližima na tisuće načina.. :3srca
Marin 15.03.05.
Lele 27.10.08.

slikaslika
Avatar
Marin
Asimilirana
Asimilirana
 
Postovi: 2230
Pridružen/a: 27 stu 2006, 14:24
Lokacija: Varaždin

PostPostao/la Krumpirić » 23 srp 2007, 15:08

Ja znam gdje bi završio...svi bi imali više samopouzdanja,bili bi empatični,topli i hrabri.Znali bi da postoje ljudi na koje se mogu osloniti.Vjerovali bi u bezmjernu roditeljsku ljubav.Vjerovali bi da postoji razlog zašto su voljeni,posebni i važni...vjerovali bi da se u životu isplati nešto tražiti i da će ti onaj koji te voli to i pružiti..

naravno da je danas grijeh nad grjesima...jednostavno dati sve od sebe,prepustiti se instiktu i voljeti....jer gdje bi otišo svijet..
Avatar
Krumpirić
Cobra 11
 
Postovi: 11607
Pridružen/a: 17 sij 2005, 22:46

PostPostao/la Marin » 23 srp 2007, 15:16

Krumpirić[b] :up
Nadam se da će sve više biti majki koje će razmišljati na ovakav način.. I da ćemo prestati odgajati djecu kao emocionalne invalide :ne
Marin 15.03.05.
Lele 27.10.08.

slikaslika
Avatar
Marin
Asimilirana
Asimilirana
 
Postovi: 2230
Pridružen/a: 27 stu 2006, 14:24
Lokacija: Varaždin

PostPostao/la JiA » 23 srp 2007, 15:20

I ja sam protiv cry out metode. Nikad nisam mogla slušati da plaču. Mrzila sam to cjelonoćno ustajanje, prešetavanje i smirivanje, ali sam još više mrzila slušati ih da plaču i razmišljati da li im je stvarno nešto, ili im je samo dosadno, ne spava im se.
Pogotovo kad su bili male bebe.
Ni dan danas ne mogu podnijeti da plaču. Ponekad sam smirena i topla, ponekad prozvizdim pa bude svega.
Moj instinkt noćas, kad mi je 6 godišnjak došao u krevet ( jer ga je svrbilo nešto :conf ) natjerao me da istog trena odem u drugu sobu i legnem u njegov prazan krevet.
Ok, kad su bolesni, okej kad se neki period manje viđamo pa se želimo maziti ( onda tatu pošaljemo u drugu sobu a nas 3 "uživamo" ), okej kad ružno sanjaju.... ali brate, nema šanse da je on meni žedan 12 puta tijekom noći, piški mu se 10 puta zaredom, "guraju ga plišanci" pa nema mjesta.... :drink

Moj krevet je MOJ krevet, oni su u njemu dobrodošli gosti, ali samo GOSTI!
Bijah slijep, a sada vidim...
Avatar
JiA
Vjetropir
 
Postovi: 7830
Pridružen/a: 07 tra 2006, 13:02
Lokacija: na štikli

PostPostao/la eli » 23 srp 2007, 15:29

ovo se pretvara u VT :mrgreen:


Mislim da samo treba biti uporan jer kad bismo im dopuštali da dobiju sve što zažele čim zaplaču, ne znam gdje bi ovaj svijet završio

slažem se sa ovim.
sa druge strane ne vidim ništa čudno da djeca do škole spavaju sa roditeljima, ali samo ako i roditeljima to paše. zajedničko spavanje pozitivno utječe na seksualni život - seks se seli iz kreveta sve ostale dijelove stana. ;-)



Ja znam gdje bi završio...svi bi imali više samopouzdanja,bili bi empatični,topli i hrabri.Znali bi da postoje ljudi na koje se mogu osloniti.Vjerovali bi u bezmjernu roditeljsku ljubav.Vjerovali bi da postoji razlog zašto su voljeni,posebni i važni...vjerovali bi da se u životu isplati nešto tražiti i da će ti onaj koji te voli to i pružiti..

ne znam kakve veze ima povjerenje u roditelje i samopouzdanje sa zajedničkim spavanjem. samopouzdanje i povjerenje se grade na jako puno različitih polja i spavanje nema velike veze sa time. o empatiji i da ne govorimo. moje dijete prima jako puno ljubavi, puno se igramo skupa, puno toga joj udovoljavam, a i popuštam... rezultat toga nije veća empatičnost, već veća egocentričnost. :dunno ajde, bar je puna samopouzdanja.
eli
Sveta krava
 
Postovi: 8339
Pridružen/a: 30 ožu 2002, 12:57

PostPostao/la JiA » 23 srp 2007, 15:35

ne vidim ništa čudno da djeca do škole spavaju sa roditeljima, ali samo ako i roditeljima to paše


Slažem se.
Bijah slijep, a sada vidim...
Avatar
JiA
Vjetropir
 
Postovi: 7830
Pridružen/a: 07 tra 2006, 13:02
Lokacija: na štikli

PostPostao/la mamashnita od noje » 23 srp 2007, 15:42

od prvog je dana spavao sam u svom kinderbetu koji je bio u nasoj spavacoj sobi. nocu bi se budio za klopanje i nakon sto bi se najeo ja bih ga spustila u njegov kinderbet, a on bi nastavio spavati.

pa je s nepuna tri mjeseca poceo prespavljivati noc, bez budjenja. sam u svom kreveticu.

pa je rastao i postajao sve vise svjestan svijeta oko sebe. ali je i dalje uredno spavao u svom kreveticu.
moram dodati kako ga nikada, ama bas nikada nismo uspavljivali. ne zato sto bismo se oglusili na njegov plac vec zato sto dijete nikada nije plakalo kada bismo ga budnog navecer stavili leci. pusa za laku noc i spavanje.

i tako smo ga, kada je imao nekih 15 mjeseci, odlucili preseliti u njegovu vlastitu sobu. zaspivao je sam, prespavljivao je noc... nije bilo razloga da ne pokusamo.

prvo vrijeme je sve bilo ok. pusa za laku noc i prespavljivanje do jutra. tu i tamo bi se ponekad probudio, ali nakon ljuljuskanja i smirivanja ubrzo bi zaspao.
onda je poceo sve cesce plakati i nista ga ne bi smirilo, a ja bih ga, mrtva umorna i po ne znam koji put ispred njegovog kreveta, odlucila odnijeti u nas bracni krevet. i budjenja vise ne bi bilo.

i onda je to postalo pravilo. pusa za laku noc, zaspao bi sam u svojoj sobi, u neko doba noci plac, seljenje k nama u krevet.
pa se s nekih godinu i pol razbolio - viroza. pun nos, kasalj, temperatura. pa mi je bilo lakse staviti ga spavati s nama u krevet u startu jer sam ga ionako po cijele noci bedinala i pazila na njega. pa sam napravila to da vise nije htio niti zaspati sam u svom kreveticu.

sada ima dvije godine (25 mjeseci) i spavanje izgleda ovako:
nakon kupanja rasirimo kauc u dnevnom boravku na kojega se izvalimo svi troje, ili barem on i jedno od nas dvoje. ponekad bude na kaucu solo, ali mora biti na kaucu. tv je upaljen, gori svjetlo u hodniku, mi se muvamo po kuci - vidi nas i nesto pricamo. nakon sto zaspe prenesemo ga u njegov krevetic, u njegovu sobu. obavezno se budi, svaku bozju noc, ali svaku i cendra sve dok ga ne prebacimo k nama u krevet. i nakon toga je uglavnom mir do jutra.

ne vidim tome kraj i voljela bih da spava u svom kreveticu jer bismo se svi troje bolje naspavali. ali ne mogu reci da me to smeta u tolikoj mjeri da bih se ne znam kako trudila da ga odviknem od spavanja s nama. i nadam se kako ce se prije ili kasnije vratiti u svoju sobu. ako ne prije, a onda barem kad se zaljubi u kakvog komada. dakle, pretpostavljam da je pubertet neka krajnja granica. :mrgreen:
srecom, klinci danas ranije sazrijevaju nego sto smo mi. :p
Avatar
mamashnita od noje
Muza
 
Postovi: 16392
Pridružen/a: 10 stu 2005, 14:01

PostPostao/la Marin » 23 srp 2007, 15:55

Ja mogu govoriti samo iz svojeg iskustva, koja na sreću nije loše. Kad se govori o samopouzdanju, jasno da se ono stvara kroz sve aspekte djetetova života, ne kroz spavanje u krevetu s roditeljima. Ovdje smo govorile (mislim da je i Krumpirić to htjela reći) o odgovaranju na djetetovu potrebu kad je tužno, samo, preplašeno, bolesno - a ne direktno o spavanju u krevetu s roditeljima. Napokon, ko što dam i napisala, Marin spava u svom krevetiću. Ali ja sam uvijek odgovarala na njegove potrebe (iako mi se često i nije dalo, bila sam umorna). Moram naglasiti da je Marin tražio piti noću samo u slučajevima kad je bio bolestan. Nikada nismo imali nočna dizanja jer se njemu pije, jede...a i sad kad smo skinuli pelenu još nikada mu se nije pišalo po noći. Ali nama je to nekako došlo samo od sebe :dunno .
Nisam ga uspavljivala kad je bio dojenče, nikada mu nisam davala čajeve preko noći. Sa 5mj starosti prestali smo nočnim dojenjem... Malo-pomalo kako je njemu odgovaralo radili smo sve veće prekretnice u njeovu životu. Od nočnog dojenja, preko prestanka sisanja, sjedenja, puzanja, hodanja,dude, pelene....sve kad je bio spreman.
I nikada to ne bih promijenila i sigurno ću isti postupak primijeniti i sa sljedećima koji će (ako Bog da) doći.
A i potpisujem sljedeću tvrdnju:
zajedničko spavanje pozitivno utječe na seksualni život - seks se seli iz kreveta sve ostale dijelove stana.
Marin 15.03.05.
Lele 27.10.08.

slikaslika
Avatar
Marin
Asimilirana
Asimilirana
 
Postovi: 2230
Pridružen/a: 27 stu 2006, 14:24
Lokacija: Varaždin

PostPostao/la JiA » 23 srp 2007, 15:59

o odgovaranju na djetetovu potrebu kad je tužno, samo, preplašeno, bolesno


Ne poznajem niti jednu majku koja se ne trudi odgovoriti na potrebe djeteta ( pogotovo kod tako male djece ) kad je tužno, samo, preplašeno ili bolesno. Niti jednu!
Bijah slijep, a sada vidim...
Avatar
JiA
Vjetropir
 
Postovi: 7830
Pridružen/a: 07 tra 2006, 13:02
Lokacija: na štikli

PostPostao/la eli » 23 srp 2007, 16:05

Ali ja sam uvijek odgovarala na njegove potrebe (iako mi se često i nije dalo, bila sam umorna). Moram naglasiti da je Marin tražio piti noću samo u slučajevima kad je bio bolestan. Nikada nismo imali nočna dizanja jer se njemu pije, jede...a i sad kad smo skinuli pelenu još nikada mu se nije pišalo po noći. Ali nama je to nekako došlo samo od sebe

mnogo toga je stvar sreće, a ne pametne taktike. moja od rođenja spava u svom krevetu, prestala se buditi sa 3 tj, pelene smo skinuli u jednom danu sa 21 mj... a na nekim drugim poljima vodimo bitke.
a spremnost je relativna stvar. moja je počela samostalno jesti kad sam ja odbila da je hranim. često klinci nesvjesno vuku vodu na svoj mlin, a kad ih dovedemo u priliku da budu samostalni, lako se snađu. i nema jedinstvenog recepta kako nagovoriti dijete da samo sa osmjehom legne u svoj krevet i ne zove do jutra.
eli
Sveta krava
 
Postovi: 8339
Pridružen/a: 30 ožu 2002, 12:57

PostPostao/la Marin » 23 srp 2007, 16:06

A kakvo je dijete koje usred noći plače, a nitko ne dolazi zbog upotrebe cry out metode? Ja nažalost znam takve primjere...
Marin 15.03.05.
Lele 27.10.08.

slikaslika
Avatar
Marin
Asimilirana
Asimilirana
 
Postovi: 2230
Pridružen/a: 27 stu 2006, 14:24
Lokacija: Varaždin

PostPostao/la Stefanova_mama » 23 srp 2007, 18:40

JiA je napisao/la:
o odgovaranju na djetetovu potrebu kad je tužno, samo, preplašeno, bolesno


Ne poznajem niti jednu majku koja se ne trudi odgovoriti na potrebe djeteta ( pogotovo kod tako male djece ) kad je tužno, samo, preplašeno ili bolesno. Niti jednu!


Ja poznajem, cak par njih. Uglavnom se tese pricama kako se dete treba osamostaliti ili kako im treba vise privatnosti i da se zaista ne mogu toliko zrtvovati i kako dete sigurno ne place zbog potrebe, nego zbog razmazenosti, dosade...
S. 17.01.2004.
M. 29.08.2007.

Quae volumus, credimus libenter!
Avatar
Stefanova_mama
Roza Luksemburg
 
Postovi: 3989
Pridružen/a: 27 ruj 2006, 14:50
Lokacija: Chardak ni na nebu ni na zemlji

PostPostao/la Ninči » 23 srp 2007, 19:56

Kao prvo, Eli hvala na razumjevanju ;-)

Kao drugo, drage majke, ja nisam govorila o nereagiranju kada dijete plače iz straha, boli, ili bilo čega drugoga na što se naravno treba reagirati....a vidim da ste sve krenule tim putem jer to vama tako paše ;-) Ali kada je dijete naučeno na spavanje u krevetu i (govorim prema pročitanim ispovjedima ovdje ;-) ) čim ga maknete iz vašeg kreveta ono se rasplače, kuka, jauče....to bogme nije ništa drugo nego dobivanje plačem onoga što djete želi, a to je spavanje sa mamom i tatom ;-) A svatko poznaje svoje dijete najbolje....pa vi možete jako dobro znati da li ono plače iz straha ili zato što želi k vama u krevet i ne prihvaća (ne zna) ne kao odgovor....a i ako se dijete boji, može se reagirati drugačije, a ne onako kako vidim da većina vas reagira- vraćanjem djeteta u vašu bračnu postelju. Vjerujem da nemate živaca zabaviti malo dijete, dići se 10 puta ako treba da ga utješite i slično. Puno je lakše uzeti dijete i sve riješiti tako da mu date ono što želi :)
A stvarno ne shvaćam zašto bi moje dijete danas sutra bilo emocionalno nestabilno i šta ja znam kakvo sve ne, ako mu ne dam da plačem dobije ono što želi? Najlakše je djetetu pustiti ono što ono želi pa da ne plače ....ali njemu neće biti ništa od plakanja, niti će biti emocionalni invalid ako ga se pusti da jednom, dva, tri puta otplače svoje i poslije se navikne. Čak štoviše-popuštanjem će postati emocionalni invalid jer danas sutra kada odraste i suoči se sa prvom barijerom koju neće moći tako lako prijeći, njegov će se cijeli svijet srušiti...a da ne pričam o tome da barijeru i problem neće znati premostiti.

Zato, jako mi je glupo bilo pročitati vaše zaključke da danas-sutra moje dijete neće biti sretno i i da će mu nešta faliti i da će biti emocionalno nestabilno zato što mu ne planiram u svemu popuštati. Jer ja vam kažem da će moje dijete biti sretno, a uz njega i ja ;-) I neće mi mast vaditi plakanjem kao što vama vaši vade jer će naučiti da plakanjem ne može postići sve što ono hoće. A i znati ću kad mi dijete plače da plače zato što mu stvarno nešta fali ili ga nešta boli ili ga je strah....a sumnjam da vi vidite razliku pa vjerojatno vam se zna dogoditi da vam izvuče živce pa se izgalamite na njega jer niste od volje i jer vas svaki dan izluđuje plačem, a ono u tom trenu stvarno nešta ozbiljno treba. Ili ste vi sve super mame pa ne daj Bože da priznate da ikada u ičemu griješite? ;)

Eto, ovo se pretvora u jako zanimljivu vruću temu ;-) Ali na vaše uvrede znam i ja odgovoriti istom mjerom ;-)
Avatar
Ninči
Samo sam naišla
Samo sam naišla
 
Postovi: 77
Pridružen/a: 04 sij 2007, 05:45
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la thalia » 23 srp 2007, 22:53

Ajme, Ninči, ja se nikako ne slažem s tvojim stavom :dunno

Možda griješim, ali mene su odgajali tako, kao što si ti napisala. E, ja sam s*ebana na raznim nivoima. Ja se ne znam izborit za sebe. Često mislim da nisam nešto zavrijedila i tome slično. Naravno da sam se upustila u prirodni eksperiment sa sinom i odgajam ga na drukčiji način. I ja baš ne mogu slušati da plače. I zato često ne odem na vecu ili ne jedem dok smo sami, ali kažem, to je moj prirodni eksperiment u koji vjerujem. A u tvoj pristup (instinktivno) ne vjerujem.

Isto tako znam da mi sin spava s nama zato što to voli. Ali se isto tako nadam (nadam, nadam, ommmm, nadammm, ommmm) da ću mu pomalo uspjet objasnit kad će preći u svoj krevetić i sobu.
Doorbells and sleigh bells and schnitzel with noodles
Avatar
thalia
Von Trapp
 
Postovi: 14371
Pridružen/a: 31 sij 2007, 22:58
Lokacija: cicely, alaska

PostPostao/la thalia » 23 srp 2007, 22:54

eli je napisao/la:mnogo toga je stvar sreće, a ne pametne taktike...


potpis velik k'o kuća :mrgreen:
Doorbells and sleigh bells and schnitzel with noodles
Avatar
thalia
Von Trapp
 
Postovi: 14371
Pridružen/a: 31 sij 2007, 22:58
Lokacija: cicely, alaska

PostPostao/la Krumpirić » 24 srp 2007, 00:19

Ja (eto pravo čudo) ne volim kad ovako nešto postane vruća tema...
jer ovo sad više nema veze sa spavanjem i nespavanjem u krevetu s roditeljima nego s nečim skroz drugim,odgojem il dresiranjem,empatijom il treningom,neki ljudi misle da će dijete bit neodgojeno ako mu je povlađivano,ja mislim da će bit samouvjereno i hrabro ako je granica bila tamo gdje su njegove želje opravdane,a ne gdje mi mislimo da je dovoljno.
Želja da budeš uz nekog uz kog si bio 9mj u trbuhu il mjesece il godine na prsima nemože mi bit prirodnija neg je...naša želja da u krevetu budemo sami jer nas boli kičma i jer se neznamo keksat u wcu il dnevnom boravku isto je prirodna....i ok...ALI mišljenje da dijete trebamo odvojit od sebe samo "jer to tako treba biti i jer neću ja njemu povlađivat i jer svijet tako ide u krivom smjeru..."sve mi je samo ne instiktivna i prirodna,puna ljubavi,empatična i iskonsko majčinska :dunno :dunno

onako ontopik...M više ne spava s nama,nekoliko tjedana nakon prestanka dojenja,s nekih 21-22 mj odlučio se preselit u svoj krevetac(do našeg),samoinicijativno,otamo dolazi nama nekad jutrom i kad je bolestan il prestrašen il ružno sanja... :dunno
a nikad mu uplakanom nije uskraćena sva pažnja svijeta,jer probudit se uplakan ne može nikad bit hir...
pa sad....neznam koliko čija teorija drži vodu..možda je kod nas ovo sve samo sretna okolnost,ja i dalje mislim da se ignoriranjem neke potrebe jer mi mislimo da ona nije opravdana nemožemo postić ništa...
i naravno da se malo i premalo ljudi slaže sa mnom...(ne slažu se ni djede i bake mojeg djeteta,npr... :dunno
Avatar
Krumpirić
Cobra 11
 
Postovi: 11607
Pridružen/a: 17 sij 2005, 22:46

PostPostao/la Krumpirić » 24 srp 2007, 00:24

eli,naravno da ne mislim da će dijete bit samopouzdanije,imat povjerenja il nešto slično ako spava s roditeljima,ali mislim da će sigurno bit manje samopouzdano ili imat manje povjerenja ako je takvo da ima potrebu da s njima spava,a ta mu se potreba uporno uskraćuje :dunno
Avatar
Krumpirić
Cobra 11
 
Postovi: 11607
Pridružen/a: 17 sij 2005, 22:46

PostPostao/la Ninči » 24 srp 2007, 02:43

Krumpirić, vidim da opet spominješ ignoriranje djeteta, dresiranje, treniranje :shock: i slične stvari, pa mi molim te reci gdje ti to čitaš u mojim postovima? :conf A da prvo lijepo pročitate post, a onda napišete odgovor?
:roll: Hajde da ti pomognem..... pročitaj ovo:

Ninči je napisao/la:a i ako se dijete boji, može se reagirati drugačije, a ne onako kako vidim da većina vas reagira- vraćanjem djeteta u vašu bračnu postelju.


I ti bi to Thalia mogla pročitati pa mi reci jesi li ti tako odgajana??? Čisto sumnjam da jesi, jer da jesi ne vidim zašto bi reagiranje zamjerala svojim roditeljima hmm

A sad pročitajte o kakvom je ignoriranju riječ.....

Ninči je napisao/la: Vjerujem da nemate živaca zabaviti malo dijete, dići se 10 puta ako treba da ga utješite i slično. Puno je lakše uzeti dijete i sve riješiti tako da mu date ono što želi :)

A sada mi odgovorite je li to pogrešan način po vašem mišljenju i hoće li to uništiti djetetovu budućnost kako vi govorite? :roll: I je li lakše staviti dijete k sebi u krevet nego se potruditi objasniti mu i pokazati da spavanje u drugoj sobi nije uopće loše?

Nitko nije ni spomenuo odgoj djeteta u svemu ovome....ali evo kad si ga ti Krumpirić spomenula da se i ja nadovežem....po tvome mišljenju je odgoj djeteta treniranje, dresiranje i slično? Hmm, onda mi je potpuno jasno zašto smatraš da je najbolje djetetu povlađivati u svemu....jer ne daj Bože kad bi mu rekla ne, Bog bi te kaznio jer dresirati dijete je krajnje okrutno i nimalo majčinski. Da, idem u krajnosti, ali jednako kao što si ti odgoj nazvala dresiranjem i treniranjem. I jednako kao što si optužila majke koje ne povlađuju svojoj djeci u svemu, da nemaju nikakav majčinski instinkt. Što su one? Vještice koje nisu ni trebale roditi djecu. Mislim da nisu. Svaku majku boli srce kad joj dijete plače i kad mu mora nešta zabraniti, ali svaka majka čini to jer misli da je to najbolje za njeno dijete. Eh, kad bi bogdom postojala neka operacija pa da se dijete kad želi vrati na dan, dva, tjedan, mjesec u majčin trbuh....jer ono je provelo devet mjeseci u majčinom trbuhu pa na to ima potpuno pravo i to bi bio najveći odraz majčinske ljubavi, požrtvovnosti i instikta.

Znači najbolja teorija po vašemu je djetetu povlađivati maksimalno u svemu čim ono pusti glas? Možda vam je teško to priznati, ali lakše će biti djetetu koje je naučilo nekada biti odbijeno, nego djetetu kojemu se povlađivalo u svemu. Primjera sam se nagledala....dijete od 7 godina dođe u školu i ne plače prvi dan, nego prva tri mjeseca-vjerovali ili ne....i ne samo to, nego pokušava svim načinima doći do svoje mame koja će mu sve povlađivati....sad ga boli zub, sad ga boli trbuh, sad ga boli glava....sve u dvije minute. I još uz sve to dodatni šok mu zadaju djeca koja ga isprdaju i zovu plačkom, lažljivcem i sličnim nazivima. I mislim da bi mu manji šok bio da je od svoje 2,3, kojegod godine vidio da ne može baš sve dobiti, nego da u 7-oj godini shvati da mame nema, da svijet zna biti i okrutan a ne med i mlijeko i da se ponekad on mora znati prilagoditi okolini, a ne uvijek okolina njemu.

Zato mislim da je puno manja kazna za dijete da se od početka navikne spavati samo u svom krevetu ili da se na vrijeme počne odvikavati. Jer što dijete ima od vaše ljubavi dok spavate i još mu možda prijetite da ga u snu drmnete rukom u nos. Ako dobiva svu moguću ljubav po danu i uvijek, onda ne vidim zašto bi mu taj dio sa krevetom toliko falio i zašto bi bio toliko bitan u njegovom budućem životu.

Ali vidim da ne vrijedi pisati jer se opet i uvijek nanovo iščitavaju samo crtice koje odgovaraju vašim- ne stavovima, nego postupcima ;-)
Avatar
Ninči
Samo sam naišla
Samo sam naišla
 
Postovi: 77
Pridružen/a: 04 sij 2007, 05:45
Lokacija: Zagreb

PostPostao/la ivanaCH » 24 srp 2007, 08:04

Vjerujem da nemate živaca zabaviti malo dijete, dići se 10 puta ako treba da ga utješite i slično. Puno je lakše uzeti dijete i sve riješiti tako da mu date ono što želi


Ovo je vrlo ruzno. Od kud ti pravo suditi tako o majkama cija djeca spavaju s njima? Sto, nemaju zivaca, lijene su?
Moj D. je 26 mjeseci. Do prije par tjedana je spavao sa mnom. Imao je mozdano krvarenje pri porodu i imao blaze motoricke poteskoce ali i poteskoce s hranjenjem i spavanjem. Bio je izuzetno "teska" i zahtjevna beba koja se budila po 20 i vise puta. Kakvi su bili moji dani hendlajuci njega i sestricu koja je isto na svoj nacin "posebna" i izuzetno ljubomorna bez icije pomoci ne zelim se ni sjetiti pa ni opisivati. Da, bilo mi je lakse staviti njega pored sebe nego se dizati 50 puta, da bilo mi je lakse da kad se u placu probudi smirivati ga instantno svojim dodirom i glasom. Trebalo mi je bar malo snage za idrzati iduci dan. I sigurno je i njemu bilo lakse osjecajuci toplinu majcinog tijela i smirujući ritam disanja. Postoje spravice koje se kupuju i koje imitiraju ritam normalnog disanja i koje se stavljaju bebicama u krevet jer je upravo slusanje normalnog disanja vazno za vrlo male bebe i postoje cak i saznanja da smanjuje mogucnost SISD-a. E pa nama ne treba spravica. Ja svojoj intuicijom nastojim otkriti razliku izmedju istinskih potreba svog djeteta i navike koje se moze i treba rijesiti. I to cini svaka majka. I ako ona svojom intuicijom procijeni da je za dijete bolje da spava u njenom krevetu kako ti to mozes na ovakav nacin ocjenjivati? Uvjerena sam da je mom D. spavanje sa mnom jako puno znacilo. Trebala mu je ta bliskost u vrijeme kad sam se morala "dijeliti" izmedju njega i sestrice i kad to naravno nisam mogla savrseno odraditi. Isto tako sam prije mjesec dana ocjenila da mu to vise nije potrebno i preselila ga ne samo u drugi krevet nego i u drugu sobu i dijete spava manje vise bez budjenja. Da nije proslo tako glatko, dala bi malo vremena i po "tezini" njegove reakcije ocjenila je li uopce spreman. I sigurno nisam od prepopustljivih, nedosljednih mama koje ce " razmaziti" i pokvariti dijete. Naprotiv, postavila sam pravila i moja djece ih se pridrzavaju odnosno uce ih. I ucim i ja skupa s njima.

Krumpi, ja te potpisujem u svemu.
Teško je skrenuti desno kad si već skrenuo lijevo.
K. 7g
Avatar
ivanaCH
Stalno sam tu
Stalno sam tu
 
Postovi: 912
Pridružen/a: 02 stu 2002, 14:08

PostPostao/la Marin » 24 srp 2007, 10:02

Ma ja sam sigurna da svaka majka ovdje želi svom djetetu najbolje. I sigurna sam da svaka majka ovdje svom djetetu pruža pažnju i ljubav i da se iz dana u dan trudi svom djetetu pokazati koliko ga voli, a istodobno i naučiti recimo to tako "regulama ponašanja u svijetu velikih". Jasno da ograničenja trebaju i moraju postojati. I jasno da se nekih pravila moraju pridržavati...I jasno da i sve mi griješimo...
A opčenito je vrlo nezahvalno raspravljati o odgoju naše djece (nebrojeno puta sam to uvidjela u odnosu sa sveki), jer svako od nas će braniti svoje stavove i mišljenja. Svaka od nas radi onako kako najbolje umije i zna...
Neke od nas su malo nježnije i popustljivije (mene osobno prenerazi kad vidim ili čujem da netko upotrebljava cry out metodu - to mi toliko digne živac da doslovno poludim :strah ), neke su malo strože.
Iskreno govoreći, ja čak smatram da sam dosta stroga prema svome sinu :shock: . Ili možda to samo mislim... :dunno .
Ali stroga samo u onim dijelovima života gdje ga pokušavam nešto naučiti ili odrediti pravila ponašanja u situacijama koje su opasne za njega. Tu postavljam oštre granice i ne popuštam. Ali opet, sve to odradim na blag način pun ljubavi. I nikada, ali zaista nikada ne pustim dijete samo, da plače negdje dalje od mene. Uvijek i uvijek iznova objašnjavam zašto se nešto ne smije ili nemože. I hdB uvijek imam živaca za to i sve odradim smirenim glasom. Jer ponavljanje je majka znanja. Kad uvidi i kad shvati zašto je nešto dobro, a zašto loše (a naravno da to ne može uvidjeti ostavljeno plačući samo), sretni smo oboje. Ja - jer sam uspjela u svojoj nakani da ga nešto naučim, on jer je sve to bezbolno prošlo...
Dakle, na dobitku smo i on i ja. :3srca
I naravno da ponekad imam osjećaj da se sve ruši i naravno da ponekad sumnjam u pravilnost svojih postupaka.
Ponekad je za to potrebno dan-dva, ponekad mjesec-dva. Ali svako ponavljanje je mala stepenica koja vodi do cilja.
Spavanje u krevetu gledam samo kao jednu stepenicu u njihovom životu, koju neki pređu ranije, neki kasnije.. Nismo svi jednaki i ne smijemo biti svi jednaki. I nesmije postojati uniformnost u odgoju. Svaka se majka treba prilagoditi potrebama svog djeteta (a ona je ta koja ih prepoznaje - najčešće).
Neki imaju "sreću" pa imaju mirnu djecu. Neki imaju malo manje "sreće". Ovu sreću stavila sam po navodnike, jer iz vlastitog iskustva mogu reći da meni mirno dijete nije pojam sreće. Marin je bio izuzetno zahtjevna beba i već je od samog početka istesao moje živce. I moja sreća je bila kad sam vidjela da je on zadovoljan i sretan. I moja sreća je bila kad sam vidjela da je on dobro. I bez obzira na to što sam i koliko morala raditi i biti uz njega, moja je sreća to što je danas sretno i zdravo dijete. I moja je sreća to što je uopće tu.
Zato ne treba kuditi i optuživati nikoga - jer svaka od nas ima neka svoja razmišljanja i svaka od nas postupa prema djeci poučena (ili ne) iskustvima iz svog ranijeg života.
Meni je samo želja da svaka majka prepozna potrebe svojeg djeteta i da dosljedno reagira na njih.
Marin 15.03.05.
Lele 27.10.08.

slikaslika
Avatar
Marin
Asimilirana
Asimilirana
 
Postovi: 2230
Pridružen/a: 27 stu 2006, 14:24
Lokacija: Varaždin

PostPostao/la Krumpirić » 24 srp 2007, 10:18

hm..ne kužimo se...popustljivost gdje je ne treba biti,neimanje pravila i ovo o čemu ja pričam nemaju veze...
Marin je to najbolje napisala,biti strog gdje postoji potreba za tim...neke su potrebe djeteta pokušane biti brisane uvođenjem razno-raznih nepotrebnih normi...a takva je i ona da dijete ima svoj krevet od rođenja i da u njemu spava.Ta "društvena norma" otežava dojenje,utjehu,početak života izvan majčine utrobe...i totalno je neopravdana...osim kad i majci i djetetu takvo nešto odgovara.A ako im odgovara zajedničko spavanje,a pravila uvode jer misle da "to tako treba biti" onda je to nepoštovanje vlastitih instinkta i trening :dunno :dunno
Pustit dijete da plače da svijet ide u pravom smjeru?Neznam...
Možda mi želimo reč istu stvar al se ne razumijemo?Moje dijete se npr.vozi isključivo u autosjedalici,krokodilske suze ga nebi izvukle iz iste,mora ić u vrtić jer nemamo izbora bez obzira na grozan period adaptacije,...naravno da takvih stvari ima na tone.
i to su stvari u kojima je njegova sigurnost ili stvaran život najbitnije.
Pustit dijete da plače po noći zbog američkih trendova da dijete šušnu van po rođenju...meni je sve samo ne nešto što majka radi instinktivno,zbog sigurnosti il ljubavi...samo zato jer misli da "to tako treba biti"-a ne treba.
:dunno
Avatar
Krumpirić
Cobra 11
 
Postovi: 11607
Pridružen/a: 17 sij 2005, 22:46

PostPostao/la mamashnita od noje » 24 srp 2007, 10:20

krumpirko, potpisujem ti ovaj post od prve do zadnje.
:daj5
Avatar
mamashnita od noje
Muza
 
Postovi: 16392
Pridružen/a: 10 stu 2005, 14:01

PostPostao/la JiA » 24 srp 2007, 10:32

Ninči, slažem se s tvojim stavom. Dok sam živa me nitko neće uvjeriti da je ispunjavanje zahtjeva djeteta svaki put kad ono zacendra pravi put za odgoj sretnog i zadovoljnog djeteta.
A ne smatram se bezosjećajnom kujom kojoj je bitniji njezin odmor preko noći od njezinog djeteta koje je gladno, nepokriveno, ukakano, uznojeno itd.

IvanaCh, imam i ja svoj primjer. Primjer apgara 2/7, reanimacije, intubiranja, mjesec i pol neonatologije, mjeseci i mjeseci straha hoće li biti zdravi. Imam primjer godina i godina neprospavanih noći, spavanja na podu kraj njihovih krevetića ( jer, vjeruj, neizvedivo je spavati sa dva nedonošćeta od dvije i pol kile u jednom krevetu ).
Recimo, nisam imala drugog izbora. Jesam li zato nemajka? Je li to neprirodno?
Ne znam kako bih postupala da sam imala jedno dijete. Ali znam kako ću postupati ako budem imala još jedno dijete.
Bijah slijep, a sada vidim...
Avatar
JiA
Vjetropir
 
Postovi: 7830
Pridružen/a: 07 tra 2006, 13:02
Lokacija: na štikli

PostPostao/la ivanaCH » 24 srp 2007, 10:43

j&a draga, nisam istaknula svoj primjer kao jedini ispravan i u duhu "dobrog" majcinstva. Upravo sam napisala da svaka majka svojom intuicijom procjenjuje sto njenom djetetu treba. Ja sam reagirala zbog izjave koju sam i kvotala gore, da se djeca drze u krevetu zato sto se nema zivaca, ili kako je vec pisalo. i sigurna sam da si ti ucinila sve sto je tvoja situacija zahtjevala, i ocigledno se puno zrtvovala i namucila.
Moje dijete je imalo koristi od zajenickog spavanja, i njegov plac nocu nije bilo "cendranje", bilo je odraz neke njegove potrebe, u to sam uvjerena.
Teško je skrenuti desno kad si već skrenuo lijevo.
K. 7g
Avatar
ivanaCH
Stalno sam tu
Stalno sam tu
 
Postovi: 912
Pridružen/a: 02 stu 2002, 14:08

PostPostao/la JiA » 24 srp 2007, 10:47

i njegov plac nocu nije bilo "cendranje", bilo je odraz neke njegove potrebe, u to sam uvjerena.


Potrebe se s godinama mijenjaju.

Dijete koje sa 6 godina cendra u svom krevetu ( jer mu se ne spava a već je 23:00 ) po meni cendra.

Jest, on traži moju pažnju time. Ali ja mislim da ne moram skakati 25 puta pokloniti mu pažnju ( jer će u suprotnom izrasti u isfrustriano dijete ).

Smatram da sa 6 godina taj problem treba učiti sam rješavati.

Što ti misliš o tome?
Bijah slijep, a sada vidim...
Avatar
JiA
Vjetropir
 
Postovi: 7830
Pridružen/a: 07 tra 2006, 13:02
Lokacija: na štikli

PostPostao/la eli » 24 srp 2007, 10:53

a pazi ovaj primjer.
svoju sam curu dugo uspavljivala. sa 3,7g zaželjela je barbi sa rozom kosom i krilima. je joj kažem "može ovako, 30 dana ideš sama spavati i onda ti je kupim", ona kaže "može". od onda bez problema sama zaspe. je li to njeno do tri i po "mama dođi me držati za rukicu dok ne zaspem?", stvarna potreba djeteta ili me vukla za nos. meni se čini ovo drugo. da ne, ne bi izabrala barbi umjesto mame.
eli
Sveta krava
 
Postovi: 8339
Pridružen/a: 30 ožu 2002, 12:57

PostPostao/la damdam » 24 srp 2007, 12:05

eli, :rollin

ironično...ali ima nešto u tome

inače, nisam još iskusna mama kao neke koje imaju djecu od npr. 5-6-10 godina pa da mogu striktno tvrditi što je bolje, ali sam negdje između jednih i drugih stavova...

recimo, evo argument za jiine i ninčine stavove...moja rođakinja je spavala s mamom do ne znam kad...inače vrlo razmaženo dijete koje kada je odraslo je sve i odmah moralo imati... :| ...upravo kako je imala i to zajedničko spavanje
ja sam druga priča...imala sam svoju sobu, spavanje od 21h OBAVEZNO!!!! s tim da sam iza 20h morala biti u krevetu....
nikada nisam bila zahtjevna, imala sam onako, recimo realne prohtjeve kojima se dalo udovoljiti, jedno NE mi je bilo dovoljno... naučila sam da se za sve u životu moram prvenstveno sama potruditi

danas: ( eh, ali tu ima i argumenata za recimo krumpirić, i rest of team):
ja sam realnija, sposobnija, samostalnija od nje,....ali ona gotovo uvijek, i dandanas dobije ono što hoće - na milijon različitih načina...postoji trgovina i ucjena ili nazovite to kako hoćete - nešto poput priče o barbie od eli, manje osjećaja i definitivno manje empatije a više egocentrizma, ona će uvijek proći bolje, ja ću se uvijek za sve više pomućiti,
a kad nešto sama postignem, što je daleko češće moj nego njezin slučaj, onda je ljubomorna ko pas, toliko da kad smo bile u pubertetu je radila čak i scene na javnim mjestima...i plač uz rečenice tipa: zašto uvijek ti? kako ti možeš a ja ne mogu?

nikada se ne pita koliko sam se ja potrudila za nešto, koliko noći probdjela za knjigom ili vježbajući ili učeći....
recimo da je ona sve naučila postizati na lakši način, ali shodno tome nema onog životnog ispunjenja i ponosa, zadovoljstva, i sve ju brzo prođe...ja sam zadovoljnija osoba, ali nisam sigurna da sam i globalno gledajući bolje prošla..

a sve je počelo sa ni-na-nu-na mamici u krevet ( i svime što uz to ide) i s onim ''iza crtića u krevet'' od mojih roditelja i svime ostalim u kompletu

upravo to spavanje često pokazuje (ne uvijek) općeniti odnos između roditelja i djece, ali mislim da nema garancije za ništa, da je svako dijete posebna priča i da svaka obitelj ima svoju specifičnu situaciju ( npr. lako je reći nekome sa trosobnim stanom kako dijete spava u svojoj sobi, ali je pitanje kako će to realizirati obitelj u garsonjeri, ili ako je dijete teško bolesno teško da je to momenat kad se prakticiraju neke velike odgojne mjere...)

mislim da ste sve pomalo u pravu i da nema potrebe da jedna drugu napadate...to htjedoh reći :mrgreen:
mama, ja te volim i obožavam do plavog neba! ovih 29 srca je za tebe! prosinac,2009
damdam
Ovisna sam
Ovisna sam
 
Postovi: 1183
Pridružen/a: 01 lis 2005, 00:39

PrethodnaSljedeća

Natrag na Od prvih koraka do prvog razreda

Na mreži

Trenutno korisnika/ca: / i 32 gostiju.